Peta tajna

Nestvarnost je uzrok patnje

Najčešći razlog zbog kojega se ljudi okreću duhovnosti jest oslobađanje od patnje. To ne čine slučajno, već zato što svaka religija obećava ublažavanje boli te uvjerava da vjera prekoračuje zemaljske jade, da je duša utočište ispaćenom srcu. No, kad se okrenu Bogu, vjeri ili duši, mnogi ne nalaze olakšanje ili nalaze ono olakšanje koje bi im donio i razgovor sa psihoterapeutom.

Postoji li osobita moć koju je moguće pronaći samo u duhovnosti?

Psihoterapija pomaže onima koji joj pribjegnu, a najčešći oblici patnje, tjeskoba i depresija, za kratko vrijeme uzmiču pred lijekovima. Kad se izvučemo iz depresije, imamo li razloga okrenuti se duhu?

Da bismo odgovorili na ta pitanja, najprije moramo uvidjeti da bol nije isto što i patnja. Ako je prepušteno samo sebi, tijelo se spontano oslobađa boli koja nestaje čim se razriješi njezin uzrok. Patnja je bol koju zadržavamo. Proizlazi iz zagonetne sklonosti uma vjerovanju da je bol dobra, da joj nije moguće pobjeći ili da ju ta osoba zaslužuje. Kad ne bi bilo tih uvjerenja, ne bi bilo ni patnje. Stvaranje patnje, mješavine vjerovanja i opažanja nad kojima osoba smatra da nema nadzor, iziskuje silu uma. No, koliko god se patnja doimala bezizlaznom, izlaz nije u napadanju same patnje, već u shvaćanju nestvarnosti zbog koje ustrajemo u boli. Skriveni uzrok patnje jest upravo nestvarnost.

Dramatičan primjer nedavno sam vidio na vrlo uobičajen način. Slučajno sam gledao jednu od onih televizijskih emisija u kojima se ljudima rođenim s tjelesnim manama nudi besplatno uljepšavanje pomoću najviših dosega plastične kirurgije, stomatologije i kozmetike. U toj su epizodi uljepšavanje očajnički željele jednojajčane blizanke. Samo je jedna od njih željela promijeniti svoj izgled; druga nije. Kao odrasle osobe više nisu izgledale sasvim isto."Ružna" je blizanka patila zbog slomljenog nosa, oštećenih zuba ili suvišnih kilograma. Najviše me je zapanjilo koliko su ti nedostaci bili neznatni u usporedbi s dubokim vjerovanjem obiju blizanki da je jedna iznimno lijepa, a druga očajno ružna.

"Ružne" su blizanke priznale da ne prođe ni dan, a da se barem jednom ne usporede sa svojim "lijepim" sestrama. Emisija je otkrila sve korake koji su doveli do patnje:

- previđanje stvarnih činjenica

- usvajanje negativne predodžbe

- potvrđivanje te predodžbe opsesivnim mislima

- izgubljenost u boli bez traženja izlaza

- uspoređivanje s drugima

- utvrđivanje patnje putem odnosa

Priručnik o tome kako valja patiti obuhvaćao bi sve navedene korake koji jačaju nestvarnu predodžbu sve dok se ne počne doimati nedvojbeno stvarnom.

Upute za okončavanje patnje posredno će potaknuti prelaženje istih koraka unatrag te osobu vratiti u stvarnost.

Previđanje činjenica. Patnja često započinje odbijanjem sagledavanja stvarnosti situacije. Prije nekoliko godina obavljeno je istraživanje kojim se nastojalo ustanoviti kako se ljudi suočavaju s neočekivanim krizama. Istraživanje je obavljeno pod pokroviteljstvom psihoterapeuta koji su željeli ustanoviti gdje ljudi traže pomoć kad se nađu u nevolji. U slučaju najtežih nevolja - osoba dobije otkaz, supružnik je ostavi ili joj dijagnosticiraju rak - otprilike 15 % potraži pomoć savjetnika, psihoterapeuta ili svećenika. Ostali gledaju televizor. Oni ni ne pomišljaju na to da razmotre taj problem i l i o njemu porazgovaraju s nekime tko bi im mogao pomoći.

Psihoterapeuti pokrovitelji istraživanja bili su zgroženi opsegom poricanja, a meni se zapravo nametnulo pitanje: "Nije li gledanje televizije prirodna reakcija?" Ljudi bol instinktivno pokušavaju poništiti užitkom.

