Pet dimenzija edukacije

Do sada edukacija je bila orijentirana na cilj: nije važno ono što učite, ono što je važno je ispit nakon godinu, dvije. Tako postaje važna budućnost, važnija od sadašnjosti. Sadašnjost se žrtvuje  budućnosti..  I  to  postaje  vaš  stil  života. Vi uvijek žrtvujete trenutak za nešto što nije sadašnjost.  To stvara  strašnu  prazninu  u  životu.

U mojoj viziji edukacija će imati pet dimenzija.  Prije nego što uđem u tih pet dimenzija, treba zabilježiti  nekoliko stvari. Prvo, kao dio obrazovanja ne treba biti nikakvih ispita, već učitelji moraju bilježiti svoje primjedbe svakog trenutka, svakog dana, svakog sata. Njihove primjedbe tijekom godine odlučit će ide li učenik dalje ili ostaje malo dulje u istom razredu.

Nitko ne ponavlja razred, nitko ne prolazi — samo su neki učenici brzi a neki malo ljeniji — jer ideja o neuspjehu stvara duboku ranu manje vrijednosti, dok ideja o uspjehu također stvara drukčiju vrstu bolesti - superiornost.

Nitko nije manje vrijedan, nitko nije više vrijedan. Svatko je jedinstven, neusporediv.

Dakle, ispita neće biti. To će promijeniti cijelu perspektivu od budućnosti do sadašnjosti. Ono što radite upravo sada bit će odlučno, a ne pet pitanja na kraju druge godine. Od tisuća stvari kroz koje ćete proći tijekom tih dviju godina, svaka će biti odlučna. Zato obrazovanje neće biti orijentirano prema cilju.

U prošlosti učitelj je  nevjerojatno  mnogo  pomagao jer on je znao, on je položio sve ispite, nagomilao je znanje. Ali situacija se promijenila - i to je jedan od problema, da se situacija mijenja, ali naši odgovori ostaju stari. Sada je eksplozija znanja tako snažna, tako rasprostranjena, tako brza da nemate vremena napisati opsežnu knjigu ni o jednoj znanstvenoj temi jer u vrijeme kad završite knjigu, ona će već biti zastarjela. Nove činjenice, nova otkrića učinit će da znanje postane nevažno. Zato sada znanost može ovisiti o novinskim člancima, o časopisima, a ne o knjigama.

Učitelj se obrazovao prije tridesetak godina. Za trideset godina sve se promijenilo, aron ponavlja ono što su ga naučili. On je zastario pa svog učenika prisiljava da i on bude zastario. Zato, po mom mišljenju, učitelju nije mjesto u obrazovanju mladih. Umjesto učitelja treba postojati vodič, a razliku između njih treba shvatiti: vodič će vam reći gdje, u kojoj knjižnici možete pronaći najnoviju informaciju o određenoj temi.

Ne smije se poučavati na zastarjeli način. Televizija to može učiniti mnogo bolje, bez ikakvih problema može vam dati najsvježiju informaciju. Učitelj se obraća vašem uhu, dok se televizija obraća vašem oku. To djelovanje je mnogo jače jer oči upijaju osamdeset posto više situacije. Oči su najživlji vaš dio.

Ako nešto možete vidjeti, ne morate  to  memorirati. Ali ako o nečem samo slušate, morate to zapamtiti. Gotovo devedeset osam posto obrazovanja može se  prenijeti putem televizije, a pitanja koje učenici mogu postaviti, mogu odgovoriti kompjutori. Učitelj treba biti samo vodič koji vam mora pokazati pravi kanal, mora vas uputiti kako koristiti kompjutor, kako pronaći najnoviju knjigu. Njegova funkcija postaje posve drukčija. On vam ne prenosi znanje, on vas samo obavještava o suvremenom saznanju, o najnovijim spoznajama. On je samo vodič.

Uzimajući to u obzir, ja dijelim edukaciju na pet dimenzija. Prva je informativna, poput povijesti i zemljopisa te mnogih drugih predmeta koji se mogu obraditi putem televizije i kompjutora. Drugi dio je znanost. I  ona se može prenijeti putem televizije i kompjutora. Ali to je vrlo komplicirano i bit će potrebno više vodstvo čovjeka.

U prvu dimenziju spadaju i jezici. Svaki čovjek na svijetu treba znati barem dva jezika: svoj materinji jezik i engleski kao međunarodno sredstvo komuniciranja. I strani jezik može se naučiti čak točnije putem televizije - naglasak, gramatika, sve se to može naučiti ispravnije nego uz pomoć čovjeka.

U svijetu se može tako stvoriti atmosfera bratstva - jezik povezuje ljude, ali on ih i razdvaja. Za sada ne postoji jedan međunarodni jezik.

Engleski jezik je najrašireniji jezik i treba napustiti predrasude - znači treba se okrenuti stvarnosti. Ljudi su se mnogo trudili da stvore mnoštvo jezika - Španjolci bi mogli reći da njihov jezik treba postati međunarodni jer tim jezikom govori više ljudi nego bilo kojim drugim.. .kako bi se izbjegle predrasude, umjetno je stvoren esperanto. Ali nijedan umjetno stvoreni jezik ne može funkcionirati. Ima stvari koje se ne mogu samo tako stvoriti - jezik se razvija tisućama godina. Esperanto izgleda tako umjetno da je sav trud oko njega posve propao.

