Paraziti svijesti

Ako postoje sile ravnoteže koje utječu na čovjeka, zašto ne djeluju na klatna koja su nezasitni i gramzivi žderači energije i samim tim stvaraju neravnotežu?

Pa kako ne djeluju? Klatna su, prije svega, oblik života. Rađanje žive strukture već je samo po sebi remećenje ravnoteže. I vi jako dobro znate na koji se način takvo remećenje ispravlja. Zamislite što bi se dogodilo kad ne bi bilo smrti? U svijetu bi zavladao potpuni kaos. Suptilne strukture također umiru. Na primjer, klatna zaboravljenih poganskih bogova odavno su mrtva. Klatno se gasi kad u zaborav ode ono što ga je stvorilo. Pogledajte koliko je toga već iščezlo: drevne civilizacije, najrazličitije ljudske zajednice, životinjske populacije, različite društvene pojave... Sjetite se da je nekad postojala industrija gramofonskih ploča, drugačiji trendovi u modi, umjetnosti, načinu života...

Osim toga, u svijetu klatna stalno dolazi do bitaka. Nijedno klatno ne može neograničeno povećavati svoju moć - jednostavno mu to ne dopuštaju. Jedna klatna umiru, druga se rađaju. Stara zamjenjuju nova, aktivnija i proždrljivija. Bacaju se jedno na drugo, međusobno se grizu, gutaju, gore nego u džungli.

Klatna ne slijede nikakve ciljeve budući da nemaju svjesnu namjeru i razum. Ne može se reći da ona nešto smišljaju. Klatna su slična parazitskim

biljkama koje su obavile cijeli planet. Šire se posvuda, ali ne s namjerom, već prirodno, kao i svi drugi paraziti. Međutim, rezultati njihove aktivnosti užasnuli bi ljude kad bi sve to mogli vidjeti i osvijestiti.

Vi ste, na primjer, osvijestili da uz vas žive strukture koje se hrane vašom energijom i ubacuju u vašu svijest. Ja se ne mogu na to priviknuti. Iznutra se sve buni protiv toga: ne, to je previše loše da bi bilo istina! Bolje je o tome ne razmišljati!

Tako i jest. Ljudi više vole spavati i ne razmišljati o tome da su njihov razum naselili paraziti. Ipak, od stvarnosti ne možeš pobjeći. Klatna su druga

civilizacija na Zemlji, pritom puno moćnija zato što tiho i nezamjetno upravljaju prvom.

Imam vrlo ozbiljan problem. Imam dvadeset pet godina, no problem postoji već deset godina iako su posljedice bile vidljive još u djetinjstvu. Odrastala sam kao vrlo napredno  i talentirano dijete u stabilnoj obitelji. Rodila sam se u Moskvi. U djetinjstvu sam imala sve što dijete može zamisliti. Naravno, bilo je problema i kompleksa. Bila sam dosta boležljiva, roditelji su me kasno dobili, no bila sam željeno dijete. Bila sam dobra učenica.

No kad sam navršila sedamnaest, moj se život promijenio: liječnici su mi dijagnosticirali opsesivno-kompulzivni poremećaj. To se očituje tako da stalno osjećam prljavštinu na sebi, na predmetima oko sebe. Ili sam ja nedovoljno čista ili okolina. Neprestano sve perem, i to dugo, sebe i stvari koje koristim. Također obavljam određene rituale koji se spontano stvaraju u mojoj glavi. Ti su rituali vrlo iscrpljujući i dugotrajni s ponavljajućim pokretima. Oni oduzimaju gotovo svu snagu i, naravno, puno energije. Liječnici tvrde da se takve bolesti ne liječe. Može se postići stanje remisije, no samo uz pomoć lijekova.

Roditelji nišu znali što poduzeti te sam počela odlaziti na psihoterapiju.  Počeli su mi propisivati lijekove, u početku lagane antidepresive, Zatim psihotropne preparate i neuroleptike.  Jednom kad sam  silom prilika ostala  u vikendici nekoliko  dana  bez lijekova, stanje mi se pogoršalo, skočila sam  kroz prozor s drugog kata i slomila  nogu.

