5. Paradoks nade

U prikazu postbiblijskog razvoja ideje o mesiji vidjeli smo očajne izljeve nade koji su često vodili vjerovanju u lažnog mesiju. Ćak i jedan od najvećih humanista među mudracima,

R. Akiba, nije mogao odoliti napasti lažne nade. I nakon izda je Sabbatai Cevija, mnogi nisu mogli povjerovati da je bio varalica.

Ekonomske, socijalne i političke teškoće, koje su Židovi podnosili kroz mnoga stoljeća, olakšavaju razumijevanje nji hove nestrpljivosti i intenziteta njihove želje za dolaskom no vog mesije. Ali rasplinjavanje iluzija također ih je upozorilo na opasnost zanošenja željama i nadama. Rabinska literatura uvijek iznova upozorava protiv pokušaja »inzistiranja na me- sijinom dolasku«. Nailazimo i na ponovljena upozorenja pro tiv pokušaja predviđanja točnog datuma mesijina dolaska, na osnovu raznih proračuna. Tako je R. Jose rekao:  »Onaj  tko pokušava odrediti kraj (predvidjeti mesijin dolazak), nema šansi u budućem svijetu (najjači izraz zabrane).«  (Megilla 3a).

»R. Samuel ben Nahman rekao je u Jonatanovo ime: 'Prokle te bile kosti onih koji proračunavaju kraj (mesijin dolazak), jer oni su skloni ustvrditi u času kada nastupi određeni dan, a mesija se ne pojavi, da nikada neće ni doći. Ali (ipak) oče kujte ga, jer je zapisano »premda kasni, čekajte ga«. (Sanhe- drin 97b)

U ovom je odlomku jasno izražen talmudski stav: mesijin dolazak se ne smije »požurivati«, ali ga se mora očekivati svakog časa. Stav prema mesijinom dolasku ne smije izraža vati naglu nestrpljivost ni pasivno čekanje, već dinamičnu na du. Ta je nada, uistinu, paradoksalna. Ona implicira stav koji

»O, budući naraštaji, slatka i mila nado čovječanstva, niste nam stranci. Zbog vas prkosimo svim udarcima tiranije. Vaša je sreća cijena naše bolne borbe. Često obeshrabreni preprekama koje nas okružuju, osjećamo potrebu za utjehom. Vama ostavljamo zadaitak da dovršite naše djelo i sudbinu svih još nerođenih ge neracija! .. . Neka mučenici slobode zauzmu u vašem pamćenju ona mjesta na koijma se sada nalaze silnici i aristokracija... Neka vaš prvi nagon bude prezir za izdajice i mržnja prema ti ranima. Neka vaš motto bude: zaštita, ljubav, dobrohotnost, pre ma nesretnima, vječni rat ugnjetačima! Požurite, naši potom ci, da što prije stigne čas jednakosti, pravde i sreće!«40

Od  Robespierreovog  obožavanja potomstva  do  iskrivljene verzije Marxove misli, koju je popularizirao Staljin,  mali  je

41

vidi spasenje mogućim upravo o ovom času, ali je isto tako

korak.

Za Staljina su »povijesni zakoni« ono što je »potom

spremna  pomiriti  se  s  činjenicom  da spasenja  neće  biti  za nečijeg života ili još za života mnogih generacija.