Buddha se prije mnogo stoljeća suočio s istom situacijom. Ljudi su u njegovo vrijeme također pokušavati poništiti bol zbog toga što monsuni nisu došli pa su im usjevi propali ili im je epidemija kolere odnijela cijelu obitelj. U nedostatku televizora morali su pronaći druge izlaze, no polazna je pretpostavka bila ista: užitak je bolji od boli što znači da mora biti rješenje za patnju.

Zamjenjivanje boli užitkom kratkoročno može biti djelotvorno. Posrijedi su osjeti, a ako je jedan od njih dovoljno jak, može poništiti drugoga. A l i , Buddha nije poučavao da je život težak zbog boli; težak je zbog toga što uzrok patnje nije preispitan.

Čovjek može sjediti pokraj bazena na Miami Beachu, gledati omiljenu humorističnu seriju i jesti čokoladu dok ga netko gladi perom. Ta osoba ne osjeća osobitu bol, ali bi usprkos tome mogla duboko patiti. A jedini trajan izlaz jest prelaženje koraka prema suočavanju s izvorom patnje, od kojih je prvi korak spremnost sagledavanja stvarne situacije.

Negativne predodžbe. Stvarnost je predodžba, a osoba koja pati sputana je negativnim predodžbama o vlastitom svijetu. Opažanje drži bol pod nadzorom, ali ne tako što je ublažuje, već putem sprječavanja još jače boli. Ovu je začkoljicu mnogim ljudima najteže shvatiti. Tijelo se automatski oslobađa boli, ali je um sposoban onemogućiti taj instinkt tako što bol pretvara u nešto "dobro" u smislu da je bolja od drugih, još gorih mogućnosti. Unutarnja zbrkanost i sukob razlozi su zbog kojih um, usprkos svoj svojoj moći, tako teško iscjeljuje sâm sebe. Tu je moć okrenuo protiv sebe pa opažanje, koje bi patnju moglo okončati u trenutku, zaključava ta vrata.

Potvrđivanje predodžbe. Predodžbe su  promjenjive ako ih ne utvrdimo u određeni oblik. Jastvo je nalik sustavu koji se neprestano mijenja jer se staro iz trenutka u trenutak nadopunjuje novim. Međutim, ako ste neprestano zaokupljeni starim predodžbama, potvrđujete ih svakim ponavljanjem.

Razmotrimo specifičan primjer. Anorexia nervosa medicinski je izraz za stanje u kojemu osoba, najčešće djevojka mlađa od dvadeset godina, usvaja gladovanje kao način života. Ako anoreksičnoj tinejdžerki teškoj manje od 45 kilograma pokažete slike četiri tijela, od najmršavijeg do najdebljeg, reći će da njezino tijelo odgovara debelom tijelu usprkos tome što je njezino tijelo u stvarnosti nalik kosturu. Odete li toliko daleko da na četiri slike stavite njezino lice, anoreksična će tinejdžerka sebe ponovno prepoznati na slici najdebljeg tijela. Ta iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu potpuno zbunjuje druge ljude. Neshvatljivo je da osoba mršava poput kostura u ogledalu može vidjeti debelo tijelo (kao što je neshvatljivo i da se jedan od jednojajčanih blizanaca smatra ružnim, a drugi lijepim).

U takvim se slučajevima opažanje iskrivilo pod utjecajem nepoznatih razloga povezanih s emocijama i s osobnošću. Ako joj pokažete slike četiri mačke, anoreksična će osoba bez teškoća izabrati sliku najdeblje mačke.

Iskrivljenje se događa na dubljoj razini na kojoj "ja" odlučuje što je za njega stvarno. Cijeli se proces odvija mehanizmom povratne sprege. Kada "ja" odluči nešto o sebi, sve u vanjskom svijetu mora se prilagoditi toj odluci. Stid je za anoreksičnu osobu bitna značajka njezinoga jastva pa joj vanjski svijet mora uzvratiti njezinom sramotnom predodžbom. Izgladnjivanje je jedini način da otjera debeli odraz iz ogledala. A to nas dovodi do općeg pravila: stvarnost je ono s čime se poistovjećujete.