Ali apsolutno je potrebno govoriti dva jezika — prvi je materinji  jezik  jer  ima  osjećaja  i  nijansa  koje  možete  izraziti samo svojim materinjim jezikom.

Jedan od mojih profesora, svjetski putnik koji je predavao psihologiju  u  mnogim  zemljama  govorio  bi  da na stranom jeziku možete učiniti sve. Ali kad se svađate ili izražavate ljubav, osjećate se neiskreni u svojim osjećajima. Dakle, za izražavanje osjećaja, za iskrenost koristi se materinji jezik... jezik koji ste upili s mlijekom svoje majke, koji je postao dio vaše krvi, kostiju i same vaše srži. Ali to nije dovoljno - to stvara male grupe ljudi, dok se  ostali osjećaju  kao  stranci.

Jedan međunarodni jezik apsolutno je potreban kao osnova jedinstvenoga svijeta, jednog čovječanstva. Zato svatko treba znati dva jezika. To bi bila prva dimenzija.

Druga dimenzija je istraživanje znanstvenih predmeta što je neobično važno jer znanost je samo pola stvarnosti, ona je vanjska stvarnost. Treća dimenzija je ono što nedostaje današnjoj edukaciji - umijeće življenja. Ljudi smatraju posve razumljivim da znaju  što je ljubav. Ali oni to ne  znaju ... a kad saznaju, prekasno je. Svakom djetetu treba pomoći da transformira svoju ljutnju, mržnju i ljubomoru u ljubav.

Važan dio treće dimenzije trebao bi biti smisao za humor. Naša takozvana edukacija čini ljude  tužnima  i  ozbiljnima.  I ako je jedna trećina vašeg života potrošena na sveučilište  da biste postali tužni  i  ozbiljni,  ti  se  osjećaji  ukorjenjuju  u  vas. Vi zaboravljate jezik smijeha, a čovjek koji zaboravi smijeh, zaboravio je velik dio života.

Zato ljubav smijeh, upoznavanje sa životom i njegovim čudima, s njegovim tajanstvenostima...ptice koje pjevaju na granama - morate ih čuti. Drveće, cvijeće i zvijezde moraju imati vezu s vašim srcem. Izlazak i zalazak Sunca ne smiju biti tek izvanjske stvari, one moraju biti i u vama. Poštovanje života treba biti temelj treće dimenzije.

Ljudi su tako nezahvalni životu.

Oni još uvijek ubijaju životinje zbog jela - oni to zovu igrom. A ako  životinja pojede njih,  oni to zovu velikom nesrećom. Čudno...u igri bi obje strane morale imati jednaku priliku. Životinje nemaju oružje, a vi imate strojnice i strijele.

Ljude treba poučiti da postoji život jer život  je Bog, nema drugog Boga osim života, radosti, smijeha, smisla za humor.

Četvrta dimenzija je umjetnost i kreativnost: slikarstvo, glazba, razna umijeća kao lončarstvo, zidarstvo — sve što je kreativno. Studenti mogu izabrati sva područja kreativnosti. Samo bi neke stvari bile obavezne — na primjer, međunarodni jezik bi bio obvezan, razvijanje sposobnosti zarađivanja za život bilo bi obavezno. Neke kreativne umjetnosti bile bi također obavezne. Student bi mogao izabrati iz široke lepeze kreativnih umjetnosti jer ako čovjek ne nauči stvarati, nikad neće postati dio postojanja  koje  je stalno  kreativno. Kad  čovjek postane kreativan, postaje Bog. Kreativnost je jedina molitva.

Peta dimenzija treba biti umijeće umiranja. U toj petoj dimenziji bit će meditacija kako biste saznali da nema smrti, kako biste postali svjesni vječnog života u sebi. To treba postati apsolutno bitno jer svatko mora umrijeti. Nitko ne može izbjeći  smrt.  A  pod velikim kišobranom meditacije  možete upoznati zen, tao, jogu, hassidizam - sve te vrste i mogućnosti postojale su i prije, ali edukacija se nije brinula za njih. U toj petoj dimenziji postat ćete svjesni ratnih umijeća kao što je aikido, jujitsu, judo - to je samoobrana bez oružja, ne jedino samoobrana nego istovremeno i meditacija.

Nova komuna imat će dakle potpunu edukaciju. Sve što je bitno, bit će obavezno, a što nije bitno treba biti prepušteno izboru. Student će moći izabrati alternative kojih će biti mnogo. A kad se ispune osnovne stvari, student će moći naučiti nešto u čemu će uživati: glazbu, ples, slikarstvo - mora znati nešto što će mu pomoći da upozna sebe, da uđe u sebe. A sve se to ne može učiniti tako lako, bez ikakvih teškoća.

I ja sam bio profesor. Ali sam napustio sveučilište rekavši: "Ovo nije obrazovanje, to je čista glupost, ne proučava se ništa bitno."