Prihvatiti ovaj paradoks nije lako, kao što je uostalom te ško prihvatiti bilo koji paradoks. Prirodna je težnja da se razdvoje konfliktne  strane  paradoksa.  Nada  bez očekivanja u skoro ispunjenje, sada i ovdje, pretvara se u pasivno čeka nje. Željeni cilj se premješta u daleku budućnost i gubi svu snagu.39 Ovo pretvaranje nade u pasivno čekanje može se opa ziti u mnogim religioznim i političkim pokretima. Drugi Kri stov dolazak, premda u njega vjeruju mnogi kršćani, postao je očekivanje koje se kod mnogih veže uz daleku budućnost. Ista se stvar dogodila u pogledu mesijina dolaska među onim židovskim krugovima koji su živjeli relativno udobno i la godno bilo u Babilonu, bilo u Njemačkoj početkom ovog sto ljeća. Nada koja gubi skorašnjost postaje otuđenom.  Buduć nost se pretvara u obožavanu božicu kojoj se pokoravamo. Vjera se pretvara u idol: vjeru u buduće naraštaje. Ovaj fe nomen otuđenja nade i idolizacije budućnosti jasno je  izra žen u mislima Diderota i Robespierrea. Slučajno izabran pri mjer je Robespierreov govor o ratu s Austrijom u jakobin- skom  klubu:  Govor je završio  slijedećim prizivanjem:

stvo« za Diderota i Robespierrea. Staljinov »marksizam« je raz

vio teoriju prema kojoj zakoni povijesti  (kako  ih  Staljin tu

mači) odlučuju o pravednosti i moralnoj vrijednosti djela. Sve

mjere koje su na liniji povijesnih zakona, politički i moralno

su opravdane. Ona djela koja nisu na liniji povijesnih zakona,

»reakcionarna«  su i zla. Marx i Engels su sredinom devetna

estog stoljeća, Lenjin od 1917—1923, vjerovali da je blizu »kra- ljevstvo božje«, velika svjetska revolucija.42

Ono što se događa kao posljedica velikog rušenja iluzija slično je i u religioznim i u političkim sferama. Kada se oče kivano spasenje ne desi, nada  da  će  do  njega  doći ne gasi se izričito već se smatra da je spasenje nastupilo u izvjesnom privremenom obliku. Ovaj pomak se kombinira sa izgradnjom organizacije koja sama postaje nosilac spasenja. U razvoju kršćanstva crkva je postala oruđe spasenja. Oni koji  joj se priključe stekli su pravo na individualno spasenje, premda će možda drugi Kristov dolazak utjecati na cijelo  čovječanstvo. Kada su se Lenjinova očekivanja pokazala uzaludnim, Komu nistička partija pod Staljinom tvrdila je da je ona anticipira la veliku revoluciju.  Biti  članom partije postalo  je  zamjena za propalu nadu. Isto tako partija  je bila  prisiljena  tvrditi da je socijalizam nastupio,  iako  se to nije  desilo.

»Paradoks nade« ima sličan položaj kao i  »vjera«, vjera u smislu izvjesnosti zasnovane na unutrašnjem doživljavanju ci lja koji još nije dostignut, i bez dokaza da će to ikada biti. Ta kva vjera nije moguća u onoga koji »čeka i gleda što će se do goditi«. Moguća je samo kod onih koji svom svojom energi jom teže cilju i čija vjera ne ovisi o činjenici hoće li se ideal pojaviti od krvi i mesa. Zato za osobu koja vjeruje poraz ni je dokaz koji će umanjiti vjeru, a isto tako ona će sumnjivo gledati na pobjedu koja se lako može pretvoriti u poraz. Ovo shvaćanje »paradoksalne nade« izloženo je u kratkom odlom

4.    Zanimljivo je da  je  povijesni  Mojsije  oženio  nevjernicu  i  da  je kralj David, prema predaji i  Knjizi  o  Ruti,  potomak  mješovitog braka  Židova  Boaza  i  Moabitkinje  Rute.  Univerzalizam  koji  na lazi svoj puni izražaj u  proročkoj  literaturi  nalazi  svoj  izraz  i ovdje.

5.    Od glagola yada koji se često upotrebljava u  smislu:  »znati  du boko i prodorno«. Upotrebljava se za božje poznavanje čovjeka kao i za čovjekovo znanje o drugom čovjeku. Isto tako, ovo drugo značenje objašnjava njegovu upotrebu u  smislu  tjelesnog  sazna nja (Post. 4:1).