Područje na kojemu nas život boli zapravo je područje na kojemu smo zaglavili u poistovjećivanju sa određenom zabludom te sami sebi pričamo tajne, neosporene priče o tome tko jesmo. Da bi se riješio problem anoreksije, potrebno je na neki način razdvojiti "ja" od toga snažnog, tajnog poistovjećivanja.

Isto vrijedi i za sve druge oblike patnje jer se svatko proizvoljno poistovjećuje s onime što mu pruža netočne podatke o tome tko on zapravo jest. Čak i kad biste se svakog trenutka uspijevali okružiti užitkom, pogrešan podatak o tome tko jeste donio bi vam duboku patnju.

Gubljenje u boli. Visina praga boli razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Istraživači su ispitanike povezali s jednakim podražajima kao što su elektrošokovi nadlanice te ih zamolili da nelagodu ocijene na ljestvici od 1 do 10. Budući da se bol registrira duž istih živčanih puteva, dugo se smatralo da ljudi primaju otprilike jednak signal boli (kao što bi, primjerice, svi bili sposobni opaziti razliku između blještavih automobilskih svjetala i prigušene svjetlosti). No, bol koju su neki ispitanici ocijenili brojkom 10, za druge je bila ravna brojci 1. To ne govori samo o subjektivnoj prirodi boli, već i navodi na zaključak da je mjerilo boli potpuno individualno. Nema univerzalnog puta između podražaja i reakcije. Doživljaj koji bi nekome mogao nanijeti duboku traumu, druga bi osoba možda jedva zamijetila.

Rezultat tog istraživanja neobičan je po tome što ni jedan ispitanik nije smatrao da sam stvara reakciju. Ako ruku slučajno stavite na vruću peć, vaše tijelo reagira istog trenutka. No, vaš mozak u tom trenutku procjenjuje bol i pridružuje joj intenzitet koji vi doživljavate kao objektivno stvaran. A budući da se ne odriču nadzora nad tim procesom, ljudi se izgube u svojoj boli. "Što da učinim? Majka mi je umrla i shrvan sam. Ujutro ne mogu ni ustati iz kreveta." Doima se da u takvoj izjavi postoji izravna veza između uzroka (smrt voljene osobe) i posljedice (depresije). No, put od uzroka do posljedice zapravo nije ravnocrtan; u igri je cijela osoba, s mnoštvom čimbenika iz prošlosti. To je kao da bol uđe u crnu kutiju prije no što je osjetimo, i u toj joj se kutiji pridruži sve što jesmo: povijest naših emocija, sjećanja, vjerovanja i očekivanja. Ako dobro poznajete sebe, ta crna kutija nije tako čvrsto zapečaćena i skrivena. Svjesni ste da možete utjecati na ono što se u njoj događa. No, dok patimo, preuzimamo ulogu žrtve.

Zašto je ova bol za ocjenu 10 umjesto za 1? Zato što jest, eto zašto. Točnije rečeno, patnja traje onoliko dugo koliko sami sebi dopuštamo ostati izgubljeni u onome što smo sami stvorili.

Uspoređivanje s drugima. Ego želi biti glavni pa je stoga prisiljen beskrajno ponavljati igru uspoređivanja s drugima. Kao i sve druge ukorijenjene navike, i ovu je teško prekinuti. Moj je prijatelj nedavno doznao da je njegova poznanica poginula u automobilskoj nesreći. Nije ju dobro poznavao, ali je poznavao sve njezine prijatelje. A njih je nekoliko sati nakon njezine smrti svladala tuga. Ta je žena bila omiljena i za sobom je imala mnoga dobra djela; bila je mlada i puna optimizma. Ljudi su zbog toga još više tugovali, a i mojega je prijatelja shrvala tuga. "Zamišljao sam kako izlazim iz svojeg automobila i udara me, kao i nju, vozač drugog automobila koji samo odjuri dalje. Nisam se mogao osloboditi pomisli da bih trebao učiniti nešto više od slanja cvijeća i poruke. Dogodilo se da sam u vrijeme pogreba otišao na godišnji odmor, ali jednostavno nisam mogao uživati jer sam neprestano razmišljao o šoku i boli takve smrti."