Ali to beznačajno obrazovanje prevladava na cijelom svijetu, bez obzira radi li se o Sovjetskom savezu ili Americi. Nitko se nije pobrinuo za cjelovitije, potpuno obrazovanje. U tom smislu gotovo svi su neobrazovani. Čak i oni s visokim akademskim titulama neobrazovani su u širim područjima života. Neki su više neobrazovani, neki manje - ali svi su neobrazovani. Nemoguće je pronaći obrazovana čovjeka jer obrazovanje kao cjelovitost nigdje ne postoji.

Obično je ono što zovemo obrazovanost protiv meditacije. To ne bi trebalo tako biti, ali tako jest. Originalno značenje riječi edukacija nije protiv meditacije. Educirati znači izvući sve što je skriveno u čovjeku. Čovjek mora procvjetati

—   to je originalno značenje edukacije.

To je meditacija: morate procvasti u sebi. Ne znate što će biti od vas, ne znate kakav ćete cvijet postati, kakav će biti miris i boja cvijeta - vi to ne znate. Krećete se prema nepoznatom. Jednostavno vjerujete u životnu energiju. Ona vam je dala život, ona je vaš temelj, vaše biće. Vi joj vjerujete, znate da ste dijete ovog univerzuma, a taj univerzum, ako vam je dao život, pobrinut će se za vas.

Kad vjerujete sebi, vjerujete i cijelom univerzumu. A on je prekrasan. Samo pogledajte ... tako je mnogo cvjetova rođeno u tom univerzumu — kako možete ne vjerovati u njega? Takva silna ljepota je svuda naokolo, kako možete da joj ne vjerujete? Takva veličina, ljupkost postoji u maloj čestici prašine sve do zvijezda, takva simetrija, takav sklad, kako da tome ne vjerujete?

Basho je rekao: "Ako je cvijeće rođeno iz toga univerzuma, ja mu vjerujem." Nije li tako? Ta logika je dovoljna, to je dovoljan dokaz. Ako univerzum može darovati život tako velikom broju cvjetova, ako je ruža moguća, ja mu vjerujem. Ako je lotos moguć, ja mu vjerujem."

Edukacija je vjera u sebe i postojanje, dopustiti da se razvije sve što je skriveno, sve što je unutra da iziđe van. Ali nitko se ne zabrinjava zbog vas. Društvo se brine za vlastite ideje, ideologije, predrasude i tehnologije. Ono i dalje vrši pritisak nad vama. Vaša se glava koristi kao šuplje mjesto - oni ga opskrbljuju namještajem. Uobičajena edukacija, ili što god je dostupno pod tim nazivom, nije ništa drugo nego punjenje

vašeg uma znanjem - jer znanje  ima  neku korist.  Nitko  se ne brine za vas, nitko se ne brine za vašu sudbinu. Društvu je potrebno još više liječnika, inženjera, još više generala, tehničara, vodoinstalatera, električara. Društvo ih dakle treba. Ono vas prisiljava da postanete vodoinstalater, ili vas prisile da budete liječnik, ili da postanete inženjer.

Ne kažem da je loše postati inženjer ili liječnik, ali sigurno je loše ako vas netko izvana prisiljava na to. Ako se netko razvije u liječnika, tada ćete vidjeti da se oko njega događaju velika izlječenja. On će biti rođeni liječnik. Bit će to zaista, njegov dodir vrijedit će zlata. On će biti rođen za to.

Ali kad vas prisiljavaju izvana i kad to smatrate svojom profesijom jer morate od nečega živjeti, morate naučiti kako zaraditi za život, tada je sve gotovo. Čovjek je onesposobljen i smrvi se pod težinom. On se i dalje zamara i jednog dana umre. U takvom životu nikad nije bilo ni trenutka veličanstvenosti. Naravno, čovjek će ostaviti mnogo novca svojoj djeci da i oni postanu liječnici na njegov način, da idu na sveučilište, na isto ono sveučilište koje je njega uništilo. A njegova će djeca učiniti to isto svojoj djeci i tako se stvari prenose s generacije ne generaciju. Ne, to ne nazivam edukacijom. To je zločin. Doista je čudo da unatoč takve edukacije katkad na svijetu procvjeta neki Buddha. To je pravo čudo! Jednostavno je nevjerojatno kako netko uspije pobjeći iz toga kruga. Jer postoje metode kako vas ubiti, sve je uređeno na taj način. Mala djeca uhvaćena su u taj mehanizam ne znajući kamo idu, ne shvaćajući što drugi rade  od njih.  Kad postanu toga  svjesna, već su posve

pokvarena, uništena. Kad mogu razmišljati što da učine se svojim životom, oni su gotovo nesposobni da se okrenu u bilo kojem drugom smjeru.

