Pjesnički nekrolozi

Prije više godina u rukama mi se igrom slučaja našla jedna smiješna
zbirčica pjesama iz doba naši pradjedova i u to me vrijeme silno
zabavljala te sam iz nje zapisao i neke stihove. Pjesme iz te
originalne knjižice bile su toliko komične, a pritom tako neobično
sigurnoga stila da sam se kod svake morao nečemu smijati, a nečemu
diviti.
Knjiga je tiskana 1839. pod naslovom: "Melpomena, ili nadgrobne
pjesme. Sačinio i objavio Michael von Jung, župnik u Kirchdorfu kod
Memmingena na Illeru14." To je samo prvi od dvaju najavljenih
sveščića; je li drugi ikada objavljen, nisam mogao utvrditi.
Iza naslova slijedi bakrorez: između grobova, križeva i mrtvačkih
lubanja stoji muza i prebire na gitari. Zatim ide predgovor i u njem
upoznajemo mračnoga tvorca nadgrobnih pjesama kao simpatičnog
optimista i dragog, brižnog župnika. Većinu tih nadgrobnih pjesama
autor je pjevao nad grobovima i još prije dvadeset i šest godina
primijetio da ih puk sluša s većom pozornošću negoli nadgrobne
govore.
"No ako se ove pjesme i ne pjevaju, ipak su jamačno zanimljivo štivo
i tko ih želi upotrijebiti zasigurno ih neće čitati bez osjećaja."
"Čini se ipak da ih najsvrhovitije koriste učenici u svakodnevnoj i
vjeronaučnoj nastavi rabeći ih kao protuotrov protiv lakomislenih
svjetovnih pjesmica itd. One ništa manje sadrže i mjere opreza kod
bolesti i životnih pogibelji kako čovjek primjenjujući ih ne bi morao
prije vremena pasti pokošen srpom Smrti. "
To iskreno duboko poštivanje ljudskoga života, koje je, doduše, u
stanovitu proturječju s brojnim mu pjesmama u kojima se smrt veliča
kao izbavitelj i ulazak u blaženstvo, ta topla privrženost zemaljskom
životu župnikovo je i pjesnikovo najiskrenije očitovanje. To
proizlazi već iz uvodne pjesme: "Pjesnik se obraća smrti." Tu župnik
Jung rječito i zahvalno nabraja mnoge neobične slučajeve kada je bio
u životnoj pogibelji ili u smrtnome strahu.
Počujmo:
Jer kad tu od tifusa
Šezdeset je duša leglo
Tjeskobno se srce moje
Pred tobom u strahu steglo!
A vrućica kad mi tijelom
Utrobom i krvcom vrelom
I živcima bješnjaše ,
Tek uz pomoć vomitiva
Ja muke se riješili te;
Cijelim tijelom dokle snivah
Obli znoj me vrućice itd.
No time još opasnosti nisu prošle, jer:
I vodena bolest dođe,
Za njom teška groznica,
No, milosna ti me prođe I kraj mene prohuja!
Kostobolja me mučila Šest dugih godina I tebi skoro izručila.
A niz dvadeset kad stuba
U tornju teško padoh
Ti mi ipak ne bi gruba
Pa ti život tad ne dadoh:
Pod je srećom šupalj bio
Inače bih od tog pada
Ludu glavu izgubio.
Taj dobrodušni, plašljivi gospodin sada hvali smrt, umiljava joj se
želeći s njom svakako biti dobar:
Stoga ja i tobom dosad
Zadovoljan bjeh zapravo,
Pa te samo molim daj mi
Na tom svijetu živjet zdravo itd.
Za onoga teškog tifusa, kada se i sam pjesnik osjetio u opasnosti,
umro je neki Konrad Beck, vojnik u prolasku, i njemu je posvećena
jedna od najljepših nadgrobnih pjesama. Vidimo ga kako obolijeva,
vidimo opasnost zaraze što drugima prijeti i područnoga liječnika
kako protiv vrućice prepisuje kiselo mlijeko:
Htjede tako on vrućicu
Hladnim mlijekom srušiti,
Te izvorište toga zla
U želucu ugušiti;
No, kod dragog Konrad Bečka
Dobrohotna svrha ta
Ubrzo je propala.
Konrad Beck umro je ostavivši iza sebe u selu zarazu:
Valjalo je, dakle, žurno
Smislit sredstva dobra, prava,
Kojima se taj hod smrtni
Ka životu usmjerava,
Te ih rabit točno, jasno
I dok nije odveć kasno
Ugušiti kužni dah.
I stadoše tada brižno
Dvorit bolesnike sve,
Dajući im pravodobno
Ponajbolje lijekove,
Uredno ih držeć, čisto
Po noći i po danu,
I dijetu poštujući
Po liječniku propisanu.