U svim tim promišljanjima moj je prijatelj došao do iznenadne spoznaje. 'Hvatala me je sve veća potištenost kad mi je odjednom sinulo: 'To nije moj život. Ja nisam ona.' Ta mi je pomisao bila vrlo čudna. Hoću reći, nije li dobro suosjećati? Ne bih li trebao osjećati tugu koju su osjećali svi moji prijatelji?"

U tom se trenutku prestao uspoređivati s drugima - što nije lako jer se naš identitet oblikuje pod utjecajem roditelja, prijatelja i supružnika. U -ama živi cijela naša zajednica sastavljena od djelića drugih osobnosti.

Stil patnje učimo od drugih. U onoj mjeri koliko se osjećate stoički i l i slabo (kao osoba koja upravlja situacijom i l i kao žrtva), očajni ste ili puni nade, ustrajete u reakcijama koje je odredio netko drugi. Udaljavanje od njihova obrasca doživljavate kao neobično i čak opasno. Moj je prijatelj 6.5 prekinuo obrazac tugovanja tek kad je uvidio da ga je preuzeo od drugih. Do tada je želio osjećati ono što je smatrao primjerenim i očekivanim. Želio se uklopiti u svjetonazor drugih. Dokle god se uspoređujete s drugima, vaša patnja opstaje kao način uklapanja.

Utvrđivanje patnje putem odnosa. Bol je univerzalan doživljaj pa se pojavljuje u svakom odnosu. Nitko zapravo ne pati sâm, a na svoje bližnje utječete čak i ako svim silama nastojite patiti u tišini. Razlog zbog kojega je ljudima tako teško ući u iscjeljujući odnos jest činjenica da je život u obitelji u kojoj smo rođeni često zahtijevao popriličnu mjeru nesvjesnosti. Previđamo ono što ne želimo vidjeti, šutimo o onome o čemu nam je preteško razgovarati, poštujemo granice čak i ako time nekoga ograničavamo.

Ukratko, u obitelji učimo poricati bol. A porečena je bol drugi izraz za patnju.

Ako mogu izabrati, većina ljudi radije ustraje u svojim odnosima nego da okonča patnju. To je očito u obiteljima u kojima se događa zlostavljanje, ali žrtve ne progovaraju o tome i ne odlaze. (U nekim je američkim državama donesen zakon prema kojemu su policajci obvezni uhititi zlostavljača u obitelji bez obzira na prosvjede pretučenog ili izmučenog supružnika. U nedostatku takvih zakona žrtva u više od 50 % slučajeva staje na stranu zlostavljača.)

Iscjeljujući je odnos utemeljen na svjesnosti; u njemu oba partnera rade na prekidanju starih navika koje potiču patnju. Oboje moraju iznimno paziti, kao što je morao i moj prijatelj, jer suosjećati znači uvažavati tuđu, ali i vlastitu patnju. No, istodobno se moraju i odvojiti pazeći da patnja, koliko god stvarna, ne postane dominantna stvarnost. Stajališta koja čine iscjeljujući odnos postaju dio vašega viđenja sebe i druge osobe.

Kako pristupiti osobi koja pati

Suosjećam s tobom. Znam što prolaziš.

Ne moraš mijenjati svoje osjećaje samo zato da meni ugodiš.

Pomoći ću ti da to prebrodiš.

Ne moraš se plašiti da ćeš me otjerati.

Ne očekujem da budeš savršen. Nećeš me razočarati.

Bol koju osjećaš nije tvoje istinsko jastvo.

Potpuno si slobodan, ali te ja neću ostaviti samoga.

Bit ću potpuno iskren prema tebi.

Neću te se plašiti iako bi se ti mogao plašiti svoje boli.

Dat ću sve od sebe da bih ti pokazao da je život ipak dobar i da je radost moguća.

Ne mogu preuzeti odgovornost za tvoju bol.

Neću ti dopustiti da ustraješ u boli - ovdje smo da bismo to prebrodili.

Tvoje ću iscjeljenje shvatiti jednako ozbiljno kao i vlastitu dobrobit.