6.    Ne možemo a da se ne prisjetimo  proročke  izreke:  »Naći  će  me oni  koji  me  ne  traže,  kaže  Jahve.«

7.    Ovdje je upotrijebljen perfekt riječi  »znati« (yadati), što znači »pot

ku iz Mišne: »Dovršenje zadatka ne ovisi o tebi, ali isto tako

puno  razumjeti«,   »razumjeti   u  cijelosti«.

8.                                                        e

a  biti  bez  unutrašnje

Razloge  za  to  nij

teško  uočiti.  Prorok  mor

nemaš  pravo  da  ga napustiš.«  (R.  Tarfon  u  Pirkei  Avot  II,

21).

BILJEŠKE UZ ČETVRTO POGLAVLJE

1.    Postoji čudna paralela između  božje naredbe  Abrahamu  da  napu sti očevu kuću i božje zapovijedi da žrtvuje Izaka.  Ova  se  zapo vijed tumači kao stavljanje Abrahama na kušnju da bi  se  provje rila njegova pokornost ili kao pokušaj, premda indirektan, da se pokaže kako Bog ne odobrava ritualno  žrtvovanje  djece.  Dok  su ova tumačenja vjerojatno točna, tekst navodi na još jedno: na zapovijed da se raskinu krvne veze sa sinom i tlom. Ova je oprez na misao zasnovana na formulaciji ove zapovijedi. Dok mu je u prvom   slučaju   rečeno:   »da  napusti   svoju  zemlju,  svoj   zavičaj i očevu kuću« te da ode u zemlju koju će mu Bog pokazati, sada zapovijed glasi: »Uzmi svog sina,  jedinca,  svog  Izaka,  koga  lju biš i pođi u pokrajinu Morija pa ga ondje prinesi kao  žrtvu  pa ljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« (Post.  22:2—3).  Istaknute riječi istovjetne su  riječima  iz  prve  naredbe.  Zapovijed  da  žrtvu je  Izaka značila bi  tada potpuno  oslobođenje  od  svih krvnih  veza

— ne samo s ocem i majkom već i sa voljenim sinom. Ali »slo bodan« ne znači da čovjek  ne  voli  svoju  obitelj  već  da  nije  uz nju »vezan«  u  smislu  incestuozne  fiksacije  o  kojoj  smo  govorili u  prethodnom poglavlju.

2.    Zanimljivo je  da  Abraham  šalje  slugu  u  svoj  zavičaj  da  dovede ženu  Izaku,  ali  Izaku  izričito  zabranjuje  da  se  vrati  u  zavičaj.

3.    Pitanje o  povijesnoj  ličnosti  Mojsija,  naročito  onaj  aspekt  kojim se bavio Freud, tj.  da  se  u priči  implicira kako  je Mojsije  zapra vo Egipćanin, ovdje nas posebno ne zanima budući  da  se  ne  ba vimo povijesnim osnovama biblijskih tekstova.                                   ,

pobude  da  govori  o  vizijama  jer  se  jedino  tada  njegovim  vizija

ma i glasu može vjerovati. Ako je narcistički  motiviran  da  bude vođa ili spasilac, vrijednost poruke i  integritet  njegova  glasa  do laze u pitanje. Nepostojanje narcisoidne motivacije jedan je od glavnih kriterija za  pravog  proroka,  nekada  i  sada,  i  vjerojatno su  rijetki  upravo  zbog  ovog  psihološkog  zahtjeva.

9.    Zanimljivo je. da je Obadia ben Jacob Sforno (1475—1550) protu mačio riječi koje  se  obično  navode  »Ja  sam  onaj  koji  jesam« kao božju odlučnost  da  skine  sve  okove  i  ukine  okrutnost  koji bi mogli uništiti  ljudsku  egzistenciju.  Drugim  riječima  za  njega je bit Boga istq što i očuvanje slobode, a time i života. Njegov je komentar dobar primjer  duha  renesansnog humanizma koji je sasvim različit od srednjovjekovnog duha, kakvog  nalazimo u Ra- šijevim  komentarima.

