Neki čovjek ugledna roda ode u daleku zemlju da primi kraljevsko dostojanstvo, pa da se onda vrati.1

Evanđelje po Luki, 19,12

1 Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

Promjer Alepha mogao je iznositi dva— tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini.

Svaka je stvar... bila beskonačan broj stvari, zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma.2

Jorge Luis Borges, Aleph

Ti znadeš sve. Ja ne vidim.

Al’ neću zaludživjeti, Znam da ćemo se susresti U božanskoj vječnosti.

Oscar Wilde

 

Kralj mojeg kraljevstva

O, N E!

Zar  opet  novi  ritual?  Zar  ponovo  moram  prizivati  nevidljive sile da se objave u  vidljivome svijetu? Kakve to ima veze sa svijetom u kojemu danas živimo? Mladi izlaze sa sveučilišta i ne uspijevaju se  zaposliti.  Stari  odlaze  u  mirovinu  bez  novca za dostojan život. Odrasli nemaju vremena za snove — svako- ga dana, između osam sati ujutro i pet poslijepodne, provedu u borbi kako bi uspjeli uzdržavati obitelj, platiti školovanje djece, suočavajući se s onime što svi poznajemo kao »okrutnu stvarnost«.

Svijet nikada nije bio tako podijeljen kao sada: vjerski ratovi, genocid, neobzirnost prema planetu Zemlji, ekonomske krize, de- presija, siromaštvo. Svi žele trenutačne rezultate kako bi riješili barem neke od svjetskih ili svojih osobnih problema. Ali budućnost se čini sve crnjom, što joj se više približavamo.

***

A ja pokušavam slijediti nekakvu duhovnu tradiciju čiji se korije- ni nalaze u dalekoj prošlosti daleko od svih izazova sadašnjosti.

Zajedno s J.- om, kojeg zovem Učiteljem, iako sam pomalo po- čeo sumnjati u to, hodam prema svetome hrastu, koji tu stoji petsto godina, ravnodušan prema ljudskim patnjama; jedina mu je briga predati lišće zimi i povratiti ga u proljeće.

Ne mogu više pisati o svojoj vezi s J.- om, mojim predvodnikom u Tradiciji. Čuvam na desetke dnevnika punih zabilješki o našim

razgovorima, koje nikada ne čitam. Otkad sam ga upoznao u Am- sterdamu 1982., sto puta sam se naučio i odučio živjeti. Kad god me

J. nauči nečemu novome, pomislim da je možda upravo to korak koji je nedostajao da stignem na vrh planine, nota koja će opravdati cijelu simfoniju, slovo koje će sažeti knjigu. Neko me vrijeme drži oduševljenje, koje malo— pomalo nestane. Ponešto ostane zauvi- jek, ali većina zadataka, postupaka, učenja, uskoro nestane u crnoj rupi. Ili mi se barem tako čini.

***

Tlo je mokro, pa će — koliko god oprezno hodao — moje te- nisice, tako pažljivo oprane prije dva dana, biti potpuno blatne za još nekoliko koraka. Moja potraga za znanjem, duševnim mi- rom i spoznajom vidljive i nevidljive stvarnosti već se pretvorila u rutinu i više ne daje rezultate. Kada sam imao dvadeset dvije godine, posvetio sam se učenju magije; prošao sam mnogim pu- tovima, balansirao na rubu ponora nekoliko važnih godina, po- kliznuo se i pao, odustajao i vraćao se. Mislio sam da ću kada napunim pedeset devet godina već biti sasvim blizu raja i pot- punog spokoja koji vidim u osmijesima budističkih redovnika.

Međutim, naprotiv, sada mi se čini da sam od toga dalje nego ika- da. Nemam mira; stalno iznova ulazim u velike sukobe sa samim sobom, koji znaju trajati mjesecima. A trenutci u kojima uranjam u spoznaju magične realnosti ne traju duže od nekoliko sekunda. Tek toliko da se uvjerim u postojanje tog drugog svijeta i postanem nezadovoljan zato što ne uspijevam upiti u sebe sve što naučim.

