Imamo pet čula. Možda imamo još pet, i drvo života moglo bi da nam pokaže stvari za koje nikad nismo ni pretpostavili da postoje... Kako nemamo više od tih pet čula, naš um ne može čak ni da zamisli takvu mogućnost. Čovjek koji je rođen slijep i gluh ne može da pojmi kako cvijet koji dodiruje i miriše ima neku boju.

Nikada mu se neće javiti misao da postoji tako nešto. Da bismo stvarno živjeli i bili ono što jesmo, potreban nam je poseban dar da naslutimo i mislimo o onom što je nepoznato. Onaj tko živi po osjećanju dužnosti nema sopstvene emocije; on ima samo usađene misli i zadovoljstva, kao oni koji uspjevaju da se nasmiju samo kada se šef smije. Pre nego što se nasmiju, moraju imati opravdanje za tako nešto. Prihvaćanje čini njihov smijeh ispravnim. Većina odraslih osoba ima potrebu za dozvolom pre nego što izvedu i najmanju akciju, izraze neko mišljenje ili dozive neko zadovoljstvo u životu. Kao neko dijete, uvijek traže dozvolu kad se bore da bi mogli slobodno da odlučuju, govore, pa čak i da slušaju.

Prevazilaženje sopstvene uslovljenosti teško je koliko i korišćenje sopstvenih pet čula po prvi put. Kada im ukažete povjerenje, umjesto da aktivirate svoju potrebu za odobrenjem i prihvatanjem, osetit ćete se čudno i usamljeno, ali će zadovoljstvo koje ćete doživeti biti neizmjerno: kao da ste se ponovo rodili.

Šta vidite kada razmatrate sopstveni život? Ne zna se. Da li vaša čula daju neku novu boju stvarnosti? Da li ona sadrži nešto posebno, ili vaša čula kreiraju nešto što joj ne pripada, ili joj samo djelimično pripada? Ne znamo. Kako da znam da li zelena boja koju vidim zaista postoji? Pretpostavimo da, svaki put kad vidim zelenu boju, vi je vidite kao žutu, ali je nazivate zelenom. Vjerujemo da vidimo isto, ali nije tako. Ne znamo koliko je naša percepcija odgovorna za ono što vidimo. Kako bi tužno bilo kad je ne bismo imali da otkrivamo svijet.

Ako se pokoravamo nekoj višoj instanci, ne vjerujemo u same sebe. Kako mogu da znam da li su moja osjećanja moja, zasnovana na mom doživljaju stvarnosti, ili su to osjećanja usađena od više instance?

Vjerujete da može postojati ispravan način percepcije? Ko određuje kriterijume? Koliko često gledate, mislite, osjećate, delate na osnovu osjećanja dužnosti?

Ako se ograničavate na nivo dužnosti, nećete čak ni zagrebati stvarnost, nećete ni posumnjati kakva je u stvari. Ostat ćete u okviru pojmova i slika stvarnosti, zasnovanih na zakonu etiketiranja i prikladnosti. Niste još osjetili pravi ukus, niti ste ikad voljeli. „Gospode, ja vidim." „Moj Bože, čudesno je."

Ako pođemo od pretpostavke da su naša čula potpuno slobodna i otvorena, odmah ćemo se suočiti sa problemom, jer su čula krajnje selektivna. I naša svijest je selektivna. Mi ne vidimo stvarnost, nismo u stanjuu da je vidimo, vidimo samo ono što je projektovano, što je um već ranije izdvojio kao važno. Ja ne vidim vas, već ideju koju sam o vama izgradio. Eto razloga zašto se vide dve slike iste stvarnosti. U vama vidim nešto što drugi ne vidi, i obrnuto. • Drugim riječima, da bih vas vidio, moram vas postaviti blizu svoga uma, na njegov selektivni nivo, i onda upitati sebe: koliko stvarnog ima u mojoj slici o vama? Jednaka proporcija kao i u vašem umu. Zar je to stvarnost?