10.   Ovdje možemo spomenuti zanimljivi hasidski komentar. Pitanje glasi:  »Zašto Bog ne kaže:  Ja sam Bog Abrahama, Izaka  i Jakova

— nego: Ja sam Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog  Jakova?«  Od govor je da se ovom formulacijom  željelo  istaknuti  kako  nema dva čovjeka s istini Bogom. Bog je oduvijek kod svakog čovjeka individualno iskustvo.

11.   Detaljnu analizu problema o otvrdnuću ljudskog  srca  i  slobode vidi  u  The  Heart  of  Man  (Srce  čovjeka),  pogl.  IV.

Naravno,  i  židovski  su  komentatori  imali  poteškoća  s  ovom  re čenicom. Abraham  ibn  Ezra  (rođen  1092.  u  Španjolskoj)  postavlja pitanje:  ako  je  Bog  učinio da  faraonu otvrdne  srce,  kako  je  mo guće  faraona  optužiti  za  odbijanje?  On  odgovara  da  je  Bog  ob dario  svakog  čovjeka  superiornom  mudrošću  i  inteligencijom  ka ko  bi  se  mogao  uzdići  iznad  svoje  sudbine.  Ali  faraon  nije  isko ristio  ovu  mogućnost.  Abraham  ibn   Ezra  pretpostavlja  da  čov jek  uvijek  ima  slobodu  da  se  uzdigne  iznad  sudbine,  čak  i  onda kada  je  sudbina  opisana  kao  božja  namjera;  to  je  zakon  uzroka

i posljedice. Raši tumači na tradicionalniji način: Bog želi da faraon pati kako bi se očistio  grijeha.  Nahmanides  iznosi  stav koji je blizak našem. On kaže da je faraon proigrao šansu za pokajanjem zbog zlodjela koja je nanio Izraelcima. Jasno je da Nahmanides  smatra  kako  faraon  više  nema  šansu  za  »povratak« i  to  je  pravo  značenje  rečenice  o  okorjelom  srcu.

12.          Židovi su nakon uništenja drugog hrama, kada je svećenstvo iz gubilo svoju funkciju, nastavili sa sjećanjem na kohanime (sve ćenike) i dali im  privilegiju  da  recitiraju  tradicionalne  blagoslo ve u službi, ali to je samo slab podsjetnik na moćnu  kastu  sve ćenika  koji  su jednom  bili  središte religioznog  sistema.

13.          Vidi Maimonid, The Guide for Perplexed  (Vodič  za  zbunjene), III, 32; prijevod M. Friedlander.

14.         Ovaj starozavjetni pojam Boga, kao Boga povijesti, nalazi se u kontrastu s pojmom sedamnaestog stoljeća o Bogu  kao  Bogu prirode. Ovdje čovjek  otkrivanjem  prirodnih  zakona  spoznaje Boga,  a  mijenjajući   svoju  prirodu  sudjeluje  u  božjem   radu.

15.          Problem mesijanstva sam obradio većim dijelom prema djelima: J. Klausner, The Messianic Idea in  Israel  (Mesijanska  ideja  u  Izrae lu), London, George Allen & Unwin  1956;  A.  H.  Silver:  A History on Messianic Speculation in Israel (Povijest o mesijanskim naga đanjima u Izraelu), New  York,  Macmillan,  1927,  ponovljeno  izda nje Beacon 'Paperback, 1959; Julius H. Greenstone:  The  Messiah Idea in Jewish History (Mesijanska ideja u židovskoj povijesti), Philadelphia, The Jewish Publication  Societv  of  America,  1906; Leo Baeck: Judaism and Christianity (Judaizam i kršćanstvo), Philadelphia: *The Jewish Publication Societv of America, 1958, preveo  i  napisao  uvod  W.   Kaufmann.