Stigli smo.

Kada ritual završi, ozbiljno ću porazgovarati s njime. Prislonili

smo dlanove na deblo svetoga hrasta.

* * *

J.   izgovori jednu suijsku molitvu:

»O, Bože, kada poklonim pozornost glasovima životinja, šumu dr-

veća, žuboru vode, cvrkutu ptica, bujanju vjetra ili prasku groma, u njima čujem svjedočanstvo Tvojega jedinstva; osjećam da si Ti vrhov- na moć, sveznajuće biće, vrhovna mudrost, vrhovna pravda.

O, Bože, prepoznajem te u kušnjama kojima me podvrgavaš. Do- pusti mi, Bože, da Tvoje zadovoljstvo bude moje zadovoljstvo. Da ja budern Tvoja radost, onakva kakvu Otac osjeća za sina. I da Te se sjećam sa smirenošću i odanošću, čak i kada mi bude teško reći da Te volim.«

Inače bih u takvim trenutcima osjećao — samo na djelić se- kunde, ali to mi je bilo dovoljno — Jedinstvenu Prisutnost koja pokreće Sunce i Zemlju i održava zvijezde na svojim mjestima. Ali danas ne želim razgovarati sa Svemirom; želim samo da mi ovaj čovjek pored mene da odgovore koje toliko trebam.

* * *

On polako odmiče ruke s hrastova debla i ja činim isto. Smiješi mi se i ja mu odvraćam osmijehom. Polako i u tišini krećemo prema mojoj kući, sjedamo na terasu i pijemo kavu, još uvijek u šutnji.

—  Zašto smo napravili obred pored hrasta? Kako nam to poma- že da budemo bolji ljudi?

—  Jer ljudi više ne rade obrede pored hrastova. A čineći stvari koje možda izgledaju besmisleno, dodirujemo nešto duboko u svo- jim dušama, u njihovom najdrevnijem dijelu, najbliskijem početku svega.

Istina. Pitao sam što znam i dobio odgovor koji sam očekivao.

Trebao bih bolje iskoristiti svaku minutu uz njega.

Vrijeme je da kreneš — reče J. iznenada.

Gledam na sat. Objašnjavam mu da je zračna luka blizu i da mo- žemo još neko vrijeme razgovarati.

—  Ne mislim na to. Kada sam proživljavao ono što ti sada pro- življavaš, pronašao sam odgovor u nečemu što se dogodilo prije nego što sam se rodio. Predlažem ti da učiniš isto.

Reinkarnacija? Ta uvijek me odgovarao od posjeta mojim proš- lim  životima.

—  Već sam bio u prošlosti. Naučio sam to sam, prije nego što sam vas upoznao. Već smo razgovarali o tome; vidio sam dvije in- karnacije: onu francuskog pisca iz XIX. stoljeća i onu...

—  Da, znam.

—  Počinio sam pogreške koje sada ne mogu ispraviti. A vi ste mi rekli da to i ne pokušavam, jer ću samo povećati svoju krivnju. Putovati u prošle živote je kao kopati rupu u podu i puštati plamenu s kata ispod da zapali i sprži sadašnjost.

J. baca ostatke kruške pticama u vrtu i gleda me uzrujano:

—  Ne pričaj gluposti, molim te. Ne tjeraj me da povjerujem da si u pravu i da zaista nisi ništa naučio u ovih dvadeset četiri godine koje smo proveli zajedno.

Da, znam o čemu govori. U magiji — i u životu — postoji samo

sadašnji trenutak, SADA. Vrijeme se ne mjeri na isti način na koji se mjeri udaljenost između dvije točke. Vrijeme ne prolazi. Ljudi- ma je jako teško usredotočiti se na sadašnjost; uvijek razmišljaju o onome što su učinili, o tome kako su to mogli napraviti bolje, koje su posljedice njihovih djela, zašto nisu učinili ono što su trebali uči- niti. Ili se brinu za budućnost, što će raditi sutra, koje mjere opreza bi trebali poduzeti, koje ih opasnosti čekaju iza ugla, kako izbjeći ono što ne žele i kako postići ono o čemu su oduvijek sanjali.

