Što zapravo znači život potpuno posvećen istini? To je, prije svega, neprestano, nepopustljivo samoispitivanje. Svijet poznajemo samo kroz svoj odnos prema njemu. Dakle, da bi upoznali svijet, nije dovoljno ispitivati ga već i ispitivati onoga tko ispituje. Psihijatri o ovome uče za vrijeme svog školovanja i svjesni su da je nemoguće razumjeti sukobe i prijenose svojih pacijenata bez razumijevanja svojih vlastitih. Iz ovog razloga značajna je preporuka svakom psihijatru podvrgavanje psihoterapiji i psihoanalizi kao sastavnom dijelu obrazovanja i razvoja. Na žalost, svi ne prihvaćaju ovaj savjet. Većina će njih vrlo strogo preispitivati svijet, ali ne i sebe. Oni su možda mjerodavni pojedinci po svjetskim standardima, ali sasvim je sigurno da nisu mudri. Da bi se živjelo mudro, život mora biti kombinacija dubokog preispitivanja i akcije. Kontemplacija nije bila osobito visoko vrednovana u prošlosti američke kulture. Pedesetih godina, Adlai Stevenson etiketiran je kao "jajoglavi" i smatrano je kako ne bi bio dobar predsjednik upravo stoga što je bio sklon dubokom promišljanju i samoispitivanju. Toliko sam puta čuo kako roditelji najozbiljnije spočitavaju vlastitoj djeci: "Ti previše razmišljaš." Ovo je toliko apsurdno jer znamo da je naša sposobnost razmišljanja i preispitivanja samih sebe upravo ono što nas čini ljudskim bićima. Srećom, čini se kako se ovakvi stavovi mijenjaju, i postajemo sve svjesniji kako izvori opasnosti za svijet leže prije u nama samima, nego van nas te da je proces neprestanog samoispitivanja i dubokog promišljanja suština konačnog opstanka. Međutim, pod ovim podrazumijevam relativno mali broj ljudi koji mijenjaju svoj stav. Istraživanje vanjskog svijeta nikad nije toliko bolno kao ono vlastitog unutarnjeg svijeta, te većina ljudi teži izbjeći patnju koji donosi život ispunjen istinskim samoispitivanjem. Ipak, kad je netko posvećen istini ova patnja postaje sve nevažnija stoga i sve manje bolna što čovjek dalje napreduje stazom samoispitivanja.

Život potpune posvećenosti istini podrazumijeva i spremnost na vlastite izazove. Jedini način na koji možemo biti sigurni u vjerodostojnost naše mape jest taj da je izložimo kritici i izazovu ostalih "maponoša". U suprotnom, živimo u zatvorenom sustavu, ili da citiram Sylviu Plath: "pod staklenim zvonom". Udišemo vlastiti zagađeni zrak i postajemo sve skloniji zabludama. Zbog bola koji je sastavni dio procesa ispravljanja mapa stvarnosti mi obično težimo izbjeći ili zaobići i najmanji izazov koji se pred nas postavlja. Svojoj djeci govorimo: "Ne odgovaraj mi, ja sam tvoj roditelj." Bračnom partneru šaljemo poruku: "Živi i pusti mene da živim. Ako me kritiziraš, zagorčat ću ti život i bit će ti žao." Stariji ljudi znaju svojim obiteljima i svijetu slati ovakvu poruku: "Star sam i nemoćan. Ako mi se suprotstavite mogao bih umrijeti, a vama će biti na savjesti što ste mi zagorčali posljednje dane na ovom svijetu. "Sa svojim uposlenicima komuniciramo na način: "Ako ste toliko drski da mi se usuđujete suprotstaviti, izvolite to učiniti krajnje obazrivo jer ćete u protivnom biti prisiljeni pronaći novi posao."

Sklonost izbjegavanju izazova, toliko je sveprisutna u ljudskim bićima da se može smatrati osobinom ljudske prirode. To što sam je nazvao prirodnim, međutim, nikako ne znači da je istovremeno suštinsko, korisno i nepromjenjivo ponašanje. Isto je tako prirodno obavljati nuždu u gaćice ili nikad ne prati zube, ali učimo sebe činiti neprirodne stvari dok nam ne postanu prirodne. Zapravo, samodisciplina se može definirati kao učenje samih sebe na neprirodno. Još jedna osobina ljudske prirode - možda ona koja nas najviše čini ljudima - jest naša sposobnost obavljanja neprirodnih radnji, čime nadmašujemo i mijenjamo vlastitu prirodu.

Nijedan čin nije prirodniji te stoga ni Ijudskiji od sudjelovanja u psihoterapiji. Ovim se činom namjerno otvaramo najdubljem izazovu drugog ljudskog bića pa mu plaćamo za pomno ispitivanje i pronicljivost. Ovakvo izlaganje izazovu jedna je od stvari koju simbolizira ležanje na kauču psihoterapeuta. Sudjelovanje u psihoterapiji čin je najveće hrabrosti. Osnovni razlog zbog kojeg se ljudi odbijaju podvrgnuti psihoterapiji nije u nedostatku novca već u nedostatku hrabrosti.