Jednako praktične i razborite stavove pjesnik očituje i povodom
dvoboja u kojem je proboden mladi grof von Illerfeld. Umijeće
opisivanja posve je doraslo tom uzbudljivom događaju i on cijeli
prizor vjerno oslikava sve do kobnoga trenutka:
Povlačiti grof se stade,
Držaše ga Fritz u šaci,
Duboko mu srce probi
I u pijesak mrtva zbaci.
Umjerenim, no pravednim riječima taj čestiti čovjek odbacuje loš
običaj izlaska na dvoboj:
Jer, što dokazuju dueli? Još jedina im svrha ta Pokazati tko većom
vještinom Tko spretnije mačevati zna.
No da bolji mačevalac
Od vrline sav je sazdan,
A gubitnik daje zao,
Dvojbeno će biti vazdan.
Može li se to izreći jasnije i dostojanstvenije? To je najčistiji
bidermajer-stil, i poput mnogih dobrih zanatlija svoga doba niti
pjesnik Melpomene vjerojatno nije slutio koliko će samo njegove unuke
razveseliti stil njegovih stihova.
Čak i tako težak slučaj kao onaj kada je neki čovjek usmrćen ubodima
kišobrana, nadgrobnoga pjesnika ne može iznenaditi. On brižljivo
navodi sve potankosti i opisuje sve uzaludne pokušaje spašavanje
nesretnika:
No upala mozga ipak
Pobjedu je odnijela,
Pa se duša na posljetku
Rastade od tijela.
"Na grobu vrsna učitelja" on nalazi ove riječi utjehe koje su, u isti
mah, i najbolje svjedočanstvo lojalne mu ćudi:
I nikakvo čudo što nam
Nedostaje bolno svima,
I s gubitka njegova što
Duboka nas tuga prima.
Ostaje nam tek utjeha
Da vrhovne školske vlasti
Postavit će slična muža
Vrsna uma, duha, časti.
Čini se da teme slijede neku tajnovitu pjesnikovu privlačnu snagu; u
njegovu selu događaju se najneobičnije smrti, djeca se guše u dimu od
ugljena što ga navodi na zaključak:
Ugljene pare dobre nisu
Za disanje na pluća ... itd.
Neki seljak iz neopreza nabode na vile vlastito dijete:
Iz trbuha što ga probi
Trgnu vile u taj mah,
No djetešcu hude kobi
To bijaše zadnji dah.
Neki čovjek umre od iscrpljenosti:
Tromjesečje sedmo minu
Kako zgubi snagu svaku
No nemahu medicinu
Da izliječe bol opaku
Načas, kanda, bi mu bolje
No to privid kratak bješe
Jer ubrzo sve nevolje
Vratiše se još i teže.
I tako on ulazi u potankosti pojedinih povijesti bolesti, sve ih
uredno bilježeći. O ženi oboljeloj od vodene bolesti on piše:
Iglom fina, tanka boda
Punktiraše liječnik ženu:
Bez uspjeha, premda voda
Otekla je sva u trenu.
Pravi je biser nadgrobna pjesma posvećena muškarcu koji se smrznuo u
pijanom stanju:
Prvog dana od veljače
Studen je već takva bila
Da počesto i sve jače
Ledila se krv u žilah,
Na mjeraču živa pade
Ko što svatko dobro znade
Na minus dvadeset i šest.
Mirovati tko je mogo
Uz toplu je peć sjedio
Držeći se doma strogo.
Ali nesretnik je iznimka:
No pokojnik u tom grobu
Na svoj način nastojaše
Odupr'jet se zimskom dobu
Prazneći u krčmah čaše;
I toli se piću oda
Da mu klonu snaga hoda
Noge posve oslabiše.
Tako ga je i sustigla sudbina. Na kraju, nadgrobni se pjesnik očituje
i o alkoholu:
Posebice rakija
Suvišna nam biva
Jer sva čula opija
Ter pogibelj skriva
Crpeć duši, tijelu
Snagu, živost cijelu
Namjesto da krijepi.
Psihologiju jednog ubojice on pronicljivo slijedi unatrag sve do
njegove mladosti:
Dječak jošte, on posta članom
Mesarskoga ceha časnog,
Te koljući svakim danom
Rad se primi posla lasnog.
Prolijevanje krvi, klanje
Postade mu glavna sreća,
Krv dok lipće - to gledanje
Radost bi mu ponajveća.
Teško je naći neki kraj. Ovaj mali izbor pruža tek škrtu sliku
mnoštva situacija kojima se melpomenski pjesnik pokazuje doraslim.
Mnogi će sada pomisliti da se nepravedno rugam dobronamjernu čovjeku
koji već desetljećima leži u grobu o kojem je tako često pjevao. No
njegove stihove ne smatram nimalo lošijima ili glupljima od stihova
današnjih diletanata čije mi frfljanje, ma koliko zvučalo estetski,
nije ni upola tako drago kao domaće dimljene kobasice našega župnika
iz Kirchdorfa.
(1912.)