J. nastavlja razgovor.

—  Zato se počni pitati ovdje i sada: je li zaista nešto pošlo po zlu? Jest. Ali, u ovome trenutku, ti vrlo dobro znaš da možeš pro- mijeniti svoju budućnost tako što ćeš donijeti prošlost u sadašnjost. Prošlost i budućnost postoje samo u našem umu.

A sadašnji je trenutak onkraj vremena: u njemu je Vječnost. In- dijci u nedostatku bolje riječi kažu »karma«. Ali koncept karme pogrešno se tumači: neće ono što si učinio u prošlom životu utje- cati na tvoju sadašnjost, već će ono što činiš sada iskupiti tvoju prošlost, i logično, promijeniti budućnost.

—  Bolje rečeno...

Napravio je stanku, sve uzrujaniji što ne uspijevam shvatiti ono što mi pokušava objasniti.

—  Nema smisla ostati ovdje i ponavljati riječi koje ništa ne zna- če. Idi i istražuj. Vrijeme je da ti kreneš. Ponovo osvoji svoje kra- ljevstvo koje je zauzela rutina. Dosta je bilo ponavljanja uvijek iste lekcije, tako nećeš naučiti ništa novo.

—  Ne radi se o rutini. Naprosto sam nesretan.

— To se zove rutina. Misliš da postojiš zato što si nesretan. Drugi ljudi postoje u funkciji svojih problema i žive neprestano pričajući o njima: problemima vezanim za djecu, supružnike, školu, posao, prijatelje. Ne zaustavljaju se da pomisle: pa ja sam tu. Rezultat sam svega što se dogodilo i što će se tek dogoditi, ali sam ovdje. Ako sam nekada u prošlosti pogriješio, to sada mogu popraviti ili barem moliti za oprost. A ako sam ispravno postupao, to me osnažuje i još čvršće povezuje sa sadašnjosti.

J. duboko uzdahne prije nego što će završiti:

—  Ti više nisi ovdje. Vrijeme je da kreneš kako bi se ponovo mogao vratiti u sadašnjost.

***

Upravo ono čega sam se bojao. Već neko vrijeme davao mi je na- slutiti kako bih se trebao posvetiti trećem svetom putu. U među- vremenu, moj se život jako promijenio od daleke 1986., kada me hodočašće u Santiago de Compostelu dovelo do suočavanja s vla- stitom sudbinom, to jest, s »Božjim planom«. Tri godine kasnije slijedio sam Rimski Put, u području u kojem se nalazimo sada, prolazeći jedan bolan, zamoran proces, u kojem sam sedamdeset dana proveo ispunjavajući sve besmislice koje sam sanjao noć prije (sjećam se dana kada sam četiri sata stajao na autobusnoj postaji a da se ništa važno nije dogodilo).

Otada sam disciplinirano izvršavao sve zadatke koje je moj po- sao od mene tražio. Na kraju krajeva, to je bio moj izbor i moj blagoslov. Zapravo, putovao sam kao lud Velike lekcije koje sam savladao upravo su one kojima su me naučna putovanja.

Točnije rečeno, oduvijek sam putovao kao lud, još od rane mla- dosti. Ali, u posljednje vrijeme, počeo sam se osjećati kao da živim

po zračnim lukama i hotelima — i osjećaj pustolovine zamijenio je osjećaj duboke tjeskobe. Kada bih se žalio kako ne uspijevam dugo ostati na jednome mjestu, ljudi bi se oduševljavali: »Ali tako je dobro putovati! Šteta što ja nemam novca za takav život!«

Za putovanja nikada nije najvažnije imati novca, nego hrabro- sti. Velik dio života proveo sam lunjajući svijetom kao hipi: koliko sam novca tada imao? Ništa. Jedva bih skucao dovoljno za kartu, ali smatram da su to bile najbolje godine moje mladosti — jeo sam loše, spavao po željezničkim kolodvorima, nisam se znao sporazu- mjeti zbog nepoznavanja jezika, često sam morao ovisiti o drugima kako bih pronašao prenoćište.