Ovo se odnosi i na veliki broj psihijatara koji nikako ne shvaćaju nužnost vlastitog podvrgavanja psihoterapiji, unatoč činjenici kako za to imaju više razloga od ostalih. Hrabrost koju posjeduje većina pacijenata koji dobrovoljno dolaze na psihoterapiju otkriva da su ti ljudi u suštini, usprkos stereotipnom mišljenju, dosta snažniji i zdraviji od prosjeka.

Dok je podvrgavanje psihoterapiji krajnji oblik otvorenosti izazovu, naše obične, svakodnevne interakcije pružaju nam slične mogućnosti rizika otvorenosti: kod automata za vodu, na sastancima, na golf terenu, za večerom, u krevetu kad se ugase svjetla, s našim kolegama, nadređenima, podređenima, s poznanicima, prijateljima, ljubavnicima, roditeljima i djecom. Jedna brižljivo počešljana gospoda, koja je već neko vrijeme dolazila na terapiju, uvijek bi nakon seanse popravljala frizuru. Prokomentirao sam ovo njeno ponašanje. "Prije nekoliko tjedana, suprug je primijetio kako mi je kosa na tjemenu spljoštena, nakon što sam se vratila sa seanse," objasnila mi je , pocrvenjevši, "nisam mu rekla zašto". Bojim se kako bi me zadirkivao kad bih mu rekla da ovdje ležim na kauču. Sada je iznikao novi problem za rješavanje. Najveća je vrijednost psihoterapije u prenošenju discipline, koja spada u "pedesetominutni sat", na svakodnevne odnose i odluke pacijenata. Ozdravljenje duha se ne može postići sve dok otvorenost izazovu ne postane način života. Ova žena ne može potpuno ozdraviti sve dok ne postane otvorena prema svom mužu kao što je sa mnom.

Od svih ljudi koji se obraćaju psihijatru ili psihoterapeutu, vrlo je malo onih koji u osnovi svjesno traže izazove ili obrazovanje u disciplini. Većina jednostavno traži "olakšanje". Kad im postane jasno da će biti jednako izazvani kao što će biti i podržani, mnogi pobjegnu ili bar dođu u iskušenje da pobjegnu. Naučiti ih da se istinsko olakšanje može postići jedino kroz izazov i disciplinu, delikatan je, dug i obično neuspješan pothvat. Zbog toga govorimo o potrebi "zavođenja" pacijenata psihoterapijom. Isto tako, za neke pacijente koje viđamo više od godinu dana, možemo reći kako se nisu još u potpunosti prepustili terapiji.

Za otvorenost u psihoterapiji osobito se preporučuje (ili zahtjeva, ovisi kako na to gledate), tehnika "slobodne asocijacije". Pri primjenjivanju ove tehnike, pacijentu se kaže: "Izrazite riječima ono što vam prvo padne na pamet, bez obzira koliko vam to može izgledati beznačajno, neugodno ili bolno. Ako se istodobno sjetite više stvari, onda recite ono što vam teže pada. "Međutim, lakše je reći nego učiniti. Ipak, tko na ovome radi savjesno obično brzo napreduje. Neki se toliko opiru izazovu da se samo pretvaraju da surađuju. Brbljat će o ovome i onome, ali uvijek izostaviti ključne detalje. Neka žena će satima pričati o neugodnim iskustvima iz djetinjstva, ali neće spomenuti kako ju je muž tog jutra suočio s činjenicom da je otišla tisuću dolara u nedozvoljeni minus na bankovnom računu. Ovakvi se pacijenti trude pretvoriti seansu u svojevrsnu press konferenciju. U najboljem slučaju, protratit će vrijeme trudeći se izbjeći izazov, ali obično pribjegavaju suptilnim lažima.

Kako bi se pojedinci i organizacije uistinu otvorili prema izazovu, nužno je da njihove mape budu dostupne inspekciji javnosti. Potrebno je nešto više od obične press konferencije. Dakle, još jedan uvjet za život posvećen istini, jest potpuna iskrenost, što podrazumijeva kontinuirani i neprekidni proces samoprovjeravanja kako bi osigurali da naša komunikacija - ne samo riječi koje izgovaramo, već i način na koji to radimo - bez odstupanja izražava, što je moguće Ijudskije, istinu i stvarnost kakvu poznajemo.

Ovakva iskrenost, dakako, nije bezbolna. Ljudi lažu kako bi izbjegli bol izazova i posljedice koje nosi. Laži predsjednika Nixona o aferi Watergate, nisu ništa sofisticiranije od onih četverogodišnjeg djeteta koje uvjerava majku kako je svjetiljka sama pala sa stola i razbila se. Sve dok je priroda izazova legitimna (a obično i jest tako), laž je pokušaj da se izbjegne legitimna patnja te stoga može uzrokovati duševnu bolest.

Koncept izbjegavanja dovodi do problema "prečice". Kad god pokušavamo zaobići neku prepreku, tražimo lakši i brži put do cilja - prečicu. Iz uvjerenja kako je razvoj ljudskog duha krajnji cilj ljudskog postojanja, u potpunosti sam posvećen ideji napretka. Ispravno je i primjereno da se kao ljudska bića moramo razvijati i napredovati što je brže moguće, te je stoga ispravno poslužiti se bilo kojom legitimnom prečicom u svrhu osobnog razvoja. Ključna riječ je, međutim, "legitimna".

Ljudi su, gotovo u jednakom omjeru, skloni ignorirati legitimne prečice koliko i tražiti nelegitimne. Primjerice, opravdano je proučiti sinopsis neke knjige umjesto da pročitamo original u cijelosti ako su spremamo za ispit. Ukoliko je sinopsis dobar i gradivo u cijelosti obuhvaćeno, osnovno znanje je moguće svladati tako da dobijemo na vremenu i uz manje truda. Prepisivanje na ispitu, s druge strane, nije nikako ispravna prečica. Dakako, može se uštedjeti još više vremena i ako je ishod uspješan, prevarant će dobiti prolaznu ocjenu, međutim, osnovno znanje nije savladano. Tada je ocjena lažna i krivo predstavlja znanje studenta. Što više takve ocjene postaju temelj varaličinog života, njegov život postaje lažan, često i posvećen očuvanju laži.

Psihoterapija je još jedan primjer legitimne prečice u svrhu osobnog razvoja, koji se međutim, vrlo često zanemaruje. Ljudi često dovode u pitanje valjanost i opravdanost psihoterapije, strahujući pri tom kako mogu razviti neku vrstu ovisnosti o njoj. Međutim, to je obično znak prikrivanja nekih mnogo značajnijih strahova. O psihoterapiji se ne može ovisiti ništa više nego što se to može o čekiću ili čavlima pri izgradnji kuće. Moguće je možda izgraditi kuću bez tih alata, ali ishod nikako ne može biti učinkovit i zadovoljavajući. Neki će stolari, pak, očajavati ako se zateknu bez čekića ili čavala. Prema tome, moguće je postići osobni razvoj bez podvrgavanja psihoterapiji, ali to iziskuje nepotreban napor, dugotrajnost i zamor. Opravdano je iskoristiti dostupna oruđa kao prečicu.

S druge strane, psihoterapija može biti i pogrešna prečica. To se obično pojavljuje u određenim slučajevima kad roditelji traže terapiju za svoju djecu. Oni žele neku promjenu kod djece: da se prestanu drogirati, da prestanu histerizirati, da poboljšaju ocjene u školi i slično. Neki su roditelji iscrpili sve svoje mogućnosti pokušavajući im pomoći te se obraćaju psihijatru s iskrenom voljom da riješe problem. Drugi, pak, često dolaze s jasnom spoznajom o uzroku djetetovog problema, nadajući se kako će psihijatar nekakvom čarolijom promijeniti dijete, a da pri tom ne moraju mijenjati osnovni uzrok. Primjerice, neki će od njih sasvim otvoreno izjaviti: "Znamo da imamo probleme u braku i vjerojatno je to povezano s problemom našeg djeteta. Ipak, ne želimo da se ovdje razmatra naš brak, na terapiju nismo došli mi, već želimo da pomognete našem djetetu da bude sretnije." Drugi nisu tako iskreni. Govorit će kako su spremni poduzeti sve što je potrebno, ali kad im se objasni kako su djetetovi simptomi izraz zamjeranja njihovom stilu življenja, reći će: "Glupo je očekivati da ćemo zbog njega preokrenuti svoj život naopako" i odlaze u potrazi za drugim psihijatrom koji će im možda ponuditi bezbolniju prečicu. Kasnije će vjerojatno govoriti sebi i svojim prijateljima, "Učinili smo sve što je u našoj moći za našeg sina; posjetili smo čak četiri psihijatra, ali ništa nije pomoglo."

Lažući druge istovremeno obmanjujemo i sami sebe. Izazovi našoj prilagodbi - našim mapama - s položaja vlastite svijesti i vlastitog realnog gledišta, mogu biti jednako opravdani i bolni kao bilo koji izazov koji dolazi iz javnog okruženja. Od nebrojenih laži kojima ljudi obično zavaravaju sami sebe, dvije najuobičajenije, najmoćnije i najdestruktivnije su: "Mi uistinu volimo svoju djecu" i "Naši su nas roditelji uistinu voljeli". Vjerojatno su nas naši roditelji voljeli, kao i mi svoju djecu, ali kad to nije slučaj, ljudi će odbijati to shvatiti. Za psihoterapiju obično kažem kako je to "igra istine" ili "igra iskrenosti", jer je njena svrha, između ostalog, pomoći pacijentu da se suoči s lažima ove vrste. Jedan od korijena duševnih bolesti jest nepromjenjivost sustava laži koje su nam izrečene i laži koje sami sebi govorimo. Ovi se korijeni mogu otkriti i uništiti samo u okruženju savršene iskrenosti. Kako bi psihijatri stvorili ovakvo okruženje, nužno je da u odnose s pacijentima unesu apsolutnu otvorenost i iskrenost. Kako možemo očekivati od pacijenta da podnosi bol suočavanja sa stvarnošću ukoliko i sami nismo spremni podijeliti dio te boli? Možemo ih voditi samo ako idemo ispred njih.