Poglavlje4

Paralele između našega viđenja samih sebe
i stvarnosti zapadnjačkih znanstvenih nazora

Više nego što to želimo priznati,
mi smo proizvodi našega zapadnjačkoga
znanstvenoga nasljeđa. Način na koji
smo naučili misliti i mnoge od naših
samodefinicija temeljeni su na istim
znanstvenim modelima kojima se fizičari
koriste da bi opisali fizički svijet. U
ovome poglavlju dana je kratka povijest
promjena u načinu na koji znanstvenici
opisuju fizički svijet, te kako ti opisi
odgovaraju promjenama naših samodefinicija.
Važno je sjetiti se da se zapadnjačka
znanstvena metoda temelji na skladu
između matematičkoga i eksperimentalnoga
dokaza. Ako nisu u skladu, fizičar
će tražiti novu teoriju dok ne dobije i
matematički i eksperimentalni dokaz
za objašnjenje niza fenomena. To
zapadnjačku znanstvenu metodu čini
moćnim oruđem za praktičnu uporabu
i dovelo je do sjajnih otkrića kao što
je električna energija ili korištenje
subatomskih fenomena u medicini, npr.
x-zrake, tomografija, laseri.
Napretkom našega znanja, otkrivaju
se novi fenomeni. Mnogo puta ne
mogu biti opisani i objašnjeni postojećim
teorijama. Postavljaju se nove, šire
teorije koje se često temelje na kompletnome
prethodnome znanju; smišljaju
se i izvode novi pokusi dok se
ne usklade rezultati eksperimentalnog
i novog matematičkog dokaza. Nove
teorije prihvaćaju se kao fizički zakoni.
Proces pronalaženja novih puteva u
opisivanju novih fenomena, uvijek je
taj koji proširuje naše vidike, predstavlja
izazov našemu uhodanom ograničenom
razmišljanju o prirodi fizičkoga svijeta.
Mi tada uklapamo nove ideje u naše
svakodnevne živote i počinjemo se
promatrati na drugačiji način.
Cijelo ovo poglavlje pokazuje da
znanstveni pogled na stvarnost podržava
ideju o tome da smo sastavljeni od
energetskih polja i, u biti, ide dalje u
područje koje smo tek počeli spoznavati,
a to je holografski pogled na svijet. U
tom svijetu, sve su stvari međusobno
povezane što odgovara holističkom
doživljavanju stvarnosti. Ali prvo, da
pogledamo nešto od naše povijesti.
Newtonova fizika
Sve do nedavno, kada su istočnjačke
religije počele imati veći utjecaj na
našu kulturu, velik dio naše samodefinicije
(široko nesvjesne) bio je
utemeljen na fizici staroj nekoliko stotina
godina. Pod time mislim na naše
inzistiranje da sebe smatramo čvrstim
objektima. Takva definicija svijeta,
stvorenog od čvrstih predmeta, podržavana
je od Isaaca Nevvtona i njegovih
kolega krajem sedamnaestog i početkom
osamnaestog stoljeća. Nevvtonova fizika
proširila se i na devetnaesto stoljeće
da bi svijet prikazala sastavljenim od
osnovnih građevnih elemenata zvanih
atomima. Ti Nevvtonovi atomi zamišljeni
su kao čvrste tvari sastavljene od jezgre
- protona i neutrona, te elektrona
koji se okreće oko jezgre kao što se
Zemlja okreće oko Sunca.
Nevvtonovi zakoni mehanike uspješno
su opisivali kretanja planeta, strojeva
i tekućina u stalnom pokretu. Ogroman
uspjeh mehaničke teorije doveo je fizičare
devetnaestog stoljeća do uvjerenja
da je svemir doista ogroman mehanički
sustav koji djeluje po Newtonovim
zakonima gibanja. Mislilo se da su ti
zakoni osnovni zakoni prirode te je
Newtonova mehanika smatrana posljednjom
riječi teorije prirodnih fenomena.
Ti su zakoni čvrsto podržavali ideje
apsolutnog vremena i prostora kao i
ideje da su uzroci svih fizičkih pojava
isključivo u prirodi. Sve je moglo biti
objektivno prikazano. Sve fizičke reakcije
su tumačene fizičkim uzrocima, poput
loptica koje se sudaraju na biljarskom
stolu. Energetske interakcije kao što je
glazba, iz radioaparata koja je posljedica
nevidljivih radiovalova, nisu još bile
poznate. Niti je ikome palo na pamet
da proučavatelj sam utječe na rezultate
pokusa, i to ne samo u psihološkim
nego i u fizikalnim pokusima, kao što
su fizičari danas dokazali.