Nisam se namjeravala obračunati sa životom, samo sam željela namijeniti svoju duševnu patnju fizičkom. Nakon prijeloma su mi prerano uklonili gips i kost je nepravilno narasla zbog čega mije dijagnosticirana artroza petne kosti. Liječnici su rekli da je potrebna skupa operaciju u inozemstvu, a ako je ne obavim, šepat ću cijeli život. No u to vrijeme za takvo što nismo imali mogućnosti.

Stvarno sam godinama šepala, a zatim sam se navikla na bol i prestala, pa se i bol smanjila. Danas me boli samo kod opterećenja i promjene vremena.

Dva sam puta ležala u bolnici u Centru za psihičko zdravlje u kojem su me pretvorili u "biljku". Zahvaljujući lijekovima, dosegla sam 86 kilograma, dok je moja

normalna težina 45 kg. Udebljala sam se za pola godine. Tada sam shvatila da se moram zaustaviti i prestati uzimati lijekove - od njih mi nije postalo bolje, problem je ostao u meni, samo što sam još postala "biljka" i udebljala se. Zatim sam se vrlo dugo i postupno odvikavala od lijekova, budući da izazivaju narkotičku ovisnost, i mršavjela. Uspjelo mi je! Završila sam školu i čak se upisala na fakultet. No moj problem nije nestao, čak mi je ponekad bilo tako loše da sam se danima i noćima bavila svojim ritualima. Tratila sam različite načine liječenja. Pokušavala sam snagom volje zaustaviti opsesivne misli i aktivnosti, no uzalud. Ako sam si nešto branila, neko bih vrijeme izdržala, no zato bi se kasnije sve : dvostruko vratilo.

Onda se događa nešto neočekivano: umire mi otac. Naravno, povrh toga puno se stvari događalo u mom životu. Upoznavala sam muškarce, s nekima čak i živjela, no s mojim je ograničenjima to teško. Zanimljivo je da se od njih nisam rastajala zbog bolesti. Sada imam dvadeset pet godina i nisam udana. Uskoro završavam fakultet, na izvanrednom sam studiju, ne radim, iako sam pokušavala. Puno mi toga nije pošlo za rukom zbog bolesti. Praktički čitave dane provodim kod kuće, živim s majkom, bolest oduzima sve moje vrijeme. Čak ne mogu ni mami pomoći, a tako joj je teško brinuti za sebe i mene nakon tatine smrti! Silno bih Željela samostalno zarađivati kako bi ona mogla u mirovinu jer ima već skoro šezdeset godina!

Jako želim  raditi,  živjeti u blagostanju,  udati se,  živjeti  normalnim  ispunjenim  životom!  No čak  i u mom  domu, točnije,  osobito  u njemu,  sve mi  se  čini prljavim,  mogu

dodirivati namještaj i predmete samo u svojoj sobi, zato što u njoj sve čistim, a u drugim sobama ne mogu ni sjesti, ni išta dotaknuti. Sve dodirujem noseći rukavice, a ako dotaknem nešto što je po mom mišljenju prljavo, hvata me panika i odmah počinjem s pranjem. I sve to savršeno razumijem da su to nekakve neprirodne uvjetovanosti, besmislice, no ne mogli se toga prestati pridržavati. Nešto kao da cijelo  vrijeme  upravlja  mnome.  Ne  znam  kako  to  promijeniti. Kako  dalje  živjeti?  Katkad,  a  ako ću iskreno, često uopće ne želim živjeti... No živim zato što vjerujem da se još može  dogoditi čudo i  da  mogu  nadvladati  svoju  bolest. Molim  vas,  pomolite  mi.  Jako sam umorna.

Liječnici vam neće pomoći budući da ne znaju s čime imaju posla. Naškoditi je lako, sami ste se u to uvjerili kad su vas lijekovima doveli u stanje vegetiranja. Kad liječnici vide da su nemoćni pred psihičkom bolešću, svog pacijenta nakljukaju psihotropnim tvarima. Tako je lakše. Biljkama se, u krajnjoj mjeri, može upravljati. One ne uznemiravaju, nemaju potrebe, ne žale se. S njima možeš raditi što želiš. Liječnici se fiksiraju na svoje metode: ako postoji bolest, treba je liječiti. Čime? Lijekovima, naravno. Nikako ne biste smjeli uzimati njihove "lijekove" zato što vas takav put vodi u slijepu ulicu, u još veću ovisnost.

