Peta  zena

—       NISAM STIGLA oprati pidžamu.

Hilal na sebi ima samo majicu koju je malo prije od mene posu-

dila i koja pokriva gornji dio njezina tijela, otkrivajući joj noge. Ne mogu vidjeti nosi li još nešto na sebi ispod majice. Uvlači se pod pokrivač.

Milujem joj kosu. Moram biti taktičan i obziran koliko god to mogu, reći joj sve, a ne reći ništa.

—  Sve što trebam u ovome trenutku je zagrljaj. Taj pokret star kao i samo čovječanstvo, koji znači puno više od pukog susreta tijela. Zagrljaj znači: ti me ne ugrožavaš, ne bojim se biti tako bli- zu tebe, mogu se opustiti, osjetiti se kao kod kuće, zaštićen sam i netko me razumije. Tradicija kaže da svaki put kada nekog iskreno zagrlimo, dobijemo još jedan dan života. Molim te, učini to sada za mene — molim je.

Naslanjam glavu na njezine grudi i ona me prima u naručje. Po- novno čujem kako brzo kuca njezino srce i osjećam da ne nosi grudnjak.

—  Zaista bih ti želio ispričati što ću pokušati napraviti, ali ne

mogu. Nikada nisam došao do kraja, do trenutka u kojem se sve razrješava i objašnjava. Uvijek stanem na istome mjestu, kada izlazimo.

—  Kada izlazimo odakle? — pita Hilal.

—  Kada svi izlaze s trga, ne traži od mene da bolje objasnim. Tamo je osam žena i jedna od njih kaže mi nešto što ne uspijevam čuti. U ovih dvadeset godina bio sam s četiri od njih, i nijedna me nije uspjela odvesti do raspleta. Ti si peta koju sam susreo. Budući da se ovo putovanje nije dogodilo slučajno i da se Bog ne kocka sa

Svemirom, razumijem zašto te priča o svetoj vatri dovela k meni.

Shvatio sam to kada smo zajedno uronili u Aleph.

—  Trebam cigaretu. Budi jasniji. Mislila sam da želiš biti sa

mnom.

Sjeli smo na krevet i zapalili svatko jednu cigaretu.

—  Silno bih želio biti jasniji i ispričati ti sve, samo trebam shva- titi što se događa nakon pisma koje se prvo pojavljuje. Nakon toga čujem glas svojeg poglavara koji mi kaže da nas osam žena čeka. I znam da mi, na kraju, jedna od vas nešto kaže, što može biti bla- goslov ili kletva.

—  Govoriš o prošlim životima? O nekom pismu?

To sam želio da sazna. Samo da me sad ne pita o kojem se životu

radi.

—  Sve je sadržano tu, u sadašnjosti. Ili sebe osuđujemo ili sebe spašavamo, ovdje i sada, sve vrijeme. Neprestano mijenjamo strane, preskačemo iz jednog vagona u drugi, iz jednog paralelnog svijeta u drugi. Moraš mi vjerovati.

—  Vjerujem ti. Mislim da znam o čemu govoriš.

Još jedan vlak prolazi u suprotnom smjeru. Zabljesne nas svjetlo osvijetljenih prozora, čujemo buku, osjećamo udar zraka. Vagon se trese jače nego inače.

—  Ono što sada moram učiniti je prijeći na drugu stranu, koja se nalazi u istome »vlaku« koji zovemo vrijeme i prostor. To nije teško: dovoljno je da zamislim zlatni prsten kako se pomiče gore— dolje oko mojega tijela, u početku sporo, a kasnije sve brže i brže. Kada smo u Novosibirsku bili u ovome položaju, proces je tekao nevjerojatno lako. Zato bih želio da ponovimo isto što smo radili tamo: ti si me zagrlila, ja sam zagrlio tebe i prsten me odbacio u prošlost bez velikog napora.

—  To je dovoljno? Da zamislimo prsten?

Pogled mi padne na računalo koje se nalazi na malenom stolu u

mojoj sobi. Ustajem i donosim ga u krevet.

—  Mi mislimo da se ovdje nalaze fotograije, riječi, slike, pravi prozor u svijet. Ali zapravo se iza svega što vidimo u računalu na-

laze nizovi nula i jedinica. Programeri to zovu binarnim kodom.

»Tako i mi moramo oko sebe stvoriti vidljivu stvarnost. Da to nismo učinili, ljudski rod ne bi nikada preživio razdoblje predatora. Izmislili smo nešto što smo nazvali ‘memorijom’, kao i onu koja postoji u računalu. Memorija nas čuva od opasnosti, omogućuje nam da živimo u društvu, da pronađemo hranu, da rastemo i da na sljedeći naraštaj prenesemo sve što smo naučili. Ali ona nije osnov- na tvar života.«

Ponovno stavljam računalo na stol i vraćam se u krevet.