16.          Vidi Ernst Cassirer: The Philosophy of Enlightment (Filozofija prosvjetiteljstva),  Boston,  Beacon  Press,  1955,  str.  159.

17.          Vidi Izaija, 5:18—23.

18.          L. Baeck, op. cit. str. 31.

19.          L. Baeck, ibid., str. 31. (kurziv E. Fromm).

20.           Zanimljivo je da je Teilhard de Chardin mnogo godina kasnije upotrijebio vrlo sličan termin onom, kojeg  je  upotrijebio  Leo Baeck. Teilhard de Chardin kaže da kršćanska vjera  »teži  prema gore, kroz ličnu transcendenciju do  Najvišeg«,  te  da  »ljudska vje ra« stremi ka viđenju Nadljudskog. Ovo odgovara Baeckovoj »ver tikalnoj osi« i »horizontalnom pravcu«. Teilhard de Chardin pred laže »poboljšanu« verziju kršćanske vjere koja »pomiruje dvoje: spasenje  koje  stremi  Gore  i  Naprijed  u  Krista,  koji  je  spasilac i pokretač ne samo pojedinog čovjeka, već i antropogeneze u ci jelosti.« (The Future of  Man  /Budućnost  čovjeka/  New  York, Harper & Row,  1965,  str.  263—269).  Ovakvo  miješanje  dva  prav ca moguće je naći u apokrifnoj  i u talmudskoj  literaturi.  Teilhard de  Chadrin  u  svojoj  koncepciji  »stremljenja naprijed«  naravno ne

misli  na  židovski  pojam  mesijanstva,  već  na  marksistički  huma nizam.

21.           Sanhedrin  99a.  (Isto  gledište  zastupa  i  Maimonid  u  Misna  Tori,

XIV, 5, 12).

22.           Vidi Joseph Klausner, op. cit.  str. 392.

23.           Derek Eretz Žuta, pogl II (dio  o  miru);  citirano  prema J.  Klaus ner, op. cit. str. 521.

24.          Postoje začuđujuće paralele između ove ideje i Mancovog  shva ćanja da je radnička klasa upravo zato  jer  je  najviše  otuđena  i pati, najrevolucionarnija klasa predodređena  da  ostvari  radikal nu  promjenu  svijeta.

25.           Vidi moju intepretaciju Izraelove patnje u Egiptu kao  dovoljan uvjet za božju  odluku  da  ih  oslobodi  (str.  93).

26.           Prema   kršćanskim   kronikama,   Socrates,   Historia   Ecclesiastica, Vol. VII, str.  36  (Bohnova  redaka);  citirano prema  J.  H.  Green stone, op. cit. str. 109.

27.           Citirano  prema J.  H.  Greenstone,  op.  cit.  str.  167.

28.           Prvi kršćanski učenjak  koji  je  preveo  dio  Žohara  na  latinski  bio je William Postel (Pariz, 1552), dok je Pico della  Mirandola  na pisao kratki esej na latinskom o Žoharu. Vidi  Žohar,  prijevod Harry Sperling i Maurice Simon, s uvodom J. Abelsona (London, Sonciono Press, 1949). Zanimljivo je da su ova dva najveća hu manista bili među prvima koji su se zainteresirali za Žohar. Vidi također The Book of Splendour (Knjiga divota), izbor i prijevod Gershom  G.  Scholem,  New  York,  Schocken  Books,  1949.

29.          Možda se ovo može objasniti činjenicom da su u krilu pokreta nastale  mnoge  male  grupe,  svaka  sa  svojim  karizmatskim  vođom.