Nakon mnogo godina na putu, slušajući jezik koji ne razumiješ, koristeći novac kojemu ne znaš odrediti vrijednost, hodajući ulica- ma kojima nikada ranije nisi prošao, otkrivaš da je tvoje staro Ja, sa svime što je dotad naučilo, potpuno beskorisno pred tim novim izazovima — i počinješ shvaćati da, zakopan duboko u tvojoj pod- svijesti, postoji netko puno zanimljiviji, pustolov otvoren svijetu i novim  iskustvima.

Ali dođe dan kada kažeš: »Dosta!«

Dosta! Za mene se putovanje pretvorilo u dosadnu rutinu.

Ne, nije dosta. Nikada neće biti dosta — inzistira J— Naš je život stalno putovanje, od rođenja do smrti. Krajolici se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, potrebe se preinačuju, ali vlak ide dalje. Život je vlak, a ne postaja. A ono što si ti dosad radio nije putovanje, nego prelazak iz zemlje u zemlju, a to je potpuno različito.

Niječno sam odmahnuo glavom.

—  Putovanje mi neće pomoći. Ako moram ispraviti neku  po- grešku iz prošloga života, a duboko sam svjestan te pogreške, mogu je ispraviti i ovdje. U toj sam tamnici samo izvršavao zapovijedi nekoga tko je naizgled poznavao Božje namjere: Vas. Osim toga, već sam pronašao barem četiri osobe koje sam molio za oprost.

— Ali nisi razotkrio kletvu koja ja bila bačena.

—  I vi ste bili prokleti u istom razdoblju. Jeste li vi razotkrili vašu kletvu?

— Jesam. I uvjeravam te, bila je puno gora od tvoje. Ti si jednom bio kukavica, dok sam ja mnogo puta bio nepravedan. Ali to me oslobodilo.

—  Ako moram putovati kroz vrijeme, zašto bih morao putovati

i kroz prostor?

J. se nasmije.

— Jer svi mi imamo priliku za iskupljenje, ali za to moramo pro- naći osobe kojima smo nanijeli zlo i moliti ih za oprost.

—  I? Kamo trebam poći? U Jeruzalem?

—  Ne znam. Kamo god odlučiš. Otkrij što si ostavio nedovrše- nim i završi posao. Bog će te voditi, jer je u ovdje i sada sadržano sve što si proživio i što ćeš proživjeti. U ovome trenutku svijet se stvara i razara. Onaj koga si pronašao, ponovo će se pojaviti, a koga si pustio da ode, vratit će se. Nemoj izdati milosti koje si dobio. Ako shvatiš što se događa tebi, znat će što se događa sa svijetom.

I nemoj misliti da ti donosim mir. Donosim ti mač.

Drhturim od hladnoće na kiši i prva mi je pomisao: »Dobit ću

gripu,« Tješi me spoznaja da svi liječnici koje poznajem kažu kako

gripu izaziva virus, a ne kapljice kiše.

Ne uspijevam biti ovdje i sada; u mojoj se glavi okreće pravi mlinski kotač: kamo trebam stići? Kuda trebam ići? Što ako ne us- pijem prepoznati prave ljude na svojem putu? To se sigurno već do- gađalo i ponovo će se dogoditi — da nije tako, već bih bio u miru.