To je stajalište bilo veoma konformističko,
a i danas jest za one koji
više vole promatrati svijet kao čvrst i
nepromjenjiv, s nizom pravila koja
određuju njegovo funkcioniranje. Većina
našega svakodnevnoga života i dalje
se odvija prema Nevvtonovoj mehanici.
Osim električnog sustava, naši su
domovi potpuno nevvtonovski. Naše
tijelo doživljavamo na mehanički način.
Većinu naših iskustava opisujemo u
izrazima apsolutnog, trodimenzionalnog
prostora i vremena. Svi imamo satove.
Potrebni su nam da bismo nastavili
naše živote onako kako smo ih zamislili
- uglavnom linearno.
Budući da svakoga dana nekud
žurimo, u želji da stignemo "na vrijeme",
lako sebe zamišljamo mehaničkima
i gubimo uvid u dublje unutarnje
ljudsko iskustvo. Pitajte bilo koga od
čega je sastavljen univerzum pa će
vam on ili ona najvjerojatnije opisati
Newtonov model atoma (elektroni koji
se okreću oko jezgre protona i
neutrona). Međutim, ako je doslovno
shvatimo, ta nas teorija stavlja u prilično
zbunjujuć položaj da razmišljamo o
sebi kao o nekakvim lopticama za stolni
tenis koje kruže jedna oko druge.

Teorija polja
Početkom devetnaestoga stoljeća,
otkrivene su nove fizikalne pojave koje
se nisu mogle opisati Nevvtonovim zakonima.
Otkriće i istraživanja elektromagnetskih
fenomena doveli su do teorije
polja. Polje je definirano kao stanje u
prostoru koje ima potencijal da proizvede snagu.
Stara Nevvtonova mehanika tumačila
je interakciju pozitivno i negativno
nabijenih čestica kao što su elektroni
i protoni pojednostavljeno, govoreći
da dvije čestice privlače jedna drugu
kao dvije mase. Michael Faradav i James
Clerk Maxwell smatrali su, međutim,
da je prikladnije primijeniti teoriju polja
pa reći da svaki naboj stvara "poremećaj"
ili "stanje" u prostoru oko
sebe, tako da drugi naboj, ako je
prisutan, osjeća energiju. Tako je rođena
zamisao o svemiru ispunjenog poljima
koja stvaraju energiju i koja su u interakciji.
Konačno smo dobili znanstvenu
postavku kojom smo mogli početi
tumačiti našu sposobnost da utječemo
jedni na druge iz daljine ne koristeći
se govorom ili vidom. Svima nam se
dogodilo da smo podigli slušalicu
telefona znajući tko nas zove prije
nego li je bila izgovorena ijedna riječ.
Majke često znaju kad su im djeca u
opasnosti, bez obzira gdje se nalazila.
To se može objasniti teorijom polja.
U posij ednij ih 15-20 godina (stotinu
godina nakon fizičara), većina nas je
tek počela koristiti takve pojmove u
opisivanju naših osobnih interakcija.
Tek počinjemo priznavati da smo i
sami sastavljeni od polja. Osjećamo
tuđu nazočnost u sobi a da ga ne
vidimo ili čujemo (interakcija polja);
govorimo o dobrim ili lošim vibracijama,
o slanju energije drugima ili o čitanju
tuđih misli. Odmah znamo sviđa li
nam se netko ili ne sviđa, hoćemo li
se s njim složiti ili sukobiti. To
"znanje" može se objasniti skladnim
ili neskladničnim interakcijama naših
polja.

Relativnost
Albert Einstein je 1905. godine
objavio svoju Specijalnu teoriju relativiteta
i prodrmao sve glavne postavke
nevvtonovskog pogleda na svijet. Prema
teoriji relativiteta, prostor nije trodimenzionalan,
a vrijeme nije odvojeni entitet.
Oni su usko povezani i čine četverodimenzionalni
kontinuum, "prostorvrijeme".
Prema tome, nikada ne
možemo govoriti o prostoru bez
vremena i obrnuto. Štoviše, nema
jedinstvenoga protoka vremena, tj.
vrijeme nije niti linearno ni apsolutno.
Ono je relativno. To znači da će dva
promatrača poredati događaje različito
u vremenu ako se kreću različitim
brzinama u odnosu na promatrane
događaje. Stoga sva mjerenja prostora
i vremena gube svoje, apsolutno
značenje. Jedino vrijeme i prostor
zajedno postaju pojmovi kojima ćemo opisivati pojave.
Prema Einsteinovoj teoriji relativiteta,
dva promatrača mogu u određenim
okolnostima čak vidjeti dva događaja
u obrnutome slijedu, tj. za promatrača
1, događaj A dogodit će se prije događaja
B, dok će se za promatrača 2,
događaj B dogoditi prije događaja A.