Kad navršite dvadeset pet ili trideset godina, pola života je već prošlo. Izgleda previše opasno sada nešto mijenjati. Vi ste već postali liječnik, imate dobro uhodanu praksu. Iznenada, jednog dana shvatite da to nije ono što ste htjeli postati. To nije za vas — ali što da se sada učini? Zato se pretvarate da ste liječnik. A ako liječnik nije sretan što je liječnik, on neće moći pomoći ni jednom pacijentu. On može drogirati pacijenta, može mu dati lijekove, ali neće imati nikakve moći da liječi. On mora biti rođeni liječnik, tako je i sa svim drugim zanimanjima. Možda ćete propustiti da budete nešto, možda ni ne saznate što. Netko je rođeni pjesnik, pjesnika ne možete stvoriti. Nema načina da se proizvede pjesnik. Netko je rođeni slikar, ne možete proizvesti slikara.

Ali stvari su vrlo loše postavljene i slikar radi kao liječnik, a liječnik radi kao slikar. Političar bi možda bio dobar vodoinstalater, ali postao je premijer ili predsjednik. A čovjek je mogao biti premijer, no postao je vodoinstalater.

Zato u svijetu vlada takav kaos — svi su na pogrešnim mjestima, nitko nije ondje gdje bi trebao biti. Ispravna edukacija bit će upravo put meditacije. Pogrešna edukacija je zapreka meditaciji jer vas ona poučava stvarima koje vam ne pristaju. A ako vam nešto ne odgovara, niti vi ne odgovarate nečemu, nikad ne možete biti zdravi i potpuni pa ćete trpjeti.

Zato  je  uobičajeno  da  kad  se  obrazovan  čovjek

zainteresira za meditaciju, on mora zaboraviti sve što je naučio. Mora se vratiti svom djetinjstvu i početi od nule, od abecede, Stoga uporno zahtijevam onu vrstu meditacije u kojoj možete ponovno postati dijete. Kad plešete, više sličite djetetu nego odrasloj osobi.

Ljudi koji uživaju neki ugled iznenade se kad vide da ne mogu učiniti ništa. Jer ne mogu izložiti opasnosti svoj život. Boje se. Nisu sretni, ne znaju što je blaženstvo, ne znaju niti točno što znači biti živ, ali uživaju ugled. I tako se vežu uz njega i onda umru. Oni nikad ne žive, umiru prije nego što su počeli živjeti. Mnogo je takvih ljudi koji umiru prije nego što su počeli živjeti.

Moja meditacija želi vas vratiti u djetinjstvo — u doba kad niste bili ugledni, kad ste mogli raditi ludosti, kad ste bili nedužni, kad vas društvo još nije pokvarilo, kad još niste znali trikove svijeta, kad ste bili izvan svijeta. Ugled ili novac su utješne nagrade za najslabijeg natjecatelja, to nisu prave nagrade. Ne dajte da vas one prevare.

Ugled ne možete pojesti, ne možete pojesti ni novac ni poštovanje. To su samo igre — besmislene, glupe i prosječne. Ako ste dovoljno inteligentni shvatit ćete da morate živjeti svoj život, a ne da se brinete zbog drugih stvari.

Sve drugo je besmisleno, radi se o vašem životu. Vi ga morate živjeti autentično, s ljubavlju, s velikom strastvenošću i dubokim suosjećanjem, s mnogo energije. Vi morate postati plimni val blaženstva. Učinite sve što je za to potrebno.

Bit će  potrebno  da prestanete  učiti,  da  se  prestanete

kretati lažnim putevima na koje vas je prisililo društvo, prisililo vas i zavelo vas da se njima krećete. Preuzmite odgovornost za svoj život, postanite svoj gospodar. To znači biti asket. Pravi asket je onaj tko se ne brine za mišljenje drugih ljudi, tko je odlučio živjeti svoj život onako prema vlastitim željama. Ne mislim da budete neodgovorni — kad počnete odgovorno živjeti svoj život, vi se ne brinete samo za sebe, već se brinete i za druge  - ali na posve različit način.

Sada se brinete da se ne upletete u život drugih ljudi

-   to je odgovornost. Ne dopuštate ni drugima da se upliću u vaš život i prirodno je da se ni vi ne uplićete u tuđi život. Ne želite da itko vodi vaš život, ne želite da vaš život bude vođeno putovanje. Jer takvo putovanje nije nikakvo putovanje. Vi želite sami istraživati. Želite se kretati po šumi bez ikakve zemljopisne karte, kako biste mogli biti i pronalazač, da prvi možete doći na neko novo mjesto.

Nosite li sa sobom zemljopisnu kartu, uvijek ćete stići na mjesto na kojem su već mnogi bili prije vas. To mjesto nje nikad novo, nikad originalno, nikad djevičansko. Ono je već zagađeno i pokvareno. Mnogi su se kretali tim mjestom, čak su ga zabilježili na zemljopisnoj karti.

Dok sam bio dijete iznenadio me hram koji su moji roditelji posjećivali — ovdje su postojale zemljopisne karte neba, pakla i oslobođenja. Jednog sam dana rekao ocu: "Ako postoji zemljopisna karta o oslobođenju, tada me ono ne zanima."

On je upitao zašto, a ja sam odgovorio: "Ako postoji zemljopisna karta  toga  mjesta,  onda  je  ono već  pokvareno.

