Pjesnik

Ja sam stranac u ovome svijetu.

Ja sam stranac; tuđina je surova samotinja i bolna čama koja me tjera da stalno mislim o neznanoj čarobnoj domovini, ona mi snove ispunjava slikama daleke zemlje koju moje oči nisu vidjele.

Ja sam stranac svome narodu i znancima - kada nekog od njih sretnem, pomislim: tko je ovo, kako sam ga upoznao, koja me sila s njim sjedini, zašto sam pored njega i s njim se družim?

Ja sam stranac samome sebi, i kada sebe čujem da govorim, vlastitom se glasu čudim. Ponekad vidim svoje biće nasmijano i rasplakano, hrabro i preplašeno, te se čudim samome sebi, od samoga sebe tražim objašnjenja, a ipak ostajem nepoznat, tajanstven, maglom i mukom obavijen.

Strano mi je vlastito tijelo -- kad god stanem pred ogledalo, na licu vidim ono što u duši ne osjećam, u očima vidim ono što se ne krije u mojim dubinama. Dok idem gradskim ulicama, mladići me prate dovikujući: "Evo slijepca - dajmo mu štap da se na njega oslanja", te ja od njih brzo odmičem. Onda nailazim na grupu djevojaka koje mi se podsmijevaju govoreći: "On je gluh kao stijena - ispunimo mu uši pjesmama mladosti i ljubavi." Ja ih ostavljam bježeći. Susrećem grupu zrelih ljudi koji oko mene stanu govoreći: "On je nijem poput groba - hajdemo mu jezik odvezati." Ja ih u strahu napuštam. Susrećem grupu staraca koji na mene drhtavim prstima pokazuju govoreći: "On je luđak koji je razum izgubio u svijetu demona."

Ja sam stranac u ovome svijetu.

Ja sam stranac koji je Zemlju obišao od istoka do zapada, ali zavičaj nisam našao, nisam sreo nekoga tko me zna i tko bi me slušao.

Ujutro se budim i vidim da sam zatvoren u mračnu pećinu sa čijeg stropa se zmije spuštaju, a po kutovima gmižu insekti. Onda na svjetlo izlazim, ali me ta- mo vlastita sjena prati, dok sjene moje duše ispred mene idu neznano kuda, tragajući za neshvatljivim stvarima, uzimajući i ono što mi nije potrebno. Kada večer padne, vraćam se i liježem na postelju od nojeva perja i traganta te me opsjedaju neobične misli, salijeću me želje nemirne i radosne, bolne i slatke. Usred noći, kroz pukotine pećine, pohode me spodobe minulih vremena i duhovi zaboravljenih naroda te se netremice gledamo; ja im se obraćam pitanjima, a oni mi odgovaraju osmijesima; zatim ih pokušavam uhvatiti, ali oni iščezavaju poput dima.

Ja sam stranac u ovome svijetu.

Ja sam stranac i nema nikoga na svijetu tko može razumjeti makar riječ moga jezika.

Putujem pustim stepama i gledam potoke što se hitro uspinju iz dubokih dolina na vrhove planina; gledam golo drveće kako se odijeva, cvjeta, plodove daje i lišće rasipa - sve to u jednom trenu - zatim mu granje pada u provaliju i pretvara se u pjegave, drhtave zmije. Gledam ptice kako uvis lete i spuštaju se, pjevaju i plaču, zatim se zaustavljaju i krila otvaraju te se pretvaraju u nage žene, raspuštene kose i dugih vratova. U mene gledaju očima ukrašenim ljubavlju i osmjehuju mi se ružičastim usnama natopljenim medom, prema meni ispružaju ruke bijele, namirisane kantarionom i tamjanom, zatim se dižu, iz vidnog polja mi izmiču i iščezavaju poput magle ostavljajući u zraku odjek svoga podsmijeha i omalovažavanja.

Ja sam stranac u ovome svijetu.

Ja sam pjesnik koji u stihove pretače ono što život u prozi kazuje, koji u prozi kazuje ono što život u stihovima niže. Zato sam stranac i stranac ću ostati sve dok me smrt ne uzme i dok me u moju postojbinu ne odnese.