POGLAVLJE 10 - Patnja i okončanje patnje

Istinska sloboda i kraj patnje jeste življenje kao da ste u potpunosti izabrali ono što osjećate ili doživljavate u tom trenutku. Ta unutarnja usklađenost sa sadašnjim trenutkom jeste kraj patnje. Da li je patnja zaista neophodna? Da i ne. Da niste propatili to što jeste, ne biste imali dubinu kao ljudsko biće, ne bi u vama bilo skromnosti niti saosjećanja. Sada ne biste čitali ove riječi. Patnja razbija ljušturu ega i tako dolazi do tačke kada služi svojoj svrsi. Patnja je neophodna dok ne shvatite njenu bespotrebnost. Nesreći je potrebno umom stvoreno „ja“ sa pričom, pojmovnim identitetom. Njoj je potrebno vrijeme - prošlost i budućnost. Kada uklonite vrijeme iz svoje nesrećnosti, šta je to što ostaje? „Takvost“ sadašnjeg trenutka.

Možda osjećate težinu, uznemirenost, napetost,

bijes, ili čak mučninu. To nije nesrećnost, i to nije

lični problem. Nema ničega ličnog u ljudskom

bolu. To je prosto intenzivan pritisak ili intenzivna

energija koju osjećate negdje u tijelu. Tako što

ćete mu posvetiti pažnju, to osjećanje se neće

pretvoriti u razmišljanje i tako ponovo aktivirati

nesrećno „ja“.

Vidite šta će se dogoditi ako samo dopustite

osjećanju da bude. Mnogo patnje, mnogo nesreće nastaje kada uzmete svaku misao koja vam pada na pamet kao da je istinita. Situacije vas ne čine nesrećnim. One u vama mogu izazvati fizički  bol, ali vas one ne čine nesrećnim. Vaše misli  vas čine nesrećnim. Vaša tumačenja, priče koje pričate sami sebi čine vas nesrećnim. „Misli koje upravo pomišljam čine me nesrećnim.“ Ta spoznaja razbija vašu nesvjesnu identifikaciju sa tim mislima.

Kakav tužan dan. Nije se udostojio čak ni da odgovori na moj poziv, iznevjerila me je... Pričice koje govorimo sebi i drugima, često u formi pritužbi; one su nesvjesno osmišljene tako da ojačaju naš uvijek krnji osjećaj sebe kroz „biti u pravu“, i tako proglašavanje nekoga i nečega da je ,,u krivu“. Biti ,,u pravu“ stavlja nas u položaj zamišljene superiornosti i ojačava naš lažni osjećaj sopstva, ega. To također stvara i izvjesnu vrstu neprijatelja: da, egu su potrebni neprijatelji da bi odredio svoje granice, čak i vremenske prilike mogu poslužiti toj svrsi.

Kroz ustaljene mentalne procene i emocionalne reakcije stekli ste personaliziran, reaktivan odnos sa ljudima i događajima u svom životu. To su sve oblici samostvorene patnje, ali se oni ne prepoznaju kao takvi jer su oni za ego zadovoljavajući. Ego sebe ojačava kroz reaktivnost i sukob.

Kako bi život bio jednostavan da nije tih priča. Pada kiša. On me nije pozvao. Ja sam bio tamo, ona nije. Kada patite, kada ste nesrećni, budite potpuno sa onim što je sada. Nesreća ili problemi ne mogu da opstanu u sadašnjem trenutku. Patnja nastaje kada vi mentalno imenujete ili označite situaciju kao na neki način nepoželjnu ili lošu. Vi mrzite neku situaciju, tu mržnju personalizirate

i zatim je uvodite u reaktivno „ja“. Imenovanje i označavanje je navika, ali ta navika može biti razbijena. Počnite da vježbate „neimenovanje“ na malim stvarima. Ako ste zakasnili na avion, ispustili i razbili šoljicu ili se okliznuli i pali u blato, možete li da se uzdržite od toga da taj događaj označite kao dobar ili loš? Možete li odmah prihvatiti „takvost“ tog trenutka?