Mnogi ljudi su stigli do njega, čak su stigli i oni koji su ga zabilježili na kartama. Sve je izmjereno, svako mjesto je poznato, zabilježeno, dobilo je svoje ime. Čini se da je to tek produžetak istoga starog svijeta i nije ništa novo. Ja se želim kretati svijetom o kojem ne postoje zemljopisne karte. Želim sam otkriti neko mjesto." Toga dana sam prestao ići u hram.

Otac me pitao zašto više ne dolazim, a ja sam odgovorio: "Ukloni one karte, ne podnosim ih. One su vrlo uvredljive. Samo pomisli: oslobođenje je locirano. Postoji li uopće nešto što nije određeno i izmjereno?"

A svi prosvijetljeni govore da je istina nemjerljiva. Svi su prosvijetljeni rekli da je istina nepoznata, da  se  istina  ne može spoznati, da je ona kao  neucrtano  more  - uzmite  svoj mali čamac i pođite do neucrtanog mora. Pođite u pustolovinu! Riskantno je i opasno. Ali u opasnosti duša procvjeta, postaje cjelovita.

Po mome mišljenju, ako je edukacija prava, bit će dio meditacije. Meditacija bi morala biti zadnja točka putovanja. Ako je edukacija ispravna, tada univerziteti ne bi smjeli biti protiv univerzuma. Ako je meditacija ispravna, ona će se brinuti 0 vašem blaženstvu, o vašoj sreći, o glazbi, ljubavi, o pjesništvu 1 plesu. Ona će vas poučiti kako da se razvijete. Pomoći će vam da iziđete iz sebe, da procvjetate, narastete, da se proširite.

Edukacija je religiozna ako vas učini dovoljno hrabrima da prihvatite sebe i živite svoj život kad na svoj vlastiti način postanete dar postojanju, na svoj vlastiti, jedinstveni način.

Slušajući  ptice,  sjećam  se...izvan  moga  razreda  u

srednjoj školi raslo je drvo manga.  Na  tom  drveću  kukavice vole graditi gnijezda. Kad kukavica pjeva svoj ljubavni zov, nema ništa  slađega od te pjesme.

Sjedio sam do prozora i gledao ptice na drveću. To je vrlo smetalo mom učitelju pa mi je rekao: "Moraš gledati na ploču, a ne kroz prozor!"

Ja sam odgovorio: "To je moj život, ja imam pravo izabrati kamo ću gledati. Vani je prekrasno - ptice pjevaju, a cvijeće i sunce proviruju kroz drveće - mislim da vaša ploča ne može biti suparnik ovome što vidim kroz prozor."

Učitelj se tako razljutio da mi je rekao: "Onda iziđi i ostani tamo ako nisi spreman gledati na ploču - jer ja predajem matematiku, a ti gledaš drveće i ptice."

Ja sam odgovorio: "To je velika nagrada koju ste mi dali, to nije kazna." I rekao sam mu zbogom.

On je pitao: "Sto misliš time reći?"

"Nikad više neću ući u razred, stajat ću vani svaki dan." "Mora da si lud! Obavijestit ću tvoga oca i obitelj. Reći ću mu da gubi uzalud novac na tebe jer ti stojiš vani, i nisi u razredu." "Možete učiniti što god želite. Ja znam kako da sredim stvari s mojim ocem. A on zna savršeno dobro - ako sam odlučio ostati vani, to ću i učiniti, ništa to ne može promijeniti."

Upravitelj me viđao kako svaki dan stojim vani pa je došao u obilazak. Zbunjivalo ga je što li radim ovdje svakog dana. Trećeg dana mi se približi i upita: "Sto radiš? Zašto i dalje stojiš ovdje?"

Odgovorio sam da sam nagrađen.

Začudio  se zbog čega li sam nagrađen.

Rekao sam: "Stanite samo malo pokraj mene i poslušajte pjev ptica. Pogledajte ljepotu drveća... Mislite li da gledanje na ploču i u onoga glupog učitelja... jer samo glupi ljudi postaju učitelji... oni ne mogu naći nikakvo drugo zaposlenje! Oni su uglavnom trećerazredni studenti. Dakle, niti želim gledati takvog učitelja, niti želim gledati na ploču. A što se tiče matematike, ne brinite se, svladat ću je već nekako. Ali ne mogu propustiti tu ljepotu."

Stao je pokraj mene i rekao: "Naravno, lijepo je. U ovoj školi sam već dvadeset godina upravitelj, ali nikad nisam bio ovdje. Slažem se s tobom — nagrada je biti ovdje! Sto se tiče matematike, ja sam magistrirao matematiku. Možeš uvijek doći k meni i ja ću ti davati satove iz matematike. A ti samo i dalje ostani vani."

Tako sam dobio boljeg učitelja, upravitelja škole koji je i matematičar. A moj nastavnik matematike se vrlo zbunio. On je mislio da ću se nakon nekoliko dana umoriti, ali prošao je cijeli mjesec, a ja se nisam maknuo. Tada je i on izišao i rekao: " Zao mi je, muči me cijelo vrijeme što sam ja u razredu, a tebe sam prisilio da stojiš vani. A ti nisi ništa učinio. Možeš doći i sjediti unutra i gledati što želiš."