Vrijeme i prostor su toliko bitni
za naše opisivanje prirodnih fenomena
i nas samih da njihove preinake povlače
za sobom promjenu čitavoga okvira
kojim se služimo u tom opisivanju.
Mi još uvijek nismo taj dio Einsteinovog
relativiteta uključili u svoj osobni život.
Na primjer, kada nam naglo bljesne
osjećaj da nam je prijateljica u nevolji,
recimo da je pala niz stube, provjeravamo
vrijeme i što prije ju zovemo
da bismo provjerili je li sve u redu.
Želimo također znati je li se to uopće
dogodilo kako bismo potvrdili svoj
predosjećaj. Nazovemo je, ali ništa se
sličnog nije dogodilo. Zaključujemo da
je to igra naše mašte i zanemarujemo
svoje iskustvo. To je nevvtonovsko razmišljanje.
Moramo shvatiti da se tu radi o
fenomenu koji se ne može objasniti
Nevvtonovom mehanikom, a upravo smo
nju upotrijebili da bismo potvrdili svoje
nadosjetilno iskustvo. Drugim riječima,
ono što smo vidjeli bilo je pravo
iskustvo. Budući da vrijeme nije pravocrtno,
to se već ranije moglo dogoditi.
Moglo se dogoditi i u trenutku kada
smo vidjeli, ali se moglo dogoditi i u
budućnosti. To je čak mogao biti
vjerojatan događaj koji se nikada nije
očitovao. Ne znači da je naš predosjećaj
o mogućem događaju bio pogrješan
samo zato što se nije dogodio u vrijeme
s kojim smo ga pokušali povezati. Da
smo, međutim, istovremeno ugledali i
kalendar i sat s newtonovskim vremenom,
naš bi predosjećaj uključio i
informaciju o prostorno-vremenskom
slijedu toga događaja. Bilo bi lakše
procijeniti fizički realitet po Newtonu.
Vrijeme je da napokon prestanemo
zanemarivati iskustvo koje leži izvan
nevvtonovskog načina razmišljanja i
proširimo naš okvir stvarnosti. Svi smo
ponekad imali osjećaj da vrijeme leti
ili smo gubili pojam o vremenu. Ako
pažljivije promatramo naša raspoloženja,
možemo uočiti da se naše osobno
vrijeme mijenja s našim raspoloženjem
ili iskustvima kroz koja prolazimo. Na
primjer, nakon iskustva dugog, užasnog
razdoblja straha prije sudara našeg
automobila ili za dlaku izbjegnutog
sudara s automobilom koji nam dolazi
ususret, shvatimo da je vrijeme relativno.
To vrijeme, mjereno satom, iznosi
nekoliko sekunda no nama izgleda da
je bilo usporeno. Iskustveno vrijeme
nije mjerljivo satom, jer je sat
nevvtonovski izum stvoren da bi se
mjerilo linearno vrijeme određeno
nevvtonovom mehanikom.
Naše iskustvo je izvan Nevvtonovog
sustava. Mnogo puta nam se dogodi
da sretnemo nekoga koga nismo vidjeli
nekoliko godina, a čini nam se da
smo ga sreli jučer. Tijekom regresoterapije
mnogo ljudi doživi događaje
iz djetinjstva kao da se odigravaju sada.
Možemo također otkriti da je naše
pamćenje poredalo događaje drugim
redoslijedom od nekoga tko je bio
sudionik istih događaja. (Pokušajte
usporediti uspomene iz djetinjstva s
uspomenama vaših prijatelja).
Kultura američkih domorodaca,
koja nije poznavala sat da bi stvorila
linearno vrijeme, dijelila je vrijeme u
dva pojma: sadašnje vrijeme i svo ostalo
vrijeme. Australski Aborigini, također
imaju dvije vrste vremena: vrijeme koje
prolazi i Veliko vrijeme. Ono što se
zbiva u Velikom vremenu ima svoj
slijed, ali se ne može datirati.
Lawrence Le Shan je proučavajući
vidovite ljude, definirao dva vremena:
obično linearno vrijeme i Vidovito
vrijeme. Vidovito vrijeme je vrsta
vremena koje mogu iskusiti vidoviti
ljudi dok se koriste svojim sposobnostima.
Slično je Velikom vremenu.
Sve što se zbiva ima tijek, ali se može
vidjeti samo sa motrišta onoga tko u
tom tijeku sudjeluje ili ga doživljava.
