POGLAVLJE 10 - Patnja i okončanje patnje

 

Istinska Sloboda i kraj patnje jeste Življenje kao da ste u potpunosti izabrali ono što osjećate ili

doživljavate u tom trenutku. Ta unutarnja usklađenost sa sadašnjim trenutkom jeste kraj patnje.

Da li je patnja zaista neophodna? Da i ne. Da niste propatili to što jeste, ne biste imali dubinu kao

ljudsko biće, ne bi u vama bilo skromnosti niti saosjećanja. Sada ne biste čitali ove riječi. Patnja

razbija ljušturu ega i tako dolazi do tačke kada služi svojoj svrsi. Patnja je neophodna dok ne

shvatite njenu bespotrebnost. Nesreći je potrebno Umom stvoreno „ja“ sa pričom, pojmovnim

identitetom. Njoj je potrebno vrijeme - prošlost i budućnost. Kada uklonite vrijeme iz svoje

nesrećnosti, šta je to što ostaje? „Takvost“ sadašnjeg trenutka.

Možda osjećate težinu, uznemirenost, napetost, bijes, ili čak mučninu. To nije nesrećnost, i to nije

lični problem. Nema ničega ličnog u ljudskom bolu. To je prosto intenzivan pritisak ili intenzivna

energija koju osjećate negdje u tijelu. Tako što ćete mu posvetiti pažnju, to osjećanje se neće

pretvoriti u razmišljanje i tako ponovo aktivirati nesrećno „ja“.

Vidite šta će se dogoditi ako samo dopustite osjećanju da bude. Mnogo patnje, mnogo nesreće

nastaje kada uzmete svaku misao koja vam pada na pamet kao da je istinita. Situacije vas ne čine

nesrećnim. One u vama mogu izazvati fizički bol, ali vas one ne čine nesrećnim. Vaše misli vas

čine nesrećnim. Vaša tumačenja, priče koje pričate sami sebi čine vas nesrećnim. „Misli koje

upravo pomišljam čine me nesrećnim.“ Ta spoznaja razbija vašu nesvjesnu identifikaciju sa tim

mislima.

Kakav tužan dan. Nije se udostojio čak ni da odgovori na moj poziv, iznevjerila me je... Pričice

koje govorimo sebi i drugima, često u formi pritužbi; one su nesvjesno osmišljene tako da ojačaju

naš uvijek krnji osjećaj Sebe kroz „biti u pravu“, i tako proglašavanje nekoga i nečega da je ,,u

krivu“. Biti ,,u pravu“ stavlja nas u položaj zamišljene superiornosti i ojačava naš lažni osjećaj

sopstva, ega. To također stvara i izvjesnu vrstu neprijatelja: da, egu su potrebni neprijatelji da bi

odredio svoje granice, čak i vremenske prilike mogu poslužiti toj svrsi.

           Kroz ustaljene mentalne procene i emocionalne reakcije stekli ste personaliziran, reaktivan odnos sa ljudima i događajima u svom životu. To su sve oblici samostvorene patnje, ali se oni ne

prepoznaju kao takvi jer su oni za ego zadovoljavajući. Ego sebe ojačava kroz reaktivnost i

sukob.

       Kako bi život bio jednostavan da nije tih priča. Pada kiša. On me nije pozvao. Ja sam bio tamo, ona nije. Kada patite, kada ste nesrećni, budite potpuno sa onim što je sada. Nesreća ili problem ne mogu da opstanu u sadašnjem trenutku. Patnja nastaje kada vi mentalno imenujete ili označite situaciju kao na neki način nepoželjnu ili lošu. Vi mrzite neku situaciju, tu mržnju personalizirate i zatim je uvodite u reaktivno „ja“.

       Imenovanje i označavanje je navika, ali ta navika može biti razbijena. Počnite da vježbate „neimenovanje“ na malim stvarima.

        Ako ste zakasnili na avion, ispustili i razbili šoljicu ili se okliznuli i pali u blato, možete li da se uzdržite od toga da taj

događaj označite kao dobar ili loš? Možete li odmah prihvatiti „takvost“ tog trenutka?