Rekao sam  da je sada prekasno. On je pitao što time mislim. Ja sam rekao: "Mislim da sada uživam biti vani. Ako sjedim do prozora, mogu vidjeti samo malobrojne ptice i malo drveća. A ovdje mogu vidjeti tisuće stabala manga. A što se tiče matematike, satove mi daje sam upravitelj. Idem k njemu svake večeri."

On se začudio, a ja sam rekao: "Da, budući da se složio sa mnom da  sam  ovdje jer sam dobio  nagradu."

On je otišao ravno upravitelju i rekao: "To nije dobro. Ja sam ga kaznio, a vi ga ohrabrujete." Upravitelj je odgovorio: " Zaboravite kaznu i ohrabrivanje - i vi biste trebali katkad stajati vani. Sada se ne mogu zaustavljati. Inače bih obično zaobilazio ovo mjesto, ali sada to ne mogu učiniti. Prva stvar koju moram obaviti jest da obiđem to mjesto i ostanem neko vrijeme s tim dječakom da gledamo drveće.

Prv i puta sam shvatio da im a boljih stvari od matematike - to je zov ptica, ljepota cvijeća i zelenih stabala, to su sunčane zrake koje proviruju kroz lišće, vjetar koji puše pjevajući svoju pjesmu kroz drveće. Katkad biste i vi morali izići i biti ondje  s  dječakom."

Nastavnik se vratio vrlo ožalošćen: "Upravitelj mi je rekao što se dogodilo. Sto da sada radim?" Pitao me treba li izvesti van cijeli razred.

Odgovorio sam: "To bi bilo prekrasno. Mogli bismo sjediti pod onim drvećem, a vi biste predavali svoju matematiku. Ali ja se neću vratiti u razred, čak da me srušite na godinu

—    što nećete moći učiniti jer ja sad znam više matematike od i jednog učenika u razredu. A imam i boljeg nastavnika. Vi ste trećerazredni nastavnik, a upravitelj je prva klasa, osvojio je i zlatnu medalju."

Nekoliko dana razmišljao sam o tome, a jednog jutra, kad  sam  ja  došao  tamo,  vidio  sam  cijeli  razred  kako  sjedi

pod drvećem. Rekao sam nastavniku: "Vaše srce je još živo, matematika ga još nije ubila."

Trebamo  li  napustiti  sve  naše  prijašnje  ideje  i  religije?  Hoćete  li  reći  nešto o   religijskom  odgoju.

Svako je dijete odgojeno, ograničeno nekom religijom. To je jedan od najvećih zločina protiv čovječanstva. Ništa ne može biti veći zločin nego zagaditi um nevinog djeteta idejama koje će postati zapreka na njegovom putu otkrivanja života.

Onoga časa kad zaželite nešto otkriti, morate biti apsolutno bez predrasuda. Ne  možete  otkriti  religiju  ako ste musliman, kršćanin ili hinduist. Ne!  Ima načina koji vas sprečavaju u otkrivanju religije.

Sva društva do sada pokušavala su svojim idejama zadojiti svako dijete. Prije nego što dijete postane sposobno postavljati pitanja, ono dobiva odgovore. Vidite li kakva je to glupost?

Dijete nije postavilo ni pitanje, a vi ga već opskrbljujete

odgovorom. Ono što zapravo radite jest da u djetetu ubijate svaku mogućnost postavljanja pitanja.

Vi ste napunili njegov um odgovorom. Ako dijete nema vlastito pitanje, kako će imati vlastiti odgovor? Pitanje mora biti doista njegovo. Ono ne može biti posuđeno niti naslijeđeno.

Ali ta se glupost već stoljećima nastavlja. Svećenik je zainteresiran, političar je zainteresiran, roditelji su zainteresirani da učine nešto od vas prije nego što vi otkrijete tko se. Oni se boje - ako vi otkrijete tko ste, pobunit ćete se, bit ćete opasni za zakonom ustanovljene interese. Tada ćete postati individualac, živjet ćete po svojim pravilima, nećete živjeti posuđenim životom.

Oni su se tako bojali i zato, prije nego što je dijete postalo sposobno postavljati pitanja i istraživati, oni su počeli trpati u njegov um sve vrste gluposti. Dijete je bilo bespomoćno. Prirodno je da ono vjeruje svojoj majci i ocu, naravno da vjeruje svećeniku u kojega vjeruju njegovi roditelji. Veliki fenomen sumnje još se nije pojavio u djetetu.

A to je, bez sumnje, jedna od najdragocjenijih stvari u životu, jer ako ne sumnjate, ne možete ništa ni otkriti.

Morate izoštriti svoju moć sumnje, kako biste mogli odstraniti sve ono smeće, kako biste mogli postaviti pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. Samo vaše vlastito istraživanje, vaše ispitivanje pomoći će vam da  odgovorite na svoja pitanja.

Pitanje o religiji nije nešto na što može odgovoriti netko drugi. Nitko ne može voljeti za vas, nitko ne može živjeti za vas.

Vi morate živjeti svoj život, morate tražiti i istraživati temeljna pitanja života. A ako ne otkrijete sebe, nema  radosti, nema  zanosa.

