10. POGLAVLJE

Pekinški čovjek i druga otkrića u Kini

Nakon otkrića čovjeka iz Jave i Piltdowna, teorija o ljudskoj evolu­ ciji i dalje je bila nesigurna. Duboisovi fosili Pithecanthropusa ere- ctusa nisu dobili potporu cijele znanstvene zajednice, što je još više pogoršao incident iz Piltdowna. Znanstvenici su nestrpljivo očekivali sljedeća značajna otkrića, nadajući se da će ona rasvijetliti evolucij­ ski razvoj hominida. Mnogi su vjerovali da će željeni fosili hominida biti otkriveni u Kini.

Drevni Kinezi su nazivali fosile zmajevim kostima. Uvjereni da zmajeve kosti posjeduju iscjeliteljske moći, kineski ljekarnici su ih stoljećima, u obliku praha, miješali s lijekovima i ljekovitim napici­ ma. Tako su kineske ljekarne predstavljale neočekivana nalazišta za prve zapadnjačke paleontologe.

Godine 1900., dr. K. A. Haberer je skupio fosile sisavaca od jednog kineskog ljekarnika, koje je potom poslao Sveučilištu u Munchenu, gdje ih je Max Schlosser proučio i katalogizirao. Schlosser je među tim uzorcima pronašao i zub iz okolice Pekinga, koji je izgledao kao: "treći gornji kutnjak, koji je pripadao čovjeku ili još nepoznatom antropoidnom majmunu." Schlosser je zaključio da Kina predstavlja dobro mjesto za potragu za primitivnim čovjekom.

ZHOUKOUDIAN

Schlosserovu ideju je prihvatio, između ostalih, Gunnar Andersson, švedski geolog koji je radio za Kineski institut za geološka mjerenja. Andersson je 1918. posjetio mjesto Chickushan ili takozvano brdo Kokošja kost, koje se nalazi pokraj sela Zhoukoudiana, udaljenog 40 km jugoistočno od Pekinga. Ondje je u starom vapnenačkom ka­ menolomu, uočio pukotinu od crvene gline u kojoj su se nalazile fosil­ ne kosti, koje su upućivale na postojanje drevne špilje, koja je danas zatrpana.

Godine 1921., Andersson je ponovno otišao u Chikushan. S njime su bili i Otto Zdansky, austrijski paleontolog koji je ondje poslan kao njegov pomoćnik, te Walter M. Granger iz Američkog prirodoslovnog muzeja. Njihova prva iskopavanja nisu rezultirala značajnim otkri­ ćima, i uključivala su samo neke mlađe fosile.

No, poslije su neki lokalni seljaci rekli Zdanskyju da u blizini, pokraj male željezničke postaje u Zhoukoudianu, postoji mjesto s većim zmajevim kostima. Ondje je Zdansky otkrio drugi vapnenač - ki rudnik, u čijim su zidovima, kao i na prvom, bile pukotine ispunje­ ne crvenom glinom i slomljenim kostima. Andersson je posjetio to nalazište, gdje je otkrio neke slomljene komadiće kremena. za koje je pretpostavio da su primitivno oruđe. Budući da kremen nije bio prirodno povezan s tim mjestom, Andersson je zaključio da su ih on­ dje donijeli hominidi. No, Zdansky, koji se nije odviše dobro slagao s Anderssonom, opovrgavao je njegovo tumačenje.

No, Andersson je ostao uvjeren u svoju teoriju. Promatrajući zid od vapnenca, rekao je: "Osjećam da ovdje leže ostaci jednog od naših predaka i samo je pitanje trenutka kada ćemo ga pronaći." Zamolio je Zdanskyja da nastavi pretraživati zatrpanu špilju: "Ne žurite se i istražujte, ako treba, sve dok špilja ne bude potpuno prazna."

Između 1921. i 1923., Zdansky je, prilično nevoljko, kratko isko­ pavao to mjesto. Otkrio je drevnog čovjekova pretka - dva zuba za koja se prvotno pretpostavilo da potječu iz ranog pleistocena. Zubi

-   donji pretkutnjak i gornji kutnjak - iskopani su zajedno s drugim fosilima i brodom otpremljeni u Švedsku radi daljnjeg istraživanja. Zdansky je  1923. u Švedskoj objavio studiju o svom radu u Kini, u kojoj  nije spomenuo zube.

O tome se slučaju više nije raspravljalo. No, 1926., švedski pre­ stolonasljednik, koji je bio predsjednik švedskog Vijeća za istraži­ vanje Kine  i pokrovitelj  paleontološkog istraživanja,  planirao je otputovati u Peking. Profesor Wiman sa Sveučilišta u Uppsali, zamo­ lio je svog bivšeg studenta Zdanskyja, da pronađe nešto zanimljivo što bi mogao predstaviti princu. Zdansky je poslao Wimanu izvješće s fotografijama, o zubima koje je otkrio u Zhoukoudianu. To izvješće je pročitao J. Gunnar Andersson na sastanku u Pekingu, na kojemu

je sudjelovao i švedski prestolonasljednik. Andersson je rekao slje­ deće o zubima: "Čovjek kojeg sam predvidio je otkriven."