Kao što vidite, navedena stajališta obuhvaćaju prikrivene zamke. U odnosu s osobom koja pati morate joj pružiti pomoć, ali istodobno ostati unutar granica. Stav "Osjećam tvoju bol, ali ona nije moja" je vrlo varljiv jer vas može potaknuti na napredovanje u jednom i l i u drugom smjeru. Mogli biste se toliko uživjeti u bol da postanete ovlastitelj. Ili se možete povući iza vlastitih granica i ograditi se od osobe koja pati. Iscjeljujući odnos održava primjerenu ravnotežu. Oboje morate ostati svjesni i pozorni, morate održavati duhovnu viziju i svaki dan biti spremni na nove reakcije. I, što je najvažnije, napredujete istim putem koji vas, korak po korak, izvodi iz nestvarnosti.

Ako doista želite biti stvarni, vaš krajnji cilj jest doživljaj samoga postojanja.

Takav doživljaj jest "ja jesam". Istodobno je uobičajen i rijedak jer svi znaju kako biti, ali je vrlo malo onih koji potpuno doživljavaju svoje bivanje.

"Ja jesam" se izgubi kada se počnete poistovjećivati s "ja činim ovo, ja posjedujem ono, ja volim A, ali ne volim B". Ta određenja postaju važnija od stvarnosti vašega čistog bivanja.

Proniknimo dublje u vezu između patnje i nestvarnosti. Put zaboravljanja mira i jasnoće "ja jesam" može se raščlaniti na pet vidova. Ti korijenski uzroci svih oblika patnje na sanskrtu se nazivaju klešama.

1. Nepoznavanje stvarnosti

2. Hvatanje i držanje za ono što je nestvarno

3. Strah i uzmicanje od nestvarnoga

4. Poistovjećivanje sa zamišljenim jastvom

5. Strah od smrti

Vi i ja u ovom trenutku činimo nešto od navedenoga s čime smo započeli prije toliko mnogo vremena da se ukorijenilo u nama. Pet kleša raspoređeno je redoslijedom pojavljivanja. Kad prestanete znati što je stvarno (prva kleša), druge slijede automatski. To znači da je za većinu ljudi samo posljednja kleša - strah od smrti - svjestan doživljaj pa stoga moramo početi od nje i uspinjati se ljestvicom.

Strah od smrti izvor je tjeskobe koja zadire u mnoga područja. Simptomi želje za poricanjem smrti očiti su u općem obožavanju mladosti i marginaliziranju starijih osoba, očajničkoj potrebi za razonodom, promicanju kozmetike i tretmana ljepote, sve većem broju teretana s velikim ogledalima na sve strane i u zaluđenosti slavnim ličnostima.

Teologija nas pokušava uvjeriti u život poslije smrti, ali budući da je to moguće prihvatiti samo vjerom, religija nas obećanjem zagrobnoga života drži u pokornosti. Ako ne vjerujemo (štujemo pogrešnoga Boga ili griješimo protiv pravoga Boga), nemamo nikakvih izgleda za nagradu nakon smrti. Stoga neprestano izbijaju vjerski ratovi - to pitanje izaziva toliko jaku tjeskobu da bi fanatici radije umrli za vjeru nego živjeli pomireni s time da i tuđa vjera ima pravo postojati. "Ja umirem zato da ti ne bi mogao vjerovati u svojega Boga" najizopačenija je tvorevina pete kleše.

Čovjek se ne plaši smrti same po sebi, već zbog dubljeg razloga: zbog potrebe da obrani zamišljeno jastvo. Poistovjećivanje sa zamišljenim jastvom jest četvrta kleša kojoj smo svi podložni. Čak i na površinskoj razini, predodžba o samome sebi oblikuje se na temelju prihoda i položaja. Kad je Franjo Asiški, sin bogatoga trgovca svilom, svukao svoju kićenu odjeću i odrekao se očeva novca, time nije odbacio samo svoju svjetovnu imovinu, već i svoj identitet - ono po čemu su ga poznavali. Smatrao je da Bogu ne može pristupiti kroz lažnu predodžbu o samome sebi.

Predodžba o sebi tijesno je povezana sa samopoštovanjem, a svima nam je poznata visoka cijena koju čovjek plaća kad izgubi samopoštovanje. Djeca koja u osnovnoj školi sjede u zadnjem redu i izbjegavaju učiteljičin pogled, kao odrasle osobe najčešće ne raspravljaju o svjetskoj politici ili o srednjovjekovnoj umjetnosti jer je njihova predodžba o sebi već zarana obuhvatila osjećaj nedostatnosti. S druge strane, istraživanja su pokazala da će učenik, za kojega je učiteljici rečeno kako je iznimno bistar, biti mnogo uspješniji čak i ako je nasumce izabran: uz dovoljnu mjeru učiteljičinih pohvala djeca nižega kvocijenta inteligencije mogu biti uspješnija od djece visokoga kvocijenta inteligencije. Predodžba u umu učiteljice dovoljna je da slabiji učenik postane izvrstan.

