Podsjetivši na lijenost kao prvobitan grijeh i vidjevši kako je to oblik našeg bolesnog dijela bića koje može biti i sam vrag, nameće se potreba za razmatranjem prirode zla, kako bismo upotpunili sliku. Pitanje zla je vjerojatno najveći teološki problem, a ipak kao što je to slučaj s drugim "religioznim" pitanjima, znanost psiholgije se, uz neznatne iznimke, ponaša kao da zlo uopće ne postoji. Potencijalno, međutim, psihologija itekako može pridonijeti objašnjenju ovog problema. Nadam se kako ću i ja moći pridonijeti rasvjetljavanju pitanja zla. Za sad, budući da je pitanje zla periferna tema ove knjige, ograničit ću se samo na četiri zaključka do kojih sam došao u vezi s prirodom zla.

Prvo, zaključio sam kako je zlo stvarno. To nije imaginarna izmišljotina primitivnog religioznog uma koji slabašno pokušava objasniti nepoznato. Doista postoje ljudi ili institucije stvorene od ljudi, koje mržnjom odgovaraju na prisustvo dobrote, koji će razoriti sve što je dobro, ukoliko je to u njihovoj moći. Oni to ne čine iz svjesne zlobe, već slijepo, nesvjesni svog vlastitog zla, odnosno, ne žele ni biti svjesni toga. Kao što je opisan vrag u religioznoj literaturi, oni mrze svjetlost i instinktivno poduzimaju sve kako bi je izbjegli, pokušavaju je ugasiti. Uništit će svjetlost u vlastitoj djeci i svemu što podliježe njihovoj vlasti.

Zli ljudi mrze svjetlost jer ih ona otkriva njima samima. Mrze dobrotu jer ona otkriva njihovu zlobu. Mrze ljubav jer ona otkriva njihovu lijenost. Uništit će svjetlost, dobrotu i ljubav kako bi izbjegli bol samospoznaje. Prema tome, moj je drugi zaključak kako je zlo lijenost dovedena do krajnosti, do ekstrema. Kao što sam već rekao, ljubav je antiteza lijenosti. Uobičajena lijenost je pasivna greška ljubavi. Neki uobičajeno lijeni ljudi neće pomaknuti ni prstom kako bi se proširili, osim ako na to nisu prisiljeni. Njihovo je postojanje manifestacija neljubavi, ali ipak oni nisu zli. Istinski zle osobe aktivno izbjegavaju samoproširivanje. Oni će poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi zaštitili vlastitu lijenost i sačuvali integritet svog bolesnog bića. Umjesto pomaganja drugima, oni druge uništavaju. Ako je potrebno, oni će i ubiti kako bi izbjegli patnju duhovnog sazrijevanja. Ukoliko je integritet njihovog bolesnog bića ugrožen duhovnim zdravljem onih koji ih okružuju, pokušat će svim sredstvima smrviti i uništiti duhovno zdravlje koje je u njihovoj blizini. Prema tome, zlo definiram kao primjenu političke moći, odnosno, nametanje nečije volje drugima, skrivenom ili javnom prisilom kako bi se izbjeglo širenje u svrhu pomaganja duhovnog sazrijevanja. Uobičajena lijenost je ne ljubav; zlo je antiljubav.

Moj treći zaključak je da je egzistencija zla neizbježna, bar na ovoj razini ljudske evolucije. Budući da postoji sila entropije i budući da ljudi posjeduju vlastitu volju, neizbježno je postojanje lijenosti, kod jednih u većoj, a kod drugih u manjoj mjeri. Budući da su entropija i evolucijski tok ljubavi dvije suprotstavljene sile, posve je prirodno da su relativno uravnotežene kod mnogih ljudi. Postoji samo nekolicina njih koji ekstremno manifestiraju gotovo čistu ljubav, dok nekolicina drugih ekstremno manifestiraju čistu entropiju i zlo. Budući da su to dvije suprotstavljene strane, neizbježna je njihova borba, prirodno je da dobro mrzi zlo i obratno.

Na kraju, zaključio sam i to kako je entropija ogromna sila u svom ekstremnom obliku ljudskog zla, ali je začudo, neučinkovita kao društvena sila. Sam sam svjedočio djelovanju zla, okrutnim napadima i uništavanju duha i uma velikog broja djece. Ali, zlo se uvijek nalazilo u pozadini velike slike ljudske evolucije. Jer, svaka duša koju zlo uništi - a takvih je nažalost mnogo, postaje instrument za spašavanje drugih. Zlo, služi kao svjetionik koji odvraća druge sa njegovih obala. Većina nas je obdarena milošću kojom gotovo instinktivno osjećamo odvratnost prema zlu i kad ga prepoznamo, spremni smo na obranu. Naša svjesnost o njegovu prisustvu je signal da se pročistimo. Zlo je, primjerice prikovalo Krista na križ i tako nam omogućilo da ga vidimo izdaleka. Naše osobno angažiranje u borbi protiv zla u ovom svijetu, jedan je od načina sazrijevanja.