DAVIDSON BLACK

Druga osoba koja je smatrala da Zdanskyjevi zubi predstavljaju jasan dokaz o fosilnom čovjeku, bio je Davidson Black, mladi ka­ nadski liječnik koji je živio u Pekingu.

Davidson Black je 1906. diplomirao na Medicinskom fakultetu sveučilišta u Torontu. No, mnogo ga je više zanimala ljudska evolu­ cija nego medicina. Black je vjerovao da su se ljudi razvili u sjevernoj Aziji, pa je želio otići u Kinu kako bi pronašao fosilni dokaz, koji će potvrditi njegovu teoriju. No, u tome ga je spriječio Prvi svjetski rat.

Godine 1917., Black se pridružio medicinskim snagama kanad­ ske vojske. U međuvremenu, njegov prijatelj dr. E. V. Cowdry, ime­ novan je šefom Odsjeka za anatomiju u pekinškom Union Medical College-u zaklade Rockefeller. Cowdry je zamolio dr. Simona Flex- nera, direktora Zaklade Rockefeller, da imenuje Blacka njegovim pomoćnikom. Flexner je to i učinio, te je Black, nakon što se 1919. vratio iz vojske, došao u Peking. Black je na pekinškom Union Medical College-u na sve načine pokušavao smanjiti svoje dužnosti kao liječnika kako bi se mogao usredotočiti na svoju pravu ljubav - paleoantropologiju. U studenom 1921., kratko je sudjelovao u eks­ pediciji u sjevernoj Kini, nakon koje su uslijedile i druge ekspedicije. Blackovi nadređeni time nisu bili zadovoljni.

No, Black će poslije zadobiti povjerenje Zaklade Rockefeller. Zato se vrijedi osvrnuti na niz događaja, koji su utjecali na tu promjenu.

Krajem 1922., Black je dr. Henryju S. Houghtonu, direktoru me­ dicinske škole, izložio plan za ekspediciju na Tajland. Black je vje­ što povezao svoju strast prema paleoantropologiji s misijom u sklopu medicinske škole. Houghton je napisao Rogeru Greeneu, poslovnom direktoru škole, sljedeće: "Iako nisam posve siguran da je Blackov plan potpuno praktičan, moram priznati da sam duboko impresioni­ ran ... dragocjenim vezama koje je uspio uspostaviti između našeg Odsjeka za anatomiju i različitih ustanova te ekspedicija, koje oba­ vljaju važan posao u Kini na poljima, koja su usko povezana s antro-

pološkim istraživanjem." Iz ovoga vidimo koliko je bitan čimbenik intelektualnog prestiža - obična medicina čini se prilično prozaičnom u usporedbi s kvazi-religijskim traganjem za tajnom o podrijetlu čovjeka, koje je nakon Darwina, rasplamsalo maštu znanstvenika diljem svijeta. I sam Houghton je nedvojbeno bio pod tim utjecajem. Ekspedicija je započela tijekom Blackovih ljetnih  praznika  1923., no, nažalost, nije bila uspješna.

Godine 1926., Black je sudjelovao na sastanku znanstvenika, na kojemu je J. Gunnar Andersson predstavio švedskom prestolona­ sljedniku izvještaj o kutnjacima, koje je 1923. otkrio Zdansky u Zhou- koudianu. Oduševljen tim otkrićem, Black je prihvatio Anderssonov prijedlog za daljnja istraživanja u Zhoukoudianu. koje će zajednički provesti Institut za geološka mjerenja u Kini i Blackov odsjek na pe- kinškoj Union Medical School. Dr. Amadeus Grabau iz Kineskog instituta za geološka mjerenja, nazvao je hominida kojeg su trebali istraživati, "pekinškim čovjekom". Black je na svoje zadovoljstvo ishodio velikodušnu svotu novca od Zaklade Rockefeller.

Do proljeća 1927., u samom jeku kineskog građanskog rata, u Zhoudoudianu su se već provodili radovi. Tijekom nekoliko mjese­ ci mukotrpnih iskopavanja, nisu otkriveni nikakvi ostaci hominida. Konačno, kada je već nastupila jesen i počele su padati hladne kiše, što je trebalo obilježiti završetak radova, otkriven je samo jedan zub hominida. Na temelju tog zuba, te dva koja je prethodno otkrio Zdan­ sky (a koji su se sada nalazili u Blackovom posjedu), Black je odlučio objaviti otkriće nove vrste fosilnog hominida. Nazvao ga je sinanthropus - kineski čovjek.

Black je bio nestrpljiv da obznani svijetu svoje otkriće. No, dok je putovao svijetom pokazujući svoj  tek otkriven zub, ustanovio je da nitko nije oduševljen Sinanthropusom. Naprimjer, na godišnjem sastanku Američke udruge anatoma 1928., neki članovi su oštro kri­ tizirali Blacka što je predstavljao novu vrstu na temelju tako malo dokaza.

Black je nastavio putovati, te je tako pokazao zub Alesu Hrdlicki u SAD-u, nakon čega se vratio u Englesku, gdje je upoznao sir Ar- thura Keitha i sir Arthura Smitha Woodwarda. U Britanskom je mu­ zeju dao izraditi odljeve kutnjaka pekinškog čovjeka, kako bi ih

podijelio drugim radnicima. Takva vrsta propagande je neophodna da bi se privukla pozornost znanstvene javnosti. Čak i znanstvenik mora posjedovati određene političke vještine.