Kada se vidovita osoba pokuša
aktivno uplesti u slijed događaja kojima
je svjedokom, bit će trenutačno izbačena
natrag u linearno vrijeme i više neće
promatrati događaje izvan normalnog
ovdje-i-sada okvira. Tada ponovno mora
usmjeriti svoju pažnju na Vidovito vrijeme.
Još ne razumijemo dobro pravila
koja upravljaju kretanjem iz jednoga
okvira u drugi. Većina vidovnjaka bit
će vođena da "pročita" određeni vremenski
okvir u sadašnjosti ili prošlosti
neke osobe, već prema njenim potrebama.
Neki od njih se mogu jednostavno
usredotočiti na bilo koji traženi vremenski okvir.
Einsteinov prostorno-vremenski
slijed pokazuje da prividna pravocrtnost
događaja ovisi o promatraču. Svi smo
mi spremni prihvatiti naše prošle
živote kao doslovne fizičke živote
koji su se dogodili u prošlosti u
fizičkoj pozadini kao što je ova
sada. Naši prošli životi se možda
događaju upravo sada u različitom
prostorno-vremenskom slijedu. Mnogi
od nas su iskusili "prošle živote" i
osjetili njihov utjecaj, kao da su se
dogodili nedavno. No rijetko govorimo
o tome kako se naši budući životi
odražavaju na ovaj život koji živimo
upravo sada i ovdje. Budući da živimo
SADA, vjerojatnije je da prepisujemo
svoju vlastitu povijest, i prošlu i buduću.
Još jedna važna posljedica Einsteinovog
relativiteta jest otkriće da se
materija i energija mogu pretvarati jedna
u drugu. Materija je samo oblik energije.
Materija je jednostavno usporena ili
kristalizirana energija. Naša tijela su
energija. To je ono o čemu govori
cijela ova knjiga! U nju sam uvela
pojam energetskih tijela, ali nisam
naglasila da je naše fizičko tijelo također energija.

Paradoks
Fizičari su dvadesetih godina 20.
st. krenuli u čudan, neočekivani subatomski
svijet. Uvijek kada su prirodi
postavili pitanje nekim pokusom, ona
je odgovarala paradoksom. Sto su se
više trudili razjasniti situaciju, paradoks
je postajao većim. Konačno, fizičari su
shvatili da je paradoks dio prave prirode
subatomskog svijeta na kojem se temelji
čitava naša fizička stvarnost.
Na primjer, netko je izveo pokus
kojim je dokazao da je svjetlost čestica.
Mala promjena u tom pokusu dokazat
će da je svjetlost val. Stoga, da bismo
objasnili fenomen svjetlosti, moramo
se koristiti i konceptom o valu i
konceptom o čestici. I tako krećemo
u svijet koji se temelji na smislu oba/
i. Fizičari to nazivaju komplementarnošću.
To jest, da bismo opisali
neku pojavu (ako i dalje razmišljamo
u smislu čestica i valova), moramo
uzeti u obzir obje vrste opisa. Oni su
jedan drugome dopuna a ne suprotnost,
kako je bilo u starom konceptu
ili/ili.
Na primjer, Max Planck je otkrio
da se energija isijavanja topline (kao
radijator u vašoj kući) ne emitira
kontinuirano, nego u obliku zasebnih
"energetskih paketa" zvanih kvanti.
Einstein je pretpostavio da se svi oblici
elektromagnetskih zračenja mogu
pojaviti ne samo u obliku valova nego
i u obliku kvanta. Ti svjetlosni kvanti
ili energetski paketi prihvaćeni su kao
čestice same po sebi. U toj fazi igre,
čestica, što je najbliža definicija za
"stvar", jest energetski paket!
Ako dublje zagledamo, priroda ne
pokazuje nikakve odvojene "osnovne
građevne elemente" kao što je poticala
Newtonova fizika. Potraga za osnovnim
građevnim elementima tvari morala je
biti napuštena kada su fizičari pronašli
toliko mnogo elementarnih čestica da
su se teško mogle nazvati elementarnima.
U nekoliko posljednjih
desetljeća fizičari su pokusima otkrili
da je materija potpuno promjenjiva,
te da na subatomskoj razini ne egzistira
sa sigurnošću na određenim mjestima,
nego više pokazuje "težnje" da postoji.
Sve čestice se mogu preobraziti u druge
čestice. Mogu se stvoriti iz energije i
pretvoriti se u druge čestice. Mogu se
stvoriti iz energije i nestati u energiju.
Gdje i kada se to zbiva ne možemo
točno odrediti, ali znamo da se to
neprekidno događa.