Ako dobijete gotovoga Boga, to ne vrijedi ništa, to nema nikakve vrijednosti. Ali tako se to radi.

Ono što zovete idejama o religijama nema nikakve veze s

religijom, već samo s praznovjerjem koje se prenosilo godinama i trajalo tako dugo da je drevnost tih ideja učinila da one izgledaju poput istine.

Nemoguće je da dijete u nešto posumnja.  Imaju li svi

ti ljudi krivo? A nije riječ samo o ljudima. Njegovi roditelji, roditelji njegovih roditelja tisućama su godina vjerovali u te neistine. Svi oni nemaju krivo. "A ja, maleno dijete protiv cijeloga čovječanstva..." To dijete ne može skupiti dovoljno hrabrosti pa počne potiskivati svaku mogućnost sumnje. I svi mu drugi u tom pomažu jer "sumnja potječe od vraga, sumnja je veliki, možda najveći grijeh. Vjerovanje je vrlina. Vjeruj i naći ćeš. Sumnjaj, i sve si propustio već na prvom koraku."

No, istina je upravo suprotna. Vjeruj i nikad nećeš ništa otkriti, a sve što pronađeš neće biti ništa drugo nego projekcija tvoga vlastitog vjerovanja — to neće biti istina.

Kakve veze ima istina s vašim vjerovanjem?

Sumnjajte, sumnjajte svom snagom jer sumnja je proces koji pročišćuje. Ona iz vašeg uma izbacuje sve što je bezvrijedno. Ponovno vas pretvara u nedužno dijete, u dijete koje još nisu uništili roditelji, svećenici, političari ni pedagozi. Morate u sebi ponovno otkriti to dijete. Počnite s te točke.

Ja sam rođen u obitelji jaina. Jainisti ne vjeruju u Boga. U njihovom vjerovanju ne postoji Bog kao Stvoritelj. Budući da uvjetovanosti jainizma ne nameću djeci ideju o Bogu, ni jedno njihovo dijete ni odrastao čovjek nikad ne  postavlja  pitanje: "Tko je stvorio svijet?" Jer njih su od samog početka uvjerili da svijet postoji od vječnosti  do  vječnosti.  Nema  nikoga  tko  ga  je stvorio, nema potrebe za takvim bićem. Zato se to pitanje niti ne postavlja.

Budista nikad ne postavlja pitanje: "Tko je Bog? Gdje je Bog?" Jer on ne vjeruje u Boga, njegova su djeca odgajana na taj način. Kad pitate za Boga, vi mislite da je to vaše pitanje. Ali nije tako. Možda ste rođeni u hinduističkoj obitelji ili u židovskoj tradiciji. Oni su uvjerili vaš um da Bog postoji. Dali su vam čak neki lik Boga, neke ideje o Bogu. I stvorili su u vama strah pa je svaka sumnja opasna.

Maleno, sitno dijete odgojeno je u strahu od vječnog pakla gdje će biti živo bačeno u vatru u kojoj će gorjeti, ali neće umrijeti. Naravno, sumnja ne izgleda tako važna da bi se  bilo što riskiralo. Vas motiviraju - ako vjerujete, ako jednostavno vjerujete,  sva  zadovoljstva,  sve radosti života su vaše.  Vjerujte i vi ste na strani Boga, sumnjate li, na strani ste vraga.

Maleno dijete mora progutati kakvu god mu glupost pružite. Ono  se boji. Boji se biti samo noću kod kuće, a vi pričate o vječnom paklu: "Padaš i padaš sve dublje u mrak kojem nema kraja i nikad nećeš moći izići." Naravno da se dijete jednostavno ne usudi sumnjati, postaje tako prestrašeno da mu sumnja nema nikakve vrijednosti. A vjerovanje je tako jednostavno. Ništa se od vas ne očekuje — samo da vjerujete u Boga, sina i Duha svetoga — samo vjerujte da je Isus sin Božji i mesija — da je došao spasiti cijelo čovječanstvo, da će spasiti i vas.

Zašto se ne spasiti na tako jeftini način? Ne pitaju vas mnogo. Samo vjerujte i sve će se srediti u vašu korist.

Zašto biste onda odabrali sumnju? Naravno da ćete odabrati vjerovanje. A to se događa u tako ranim godinama

-    i tada vi rastete pa se vaše vjerovanje, razne ograničenosti, ideje i filozofije, sve to se podiže na višu razinu. Zato postaje teško istraživati i pronaći da je nekad postojao dan kad ste bili ispunjeni  sumnjom.

Ali sumnja je bila zgažena, odmaknuta s vidika. Bilo je dana kad niste bili sldoni vjerovati, ali uvjerili su vas. Pred vas su položili sve vrste nagrada.

Malo dijete možete uvjeriti ako mu  samo  darujete neku igračku - a vi ste mu darovali cijeli raj. Ako ste ga uspjeli uvjeriti da vjeruje, niste učinili nikakvo čudo. To je samo vrlo jednostavno   izrabljivanje.

Možda ste to učinili i ne znajući što radite jer i vi ste prolazili kroz isti proces.