Vrativši se u Kinu, Black je nastavio sudjelovati u iskopavanjima u Zhoukoudianu, koja su mjesecima bila jalova. No, 5. prosinca 1928. napisao je Keithu: "Posljednjih nekoliko dana sezonskih radova kao da su obavijeni nekom magijom, jer dva dana prije njihova završetka Bohlin je otkrio desnu polovicu donje čeljusti Sinanthropusa s tri učvršćena kutnjaka in situ."

PREOBRAŽAJ ZAKLADE ROCKEFELLER

No, sada su se nazirali financijski problemi. Novčana sredstva Za­ klade Rockefeller, odobrena za iskopavanja, prijetila su isušivanjem u travnju 1929. Zato je Black u siječnju poslao pismo direktorima, u kojima ih je zamolio da podupru iskopavanja u Zhoukoudianu os­ nivanjem Laboratorija za istraživanje kenozoika (kenozoik je geo­ loško razdoblje koje obuhvaća paleocen i holocen). U travnju je primio očekivanu donaciju.

Samo nekoliko godina prije toga, predstavnici Zaklade Rocke­ feller su na sve načine pokušavali spriječiti Blacka da neposredno sudjeluje u paleoantropološkom istraživanju. No, sada su mu pružili potpunu podršku, utemeljivši posebnu ustanovu za istraživanje fo­ silnih ostataka ljudskih predaka. Zašto je Zaklada Rockefeller promi­ jenila svoje stajalište prema Blacku i njegovu radu? Vrijedno je de­ taljnije pozabaviti se tim pitanjem, jer ćemo vidjeti da su financijski doprinosi odigrali ključnu ulogu u istraživanju ljudske evolucije, koje su provodili znanstvenici poput Blacka. Novčane potpore će imati i važnu ulogu u objavljivanju otkrića i njihova značenja nestrpljivoj javnosti.

Kako je 1967. napisao Warren Weaver, znanstvenik i predstavnik Zaklade Rockefeller: "U savršenom svijetu, ideja se može roditi, njegovati, razvijati i obznaniti svima, kritizirati i usavršavati, te upotrijebiti u dobru svrhu bez okrutne činjenice da je u tom postupku sudjelovala financijska potpora. U praktičnom svijetu u kojem živimo, to se događa rijetko, a možda i nikada."

Za Weavera su biološka pitanja bila najznačajnija. On je smatrao da su ubrzanje subatomskih čestica i programi istraživanja svemira,

o kojima se masovno izvještavalo u novinama, tek nešto više od znanstvenog hira. Dodao je: "Mogućnosti, koje još uvijek nisu po­ drobno istražene, leže u razumijevanju prirode živih bića. Kada je Zaklada Rockefeller 1932. pokrenula svoj 25-godišnji program istraživanja tog područja, činilo se da su biologija i medicinske zna­ nosti spremne za prijateljsku invaziju znanosti fizike ... sada raspo­ lažemo sredstvima za otkrivanje, na najdiscipliniranijoj i najpreci­ znijoj razini molekularnog djelovanja, kako stvarno radi čovjekov središnji živčani sustav, kako on misli, uči, pamti i zaboravlja ... Osim fascinacije spoznajom o povezanosti uma, mozga i tijela, praktična vrijednost takvih istraživanja potencijalno je golema. Samo ćemo na taj način moći steći podatke o našem ponašanju, koji mogu dovesti do mudre i dobrohotne kontrole."

Ako to znači da je Zaklada Rockefeller istodobno sponzorirala istraživanja o ljudskoj evoluciji u Kini, tada je razvijala podroban plan za financiranje biološkog istraživanja u svrhu razvijanja meto­ da za učinkovitu kontrolu ljudskog ponašanja. Da bismo ispravno razumjeli Blackovo istraživanje pekinškog čovjeka, moramo ga razmatrati upravo u tom kontekstu.

Tijekom posljednjih desetljeća, znanost je razvila obuhvatnu ko­ zmologiju, koja objašnjava podrijetlo ljudi, koji su nastali u 4 mili­ jarde godina, u dugom procesu kemijske i biološke evolucije na ovom planetu, koji se oblikovao nakon Velikog praska, koji je obilježio početak svemira prije otprilike 16 milijarda godina. Teorija o Veli­ kom prasku i podrijetlu svemira, koja se osniva na fizici subatom- skih čestica i astronomskih promatranja iz kojih proizlazi da živimo u beskonačnom svemiru, toliko je usko povezana s teorijom o bio­ kemijskoj evoluciji svih oblika života, uključujući ljude. Velike nov­ čane potpore, osobito sredstva Zaklade Rockefeller, omogućile su početna istraživanja povezana s tom materijalističkom kozmologijom, koja je iz praktičnih potreba otjerala Boga i dušu u područje mito­ logije - barem što se tiče intelektualnih središta suvremene civiliza­ cije.

