V. - SVE OZLJEDE SU UNUTARNJE

Verbalni zlostavljači

Sjećate li se stare izreke: "Štapovi i kamenje mogu slomiti moje kosti, ali riječi me nikada ne mogu povrijediti?" To nije istina. Grube riječi, omalovažavajući komentari i ponižavajuće kritiziranje mogu djeci davati izrazito negativne poruke o njima samima, poruke koje mogu imati

dramatičan utjecaj na njihovu buduću dobrobit. Kao što je rekao jedan slušatelj u mojoj emisiji na radiju : Kad bih morao birati između fizičkog i verbalnog zlostavljanja, uvijek bi izabrao batine. Možete vidjeti tragove pa će se barem ljudi sažaliti nad vama. Kod verbalnih uvreda, samo te izlude. Rane su nevidljive. Nikome nije stalo. Prave ozljede zacijele mnogo brže nego uvrede.

Kao društvo, tradicionalno smo smatrali da je discipliniranje djece privatna stvar, koja se treba rješavati unutar obitelji, obično kao očeva diskrecija. Danas mnogi stručnjaci prepoznaju potrebu za novim postupcima u suočavanju s proširenim fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djece. Ali čak ni oni najzabrinutiji ne mogu učiniti ništa za verbalno zlostavljano dijete. Ono je sasvim samo.

Moć okrutnih riječi

Većina roditelja će povremeno reći nešto ponižavajuće svojoj djeci. To nije nužno verbalno zlostavljanje. Ali jest zlostavljanje kad se dijete često verbalno napada zbog njegovog izgleda, inteligencije, kompetentnosti ili njegove vrijednosti kao ljudskog bića.

Kao kontrolirajući roditelji, verbalni zlostavljači imaju dva različita stila. Postoje oni koji napadaju direktno, otvoreno, te pokvareno degradiraju svoju djecu. Nazivaju ih glupom, bezvrijednom ili ružnom. Govore da bi bilo bolje da se njihovo dijete nikad nije rodilo. Zaboravljaju na djetetove osjećaje i dugoročne posljedice njihovih stalnih napada na razvoj djetetove te o sebi.

Ostali verbalni zlostavljači su više indirektni, napadaju dijete neprestanom kišom zadirkivanja, sarkastičnosti, uvredljivih nadimaka i humora. Oni zbijaju šale poput: "Posljednji put sam vidio tako veliki nos na Velebitu", ili: "To je odlična jakna - za klauna", ili :"Vjerojatno si bio doma bolestan kad se dijelio mozak".

Ako se dijete ili bilo koji drugi član obitelji šali, zlostavljač ga uporno optužuje za nedostatak smisla za humor. "Ona zna da se ja samo šalim", reći će, kao da je žrtva njegovog zlostavljanja suradnik.

Phil, star 48 godina, imao je izgled pouzdanog čovjeka. Bio je visok, krupan stomatolog, moderno odjeven. Ali kada je govorio, njegov glas bio je tako tih da sam imala poteškoća čuti ga. Morala sam ga nekoliko puta moliti da ponovi što je rekao. Rekao je da traži pomoć za svoju bolnu

sramežljivost. Jednostavno više ne mogu ovako. Uskoro ću napuniti 50 i preosjetljiv sam na gotovo sve što mi netko drugi kaže. Ne mogu ništa prihvatiti takvo kakvo jest. Uvijek mislim da me netko ismijava. Mislim da me moja žena ismijava... Mislim da me pacijenti ismijavaju. Ležim budan noću,

razmišljajući o tome što su mi ljudi rekli tijekom dana... I stalno svemu pridajem loše značenje. Ponekad mi se čini da ću poludjeti.

Phil je otvoreno govorio o svom sadašnjem životu, ali se zatvorio kada sam ga pitala o njegovom djetinjstvu. Nakon nježnog ispitivanja, rekao mi je da je ono čega se najjasnije sjeća iz svog djetinjstva očevo neprestano zadirkivanje. Šale su uvijek bile na Philov račun pa se često osjećao poniženim. Kad bi se ostatak obitelji smijao, on se osjećao isključenim. Bilo je samo po sebi grozno to što me zadirkivao, ali ponekad me stvarno znao uplašiti kad bi rekao: "Ovaj dječak ne može biti naš sin, pogledaj mu lice. Kladim se da su zamijenili djecu u rodilištu. Zašto ga ne odnesemo natrag i zamijenimo ga za pravoga? " Bilo mije samo šest godina i zaista sam mislio da će me ostaviti u bolnici. Jednog dana napokon sam mu rekao: "Tata, zašto me uvijek zadirkuješ? " On je rekao: "Ne zadirkujem te, samo se šalim. Zar to ne vidiš? "

Phil, kao bilo koje malo dijete, nije mogao razlikovati istinu od šale, prijetnju od zadirkivanja. Pozitivni humor je jedan od naših najvrednijih alata za jačanje obiteljskih odnosa. