59. PERCE

 

        Išao seoski mudrijaš putem, bez i jedne misli u glavi. Kad mu je pogled pao na otpalo perce golubice, misao mu se vrati, i zakoluta unutar glave veselo cvrkućući:

        “Ovo je perce meni namijenjeno, meni je na put palo, zbog mene je golubica ovuda proletjela, zbog mene se izlegla na grani kruške, zbog mene je kruška stasala, zbog mene ju je domaćin uzgajao, zbog mene ga je majka rodila...”

        On podigne perce, zatakne ga za uho, i nastavi putem u selo.

        Kad je stigao na tržnicu, stade obilaziti tezge na kojima su se nudili plodovi polja, vinograda, i voćnjaka. Priđe jednomu čovjeku, koji je prodavao kruške.

        “Možeš li mi izmjeriti težinu ovoga perca”?

        “Hajde, ne budali”, odmahnu čovjek rukom.

        “Kad bi ti znao kako smo nas dvojica povezani”, uzdahne mudrijaš. “To sam upravo naučio od ovoga perca. Na grani tvoje kruške ima lanjsko gnijezdo, zar ne? Izlegla se u njemu golubica. Ta ista spustila je jutros svoje perce meni pred noge. Da me podsjeti na naš zajednički lanac”.

“Dobro, i što onda”? upusti se čovjek.

“Htio sam samo vidjeti da li i perce to zna”.

        Čovjek se malo raspoložio, slušajući luckastu priču. Čak se i nasmijao.

        “Hajde, daj mi to perce”, reče i podigne vagu.

        Kad su stavili perce na tezulju, ona druga poskočila je kao oparena. Uvis, naravno.

 

 

        Nije sve ludo što se ludim čini.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)