Sve to zvuči nevjerojatno, s obzirom na činjenicu da su dobro­ tvorna djela Johna D. Rockefellera prvotno bila usmjerena prema baptističkim crkvama i misijama. Raymond D. Fosdick, jedan od

prvih predsjednika Zaklade, rekao je da su Rockefeller i njegov glavni financijski savjetnik, baptistički učitelj  Frederick T.  Gates, bili:  "nadahnuti  dubokim  religijskim  uvjerenjima."

Godine 1913., organizirana je današnja Zaklada Rockefeller. Među zakladnicima su bili Frederick T. Gates; John D. Rockefeller, Jr.; dr. Simon Flexner, direktor Rockefeller Instituta za medicinska istraži­ vanja; Henry Pratt Judson, ravnatelj Sveučilišta u Chicagu; Charles William Eliot, bivši ravnatelj Harvarda; te A. Barton Hepburn, pred­ sjednik Chase National Bank. U sklopu te nove zaklade i druge do­ brotvorne ustanove Rockefellera nastavile su svoje djelovanje.

Zaklada Rockefeller je prvotno bila usredotočena na javno zdrav­ stvo, medicinu, poljoprivredu i obrazovanje, izbjegavajući sve kon- troverzne stvari. Tako se počela udaljavati od religije, a osobito Baptističke crkve. Teško je reći zašto se to dogodilo. Možda je Ro­ ckefeller shvatio da je svoje bogatstvo stekao iskorištavanjem napre- daka suvremene znanosti i tehnologije. Možda je motiv bila sve veća uloga koju je znanost imala na tradicionalnom polju milosrđa - kao što je medicina. No, bez obzira na razloge, Rockefeller je u svojoj zakladi počeo zapošljavati sve više znanstvenika, a  tu promjenu je odražavala i politika doniranja.

Toj promjeni, kako se čini, prilagodio se čak i bivši baptistički učitelj Gates. On je želio osnovati ne-sektaško sveučilište u Kini. No, istaknuo je da se: "misionarska tijela u domovini i inozemstvu, izra­ zito nesklono, čak prijeteći neprijateljski odnose prema tome tvrdeći da streme nevjerništvu." Osim toga, kineska vlada je željela kontro­ lu, što Zaklada nikako nije mogla dopustiti.

Charles W. Eliot, ravnatelj Harvardske medicinske škole u Šan- gaju, predložio je rješenje: medicinski koledž koji će služiti kao ulaz za sve ostale znanosti Zapada. U njemu mehanistička znanost poka­ zuje svoju tihu, ali militantnu ideologiju, koju vješto, zajedničkim na­ porima promiču znanstvenici, učitelji i bogati industrijalci, s ciljem uspostavljanja globalne intelektualne prevlasti.

Strategija osnivanja medicinskog koledža, koju je predložio Eliot, uspjela je. Kineska vlada je odobrila osnutak Union Medical Colledge-a u Pekingu pod okriljem Zaklade. U međuvremenu, dr. Wallace Buttrick, direktor Rockefellerova novoosnovanog Kines-

kog medicinskog odbora, vodio je pregovore s protestantskim mi­ sionarskim bolnicama u Kini. Pristao je financijski potpomagati te bolnice, iako je, ustvari, bila riječ o podmićivanju.

Godine 1928., Zaklada Rockefeller i druge dobrovoljne organi­ zacije u sklopu nje, prolazile su kroz proces promjene, odražavajući sve veće značenje znanstvenog istraživanja. Svi programi ''povezani s napretkom ljudskog znanja", prebačeni su u Zakladu Rockefeller, koja se reorganizirala na pet odsjeka: međunarodno zdravstvo, medi­ cinske znanosti, prirodne znanosti, društvene znanosti i humanistiku.

Promjena je zahvatila i sam vrh tako što je znanstvenik, dr. Max Mason, postao predsjednik Zaklade. Mason, koji je bio matematič­ ki fizičar,  bivši je ravnatelj Sveučilišta u  Chicagu. Kako tvrdi Ray­ mond D. Fosdick, Mason je: "isticao strukturno jedinstvo povezano s novom orijentacijom programa. Nije se radilo o pet programa, od kojih će svaki predstavljati jedan odsjek Zaklade, nego o jednom osnovnom programu, usmjerenom k općem problemu ljudskog po­ našanja i s ciljem kontroliranja putem razumijevanja." Tako je Blac- kov pekinški čovjek zauzeo mjesto u većem okviru izričito jasno izraženog cilja Zaklade  Rockefeller,  koji je  odražavao  implicitan cilj  velike znanosti - znanstvena kontrola ljudskog ponašanja.

POVIJESNO OTKRIĆE I OKRUTNA KAMPANJA

Uz novčanu potporu Laboratorija za istraživanje kenozoika Zaklade Rockefeller, Black je nastavio svoja putovanja s ciljem promoviranja pekinškog čovjeka. Nakon toga se vratio u Kinu, gdje su se iskopa­ vanja u Zhoukoudianu odvijala sporo, bez značajnijih otkrića ostata­ ka Sinanthropusa. Činilo se da među radnicima slabi početno odu­ ševljenje.

