Drugo najčešće krivo tumačenje ljubavi sadrži ideju kako je ovisnost ljubav. Ovo je zabluda s kojim se psihijatri svakodnevno bore. Učinak je najdramatičniji kod pojedinaca koji pokušavaju ili pak uspiju počiniti samoubojstvo ili zapadnu u stanje teške depresije zbog odbačenost ili odvojenosti od bračnog suputnika ili ljubavnika. Takva osoba obično kaže: "Ne želim više živjeti, ne mogu živjeti bez svog supruga (supruge, djevojke, momka) jer ga (je) toliko volim." A, kad im odgovorim, kao što to često činim: "Vi griješite; vi uopće ne volite vašeg supruga (suprugu, djevojku, momka)." "Kako to mislite?", uslijedi Ijutito pitanje, "Upravo sam vam rekao/la da ne mogu živjeti bez nje/njega." Potom pokušavam objasniti: "Ono što ste opisali je parazitizam, a ne ljubav. Kad vam je potrebna druga osoba za vaš opstanak, tada ste vi nametnik na toj osobi. U vašem odnosu ne postoji mogućnost izbora ili sloboda. To je pitanje potrebe, a ne ljubavi. Ljubav je rezultat slobodnog izbora. Dvoje ljudi se vole onda kad su sposobni živjeti jedno bez drugoga, ali su izabrali da žive zajedno."

Moja definicija ovisnosti je nesposobnost potpunog ispunjenja i primjerenog djelovanja bez sigurnosti nečije ljubavi. Ovisnost je kod fizički zdravih osoba patološka - to je bolest koja se uvijek manifestira kao psihičko oboljenje ili poremećaj. Potrebno ju je razlikovati od ovisnosti od potreba i osjećaja. Svi smo mi - koliko god zavaravali sebe i druge da nije tako - ovisni o potrebama i osjećajima. U svakom od nas postoji želja da budemo maženi, a da pri tom ulažemo minimalan trud. Želimo da se o nama brinu osobe jače od nas, kojima su naši interesi na prvom mjestu. Bez obzira koliko smo jaki, zreli i odgovorni, ako malo dublje zavirimo u sebe, vidjet ćemo želju da se netko, za promjenu, brine o nama. Baš svatko od nas, bez obzira na dob i zrelost, traži i želi u svom životu nekoga tko bi se brinuo o njemu poput majke ili oca. Većini ljudi, srećom, ovakve želje nisu preduvjet za vlastiti opstanak. Naime, ukoliko se takve osobe i pojave u našim životima, one zapravo njima upravljaju i diktiraju kvalitetu naše egzistencije te tako postajemo uistinu ovisni. Osoba čijim životom vlada potreba ovisnosti, pati od psihičkog poremećaja pod dijagnostičkim nazivom "poremećaj pasivno ovisne ličnosti". To je, vjerojatno, najčešći od svih psihičkih poremećaja.

Osobe s ovim poremećajem, pasivno ovisni ljudi, toliko su obuzeti potrebom za ljubavlju da im ne ostaje dovoljno energije da sami pružaju ljubav. Oni su poput izgladnjelih ljudi koji mole za hranu, ali nemaju ni mrvice ponuditi drugome. Čini se da je u njima jedna velika praznina, kao rupa bez dna koju je nemoguće ispuniti. Oni nikad nemaju osjećaj ispunjenosti i dovršenosti, uvijek imaju dojam da im nedostaje jedan dio. Vrlo teško podnose usamljenost te stoga nemaju pravi osjećaj identiteta i određuju sebe isključivo kroz odnose s drugim ljudima. Jedan izuzetno depresivan tridesetogodišnjak, posjetio me je tri dana nakon što ga je napustila supruga, uzevši sa sobom njihovo dvoje djece. Već mu je tri puta prijetila da će ga ostaviti, žaleći se kako potpuno zanemaruje nju i djecu. Svaki put ju je preklinjao da ostane i obećavao kako će se promijeniti, ali bi promjena potrajala samo jedan dan te je ovaj put ustrajala u svojoj odluci. Nakon dvije neprospavane noći, tresući se uznemireno, uplakana lica počeo je pomišljati na samoubojstvo. "Ne mogu živjeti bez moje obitelji," govorio je kroz plač, "toliko ih volim."