Etiketiranje nečega kao lošeg u vama izaziva emotivne grčeve. Ako samo dopustite da to jeste, a

da ga ne označavate, odjednom će vam biti na raspolaganju ogromna moć. Ti grčevi vas

odsjecaju od te moći, moći samoga života. Oni pojedoše voćku sa drveta znanja dobra i zla. Idite

iza dobra i zla uzdržavajući se od mentalnog označavanja bilo čega kao dobrog ili zlog. Kada

odete iza te navike etiketiranja, kroz vas će poteći moć univerzuma. Kada budete bili u

nereaktivnom odnosu prema iskustvima, ono što biste ranije nazvali „zlim“ ubrzo će se

preokrenuti, možda čak smjesta, putem moći samog života. Posmatrajte šta će se dogoditi ako

neko iskustvo ne nazovete „zlim“, već u njega unesete unutarnje prihvatanje, jedno unutarnje

„da“, i dopustite mu da bude ono što jeste. Kakve god da su vaše životne okolnosti, kako biste se

osjećali ako biste ih u potpunosti prihvatili takvim kakve one jesu - baš sada?

21

Postoje mnoge suptilne i manje suptilne forme patnje i one su toliko „normalne“ da se često ne

shvataju kao patnje, i ego ih čak može doživjeti kao zadovoljavajuće - nervoza, nesigurnost,

bijes, imati problem sa nečim ili nekim, ozlojeđenost, pritužbe. Možete naučiti da prepoznajete

sve ove oblike patnje kako vam se događaju i znati: u ovom trenutku ja stvaram sebi patnju. Ako

imate naviku da sebi stvarate patnju, vjerovatno stvarate patnju i drugima. Ovi nesvjesni obrasci

uma često prestaju prostim činom postajanja svjesnim njih, njihovim opažanjem u momentu kada

se oni događaju. Nemoguće je biti svjestan i stvarati sebi patnju.

Ovo je čudo: iza svakog stanja, osobe ili okolnosti koja izgleda „loša“ ili „zla“ postoji skriveno

dublje dobro. To dublje dobro vam se pokazuje - i iznutra i spolja - kroz unutarnje prihvatanje

onoga što jeste. „Ne opirite se zlu“, jedna je od najvećih istina čovječanstva.

Dijalog: Prihvati ono što jeste. / Zaista ne mogu. To me vrijeđa i ljuti. / Onda to prihvati. / Da

prihvatim da sam uvrijeđen i bijesan? Da prihvatim to što ne mogu da prihvatim? / Da. Dovedi

prihvatanje u svoje neprihvatanje. Dovedi predaju u svoje opiranje. Onda vidi šta će se dogoditi.

Hroničan fizički bol je jedan od najgrubljih učitelja kojeg možemo imati. „Otpor je uzaludan“,

njegova je lekcija. Ništa ne može biti prirodnije od nespremnosti na patnju. Pa ipak, ako biste

uspjeli da se riješite te nespremnosti, i ako biste dozvolili bolu da bude, možda biste otkrili

izvjesnu unutarnju odijeljenost od bola, prostor između vas i bola. To znači patiti svjesno, voljno.

Kada svjesno patite, fizička bol će brzo sagorjeti ego u vama, budući da se ego uglavnom sastoji od otpora. Isto važi i za izuzetne fizičke hendikepe. „Ponudite svoju patnju Bogu“, drugi je način da se kaže isto ovo.

Ne treba da budete Hrišćanin da biste shvatili duboku Univerzalnu Istinu koja je sadržana u

simboličkom obliku u slici krsta. Krst je instrument torture. On se koristi za najekstremnija

mučenja, limitacije i bespomoćnosti koje ljudsko biće može da zamisli. Zatim se taj čovjek

predaje, pati voljno, svjesno, što izražavaju riječi: „Ne moja volja, već će biti Tvoja Volja“. U tom trenutku krst, instrument torture, pokazuje svoje skriveno lice: on je i Sveti simbol, Simbol

Božanskog. Ono što izgleda da poriče postojanje svake Transcendentalne dimenzije Života, kroz

predaju postaje ulaz u tu Dimenziju.

                                                             * * *

Ekart Tol se rodio u Njemačkoj, gdje je živio do svoje trinaeste godine. Nakon što je diplomirao na Univerzitetu u Londonu, bio je istraživač, saradnik I supervizor na Univerzitetu Kembridž. Kada je imao dvadeset i devet godina, duboka Duhovna Transformacija bukvalno je rastvorila njegov stari identitet i radikalno promijenila tok njegovog života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, usvajanju i produbljivanju te transformacije koja je označila početak snažnog unutarnjeg putovanja. On ne pripada niti jednoj određenoj Religiji ili tradiciji. Svojim učenjem on prenosi jednostavne, pa ipak duboke poruke bezvremenom i prostom jasnoćom drevnih Duhovnih Učitelja: postoji izlaz iz patnje u spokojstvo.

Ekart Tol sada veoma mnogo putuje držeći predavanja širom sveta. Od 1996. godine živi u

Vankuveru, u Kanadi.