Poistovjećivanje s lažnom predodžbom o sebi donosi i druge oblike patnje. Život neprestano zahtijeva više. Zahtjevi za vremenom, strpljivošću, sposobnošću i emocijama postaju toliko veliki da se čini poštenim priznati vlastitu nedostatnost. No, u lažnoj predodžbi o sebi skrivena je ružna povijest svega što je pošlo po zlu. "Neću", "ne mogu" i "odustajem" izviru iz četvrte kleše.

Treća kleša govori da čak i uz zdravu predodžbu o sebi uzmičemo od onoga što prijeti našem egu. Te se prijetnje pojavljuju posvuda. Plašim se siromaštva, gubitka supružnika i kršenja zakona. Plašim se da ću se osramotiti pred nekim koga cijenim i koga želim zadržati. Pomisao da njihova djeca neće odrasti u čestite osobe za neke je ljude duboka prijetnja vlastitom jastvu. "To se u ovoj obitelji ne radi" najčešće je šifra za "Tvoje ponašanje ugrožava moje jastvo". A l i , ljudi nisu svjesni da govore u šiframa. Kad se poistovjetim sa svojom predodžbom o sebi, strah od njezina slamanja je instinktivan.

Imam potrebu zaštititi sebe od onoga za što se bojim da je dio mene.

Druga kleša govori da čovjek pati zato što prianja uz bilo što. Ovisnost o nečemu zapravo pokazuje strah da će vam to biti oduzeto. Primjerice, ljudi osjećaju da je nad njima izvršeno nasilje ako im lopov ukrade torbu ili ako se vrate kući i ustanove da je netko provalio u njihov dom. Težina tih prekršaja nije u onome što je oduzeto; torbe i kućanske stvari možemo nadomjestiti novima. No, osjećaj osobne povrijeđenosti ostaje mjesecima i godinama.

Ako je aktiviran odgovarajući otponac, krađa torbe može prouzročiti potpuni gubitak osjećaja osobne sigurnosti. Netko vam je oduzeo iluziju da ste nedodirljivi.

(Američki državni paroksizam nakon terorističkih napada na Svjetski trgovački centar održava masovnu dramu "nas" nasuprot "njima". Osjećaj neranjivosti Amerike razotkriven je kao iluzija. Pa ipak, to u biti nije bio problem države. Posrijedi je bio problem pojedinca očitovan u golemim razmjerima.)

Patnja je iznimno složena. Put vodi od straha od smrti do lažne predodžbe o sebi i do ovisnosti. Međutim, nestvarnost je, u konačnici, izvor sve patnje.

Bol nikada nije bila problem, štoviše, bol postoji kako iluzija ne bi izmicala pomoću svojih varki. Kad nestvarnost ne bi boljela, doimala bi se vječno stvarnom.

Svih pet kleša moguće je odjednom riješiti prihvaćanjem jedne stvarnosti.

Razlika između "ja jesam moja bol" i "ja jesam" vrlo je mala, ali presudno važna. Iz te je zablude proizašlo mnogo patnje. Uvjeren da sam rođen, ne mogu izbjeći prijetnju smrti. Uvjeren u postojanje vanjskih sila, moram prihvatiti da mi te sile mogu nauditi. Uvjeren da sam osoba, posvuda opažam druge osobe. To nisu činjenice, već stvorene predodžbe. Stvorena predodžba živi svojim životom sve dok se ne vratite i promijenite je.

Za gubljenje dodira sa stvarnošću dovoljno je da se svijest na trenutak pomrači. U stvarnosti ništa ne postoji izvan jastva. Čim počnete usvajati tu spoznaju, svrha života korjenito se mijenja.

Jedini cilj vrijedan dostizanja jest potpuna sloboda da budete ono što jeste, bez iluzija i zabluda.

PROMJENA STVARNOSTI U CILJU USKLAĐIVANJA S PETOM TAJNOM

Peta tajna govori o tome kako prestati patiti.