30.           Martin Luther  je  dao  najveći  doprinos  upoznavanju  zapadnog dijela svijeta s ovom literaturom.  Vidi  također  izvrsnu  The  Hasi- dic Anthology (Hasidsku  antologiju)  Louisa  L.  Newmana.  Scholem je naglasio da »hasidizam predstavlja pokušaj očuvanja onih ele menata kabalizma koji su bili  sposobni  da  izazovu  odgovor  širo kih slojeva, ali  istovremeno  očišćeni  od  mesijanskog  okusa  kojem su dugovali glavni  uspjeh  tokom  prijašnjeg  razdoblja«  (Major Trends /Glavni prvaci/, str. 329.) S dužnim poštovanjem za Scho- lemov autoritet, čini mi se, a  što  proizlazi  iz spomenute priče  kao i iz mnogih drugih, da mesijanski  element  nije  bio  eliminiran kako on  tvrdi.

31.           Citirano  prema  L. L.  Newman,  op.  cit.  str.  250.

32.           Citirano  prema  L. L.  Newman  str.  250—251,  iz  Priester der  Liebe

(Svećenik  ljubavi),  od  Chaima  Blocha,  Beč  1930.

33.           Berger, Esser Oroth (Varšava, 1913) str. 60; citirano prema L. L. Nevvman, str. 246—247.

34.            B.  Ehrmann,  Peer  ve-Khavod  (Munkacs,  1912);  citirano  prema  L.

L. Nevvman, str. 249.

35.   Chaim Bloch, Gemeinde  der Chassidim  (Hasidska zajednica, Beč, 1920) citirano prema L. L. Newman, str. 248.

36.   I. Berger, Esser Tzachtzochoth (Piotrkov, 1910), citirano prema L,

L. Newman, str. 248.

37.   Chaim Bloch, Gemeinde der Chassidim  (Hasidska zajednica), citi rano prema L. L. Nevvman, str. 247.

38.   I. Ashkenazv, Otzroth  Idisher Humor (New York, 1929), citirano prema L. L. Nevvman, str. 57.

39.    Ovaj  tip  nade  Španjolci  nazivaju  esperar  što  istodobno  znači  i

»nadati se« i »čekati«. S druge strane, dinamična nada izražava se hebrejskom riječi za nadu, tikvah, čiji  korijen  znači  »napetost«, kao  npr.  napetost  luka  sa  strijelom.

40.   C. Vellav, Discours et Rapports de Robespierre (Robespierreo\. rasprave i govori, 1908), citirano prema C. L. Becker,  The  Hea venly City (Nebeski grad), New Haven, Conn. Yale Universitv Press, 1932, str.  142—143.  Vidi  također  Diderotovu  izjavu,  kako je navodi Becker str. 149. Becker tumači sasvim ispravno: »Ideje, izrazi su u biti religiozni, bitno kršćanski:  umjesto  štovanju Bo ga Diderot se priklanja štovanju potomstva. Nadu u nebesku be smrtnosti zamjenjuje nadom u život u sjećanju  budućih  genera cija.«

41.   Marx nikada nije podlegao napasti da idealizira budućnost ili po vijest. Oštro je  kritizirao  one  koji  su  govorili  da  »povijest  čini ovo   ili čini ono«. Govorio je: »Povijest  ne  čini  ništa,  čovjek  je taj  koji  čini i  djeluje.«

42.   Trocki je možda najtragičnija i najdramatičnija ličnost,  na  pola puta između iluzionarne i racionalne vjere. On je posve jasno vi dio Staljinov Sovjetski Savez kao onaj koji ne predstavlja ostva renje socijalističkih nada. Ipak, do časa svoje smrti nije htio priznati da  se nada izjalovila. Svom snagom  uma konstruirao je teoriju prema kojoj je Sovjetski Savez »korumpirana radnička dr žava« ali ipak »radnička država«, koju su komunisti  trebali obra niti u drugom svjetskom ratu. Lenjin je umro u času kada  je totalno razočaranje bilo neizbježno. Trocki je ubijen 15 godina kasnije, po naređenju čovjeka  koji je  iskorijenio posljednje ostat ke revolucionarne prošlosti, kako bi sagradio svoju iskrivljenu kopiju  socijalizma.