P O S T A J E L I Č O V J E K O N O Š T O J E D E ?

Istinskom praktičaru nije stalo do toga što netko misli, Nego kako njegove misli djeluju.

Nekim će ljudima izgledati neobično što duhovna znanost govori o prehrani koju mnogi, dijelom i s pravom, smatraju nečim najmate rijalnijim, najneduhovnijim. Postoje ljudi koji, da bi posebno istaknuli svoj idealizam, svoju duhovnost, govore: Ah, meni je stalo samo do onoga što nadvisuje pitanja vezana uz materijalni život. Takvi ljudi tako er vjeruju, a donekle mogu imati i pravo, da je za razvoj ideala i duhovnosti svejedno kako čovjek zadovoljava svoje tjelesne potrebe.

Materijalistički način mišljenja prosuđuje drukčije. Mnogi ljudi skloni idealiziranju duhovnog užasavaju se i naježe kad čuju često ponavljani izrijek velikog filozofa 19. stoljeća Feuerbacha1: "Čovjek je ono što jede". Većina, u skladu s materijalističkim mišljenjem, ovaj izrijek poima kao da je čovjek sažet od materije koju on unosi u svoje tijelo i tako ne nastaje samo izmjena tvari u njegovom organizmu već i ono što se pokazuje u njegovom duhu.

Kad neupućena osoba čuje nešto, manjeviše površno, o antropozofiji ili duhovnoj znanosti, misli da se njezini pristaše previše bave hranom i prehranom. Ne može shvatiti zašto se antropozofi toliko mnogo bave onime što jedu. Ne treba poricati da u nekim antropozofskim krugovima, u kojima se na lak način hoće duboko ući u duhovni život, vladaju mnoge nejasnoće. Neki vjeruju da trebaju nešto izbjegavati, nešto ne jesti ili ne piti i da će samim tim steći više stupnjeve spoznaje.

To je zabluda kao i upravo navedeno shvaćanje Feuerbachova izrijeka "Čovjek je ono što jede", koje je, najblaže rečeno, jednostrano.

No, upravo duhovna znanost može ovu rečenicu okrenuti u svoju korist, ali drukčije od onoga što smatraju materijalisti, i to dvostruko drukčije. Ponajprije, već smo više puta naglasili da je za duhovnu znanost sve ono što nas okružuje izraz duhovnog. Mineral, biljka ili bilo što drugo u našoj okolini samo su vanjska materijalna strana duhovnog, kao što su i čovjekovi udovi izraz duhovnog. Iza svega materijalnog je duhovno, tako i iza hrane, te njom ne primamo samo materijalno očima vidljivo, već i ono duhovno, što se nalazi iza nje. Hranom, dakle, ovisno o materiji, susrećemo ono duhovno, koje se kroz nju objavljuje. Ovo je rečeno pojednostavljeno, ali onaj tko je shvatio može materijalističku rečenicu "Čovjek je ono što jede" prihvatiti na određen način, samo istodobno moramo znati da uz materijalni proces postoji i duhovni.

To je, međutim, samo jedan od načina kako se, glede ovakvih pitanja, možemo orijentirati u skladu s duhovnoznanstvenim svjetonazorom.

Kada duhovna znanost smatra važnim istražiti prirodu hrane, to je zbog toga jer se tako stječe svojevrstan pregled odnosa čovjeka i prirode. Čovjekov odnos prema prirodi izgrađuje se, prije svega, na taj način što se čovjek, primajući prirodu koja ga okružuje, povezuje s onim što je u njoj. S tim u vezi postavlja se pitanje: Nije li čovjek, zato što prisvaja ono što je vani, ovisan o snagama koje vani djeluju i može li se osloboditi tih snaga? Može li se čovjek s pomoću hrane osloboditi svoje okoline tako da nad okolinom zadrži određenu moć i određeni utjecaj? Može li čovjek jednim načinom prehrane doista biti ono što jede, a da se nekim drugim načinom oslobodi prisile nastale prehranom?

Duhovna si znanost postavlja pitanje: Kakva mora biti prehrana da se čovjek oslobodi njezine prisile, da bi pomalo zagospodario i ovladao onime što se u njemu zbiva?