Sami ste sposobni izaći na kraj sa svojim problemom. To nije bolest. To su paraziti svijesti, oni su klatna. Morate shvatiti da opsesivne misli ne nastaju u vašoj glavi, već se implantiraju izvana. Da se ispravno izrazimo, u vašoj glavi uopće nema nikakvih misli. Mozak uglavnom odgovara za prijem i obrađivanje izvanjske informacije, stoga se čini da misli "kuhaju" u glavi. Zapravo nije tako. Čovjek je poput televizora koji reproducira

programe iz prostranstva varijanti.

Kad o nečemu razmišljate, vaš se "televizor" povezuje s određenim sektorom prostranstva varijanti. Svojom voljom možete odabirati programe.

No za to morate biti gospodar, držati daljinski upravljač u svojim rukama. Trebate imati "mudru" glavu.

Međutim, čovjek je po svojoj prirodi lijen i pasivan. Više voli puštati svoje misli da se same vrte - odlaže daljinski upravljač na policu. I tada vezu

između "televizora" i prostranstva varijanti zahvaća klatno. Ono "pritišće tipku", krug se zatvara i počinje teći struja. Parazitima nije važno kakav se

program prenosi, treba im samo jedno - vaša energija. U mislima počinjete vrtjeti onaj sektor prostranstva varijanti s kojim su vas povezali. Ako vas te misli prisiljavaju da još i obavljate određenu aktivnost, ritual, stvara se snažna veza s odabranim sektorom - svojevrsna "dežurna crvena tipka". Klatno samo treba pritisnuti tu tipku i vi ste pod njegovom kontrolora. Ponavljam, to nije bolest.

Paraziti svijesti u određenoj mjeri postoje kod svakog čovjeka. Sve štetne navike djelomično podržavaju upravo paraziti. Mislim da nije teže riješiti se svojih opsesivnih stanja nego prestati pušiti. Pušenje nije toliko fiziološka ovisnost, koliko ritual, kuka za koju vas vuče klatno. Da biste se

oslobodili klatna, morate se prebaciti na drugi program, na primjer, na zdrav stil života. Jednako se lako možemo riješiti nametljive melodije u glavi

- time što ćemo se prebaciti na drugu. Drugim riječima, vaš je zadatak uzeti daljinski i upravljač televizora u svoje ruke i pritisnuti novu tipku.

Svojom Voljom. Svjesno.

Doslovno trebate postupiti na sljedeći način. Čim se pojavi potreba da ispunite ritual, probudite se i osvijestite što se događa: klatno je pritisnuto

tipku na vašem daljinskom. Ne pokoravajte se. Uzmite daljinski upravljač u svoje ruke. Prebacite na novi program, prethodno smislite na koji, na

primjer, to može biti osnovna tjelovježba. Ili bilo koja aktivnost koju volite. Poželjno je da to bude neka aktivnost. Periodično mijenjajte program

kako ga ne biste pretvorili u novi ritual. Trebate biti gospodarica svojeg razuma. Imate volju. Parazit nema volju, on se samo instinktivno prilijepi za izvor energije bez gospodara.

U početku promjenu programa može pratiti velika nelagoda, preokret. No morate razumjeti da prekidate lošu vezu i ta će vam spoznaja dati snage. Ne trebate se boriti s klatnom kad vas bude nagovaralo da ispunite uobičajeni ritual. Potrebno je upravo prebaciti se na nešto drugo, uništiti stari algoritam. Svaki put kad vam parazit bude ponovno kucao na vrata, mijenjajte program, uključite novi.

Pretpostavimo da ste stari ritual jučer zamijenili pjevanjem, a danas plesanjem. Na taj ćete način zbuniti klatno, zatvoriti pristup svijesti novom bravom. Prijašnji ključ više ne odgovara i parazit će biti prisiljen tražiti drugog dobavljača energije.

Zapamtite da to nije borba, već igra skrivača s klatnom. Vaša je prednost u tome što imate svijest i volju, dok je ono samo slijepi priljepak s pipcima.

Ako se ne borite protiv njega, već bježite i skrivate se, stalno mijenjajući pravila igre, jednostavno ćete mu nestati iz vida. Glavno je da daljinski ne

ispuštate iz ruku. Sada sami odlučujete koje ćete tipke pritiskati.