Nakon pedeset devet godina života sa samim sobom, već po- znajem neke svoje reakcije. Na početku našeg odnosa, činilo mi se da su J.- ove riječi nadahnute nekom svjetlošću puno moćnijom od njega. Sve sam prihvaćao bez propitivanja, išao sam samo na- prijed bez straha i nikada se nisam pokajao zbog toga. Ali, kako je vrijeme prolazilo, naš je odnos rastao, a s njime je došla i navika. Iako me nikada ni u čemu nije prevario, više ga nisam mogao gle- dati istim očima. Usprkos obećanju — koje sam dobrovoljno dao u rujnu 1992., deset godina nakon što smo se upoznali — i zbog kojeg sam ispunjavao sve što bi mi zadao, nisam to više činio s istim uvjerenjem kao prije.

Griješim. Ako sam odlučio slijediti Tradiciju magije, ne bih si

sada smio postavljati ovakva pitanja. Slobodan sam napustiti je kad

god poželim, ali nešto me vuče naprijed. Potpuno sam siguran da je

J.   u pravu; usprkos tome, navikao sam se na život koji vodim i ne

trebaju mi novi izazovi. Samo mir.

Trebao bih biti sretan čovjek: uspješan sam u svojem poslu, jed- nom od najtežih na svijetu; već sam dvadeset sedam godina u braku sa ženom koju volim; dobra sam zdravlja; živim okružen ljudima kojima mogu vjerovati; moji me čitatelji srdačno pozdravljaju kada me sretnu na ulici. Bilo je trenutaka u kojima mi je to bilo dovoljno, ali u posljednje dvije godine kao da me ništa ne može zadovoljiti.

Radi li se samo o prolaznom nemiru? Nije li dovoljno izgovoriti svakidašnje molitve, poštovati prirodu kao Božji glas i prihvatiti ljepotu kojom sam okružen? Zašto bih želio ići dalje, ako sam tako uvjeren da sam stigao do svoje granice?

ZAŠTO NE MOGU BITI POPUT MOJIH PRIJATELJA?

Kiša pada sve jače i ne čuje se ništa osim šuma vode. Potpuno sam mokar i ne mogu se pomaknuti. Ne želim se maknuti, jer ne znam kamo ići, potpuno sam izgubljen.

J.   ima pravo: da sam zaista došao do svoje granice, ovaj osjećaj krivnje i frustracije već bi bio prošao. Ali i dalje ga osjećam. Ne- mir i strepnja. Kada nezadovoljstvo ne prolazi, Bog ga je poslao iz jednog jedinog razloga: potrebno je sve promijeniti i krenuti iznova.

Već sam to doživio. Kada sam odbijao slijediti svoju sudbinu,

u mojem se životu dogodilo nešto vrlo teško. I zbog toga sada ta velika strepnja: strah od tragedije. Tragedija je radikalna promjena u našim životima, uvijek vezana za isti princip: gubitak. Kada se nađemo pred velikim gubitkom, ne pomaže pokušati povratiti izgu- bljeno, bolje je iskoračiti u golem prostor koji se otvara i ispuniti ga nečim novim. Teoretski, svaki je gubitak za naše dobro; u praksi, to su trenutci u kojima preispitujemo postojanje Boga i pitamo se: zar sam ovo zaslužio?

Gospodine, poštedi me tragedije i slijedit ću tvoje zapovijedi.

Čim sam to pomislio, jedan je grom udario vrlo blizu mene, a

munja je osvijetlila cijelo nebo.

Ponovo nemir i strepnja. Znak. Pokušavam se uvjeriti da uvijek dajem sve od sebe, a priroda mi govori kako činim upravo suprot- no: onaj koji je zaista posvećen životu, nikada ne staje. U ovome se času nebo i zemlja sudaraju u oluji koja će, kada prođe, pročistiti zrak i oploditi polja ali do tada će kuće već biti oštećene, stoljetna stabla porušena, rajska mjesta poplavljena.

Približava mi se neka igura žutih obrisa.

Predajem se kiši. Nove munje paraju nebo, dok se osjećaj neza- štićenosti polako mijenja u nešto pozitivno kao da mi dušu ispire voda praštanja.