Etiketiranje nečega kao lošeg u vama izaziva

emotivne grčeve. Ako samo dopustite da to

jeste, a da ga ne označavate, odjednom će vam

biti na raspolaganju ogromna moć. Ti grčevi vas odsjecaju od te moći, moći samoga života. Oni pojedoše voćku sa drveta znanja dobra i zla. Idite iza dobra i zla uzdržavajući se od mentalnog označavanja bilo čega kao dobrog ili zlog. Kada odete iza te navike etiketiranja, kroz vas će poteći moć univerzuma. Kada budete bili u nereaktivnom odnosu prema iskustvima, ono što biste ranije nazvali „zlim“ ubrzo će se preokrenuti, možda čak smjesta, putem moći samog života. Posmatrajte šta će se dogoditi ako neko iskustvo ne nazovete „zlim“, već u njega unesete unutarnje prihvatanje, jedno unutarnje „da“, i dopustite mu da bude ono što jeste. Kakve god da su vaše životne okolnosti, kako biste se osjećali ako biste ih u potpunosti prihvatili takvim kakve one jesu - baš sada?

Postoje mnoge suptilne i manje suptilne forme

patnje i one su toliko „normalne“ da se često ne

shvataju kao patnje, i ego ih čak može doživjeti

kao zadovoljavajuće - nervoza, nesigurnost,

bijes, imati problem sa nečim ili nekim,

ozlojeđenost, pritužbe. Možete naučiti da prepoznajete sve ove oblike patnje kako vam se događaju i znati: u ovom trenutku ja stvaram sebi patnju. Ako imate naviku da sebi stvarate patnju, vjerovatno stvarate patnju i drugima. Ovi nesvjesni obrasci uma često prestaju prostim činom postajanja svjesnim njih, njihovim opažanjem u momentu kada se oni događaju. Nemoguće je biti svjestan i stvarati sebi patnju.

Ovo je čudo: iza svakog stanja, osobe ili okolnosti

koja izgleda „loša“ ili „zla“ postoji

skriveno dublje dobro. To dublje dobro vam se

pokazuje - i iznutra i spolja - kroz unutarnje

prihvatanje onoga što jeste. „Ne opirite se zlu“, jedna je od najvećih istina čovječanstva.

Dijalog: Prihvati ono što jeste. / Zaista ne mogu. To me vrijeđa i ljuti. / Onda to prihvati. / Da prihvatim da sam uvrijeđen i bijesan? Da prihvatim to što ne mogu da prihvatim? / Da. Dovedi prihvatanje u svoje neprihvatanje.  Dovedi predaju u svoje opiranje. Onda vidi šta će se dogoditi.

Hroničan fizički bol je jedan od najgrubljih učitelja kojeg možemo imati. „Otpor je uzaludan“, njegova je lekcija. Ništa ne može biti prirodnije od nespremnosti na patnju. Pa ipak, ako biste uspjeli da se riješite te nespremnosti, i ako biste dozvolili bolu da bude, možda biste otkrili izvjesnu unutarnju odijeljenost od bola, prostor između vas i bola. To znači patiti svjesno, voljno. Kada svjesno patite, fizička bol će brzo sagorjeti ego u vama, budući da se ego uglavnom sastoji od otpora. Isto važi i za izuzetne fizičke hendikepe. „Ponudite svoju patnju Bogu“, drugi je način da se kaže isto ovo.

Ne treba da budete hrišćanin da biste shvatili duboku univerzalnu istinu koja je sadržana u simboličkom obliku u slici križa. Križ je instrument torture. On se koristi za najekstremnija mučenja, limitacije i bespomoćnosti koje ljudsko biće može da zamisli. Zatim se taj čovjek predaje, pati voljno, svjesno, što izražavaju riječi: „Ne moja volja, već će biti Tvoja volja“. U tom trenutku križ, instrument torture, pokazuje svoje skriveno lice: on je i sveti simbol, simbol božanskog. Ono što izgleda da poriče postojanje svake transcendentalne dimenzije života, kroz predaju postaje ulaz u tu dimenziju.           

*   *   *

 Ekart Tol se rodio u Njemačkoj, gdje je živio do svoje trinaeste godine. Nakon što je diplomirao na Univerzitetu u Londonu, bio je istraživač, saradnik i supervizor na Univerzitetu Kembridž. Kada je imao dvadeset i devet godina, duboka duhovna transformacija bukvalno je rastvorila njegov stari identitet i radikalno promijenila tok njegovog života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, usvajanju i produbljivanju te transformacije koja je označila početak snažnog unutarnjeg putovanja. On ne pripada niti jednoj određenoj religiji ili tradiciji. Svojim učenjem on prenosi jednostavne, pa ipak duboke poruke bezvremenom i prostom jasnoćom drevnih duhovnih učitelja: postoji izlaz iz patnje u spokojstvo. Ekart Tol sada veoma mnogo putuje držeći predavanja širom sveta. Od 1996. godine živi u Vankuveru, u Kanadi.