Vi u sebi nosite stanje odsutnosti patnje; to je jednostavna i otvorena svijest. S druge strane, stanje patnje je složeno zbog toga što ego, u pokušaju da se odupre boli, odbija uvidjeti da bi odgovor mogao biti jednostavno učenje čistoga postojanja. Svaki korak prema oslobađanju od ovisnosti o složenosti približava vas jednostavnom stanju iscjeljivanja. Složenosti se pojavljuju kao misli, osjećaji, vjerovanja i suptilne energije proizašli iz potisnutih emocionalnih dugova i otpora.

Da biste izveli ovu vježbu, usredotočite se na ono što u vama izaziva dubok nemir, nelagodu i l i patnju. Možete odabrati nešto što traje godinama ili nešto što je trenutno najvažnije u vašem životu. Nije važno je li posrijedi i tjelesna dimenzija iako u slučaju odabira kronične tjelesne tegobe ovu vježbu ne biste trebali shvatiti kao lijek - razmatramo obrasce opažanja koji vas potiču na ustrajanje u patnji.

Sljedećih mjesec dana svaki dan odvojite najmanje pet minuta koje ćete provesti sami, u nakani razrješavanja sljedećih složenosti:

Nered. Kaos je složen, a nered je jednostavan. Je li vam kuća u neredu? Je li vam radni stol pretrpan spisima? Dopuštate li drugima da stvaraju nered i kaos jer znaju da ih nećete smatrati odgovornima za to? Jeste li nagomilali toliko smeća da je vaš životni prostor nalik arheološkom muzeju vaše prošlosti?

Stres. Svi doživljavaju stres, ali ako ga se noću ne možete riješiti vraćajući se smirenom, uravnoteženom, ugodnom unutarnjem stanju, stres se nakuplja. Usredotočite se na ono što u vama izaziva napetost. Doživljavate li stres dok putujete na posao? Ustajete li prerano, neispavani? Zanemarujete li znakove iscrpljenosti? Trpi li vaše tijelo stres zbog pretilosti ili zbog vrlo loše kondicije? Ustanovite najveće izvore stresa u svojem životu i nastojte ih ublažiti sve dok ne budete sigurni da se stres više ne gomila u vama.

Empatijska patnja. Upijanjem tuđe patnje i sami počinjete patiti. Ako se osjećate lošije nakon što ste nekome izrazili suosjećanje, prešli ste granicu koja razdvaja empatiju od patnje. Ako u negativnim situacijama neizbježno preuzimate tuđu bol, izbjegavajte ih. Previđanje vlastitih granica ne čini vas "dobrim čovjekom".

Negativnost. Ugoda je jednostavno stanje kojemu se tijelo i um spontano vraćaju. Negativnost onemogućuje taj povratak jer održava vašu usredotočenost na nelagodu.

Ogovarate li druge i uživate li u njihovim nevoljama?

Družite li se s ljudima koji prigovaraju i kritiziraju? Gledate li sve nesreće i katastrofe poslužene u sklopu večernjih vijesti? Napajanje na tim izvorima negativnosti nije obvezno - udaljite se i usredotočite se na nešto pozitivnije.

Inercija. Inercija je pokoravanje starim navikama i uvjetovanosti. Bez obzira na uzrok potištenosti, tjeskobe, traume, nesigurnosti i l i tuge, ta će se stanja nastaviti ako zauzmete pasivan stav. Moto inercije glasi: "Tako je, kako je". Postanite svjesni da je pasivnost naučeni način održavanja postojeće situacije. Sjedite li zadubljeni u svoju patnju? Odbacujete li korisne savjete prije no što uopće razmislite o njima? Poznajete li razliku između zadržavanja i istinskog iznošenja osjećaja s ciljem njihova razrješavanja? Preispitajte svoj obrazac patnje i oslobodite ga se.