Na osobnoj razini, ako krenemo
više u svijet moderne psihologije i
duhovnog razvoja, vidimo da se stari
oblici ili/ili dijele u obliku oba/i. Nismo
više loši ili dobri, isključivo ne volimo
ili ne mrzimo nekoga. Pronalazimo u
sebi mnogo više mogućnosti. Prema
istoj osobi možemo gajiti i ljubav i
mržnju, i sve međuosjećaje. Vidimo da
se staro dvojstvo Bog/Vrag pretvara u
cjelinu, u kojoj se Božica/Bog iznutra
ujedinjuje s Bogom/Božicom izvana.
Nikavo zlo nije suprotnost Božici/Bogu,
nego otpor prema snazi Boga/Božice.
Sve je sastavljeno od iste energije. Snaga
Božice/Boga istovremeno je crna i bijela,
muška i ženska. Sadrži istovremeno i
bijelu svjetlost i baršunasto crnu prazninu.
Kao što čitatelj može vidjeti, još se
uvijek koristimo pojmovima prožetim
dvojstvom, no ovo je svijet "očiglednih"
suprotnosti koje nadopunjuju
jedna drugu, a ne "pravih" suprotnosti.

Izvan dvojstva - hologram
Fizičari su našli da čestice mogu
istodobno biti valovi, jer to nisu pravi
fizički valovi kao zvučni ili vodeni, to
su prije mogući valovi. Oni pritom ne
predstavljaju mogućnosti stvari, nego
mogućnosti međusobnih sveza. To je
teško razumjeti, ali u biti, fizičari kažu
da nema takvoga nečega kao što je
"stvar". Ono što smo običavali zvati
"stvarima" jesu zapravo "događaji"
ili putanje koje mogu postati događaji.
Naš stari svijet čvrstih objekata i
odjeđujućih zakona prirode pretvorio
se sada u svijet valovitih uzoraka
međusobnih sveza. Pojmovi kao "elementarna
čestica, "materijalna stvar"
ili "izolirani objekt" izgubili su svoje
značenje. Čitav svemir se čini dinamičnim
spletom nerazdvojivih energetskih
uzoraka. Svemir se dakle definira kao
dinamička nerazdvojiva cjelina koja na
bitan način uključuje promatrača. Ako
je svemir doista složen od takvog spleta,
ne postoji (logično) takva stvar kao
što je dio. To znači da mi nismo
odvojeni dijelovi cjeline. Mi smo Cjelina.
Nedavno je fizičar dr. David Bohm
u svojoj knjizi Skriveni poredak (The
Implicate Order) rekao da znanost koja
svijet pokušava razbiti na dijelove, ne
može pronaći osnovne fizikalne zakone.
Pisao je o "implicitnom uvijenom
poretku" (implicate enfolded order)
koji postoji u nepojavnom obliku i
osnova je na kojoj počiva čitava pojavna
stvarnost. On tu pojavnu stvarnost
naziva "eksplicitnim odvijenim poretkom"
(the explicate unfolded order).
"Dijelovi se vide u neposrednim
vezama, gdje njihovi dinamički odnosi
ovise o stanju cijelog sustava... I tako
smo stigli do novoga pojma o
nesalomljivoj cjelini koji negira klasičnu
ideju o dijeljivosti svijeta na odvojene
i nezavisne dijelove".
Dr. Bohm navodi da je holografski
pogled na svemir odskočna daska za
početak razumijevanja implicitnog uvijenog
i eksplicitnog odvijenog poretka.
Pojam holograma znači da svaki dio u
potpunosti predstavlja cjelinu i može
se iskoristiti za rekonstrukciju čitavog holograma.
Dennis Gabor je 1971. godine
dobio Nobelovu nagradu za izradu
prvoga holograma. Bila je to fotografija
dobijena bez korištenja leće gdje je
na ploču snimljena struktura interferencije
svjetiosnog vala nekog predmeta.
Kada se hologram ili snimka fotografije
osvijetli laserom ili koherentnim svjetlom,
originalna struktura valova se
obnavlja u trodimenzionalnu sliku. Svaki
komadić holograma potpuno predstavlja
cjelinu i rekonstruirat će čitavu sliku.
Dr. Karl Pribram, glasoviti istraživač
mozga sakupljao je više od deset godina
dokaze da je najdublja struktura mozga
u biti holografska. On navodi da su
istraživanja mnogih laboratorija sofisticiranim
analizama temporalnih i/ili
prostornih frekvencija pokazala da
mozak holografski stvara vid, sluh, okus,
njuh i dodir. Informacija se raspoređuje
kroz sustav, tako da svaki djelić može
proizvesti informaciju u cjelini. Dr.