1. SLOBODA IZBORA

Budući da si postavljamo pitanja o prehrani s duhovnog stajališta, moramo nešto reći o općenitom stajalištu duhovne znanosti o tome.

Pitanja vezana uz prehranu i zdravlje treba shvatiti tako da se duhovnoj znanosti ni na koji način ne pripisuje nametanje nekog smjera. Ako netko misli da će se danas agitirati za ili protiv neke hrane ili uživala posve je u krivu. Nitko ne bi trebao odavde otići misleći da mi zagovaramo ili da se protivimo apstinenciji, vegetarijanstvu ili mesnoj hrani. Sva pitanja o dogmama, o nečemu jedino zadovoljavajućem, nemaju ništa zajedničkog s najunutarnijim osjećajem za duhovnu znanost. Nipošto neću agitirati i ni na koji način išta nametati, samo hoću reći kako doista jest te da bi svatko mogao svoj život uskladiti sa zakonima postojanja onako kako sam hoće. U današnjem će se predavanju, dakle, iznijeti činjenice o tom području. S druge vas strane lijepo molim da uzmete u obzir da ne govorim za uži antropozofski2 krug slušatelja koji žele postići određeni napredak i držati se posebnih uvjeta. Danas (17. 12. 1908.)

18

ćemo se prehranom baviti u općeljudjkom smislu. Zbog velikog opsega teme moći će se iznijeti samo ponešto, a ispustit će se ono što je vezano uz zdravi život. O tome će biti riječi u sljedećem predavanju.

Budući da ćemo se baviti prehranom u užem smislu nećemo se obazirati na proces disanja. Da bi održao životne procese svojeg organizma, čovjek unosi bjelančevine, ugljikohidrate, masnoće i soli3.4 Poznato vam je da čovjek potrebe vlastitog organizma zadovoljava takozvanom raznovrsnom hranom. Ovi glavni sastojci, koje čovjek prima hranom, djelomice su životinjskog podrijetla, djelomice biljnog. Medu našim suvremenicima više je pobornika raznovrsne nego jednostrane prehrane; onih koji jedu hranu samo životinjskog ili samo biljnog podrijetla.

Moramo se zapitati: Kako se zakoni naše okoline, iz koje uzimamo hranu, odnose prema istinskim snagama i potrebama ljudskog organizma?

Stoga ćemo govoriti samo o ljudima, a ne o životinjama5.

Čovjek je olako sklon, prema takozvanim znanstvenim rezultatima svoga vremena, vlastiti organizam shvaćati isključivo materijalistički.

Duhovna znanost to mora promijeniti ukazujući i na duševnoduhovni dio čovjekovog bića. Iako ne uvijek teoretski, u praksi je ipak uvriježen pristup koji se temelji na, manjeviše nesvjesnom, mišljenju da je čovjek uglavnom fizičko tijelo, sastavljeno od kemijskih tvari u njihovom uzajamnom djelovanju. Ove se tvari analiziraju do kemijskih elemenata a zatim se prema istraživanjima njihovog djelovanja pokušava stvoriti slika o tome kako bi one djelovale u velikoj retorti s kojom se čovjeka uspore uje. No, nisu upitne teorije, nego načini mišljenja. Istinskom praktičaru nije stalo do toga što netko misli, nego kako njegove misli djeluju. Nije riječ o tome je li čovjek idealist ili nije, nego je za život važno ima li on plodonosne misli koje pospješuju i unapre uju život.

Ne smije se smetnuti s uma da upravo duhovna znanost nema ništa s dogmom, s bilo kojom vjerom. Onaj tko želi može o duhovnom teoretizirati koliko hoće, ali nije stvar u teoretiziranju već u tome jesu li te misli plodonosne kad ih se provodi u život. Govori li netko, dakle, da nije materijalist, da vjeruje u životnu snagu, štoviše u duh, ali se prema sebi, glede prehrane, nastavlja ponašati kao da je ončovjek jedna velika retorta, onda njegov svjetonazor ne može biti plodonosan. Duhovna znanost o ovim konkretnim pitanjima, vezano uz prehranu ili, pak, uza zdravlje, može iznijeti vlastiti sud samo onda ako ih je sama kadra pomno rasvijetliti.