Otrovni odnosi. U vašem su životu samo tri vrste ljudi: oni koji vas ostavljaju na miru, oni koji vam pomažu i oni koji vas povrjeđuju. Ljudi koji vas ostavljaju na miru vašu patnju shvaćaju kao gnjavažu i l i nelagodu - radije ostaju na udaljenosti kako bi se osjećali bolje. Oni koji vam pomažu dovoljno su jaki i svjesni da s vašom patnjom učine ono što sami niste sposobni učiniti. Oni koji vas povrjeđuju žele da situacija ostane takva kakva jest zato što im vaša dobrobit nije cilj. Iskreno pobrojite koliko ljudi iz vašeg života spada u svaku pojedinu kategoriju. Posrijedi nije brojanje prijatelja i brižnih članova obitelji. Procijenite druge isključivo na temelju njihova stava prema vašim teškoćama. Kad iskreno zbrojite situaciju, zauzmite sljedeći stav:

* O svojim problemima više neću govoriti onima koji me žele ostaviti na miru. To nije dobro ni za njih ni za mene. Oni mi ne žele pomoći pa to od njih neću ni tražiti.

* Svoje ću probleme povjeriti onima koji mi žele pomoći. Iskrenu pomoć neću odbijati zbog ponosa, nesigurnosti ili sumnje. Pozvat ću te ljude da mi se pridruže u iscjeljivanju i pružiti im važniju ulogu u svojem životu.

* Udaljit ću se od onih koji me žele povrijediti. Ne moram se suočavati s njima, optuživati ih niti ih smatrati uzrokom svojega samosažalijevanja. Ali, ne smijem si dopustiti upijanje njihovoga otrovnog utjecaja na mene, a ako to znači da se moram udaljiti, udaljit ću se.

Vjerovanja. Preispitajte moguće motive svoje želje za patnjom. Poričete li da nešto nije u redu? Smatrate li da ste bolji čovjek ako drugima ne pokazujete da ste povrijeđeni? Uživate li u pozornosti koju primate dok ste bolesni ili u nevolji? Osjećate li se sigurni kad ste sami i ne morate donositi teške odluke?

Sustavi vjerovanja su složeni - oni su temelj jastva koje želimo predstavljati svijetu. Mnogo je jednostavnije ne posjedovati vjerovanja jer to znači da ste otvoreni svemu što vam život donese te da slijedite vlastitu unutarnju inteligenciju umjesto pohranjene prosudbe. Ako osjećate da ste zaglavili u patnji, da se neprestano iznova vraćate istim mislima, sputao vas je određeni sustav vjerovanja. Osloboditi se možete samo odustajanjem od potrebe zadržavanja tih vjerovanja.

Energija i osjeti. Pouzdajemo se da će nam tijela reći kad osjećamo bol, a tijelo, kao i um, slijedi poznate obrasce. Tako hipohondri već prvi znak nelagode shvaćaju kao jasnu poruku da su ozbiljno bolesni. Vi također koristite poznate osjete za potvrđivanje svoje patnje. Primjerice mnogi ljudi skloni depresiji umor tumače kao depresiju. Iscrpljenost zbog neispavanosti i l i pretjeranog rada shvaćaju kao simptom depresije. Da biste se oslobodili tih osjeta, potrebno ih je lišiti tumačenja. Umjesto da budete tužni, promatrajte to kao energiju tuge. Tuga, kao i umor, ima tjelesnu komponentu koje se možete osloboditi. Umjesto da budete tjeskobna osoba, suočite se s energijom tjeskobe. Sve se energije oslobađaju na isti način:

* Duboko udahnite, mirno sjedite i usredotočite se na osjete u tijelu.

* Osjetite ih bez prosuđivanja. Jednostavno ih doživljavajte.

* Dopustite da se pojave svi osjećaji, misli ili energije koje se žele pojaviti - to često znači slušati glas tjeskobe, gnjeva, straha ili povrijeđenosti. Dopustite da glasovi kažu ono što žele reći. Slušajte i shvatite što se događa.

* Gledajte kako se energija raspršuje koliko god može. Ne očekujte potpuno oslobođene. Budite uvjereni da će vaše tijelo osloboditi svu pohranjenu energiju koju može osloboditi.

* Cijeli postupak ponovite za nekoliko sati ili sljedećega dana.

Vježba se možda doima zahtjevnom, no dnevno biste nekom od tih područja trebali posvetiti samo pet minuta. Mali koraci donose velike rezultate.

Jednostavno stanje svijesti zapravo je osnovno prirodno stanje; patnja i složenost koja je održava nisu prirodne - na održavanje sve te složenosti tratimo veliku količinu energije. Budete li svaki dan stremili tom jednostavnijem stanju, činit ćete najviše što čovjek može učiniti da bi okončao patnju - iskorjenjivati nestvarnost.