Pribram se koristi hologramom da bi
opisao ne samo mozak nego također i
cijeli svemir. Kaže da mozak primjenjuje
holografski proces kako bi se prilagodio
holografskoj domeni koja transcendira
vrijeme i prostor. Parapsiholozi su tragali
za energijom koja bi mogla prenositi
telepatiju, psihokinezu i iscjeljivanje. S
motrišta holografskog univerzuma, ti
događaji nastaju iz frekvencija koje
prekoračuju vrijeme i prostor; oni ne
moraju biti prenošeni. Oni su potencijalno
simultani i svuda.
Kada u ovoj knjizi budemo govorili
o energetskim poljima aure, koristit
ćemo se, sa stajališta navedenih fizičara,
veoma zastarjlim izrazima. Fenomen
aure je sasvim jasno i unutar i izvan
linearnog vremena i trodimenzionalnog
prostora. Jer, u slučaju koji sam već
opisala, ja sam "vidjela" događaje iz
Edovog puberteta kada je slomio trticu
zato što je on nosio to iskustvo sa
sobom u svom energetskom polju.
Ljubomora se može uočiti u sadašnjem
energetskom polju osobe, no vidovnjak
se može vratiti u prošlost i biti
svjedokom događaja koji je izazvao
ljubomoru. Veoma mnogo iskustava
opisanih u ovoj knjizi zahtijevaju više
od tri dimenzije da bi bila objašnjena;
mnoga od njih se pojavljuju kao
trenutačna. Sposobnost gledanja unutar
tijela u bilo kojoj razini s različitim
ishodom mogla bi značiti uporabu
dodatnih dimenzija. Sposobnost uočavanja
događaja iz prošlosti jednostavnim
traženjem takve informacije, ili gledanja
vjerojatnog događaja koji se onda
promijeni intervencijom kroz proces
iscjeljivanja, mogla bi značiti nelinearno
vrijeme. Sposobnost gledanja događaja
koji će se odigrati u budućnosti zalazi
izvan linearnog vremana.
Kada se budemo koristili pojmom
polja u opisivanju aure, bit ćemo do
grla u dvojstvu; to znači da ćemo
odvojiti polje od nas i promatrati "ga"
kao fenomen koji postoji kao "dio"
nas. Rabit ćemo izraze kao što su
"moje polje" i "njezina aura" itd.
To je dualistički. Moram se za to
ispričati i iskreno reći da sam u ovom
trenutku potpuno nesposobna prenijeti
ta iskustva bez korištenja starih okvira.
Prema holografskom okviru stvarnosti,
svaki komadić aure ne samo da
predstavlja nego također i sadrži cjelinu.
To znači da mi svoje iskustvo možemo
opisati jedino fenomenom koji
istovremeno i promatramo i stvaramo.
Svako promatranje proizvodi efekt na
promatranu strukturu. Mi nismo samo
dio strukture; mi smo struktura. Ona
je mi, a mi smo ona, samo što bi
izraz "ona" sada trebalo napustiti i
zamijeniti drugim, prikladnijim izrazom
kako bi se oslobodili blokova koje
osjećamo u našim mozgovima kada se
pokušavamo izraziti.
Fizičari su koristili izraze kao što
su "vjerojatnosti međusobnih sveza"
ili "dinamički splet nerazdvojivih
energetskih struktura". Ako počnemo
razmišljati u okvirima dinamičkog spleta
nerazdvojivih energetskih struktura,
cjelokupni fenomen aure opisan u ovoj
knjizi ne izgleda posebno neobično ili čudno.
Sveukupno iskustvo je međusobno
povezano. Zato, ako postanemo svjesni
toga i dopustimo toj međusobnoj
povezanosti ulazak u naše spoznajne
procese, možemo biti svjesni svih
događaja neovisnih o cjelokupnom
vremenu. No čim izgovorimo "mi"
vratili smo se u dvojstvo. Teško je
osjetiti tu povezanost kada je većina
našeg života dualistična. Holistička
svjesnost bit će izvan linearnog
vremena i t r o d i m e n z i o n a l n og
prostora i stoga neće biti lako
prepoznatljiva. Moramo vježbati
iskustvo cjelovitosti da bismo ga bili
sposobni prepoznati.
Meditacija je jedan od načina
transcendiranja granica linearne svijesti
te omogućuje da povezanost svih stvari
postane spoznajnom stvarnosti. Tu je
stvarnost teško izraziti riječima jer mi
koristimo riječi na pravocrtan način.
Moramo razviti riječnik kojim bi jedni
drugima mogli iznositi ta iskustva. U
japanskoj zen meditaciji učitelji daju
svojim učenicima kratku rečenicu na
koju se trebaju usredotočiti. Rečenica,
zvana koan, tako je sročena da učeniku
pomogne nadići linearnu misao. Evo
jedne od meni najdražih:
Kakav je zvuk pljeska jedne ruke?