No, prvog dana u prosincu, na samom završetku sezone, Pei Wenz- hong je naišao na povijesno otkriće. Pei je poslije napisao: "Naišao sam na gotovo potpunu lubanju Sinanthropusa. Uzorak je bio dije­ lom čvrsto ukopan u slobodnom pijesku, a dijelom u čvrstoj matri­ ci, tako da ga je bilo veoma teško iskopati." Pei se nakon toga bicik­ lom odvezao do 40 km udaljenog Laboratorija za istraživanje keno­ zoika,  gdje je  lubanju pokazao Blacku.

To je otkriće pretvorilo Blacka u medijsku senzaciju. U rujnu 1930., sir Grafton Elliot Smith je stigao u Peking kako bi pregledao

nalazište i fosile. Black je iskoristio tu priliku kako bi ga potaknuo da pokrene brzu kampanju promoviranja pekinškog čovjeka u Ame­ rici. Vrativši se u Ameriku, Smith je očito veoma dobro učinio taj posao. U prosincu Black je napisao veoma otvoreno pismo dr. Henryju Houghtonu, direktoru pekinške medicinske škole, koji se nalazio na odmoru u Americi: "Da sam se svaki put posramio zbog hladnokrv­ ne reklamne kampanje koju sam zamislio i koju je proveo G. E. S., lice bi mi ostalo zauvijek grimizno."

Blackova novostečena slava osigurala mu je daljnji pristup nov­ čanim sredstvima Zaklade Rockefeller. U  svom pismu sir Arthuru Keithu, napisao je: "Jučer smo primili brzojav Elliota Smitha, što znači da se sigurno vratio s napornog putovanja. On se osobito tru­ dio raditi u interesu Instituta i Laboratorija za istraživanje kenozoika, a nakon što je za nas promovirao sinantropa u Americi, sljedećih godinu dana bit će mi relativno lako ishoditi još novca od sadašnjih vlasti."

Pekinški čovjek je stigao u pravom trenutku za zagovornike teo­ rije o ljudskoj evoluciji. Nekoliko godina prije toga, u jednome od najpoznatijih suđenja u svjetskoj povijesti, sud države Tennessee je proglasio Johna T. Scopesa krivim za naučavanje o evoluciji, što je predstavljalo kazneni prekršaj. Znanstvenici su se željeli osvetiti. Tako su velikodušno dočekali svaki novi dokaz koji se odnosio na pitanje ljudske  evolucije.

Drugi problem bio je u javnosti neprestano reklamiran Hespero- pithecus, pretpovijesni čovjekoliki majmun, kojeg su paleoantro- polozi konstruirali na temelju samo jednog čovjekolikog zuba otkri­ venog u Nebraski. Na opću sramotu znanstvenika koji su promicali tog čovjekova pretka, ustanovilo se da čovjekoliki zub pripada fosil­ noj  svinji.

U međuvremenu, trebalo je riješiti dvojbe i još uvijek aktualnu ra­ spravu o Duboisovom Pithecanthropusu erectusu. Ukratko, znanstve­ nicima koji su zagovarali evolucioname ideje, suočene s vanjskom prijetnjom i unutrašnjim raskolima,  bilo je neophodno otkriće koje će  uvjerljivo braniti njihove tvrdnje.

VATRA I ORUĐE U ZHOUKOUDIANU

Godine 1931. prvi su se put počela pojavljivati izvješća, koja su govorila o širokoj primjeni vatre i prisutnosti naprednih kamenih i koštanih oruđa u Zhoukoudianu. No, ti izvještaji su neobični zato što su ta sustavna iskopavanja u Zhoukoudianu provodili od 1927., stručni znanstvenici, koji nisu spominjali vatru ni kameno oruđe. Naprimjer, Black je 1929. napisao: "Iako je pretraženo više tisuća kubičnih metara materijala iz ove naslage, do sada nisu otkriveni ni­ kakvi predmeti niti su uočeni znakovi uporabe vatre." No. samo nekoliko godina poslije, drugi istraživači, poput Henrija Breuila, iz­ vještavali su o debelim slojevima pepela i otkriću stotina kamenih oruđa na istim nalazištima.

Godine 1931., Black i drugi, očito posramljeni novim otkrićima povezanima s vatrom i oruđem iz Zhoukoudiana. morali su objasniti kako su tako značajni dokazi godinama izmicali njihovoj pozornosti. Rekli su da su uočili tragove vatre i oruđa, no da ih nisu spomenuli u izvještajima jer nisu bili sigurni u njih.

Činjenicu da Teilhard de Chardin, Black, Pei i drugi nisu izvije­ stili o otkriću obilja oruđa i znakova uporabe vatre u Zhoukoudianu, možemo objasniti na dva načina. Jedno od objašnjenja su predložili oni sami -jednostavno su previdjeli dokaz ili su u njega toliko sum­ njali da ga nisu smatrali dostojnim zabilježiti. Druga mogućnost je da su i prije Breuilova izviješća znali za tragove vatre i kameno oruđe, no taj  su podatak svjesno prešutjeli.