"Zbunjen sam," rekao sam, "sami ste priznali kako su pritužbe vaše supruge na mjestu, kako nikad ništa niste učinili za nju da vas ne zanima seksualno ni emocionalno, da ste dolazili kući kad ste htjeli, da niste s djecom razgovarali mjesecima niti ste se ikad igrali s njima. Nemate dobar odnos s nijednim članom vaše obitelji, tako da mi zbilja nije jasno zašto žalite za gubitkom odnosa koji nikad nije ni postojao?"

"Zar ne shvaćate?" odgovorio je. "Sad sam nitko i ništa. Ništa. Nemam ženu. Nemam djecu. Više ne znam tko sam. Možda nisam brižan prema njima, ali ih sigurno volim. Ja sam ništa bez njih."

Budući da je gubitkom identiteta koji mu je pružala obitelj zapao u tešku depresiju, dogovorili smo iduću seansu za dva dana. Nisam očekivao nikakvo poboljšanje, ali kad se pojavio, blistao je od zadovoljstva i sretno objavio: "Sad je sve u redu."

"Ponovno ste s vašom obitelji?", upitao sam.

"0 ne," odgovorio je veselo, "nisam se u međuvremenu čuo s njima, ali sam sinoć upoznao jednu djevojku u baru. Rekla je da joj se doista sviđam. Razvedena je kao i ja. Dogovorili smo se za izlazak večeras. Ponovno se osjećam kao čovjek. Mislim da mi terapija više nije potrebna."

Ovakva je nagla promjena karakteristična za pasivno ovisne osobe. Čini se kako nije bitno o kome su ovisni, sve dok taj netko postoji. Nije im bitno ni kakav je njihov identitet, sve dok je tu netko tko će im ga pružiti. Posljedica je da su njihove veze, iako se doimaju dramatične i burne, zapravo prilično plitke. Zbog snažnog osjećaja unutarnje praznine i potrebe za ispunjenjem, pasivno ovisne osobe neće spriječiti ništa kako bi zadovoljili svoju potrebu za drugima. Jedna lijepa, inteligentna i zapravo vrlo zdrava mlada žena je od svoje sedamnaeste do dvadeset i prve godine imala gotovo beskrajan niz seksualnih veza s muškarcima daleko ispod njenog prosjeka inteligencije i sposobnosti. Lutala je od jednog gubitnika do drugog. Problem je, čini se, bio što nije imala strpljenja čekati dovoljno dugo da napravi pravi izbor, već je brzopleto birala među onima iz njene neposredne blizine. Nakon završetka jedne veze, u roku od jednog dana uletjela je u novu vezu s prvim čovjekom kojeg bi upoznala u baru da bi na idućoj seansi recitirala hvalospjeve o njemu: "Svjesna sam da je nezaposlen i da puno pije, ali je u suštini vrlo talentiran i iskreno mu je stalo do mene. Znam da će ova veza uspjeti."

Ali nije se održala, ne samo što je ponovno napravila loš izbor, već i zbog ustaljenog uzorka ponašanja po kojem bi se ona grčevito hvatala za novog muškarca, zahtijevajući sve veće dokaze ljubavi i njegovo neprestano prisustvo, odbijajući da bude sama. "To je zato što te volim toliko da ne mogu podnijeti našu razdvojenost," govorila bi, dok bi se on ubrzo osjetio zarobljen njenom ljubavlju, bez prostora za disanje. Uslijedio bi buran prekid veze, a ciklus bi ubrzo ponovno započeo. Tek nakon tri godine terapije, uspjela je izaći iz ovog začaranog kruga i spoznati vlastitu inteligenciju i vrline te prepoznati svoju prazninu i glad, i razlikovati ih od iskrene ljubavi. Shvatila je kako je glad nagoni da se upušta u nove veze te da joj samo nadzor i disciplina nad gladi mogu omogućiti spoznaju o vlastitim vrlinama.