Moja reakcija na ovaj dobro poznati
koan jest da se širim u svemir na slici
nečujnog zvuka koji kao da zauvijek teče.

Superluminalna povezanost
Znanstvenici sada u okvirima
znanosti pronalaze i matematičke i
eksperimentalne dokaze o univerzalnoj,
trenutačnoj povezanosti.
Fizičar J.S. Bell 1964. godine je
objavio matematički dokaz nazvan Bellov
teorem. Bellov teorem matematički
podupire zamisao da su subatomske
čestice povezane na način koji nadilazi
prostor i vrijeme, tako da sve što se
događa jednoj čestici utječe na ostale
čestice. Taj učinak je trenutačan i ne
treba "vrijeme" za prijenos. Einsteinova
teorija relativiteta kaže da čestica ne
može putovati brže od brzine svjetlosti.
U Bellovom teoremu, učinci mogu biti
"superluminalni", odnosno brži od
brzine svjetlosti. Bellov teorem je sada
eksperimentalno potvrđen.
Govorimo o fenomenu koji se proteže
izvan Einsteinove teorije relativiteta.
Pokušavamo zaci iza samoga dvojstva val/čestica.
I tako, ponovno, kako napreduje
znanstvena tehnologija koja nam omogućava
sve dublji i osjetilniji prodor u
materiju, nalazimo fenomene koji se
ne mogu objasniti postojećom teorijom.
Kada se takav prodor dogodio u
kasnome devetnaestome stoljeću,
pronalazak elektriciteta revolucionirao
je svijet i učinio da dublje razmislimo
0 tome tko smo. Kada se to ponovno
dogodilo četrdesetih godina ovoga
stoljeća, atomska je energija promijenila svijet.
Izgleda da sada krećemo u još
jedno razdoblje velikih promjena. Ako
fizičari otkriju kako funkcionira ta
trenutačna povezanost, moći ćemo s
razumijevanjem naučiti svjesno primjećivati
našu trenutačnu povezanost sa
svijetom i jedni s drugima.
To bi očigledno revolucioniralo
komunikaciju. Drastično bi promijenilo
način na koji se odnosimo jedni prema drugima.
Ta bi nam trenutačna povezanost
mogla omogućiti da čitamo misli jedni
drugima kada god poželimo.
Mogli bismo znati što se u drugima
događa, te bi jedni druge dublje istinski razumjeli.
Mogli bismo također jasnije vidjeti
da naše misli, osjećaji (energetska polja)
1 djela utječu na svijet više nego smo
ranije pretpostavljali.

Morfogenička polja
Rupert Sheldrake u svojoj knjizi
Nova znanost o životu (A New Science
of Life) predlaže ideju da su svi
sustavi regulirani ne samo znanim
energetskim i materijalnim čimbenicima
nego također nevidljivim organiziranim
poljima. Ta su polja uzročna jer služe
kao skice za oblik i ponašanje. Nemaju
energiju u normalnome smislu riječi,
jer njihov učinak prelazi granice
vremena i prostora što inače nije slučaj
s energijom. To znači, njihov je učinak
jednako snažan na udaljenosti kao i iz blizine.
Prema toj hipotezi, kada jedan
pripadnik jedne vrste nauči novo ponašanje,
uzročno polje te vrste se
promijeni, ali neznatno.
Ako se ponašanje ponavlja dovoljno
dugo, "morfička rezonanca" obuhvati
čitavu vrstu. Sheldrake je tu nevidljivu
matricu nazvao "morfogeničko polje",
od morph, "oblik" i genesis, " p r o mjena".
Djelovanje toga polja znači "djelovanje
na daljinu" i u vremenu i u
prostoru. Za razliku od oblika koji su
određeni fizičkim zakonima izvan vremena,
ono ovisi o morfičkoj rezonanci kroz vrijeme.
To znači da se morfička polja mogu
protezati kroz vrijeme i prostor te da
bi prošli događaji mogli svagdje drugdje
utjecati na druge događaje. Jedan
primjer toga je prikazao Lyall Watson
u svojoj knjizi, Struja života: biologija
svijesti (Lifetide: The Biologv of Consciousness)
u kojoj opisuje ono što se
danas popularno zove "principom
stotog majmuna". Watson je otkrio da
je, nakon što je jedna grupa majmuna
naučila novo ponašanje, druga grupa,
na drugom otoku, iznenada naučila
isto ponašanje bez mogućnosti "normalnih"
oblika komunikacije.
Dr. David Bohm navodi u časopisu
Revisions da ista stvar vrijedi u
kvantnoj fizici. On kaže da Einstein-
Podolskv-Rosenov pokus pokazuje nelokalne
veze, tj. suptilne veze udaljenih
čestica. To jest, trebala bi postojati
cjelina sustava tako da formativno polje
ne može biti povezano samo s jednom
česticom. Moglo bi biti povezano jedino s cjelinom.
To znači da ono što se zbiva
udaljenim česticama može utjecati na
formativno polje drugih čestica. Bohm
ide i dalje izjavljujući da "predodžba
o bezvremenskim zakonima koji upravljaju
svemirom izgleda neodrživom, jer
je vrijeme samo po sebi dio potrebe
koju je stvorilo".
U istom članku, Rupert Sheldrake
zaključuje: "Tako je kreativni proces
koji je doveo do nove misli kojom su
spoznate nove cjeline, sličan u tom
smislu kreativnoj stvarnosti koja dovodi
do novih cjelina u evolucijskom
procesu. Taj kreativni proces bi se
mogao promatrati kao postupni razvoj
mnogo složenijih cjelina na višoj razini,
kroz spajanje prethodno razdvojenih stvari."

Višedimenzionalna stvarnost
Jack Sarfatti, još jedan fizičar, u
časopisu Psvchoenergetic Svstems
sugerira da superluminalna povezanost
može postojati samo na višim razinama stvarnosti.
On misli da su "stvari" povezanije,
a događaji u većoj "uzajamnoj vezi"
na razini stvarnosti "iznad" naše, te
da su "stvari" na toj razini povezane
čak na još višem planu.
To znači da bi vjerojatno mogli
shvatiti kako funkcionira trenutačna
povezanost kada bismo doprli do više razine.

Zaključak
Fizičari kažu da ne postoji osnovni
građevni element materije, da je svemir
neodvojiva cjelina; neizmjeran splet
međusobno isprepletenih mogućnosti.
Bohmova istraživanja pokazuju da
pojavni svemir proizlazi iz te cjeline.
Budući da smo nerazdvojivi dijelovi te
cjeline, ja držim da možemo ući u
holističko stanje bića, postati cjelinom
i uroniti u kreativne snage svemira
kako bi izliječili bilo koga bilo gdje.
Neki iscjelitelji to do određenog stupnja
mogu, stapajući se i postajući jedno s
Bogom i pacijentom.
Postati iscjeliteljem znaci ići prema
toj općoj kreativnoj moći koju doživljavamo
kao ljubav, poistovjećujući se
s" njom i postajući jedno s Bogom.
Prvi korak prema toj cjelini značio bi
odbacivanje naših ograničavajućih
samodefinicija koje se baziraju na našoj
newtonovskoj prošlosti odvojenih
dijelova i prihvaćanje sebe kao energetskog
polja. Ako smo sposobni
uklopiti to u naše živote na praktičan
i dokaziv način, možemo odvojiti maštu
od moguće šire stvarnosti. Kad se
jednom povežemo s energetskim
poljima, viša svijest dolazi u svezu s
višim frekvencijama i većom međusobnom povezanosti.
Ako koristimo Scarfattijev obrazac,
počinjemo svijet držati vrlo sličnim
onome opisanom kasnije u ovoj knjizi:
svijetu aure i općih energetskih polja.
Tamo postojimo u više svijetova.
Naša viša tijela (više frekvencije aure)
višeg su reda i više su povezane s
višim tijelima drugih ljudi nego što su
to naša fizička tijela. Kako naša svjesnost
napreduje do viših frekvencija i viših
tijela, istodobno smo sve više i više
povezani, dok se na kraju ne spojimo
sa svemirom. Koristeći njegov obrazac,
meditativno iskustvo bismo dakle mogli
odrediti kao iskustvo rasta naše svijesti
do više frekvencije kako bi mogla
spoznati realnost naših viših tijela, naše
više svijesti i viših svjetova u kojima živimo.
Posvetimo se sada više fenomenu
energetskog polja da vidimo što nam
eksperimentalna znanost može reći.

Poglavlje 4 - sažetak
1. Kako su mišljenja znanstvenika
utjecala na naše shvaćanje samih sebe?
2. Zašto je stajalište o čvrstom
fizičkom svijetu danas nezadovoljavajuće?
3. Zašto je Faradavev i Maxwellov
doprinos ideji o funkcioniranju svijeta značajan?
4. Što je superluminalna povezanost
i koje je njezino značenje u našim svakodnevnim životima?
5. Kako ideja o višedimenzionalnoj
stvarnosti može pomoći u opisu LJEP-a?

Teme za razmišljanje
6. Zamislite sebe kao hologram. Kako
vas to čini neograničenima?