Zašto? U doba otkrića u Zhoukoudianu, tragovi uporabe vatre i kameno oruđe otkriveni na tome mjestu, općenito su se pripisivali Homo sapiensu ili neandertalcima. Kako su tvrdili Dubois i von Koe- nigswald, na Javi nije otkriveno nikakvo kameno oruđe ni znakovi uporabe vatre, koji bi se mogli povezati s Pithecanthropusom erec- tusom. No, Selenkina ekspedicija je izvijestila o otkriću  ognjišta u Trinilu, no taj podatak nije obznanjen široj javnosti.

Dakle, prvi istraživači Zhoukoudiana možda namjerno nisu že­ ljeli objaviti otkriće kamenog oruđa i tragova uporabe vatre zato što su bili svjesni da bi oni mogli poljuljati status sinantropa. Naime, skeptici bi tako mogli pripisati uporabu vatre i oruđe sinantropovom suvremeniku, iako od njega fizički i kulturno mnogo naprednijem,

te tako ukloniti sinantropa s njegova položaja novog i značajnog čo­ vjekova pretka.

Kako ćemo vidjeti, upravo se to i dogodilo nakon objavljivanja otkrića oruđa i znakova uporabe vatre. Naprimjer, Breuil je 1932. rekao sljedeće o povezanosti sinantropa s oruđem i znakovima upo­ rabe vatre: "Neki ugledni znanstvenici pojedinačno su mi povjerili ideju da biće, koje se fizički toliko razlikuje od Čovjeka ... nije bilo sposobno za takva djela, koja sam upravo opisao. U tom slučaju, ostaci kostura sinantropa mogli bi se smatrati jednostavno lovačkim trofejima, koje bismo mogli pripisati, kao i tragove uporabe vatre i industriju, pravom Čovjeku, čiji ostaci još nisu otkriveni." No, sam Breuil je smatrao da je upravo Sinanthropus proizveo oruđe i upotre­ bljavao vatru u Zhoukoudianu.

Suvremeni istraživači uglavnom potvrđuju Breuilova stajališta. Sinanthropus se obično opisuje ako iskusan lovac, koji je životinje ubijao kamenim oružjem i od njih pripravljao jelo uz pomoć vatre, u špilji u Zhoukoudianu.

Nešto drukčiju predodžbu o sinantropu imaju Lewis R. Binford i Chuan Kun Ho, antropolozi Sveučilišta u Novom Meksiku. Oni su rekli sljedeće o naslagama pepela: "Čini se da su barem dio njih izvorno bile špiljske nakupine guana. U nekim slučajevima, te goleme organske naslage su mogle gorjeti... Neutemeljena je pretpostavka da je čovjek ondje upotrebljavao vatru, kao i pretpostavka da su spaljene kosti i drugi materijali, rezultat čovjekova pripremanja hrane vatrom."

Binfordova i Hoova teorija da su naslage pepela uglavnom sasta­ vljene od ptičjeg izmeta, nije bila jednoglasno prihvaćena. No, njihovu tvrdnju o nepouzdanosti službene slike pekinškog čovjeka, koja se temelji samo na činjenici prisutnosti kostiju, pepela i ostataka homi- nida na tom nalazištu, vrijedi ozbiljno razmotriti.

O pekinškom čovjeku može se reći samo to, kako tvrde Binford i Ho, da je on vjerojatno bio skupljač koji je možda - a možda i ne

-  upotrebljavao kameno oruđe za rezanje mesa sa strvina, koje su za sobom ostavili mesožderi u velikoj špilji, gdje su organski materi­ jali katkad dugo vremena gorjeli. S druge strane, pekinški čovjek je možda i  sam bio lovina špiljskih mesoždera, jer malo je vjerojatno

da je dobrovoljno ulazio u takvu špilju, čak i samo zato da pobire životinjske  ostatke.

ZNAKOVI KANIBALIZMA

Davidson Black je 15. ožujka 1934., pronađen mrtav za svojim rad­ nim stolom. Umro je od srčanog udara. U ruci je držao svoju rekon­ strukciju lubanje Sinanthropusa. Nedugo nakon njegove smrti. Franz Weidenreich je postao direktor Laboratorija za istraživanje kenozoi- ka i napisao je niz opsežnih izvješća o fosilima pekinškog čovjeka. Weidenreich je smatrao da fosilni ostaci pojedinih pripadnika vrste Sinanthropus, osobito lubanje, navode na pretpostavku da su oni bili žrtve  kanibalizma.

Većina kostiju hominida otkrivenih u špilji u Zhoukoudianu. bili su fragmenti lubanje. Weidenreich je osobito isticao da svirn relativno potpunim lubanjama nedostaju dijelovi središnje baze.  Primijetio je da neke lubanje suvremenih Melanežana sadrže: "iste ozljede, koje su nastale kao rezultat obrednog kanibalizma."

Osim činjenice da nedostaju bazni dijelovi, Weidenreich je uočio i druge znakove, koji bi se mogli pripisati namjernoj primjeni sile. Naprimjer, na nekim lubanjama su se nalazili tragovi udarca: "koji mogu nastati samo ako je kost još uvijek bila u stanju u kojemu se mogla oblikovati", navodeći da su: "opisane ozlijede vjerojatno na­ nesene tijekom života ili neposredno nakon smrti". Neke od rijetkih dugih kostiju sinantropa, otkrivenih u Zhoukoudianu. također su pokazivale znakove, koje je Weidenreich protumačio lomljenjem od strane čovjeka, vjerojatno s ciljem vađenja koštane moždine.