—  Plameni je prsten samo oruđe kojim se možemoosloboditi memorije. Pročitao sam nešto o tome, ali ne sjećam se tko je to napisao. Nesvjesno to činimo svake noći kada sanjamo: odlazimo u našu davnu ili nedavnu prošlost. Budimo se uvjereni da smo u snu proživjeli prave besmislice, ali to nije točno. Bili smo u drugoj dimenziji, u kojoj se stvari ne odvijaju isto kao u ovoj. Mislimo da ništa od toga nema smisla jer se, čim se probudimo, vraćamo u svi- jet organiziran »memorijom«, na kojoj se temelji naša sposobnost da shvatimo sadašnjost. Ono što smo vidjeli brzo zaboravljamo

—  Zar je zaista tako jednostavno vratiti se u prošli život ili ući u

drugu dimenziju?

—  Jednostavno je kada sanjamo ili kada to izazovemo, ali u ovom drugom slučaju, to je krajnje nepreporučljivo. Jednom kada prsten zaposjedne tvoje tijelo, tvoja se duša odvoji i ulazi na ničiju zemlju. Ako ne zna kuda ide, upast će u dubok san koji je može od- vesti u područja u kojima nije dobrodošla, gdje neće naučiti ništa, ili će probleme iz prošlosti donijeti u sadašnjost.

Popušili smo cigarete. Odlažem pepeljaru na stolac, koji služi kao noćni ormarić, i molim je da me opet zagrli. Srce joj kuca brže nego ikada.

—  Ja sam jedna od tih osam žena?

—  Da. Sve osobe s kojima smo imali problema u »prošlosti«, ponovno se pojavljuju u našim životima, u onome što mistici zovu Vremenskim Kolom. U svakoj inkarnaciji postajemo sve svjesniji toga i ti se sukobi postupno rješavaju. Kada sukobi svih nas sa svim

osobama konačno nestanu, ljudski će rod ući u novi stadij.

—  Znači da smo u prošlosti stvarali sukobe samo zato da bismo ih kasnije mogli rješavati?

—  Ne, nego zato da bi ljudski rod mogao napredovati u smjeru neke točke za koju ne znamo točno što je. Zamisli vrijeme u kojem smo svi bili tek djelić organskog kotla koji je prekrivao planet. Ti- jekom milijuna godina stanice su se dijelile na isti način, sve dok se jedna nije promijenila. U tom trenutku, milijarde ostalih stanica rekle su: ‘Pogriješila je, ušla je u koliziju sa svima nama.’

»Usprkos tome, ta je mutacija omogućila i drugim stanicama po- red nje da se promijene. I tako, pogrešku za pogreškom, početni se kotao počeo ispunjavati amebama, ribama, životinjama i ljudima. Konlikt je osnova evolucije.«

Ona pali još jednu cigaretu.

— A zašto ih trebamo rješavati sada?

—  Jer se Svemir, Božje srce, stalno steže i širi. Osnovni moto alkemičara bio je Salve et coagula. Rastopi i zgrušaj. Ne pitaj me zašto: ne znam.

»Danas popodne ti i moja urednica sukobile ste se. Zahvaljujući tom sukobu, svaka je od vas mogla otkriti svjetlost koje druga nije bila svjesna. Otopile ste se i ponovno zgrušale i svi mi oko vas bili smo na dobitku. Moglo se također dogoditi i obrnuto: sukob bez pozitivnih rezultata. U tom slučaju, ili se ne radi o nečemu važno- me ili će se to morati riješiti kasnije. Bez rješenja ne može ostati, jer energija mržnje između dvije osobe može zaraziti cijeli vagon. A ovaj je vagon metafora života.«

Hilal ne pokazuje osobit interes za teorije.

—  Počni. Ja idem s tobom.

—  Ne, nemoj ići sa mnom. Iako sam u tvojim rukama, ti ne znaš kuda idem. Ne čini to. Obećaj mi da to nećes učiniti, da nećeš za- misliti prsten, čak i ako ne uspijem pronaći rješenje, reći ću ti gdje smo se prije sreli. Ne znam je li to jedini put da smo se sreli u svim mojim životima, ali je jedini za koji sam siguran.

Ona ne odgovara.

—  Obećaj mi — inzistiram. — Danas sam te pokušao odvesti u Aleph, ali tamo su bili neki ljudi. To znači da ja trebam otići tamo prije tebe.

Ona raširi ruke i pokuša ustati. Zadržavam je u krevetu.

—  Hajdemo u Aleph sada —    kaže. —    U ovo doba sigurno

nikoga nema.

—  Molim te, vjeruj mi. Opet me zagrli i pokušaj ne micati se previše, čak i ako ne budeš mogla zaspati. Dopusti da prvo ja poku- šam doći do odgovora. Zapali svetu vatru na planini jer odlazim na mjesto hladno poput smrt.

—  Ja sam jedna od tih žena — potvrđuje Hilal.

Da, ponavljam da jest. Slušam njezino srce.

—  Zapalit ću svetu vatru, ostat ću ovdje i biti tvoja podrška. Idi

u miru.

Zamišljam prsten. Oprost me oslobodio i prsten ubrzo kruži oko mojeg tijela, gurajući me na poznato mjesto na koje ne želim ići, ali kojemu se moram vratiti.