»Blagoslovi i bit ćeš blagoslovljen.«

Riječi su same izašle iz moje nutrine —  mudrost za koju nisam

znao da je posjedujem, za koju znam da mi ne pripada, ali koja se

povremeno pojavljuje i ne ostavlja mjesta sumnji u sve ono što sam naučio tijekom svih ovih godina.

Moj je veliki problem to što, usprkos takvim trenutcima, i dalje

sumnjam.

Figura žutih obrisa preda mnom je. To je moja žena, s dva kriča- va ogrtača koje koristimo kada hodamo po planinskim bespućima; da se izgubimo, ne bi nas bilo teško pronaći.

—  Zaboravio si da idemo na večeru.

Ne, nisam zaboravio. Izlazim iz metaizike svemira, u kojoj su gromovi glasovi bogova, i vraćam se stvarnosti gradića u unu- trašnjosti, dobrome vinu, pečenoj janjetini, veselom čavrljanju s prijateljima, koji će nam ispričati zgode s njihova nedavnog puto- vanja Harley— Davidsonom. Odlazim kući kako bih se presvukao, i u nekoliko rečenica prepričavam ženi svoj popodnevni razgovor s J.- om.

—  Je li ti rekao kamo trebaš ići? — pita moja žena.

—  »Uputi se«, rekao mi je.

—  I to je neki problem. Prestani biti mrzovoljan. Izgledaš stariji nego što jesi.

Herve i Veronika pozvali su na večeru, osim nas, još jedan fran-

cuski par srednjih godina. Muškarca su mi predstavili kao »vidov-

njaka« kojeg su upoznali u Maroku.

Čovjek ne izgleda ni jako simpatično ni antipatično, jedno- stavno, čini se odsutnim. Odjednom, usred večere, kao da je ušao u neku  vrstu  transa,  obrati  se  Veroniki:

—  Budi oprezna s automobilom. Dogodit će ti se nesreća.

Takvo upozorenje smatram jako lošim jer, ako ga Veronika uzme za ozbiljno, njezin bi strah mogao privući negativnu energiju i ne- sreća bi se zaista mogla i dogoditi.

—  Kako zanimljivo! — kažem prije nego što je itko drugi uspio reagirati. — Nema sumnje da se može putovati kroz vrijeme, u prošlost ili u budućnost. Baš sam o tome danas popodne razgova- rao s jednim prijateljem.

Mogu vidjeti. Kada Bog to dopusti, mogu vidjeti Znam što jest,

što je bila i što će biti svaka osoba koja sjedi za ovim stolom. Ne razumijem svoj dar, ali naučio sam prihvatiti ga.

Trebali smo razgovarati o putovanju na Siciliju s prijateljima koji dijele strast prema klasičnim Harley— Davidsonima. Odjednom se razgovor opasno približio stvarima o kojima trenutačno ne želim ni čuti. Potpuni sinkronicitet.

Moj je red da progovorim.

—   Znate i to da nam Bog dopušta uvid u budućnost samo kada želi da se nešto promijeni.

Okrećem se Veroniki i kažem:

—  Samo malo pripazi. Kada se nešto iz astralnog plana premje- sti na ovu našu razinu, gubi znatan dio svoje moći. Želim reći da sam gotovo siguran kako se to neće dogoditi.

Veronika svima ulijeva još vina. Misli da smo ja i marokanski vi- dovnjak ušli u neki sukob. Ali to nije istina; taj čovjek zaista »vidi« i to me plaši. Poslije ću o tome popričati s Herveom.

Čovjek me jedva gleda — i dalje djeluje odsutno, poput nekoga tko je, ne želeći to, ušao u drugu dimenziju, ali sada osjeća obavezu

ispričati ono što je doživio. Želi mi nešto reći, ali odabire obratiti se mojoj ženi:

—  Jedna duša iz Turske predat će vašemu mužu svu ljubav koju posjeduje. Ali prolit će njegovu krv prije nego otkrije  za  čime traga.

Još jedan znak koji mi potvrđuje— da ne bih trebao otputovati sada, mislim u sebi, iako znam da uvijek pokušavamo vidjeti stvari onakv