Što se tiče činjenice da su uglavnom otkriveni dijelovi lubanje, Weidenreich je vjerovao da su u špilju, osim nekolicine dugih kosti­ ju, donošene samo glave. Izjavio je: "Neobičan odabir ljudskih ko­ stiju ... učinio je sam Sinanthropus. On je lovio svoje srodnike kao i životinje, te je sa svojim žrtvama postupao na isti način."

Neki suvremeni stručnjaci su pretpostavili da je Weidenreichovo tumačenje fosilnih ostataka sinantropa pogrešno. Binford i Ho su istaknuli da je središnji dio na lubanjama hominida, koje su bile pre­ nošene preko riječnog šljunka, istrošen. No, lubanje iz Zhoukoudiana očito nisu ondje stigle riječnim strujama.

Binford i Ho su iznijeli teoriju da su mesožderi donijeli kosti ho­ minida u špilju. No, Weidenreich je 1935. napisao: "Prijenos lovine od... zvijeri je nemoguć ... na ljudskim kostima bi trebali biti vidljivi tragovi griženja i glodanja, kojih u ovom slučaju nema." Weidenreich je najboljim objašnjenjem smatrao teoriju o kanibalizmu među sinan- tropima.

No, direktor Institute de Paleontologie Humaine u Francuskoj, Marcellin Boule, predložio je drugu mogućnost - naime, da je sinan- tropa lovio mnogo inteligentniji tip hominida. Boule je vjerovao da mali kapacitet lubanje sinantropa ukazuje na to da taj hominid nije bio dovoljno inteligentan da otkrije vatru ili proizvodi kameno i koštano oruđe otkriveno u špilji.

Ako su ostaci Sinanthropusa doista bili trofeji mnogo inteligent­ nijeg lovca, tko je on bio i gdje su njegovi ostaci? Boule je istaknuo da u Europi postoji mnogo špilja, koje obiluju rukotvorinama paleolit­ skog čovjeka, no: "beskrajno je mali broj naslaga u kojima se nalaze lubanje ili kosturi tih proizvođača".

Prema tome, hipoteza da je mnogo inteligentnija vrsta hominida lovila Sinanthropusa, nije odbačena jednostavno zato što u Zhoukou- dianu još nisu otkrivene fosilne kosti. U prethodnim smo poglavljima spomenuli da postoje dokazi, iz drugih krajeva svijeta, koji ukazu­ ju na postojanje ostataka potpuno ljudskih kostura, istog i mnogo starijeg podrijetla od onih otkrivenih u Zhoukoudianu. Naprimjer, ostaci potpuno ljudskog kostura otkriveni u talijanskom gradu Ca- stenedolu, potječu iz pliocena, odnosno stariji su više od 2 milijuna godina.

NESTANAK FOSILA

Kako smo prethodno spomenuli, jedan od razloga zbog kojih je te­ ško odgovoriti na mnoštvo pitanja o pekinškom čovjeku jest činje­ nica da izvorni fosili više nisu dostupni za proučavanje. Iskopavanja u Zhoukoudianu, koja je nadzirao Weidenreich, obustavljena su 1938. zbog gerilskog rata, koji se vodio u obližnjim Zapadnim brdi­ ma. Poslije, neposredno nakon početka Drugog svjetskog rata, Wei­ denreich je u travnju 1941. otišao u Sjedinjene Američke Države, noseći sa sobom odljevke fosila pekinškog čovjeka.

Tvrdi se da su u ljeto 1941., izvorne kosti pohranjene u dva lime­ na kovčega i otpremljena pukovniku Ashurstu u Mornaričkoj straži američkog veleposlanstva u Pekingu. Početkom prosinca 1941., kovčezi su navodno otpremljeni vlakom u luku Chimwangtao, gdje su trebali biti ukrcani na američki brod President Harrison, kao dio američkih iskopavanja u Kini. No, 7. prosinca je izvršen prepad na vlak, nakon čega su fosili nestali. Nakon Drugog svjetskog rata, ki­ neska komunistička vlada je nastavila s iskopavanja u Zhoukoudianu, pri čemu je otkriveno još nekoliko fosila.

PRIMJER INTELEKTUALNOG NEPOŠTENJA

U članku o Zhoukoudianu, koji se pojavio u lipnju 1938. u časopisu Scientific American, dvojica kineskih znanstvenika, Wu Rukang i Lin Shenglong, predstavila su obmanjujući  dokaz o evoluciji  čovjeka.

Wu i Lin su istaknuli dvije tvrdnje: 1.) Kapacitet lubanje sinan- tropa povećava se od najniže razine nalazišta u Zhoukoudianu (star­ ih 460 000 godina) do najviše razine (stare 230 000 godina), što upućuje na pretpostavku da se sinantrop razvijao u smjeru Homo sapiensa.; 2.) Tip i razmještenost kamenog oruđa također upućuju na evoluciju  sinantropa.