U dijagnostici riječ "pasivan" povezuje se s riječju "ovisan" jer su takvi pojedinci toliko okupirani s onim što drugu mogu učiniti za njih da potpuno isključuju mogućnost o onome što bi sami mogli poduzeti. Jednom, dok sam radio s grupom od petero ljudi, koji su svi bili pasivno ovisni, zamolio sam ih da govore o svojim ciljevima i u kojim bi se životnim situacijama voljeli vidjeti kroz pet godina. Svi su ogovorili otprilike sljedeće: "Volio(la) bih biti u braku s nekim kome je uistinu stalo do mene." Nitko nije spomenuo neko izazovno radno mjesto, stvaranje umjetničkog djela, doprinos zajednici ili ljubav prema djeci. Pojam o ulaganju truda ne uklapa se u njihove sanjarije; zamišljaju samo pasivno stanje u kojem su obasipani pažnjom i ljubavlju. Rekao sam im, kao što to govorim mnogima: "Ako vam je jedini cilj da budete voljeni, tada to nikada nećete postići. Jedini način da zadobijete nečiju ljubav jest da je zaslužite, a ona se ne može zaslužiti ako vam je misao vodilja da budete pasivno voljeni. "Ovo ne znači kako pasivno ovisni ljudi nikad ništa ne učine za druge, ali je njihova motivacija samo učvršćivanje privrženosti i pažnje drugih prema sebi. U situaciji kad nečija pažnja nije izravno uključena, vrlo im je teško učiniti bilo što. Svim je članovima ranije spomenute grupe bilo očajnički teško kupiti kuću, odvojiti se od roditelja, pronaći posao, napustiti potpuno nezadovoljavajuće radno mjesto ili posvetiti se nekom hobiju.

U braku postoji uobičajeno razlikovanje uloga medu supružnicima, prirodna učinkovita podjela zaduženja. Supruga obično kuha, čisti kuću, obavlja kupnju i brine se o djeci, dok je, s druge strane, suprug zaposlen, brine se o financijama, kosi travnjak i obavlja sitne popravke po kući. U zdravim odnosima, parovi će instiktivno s vremena na vrijeme promijeniti uloge. Suprug može katkad skuhati ručak, posvetiti cijeli dan djeci, očistiti kuću kako bi iznenadio suprugu, a ona može naći neki honorarni posao, pokositi travnjak na suprugov rođendan ili preuzeti na godinu dana brigu o računima. Parovi mogu ovakvu zamjenu uloga shvatiti kao vrstu zabave koja će dobro poslužiti kao mala promjena i začiniti njihov brak. To doista i jest tako, ali što je još važnije (pa čak i ako se to čini podsvjesno), to je proces kojim se smanjuje njihova međusobna ovisnost. Na stanovit način, svatko od supružnika uvježbava preživljavanje u slučaju da izgube jedno drugo. Za pasivno ovisne ljude, mogućnost ovakvog gubitka toliko je zastrašujuća da se nisu sposobni za nju pripremiti, niti tolerirati proces koji bi im umanjio ovisnost i povećao slobodu. Jedna od karakteristika pasivno ovisnih ljudi jest da su njihova bračna zaduženja prilično strogo podijeljena te se oni više trude povećati umjesto smanjiti međusobnu ovisnost. U ime onoga što zovu ljubav, a zapravo je ovisnost, oni jedno drugom ograničavaju slobodu i neovisnost. Povremeno će, kao dio ovog procesa, pasivno ovisni ljudi zanemariti vještine koje su stekli prije braka. Primjer koji ovo potvrđuje je učestali sindrom supruge koja "ne zna" voziti automobil. U polovici slučajeva ona možda nikad nije i naučila voziti, ali u preostalim slučajevima, vjerojatno zbog neke manje nezgode, ona razvija fobiju od vožnje. Učinak ove fobije u ruralnim i provincijalnim sredinama, (jdje većina ljudi živi, takav je da se naglašenom bespomoćnošću i ovisnošću suprug loš više vezuje. Tada je on prisiljen obavljati kupnju ili je prevoziti dok ona kupuje. Budući da ovakvo ponašanje obično zadovoljava supružničke potrebe o ovisnošću, ono se nikad ne smatra kao bolesno niti kao problem koji zahtijeva rješavanje. Kad sam predočio jednom iznimno inteligentnom bankaru kako je njegova supruga, koja je prestala voziti u četrdeset i šestoj godini, vjerojatno razvila fobiju te da to problem koji zahtijeva psihijatrijsku pažnju, odgovorio mi je: "O ne, doktor joj je objasnio da je to zbog menopauze i da se tu ništa ne da učiniti." Bila je sigurna da je on neće prevariti s drugom ženom i napustiti je jer je bio prezauzet vozajući nju i djecu na sve strane. On je, s druge strane, bio siguran kako ga ona neće prevariti i napustiti jer nije imala preveliku mogućnost kretanja te tako ni upoznavati nove ljude dok je on bio odsutan. Kroz ovakvo ponašanje, pasivno ovisni brakovi možda i mogu potrajati i učvrstiti se, ali se nikako ne mogu smatrati zdravima i utemeljenima na pravoj ljubavi jer je sigurnost osigurana po cijenu slobode, a odnos služi kako bi unazadio i uništio razvoj individualnosti partnera. Neprestano ponavljam svojim pacijentima kako se dobar brak može održati samo između dvoje snažnih i neovisnih ljudi.