Kako biste napokon preuzeli ulogu gospodara, morate čvrsto usredotočiti pozornost na taj cilj. Uzmite sljedeće svrsishodne afirmacije: Ja sam

gospodarica svoje svijesti. Daljinski upravljač u mojim je rukama. Ja i samo ja odlučujem koje ću tipke pritiskati. Imam snažnu volju. Upravljam svojim mislima. Imam

čistu i jasnu svijest. Ja mogu sve. Ja u cijelosti vladam svojim kraljevstvom. Sila je uz mene.

Ponavljajte te misli što češće možete. Osobito kad se bavite nekom aktivnošću. Ali ne automatski, nego budite svjesni smisla tih misli. Možete ih

skratiti ili promijeniti po svojem nahođenju. Trebali biste se naviknuti na činjenicu da ste vi kraljica u svom svijetu. Sami odlučujete kakve ćete misli

puštati u svoju svijest, a kakve otjerati dalje od sebe. Osjetite to stanje. Ono bi vam se trebalo svidjeti. Svaki put iznova uvjeravajte se u položaj kraljice. Ne zaboravljajte na to i ne budite lijeni. U početku treba uložiti snagu Volje. Zato će u konačnici paraziti otpadati s vas kao stjenice, a vi sete postati slobodni.

Neće biti suvišno učiniti još nešto. Osim parazita razuma, u ljudskom tijelu žive i obični fizički paraziti koji su također sposobni utjecati na svijest. Riješite ih se. Postoje različiti antiparazitni programi - opisani na primjer u poznatoj knjizi N.  Semjonove Očisti se  od parazita  ili u knjizi B.

Medvedeva Čistimo organizam od parazita. Postoji i program Koraljskog kluba o kojem više informacija možete naći na Internetu. Odaberite ono što vam se sviđa.

I kao posljednje, odrecite se rafinirane hrane. Zašto? Radi se o tome da klatna djeluju u niskofrekventnom području. Hrana koja nastaje kao posljedica industrijske obrade ugađa vas na niže vibracije. Suprotno tome, prirodna vas hrana čisti i odvodi organizam u područje viših vibracija.

Prijelaz treba biti postupan, a ne nagao. Detaljnije o tome čitajte u knjizi Transurfing 62, iz serije o transurfingu. Kad se vaš organizam očisti od

fizičkih parazita i prebaci na prehranu živom prirodnom hranom, objektivno ćete postati nevidljivi parazitima svijesti budući da ćete otići u njima nedostupno područje vibracija.

Evo pisma čitateljice sa sličnim problemom koja je sama intuitivno pronašla rješenje.

Čudno, pročitala sam newsletter i sledila se. Problem ove djevojke vrlo mi je blizak i poznat, patila sam od takvog poremećaja, ali ne od sedamnaeste godine, već od ranog djetinjstva i tek sam s dvadeset godina uspjela na neobičan način prevariti ove parazite. Moje stanje pratio je i strah (od smrti, od loše ocjene u školi i sličnih, mene, strašnih stvari). Mogu samo nagađati koliko su dugo mnome manipulirali. Užasno me ljutilo i to što bi se, kad bih odbijala izvršiti neku aktivnost (ritual), svi strahovi odmah počeli ostvarivati. Šuti, stani u stroj i izvršavaj ono što ti je naređeno ili će neizbježno uslijediti kazna. Često sam plakala zbog takvog glupog i besmislenog ropstva. Nitko nije ni znao da s mojom glavom nešto nije u redu, čak ni bliski ljudi i rođaci nisu na takvo što ni pomišljali, možda sam im bila pomalo neobična, ali ništa više od toga. Odnosno, bilo mije dvostruko teže, a možda je i bolje da me nisu povlačili od liječnika do liječnika, to bi samo produbilo problem, a u bolest bi povjerovala i okolina. Ne znam kako mi je pala na pamet ideja koja me oslobodila. Cijelo sam vrijeme ponavljala rečenicu: "Bez štetne navike i sve će biti u redu." Ako ne budem izvršavala ono što mi se nameće (ritual), onda će za mene sve dobro završiti. Shvatila sam da ne moram ispuniti uvjet da moram izvršiti aktivnost kako me ništa ne bi ugrožavalo! Sad imam dvadeset četiri godine i živim slobodno.