Kako bi potvrdili svoju teoriju, Wu i Lin su analizirali kapacitet 6 relativno čitavih lubanja sinantropa otkrivenih u Zhoukoudianu. Izjavili su: "Izmjeren kapacitet najstarije lubanje iznosi 915 cm3, četiri mlađe lubanje u prosjeku imaju obujam 1075 cm3, a najmlađa 1140 cm3." Na temelju toga, Wu i Lin su zaključili: "Čini se da se veličina mozga tijekom života u špilji, povećala više od 100 cm3."

Dijagram objavljen u članku Scientific American-a, prikazivao je položaje i obujme lubanja otkrivenih na Lokalitetu 1 u Zhoukoudianu (tabela 10.1., stupac A). No, u svom objašnjenju tog dijagrama, Wu i Lin nisu spomenuli da najstarija lubanja, otkrivena u sloju 10, pri­ pada djetetu, koje je umrlo, kako tvrdi Franz Weidenreich, u dobi od 8 ili 9 godina, a prema Davidsonu Blacku, između 11. i 13. godine.

Wu i Lin nisu spomenuli ni da je kapacitet jedne od lubanja otkrivenih u slojevima 8 i 9 (lubanja X), iznosio 1225 cm3, što je 85 cm3 više od obujma najmlađe lubanje (V), otkrivene u sloju 3. Na temelju svih predstavljenih podataka (tabela  10.1,  stupac B), proi-

TABELA 10.1.

Dokaz o pretpostavljenom evolucijskom povećanju

kapaciteta lubanje Sinanthropusa u Zhoukoudianu, Kina

Godina pr. sad.	Sloj	A: Podaci Wua i Lina iz l983.	B: Potpuni podaci
230 000	1-2
3	1140 cm3   (V)	1140 cm3   (V)
290 000	4
5
350 000	6
7
420 000	8	1075 cm3  = prosjek 4 lubanje	1225 cm3  (X), 1015 cm3 (XI), 1030 cm3  (XII), 1025 cm3  (II)
9
460 000	10	915 cm3  (III)	915 cm3  (III) dijete
700 000	11-13

U časopisu Scientific American (lipanj 1983.), Wu Rukang i Lin Sheng- long, pretpostavili su na temelju podataka iz stupca A, da su Sinanthropi razvili veći kapacitet lubanje tijekom razdoblja od 230 000 godina, koliko su živjeli u špilji u Zhoukoudianu. No, u svojoj tabeli, Wu i Lin nisu spo­ menuli da je najstarija lubanja (III) pripadala djetetu, što znači da se ni­ kako ne može uspoređivati s drugim lubanjama, koje su pripadale odraslim pojedincima. Dalje, Wu i Lin su istaknuli prosječan kapacitet 4 lubanje iz

8. i 9. sloja (II, X, XI i XII), ne spomenuvši da je kapacitet jedne od njih

(X) iznosio 1225 cm3, što je više od kapaciteta najmlađe lubanje iz sloja

3. Potpuni podaci, prikazani u stupcu B, ne otkrivaju evolucijsko povećanje kapaciteta lubanje. Sve navedene podatke izvorno je predstavio Weidenreich, osim kapaciteta lubanje otkrivene u 3. sloju. Godine 1934., Weidenreich je izvijestio o otkriću nekih manjih dijelova te lubanje, koje je poslije označio kao lubanja V. Potom su 1966., kineski paleontolozi otkrili druge dijelove iste lubanje. Rekonstrukcija te lubanje i mjerenja kapaciteta luba­ nje, provedeni su 1966. god.

zlazi da u razdoblju od prije 460 000 do 230 000 godina, nema usta­ ljenog povećanja kapaciteta lubanje.

Osim što su raspravljali o evolucijskom povećanju kapaciteta lu­ banje, Wu i Lin su uočili trend izrade manjeg oruđa u špiljskim na­ slagama u Zhoukoudianu. Isto tako, tvrdili su da su materijali od kojih je izrađeno oruđe iz mlađih razina, naprednije od onog iz starijih razina. U mlađim razinama uočeno je mnogo više visokokvalitetnog kvarca, više kremena i mnogo manje pješčenjaka nego u starijim ra­ zinama.

No, promjena tehnološke vještine populacije ne ukazuje na to da se stanovništvo razvijalo i fiziološki. Naprimjer, usporedimo sta­ novnike Njemačke 1400. i 1990. godine. Tehnološke razlike između njih su goleme - zrakoplovi na mlazni pogon i automobili umjesto konja; televizija i telefon umjesto golog oka i glasa; tenkovi i rakete umjesto mačeva i lukova. No, pogrešno bi bilo misliti da su Nijemci iz 1990. fiziološki razvijeniji od Nijemaca iz 1400. Prema tome, su­ protno tvrdnjama Wua i Lina, razmještenost različitih vrsta kamenog oruđa ne dokazuje da je Sinanthropus evoluirao.

Wuovo i Linovo izvješće, osobito njihova tvrdnja o povećanju kapaciteta lubanje sinantropa tijekom života u špilji u Zhoukoudianu, pokazuje da ne smijemo nekritički prihvatiti sve što u znanstvenim časopisima pročitamo o ljudskoj evoluciji. Čini se daje znanstvena zajednica toliko odana svom evolucijskom nauku, da svaki članak koji ga potvrđuje može proći kao uvjerljiv bez mnogo ispitivanja.