Najednom ste zatvorili vrata svim sumnjama, zatvorili ste tako i vrata razumu, pitanjima, istraživanjima. Niste više pravo ljudsko biće.

Kad zatvorite vrata sumnji, vi postajete samo mjesečar,

vi ste hipnotizirani, ograničeni raznim uvjetovanostima, uvjereni ste jer se bojite, jer silno želite vjerovati u stvari u koje ni jedno normalno dijete neće vjerovati, ako se sve to tako prikaže.

A kad jednom prestanete sumnjati i razmišljati, možete u svašta povjerovati. Tada nema više nikakvih pitanja.

Prava želja za istraživanjem istine javlja se samo u vašem nedužnom  djetinjstvu.

Neki maleni dječak dao je ovakav izvještaj o satu održanom u nedjeljnoj školi: "Neki su Židovi provalili iz zatvorskog logora u Egiptu. Oni su trčali i trčali dok nisu stigli do nekoga širokog jezera. Zatvorski stražari su im bili već vrlo blizu. Zato su Židovi skočili u vodu i doplivali do nekih čamaca koji su ih čekali. Straža se spustila u podmornice i pokušala torpedirati čamce, ali su Židovi pojačali svoje podvodne naboje te raspršili sve te podmornice i sigurno stigli na drugu obalu. Svi su admirala zvali imenom Mojsije."

Dječakov otac upita: "Sine, jesi li siguran da je to ono što ti je učitelj ispričao?"

Dječak je odgovorio: "Oče, ako ne vjeruješ u moju priču, nikad nećeš povjerovati u ono što učitelj priča."

Dakle, kad djeci pričate glupe priče, ne pomažete im nimalo da postanu religiozna. Naprotiv, pomažete im da budu bezbožna. Kad dijete odraste, saznat će da su sve te religiozne doktrine bile samo bajke.

Vaš Bog, vaš Isus Krist, svi će se oni kasnije u djetetovu umu pretvoriti u Djeda Mraza - u prijevare i priče kako biste dijete nečim zaokupili. A kad ono sazna da je samo laž i ništa drugo ono što ste mu pričali kao apsolutnu istinu, uništili ste nešto vrlo dragocjeno u njegovu biću. Nikad ga više neće zanimati religija.

Evo moga vlastitog opažanja - svijet postaje sve manje religiozan zbog religiozne pouke.

Kojih stvari se sjećate da su vam govorili? Nitko se čak

ničega niti ne sjeća, sve je bačeno u kantu za smeće.

Možete i dalje držati predavanja, nitko vas ne sluša. Djeca su bespomoćna. Ona moraju ići u nedjeljne škole i zato odlaze tamo. Ona moraju slušati, zato slušaju - ali nisu prisutna duhom. A kasnije govore i znaju da je sve to bila glupost. Ako danas kažete djetetu da je Bog stvorio svijet četiri tisuće četiristo godina prije Krista, ono će vam se nasmijati. Dijete zna: "Ili me zaluđuje, ili je potpuna neznalica."

Svijet je postojao prije mnogo milijuna godina. Zapravo, nikad nije ni bilo početka. Bog nije stvoritelj u stvarnosti već je to kreativnost. Reći djetetu da je Bog završio stvaranje svijeta za šest dana, a tada se sedmi dan odmarao jer je bio umoran

-    to znači da se od tada više nije brinuo za nas.

Neki čovjek otišao je svom krojaču i pitao ga: "Kako dugo će vam trebati da mi sašijete odijelo? Obećali ste to učiniti prije šest tjedana, a stalno ponavljate: 'Dođite ponovno, dođite sutra.

A znate li da je Bog stvorio svijet za samo šest dana? A vi za šest tjedana niste  sposobni  sašiti moje  odijelo!"

Znate li što je krojač odgovorio? On je rekao: "Da, znam - ali pogledajte svijet, a tada pogledajte moje odijelo i vidjet ćete razliku. Svijet je zbrkan. To se događa kad nešto stvorite za šest dana."

Kad su  se  Eisenbergovi  preselili  u  Rim,  mali  Hymie  došao je sav u suzama kući iz škole. Objasnio je svojoj majci da ga časne  sestre  uvijek pitaju ona katolička  pitanja,  a  kako  će  on, mali židovski dječak znati odgovore? Srce gospođe Eisenberg topilo se od majčinskog osjećaja. Ona je rekla: "Hymie, ja ću utkati odgovore u tvoju košulju, a ti ćeš samo pogledati dolje i sljedeći puta pročitati odgovor kad te časne sestre ponovno prozovu." Hymie se zahvalio. Nije ni trepnuo okom kad ga je sestra Michele pitala tko je najpoznatija djevica na svijetu? "Marija", odgovorio je Hymie

"Vrlo  dobro",  rekla  je  časna  sestra.  "A  tko  je  bio  njezin suprug?"

"Josip", odgovorio  je  opet dječak.

"Vidim da si učio. A sad mi reci znaš li ime njihova sina." "Naravno, zvao se Calvin Klein."

Mala Ernie umorila se zbog dugačke propovijedi u crkvi. Glasno je šapnula svojoj majci: "Ako mu sada dademo malo novca, hoće li nas pustiti kući?"