Pasivna ovisnost nastaje uslijed nedostatka ljubavi. Osjećaj unutarnje praznine od kojeg pate pasivno ovisni pojedinci, izravan je rezultat neispunjenih želja i potrebe za pažnjom i brigom tokom djetinjstva. Već sam napomenuo kako će djeca, voljena i pažena tokom djetinjstva, ući u zrelost s duboko usađenim osjećajem o vlastitoj vrijednosti i zadržat će takav osjećaj sve dok su prema sebi iskrena. Djeca koja odrastaju u okruženju gdje nedostaje ljubavi i pažnje, neće ući u zrelost s osjećajem sigurnosti. Oni su, štoviše, preplavljeni osjećajem nesigurnosti, osjećajem da "nemaju dovoljno", da je svijet nepredvidiv i nedarežljiv te sumnjom u vlastitu vrijednost. Stoga nije čudno što osjećaju potrebu otimati se za nečijom ljubavlju i pažnjom, te se očajnički držati za nju, što ih vodi u manipulativno, bezosjećajno, makijavelističko ponašanje koje uništava upravo onaj odnos koji žele sačuvati. Ljubav i disciplina, kao što sam ranije naglasio, idu ruku pod ruku, što znači da bezosjećajnim i nebrižljivim roditeljima nedostaje disciplina te samim tim nemaju sposobnost ni svojoj djeci usaditi osjećaj samodiscipline. Prema tome, pretjerana ovisnost pasivno ovisnih pojedinaca, samo je osnovna manifestacija poremećaja ličnosti. Pasivno ovisnim osobama nedostaje samodisciplina. Oni su nesposobni odlagati zadovoljenje vlastite gladi za pažnjom. U svojoj očajničkoj želji za očuvanjem odnosa, odriču se poštenja. Grčevito se drže istrošenih veza, umjesto da odustanu od njih. Što je najvažnije, nedostaje im osjećaj odgovornosti prema sebi samima. Oni se pasivno okreću drugima, često i vlastitoj djeci, kao izvoru sreće i ispunjenosti, te stoga kad ti osjećaji izostanu, obavezno okrive druge. Zbog ovoga su neprestano ljuti, osjećaju se razočaranima jer drugi nisu sposobni ispuniti njihova očekivanja i potrebe kako bi ih usrećili. Jedan moj kolega uvijek govori ljudima: "Vidite, najgore što možete učiniti sebi jest da budete ovisni o drugima. Bilo bi vam bolje da ovisite o heroinu. Heroin vas neće iznevjeriti sve dok imate dovoljno zaliha. Ali, ako očekujete da vas druga osoba usreći, bit će te beskrajno razočarani." Zapravo, nije slučajno što se kod pasivno ovisnih osoba, osim o drugim ljudima, razvija i potreba za drogom i alkoholom. Oni imaju "ovisnu osobnost". Ovisni su o ljudima, isisavaju ih i hrane se njima, a kad ih nema često se okreću boci, igli ili tabletama kao zamjeni.

Na kraju, možemo zaključiti kako ovisnost može izgledati kao ljubav jer je to sila koja nagoni ljude da se žestoko vezuju jedni za druge. Međutim, to u suštini nije ljubav, već je to oblik anti-ljubavi koja nastaje zbog nedostatka roditeljske ljubavi. Ona samo zahtijeva, a ne pruža ništa. Podržava infantilnost umjesto razvoja, sputava umjesto da oslobađa. U konačnici, ona razara veze umjesto da ih izgrađuje, jednako kao što uništava ljude umjesto da ih razvija.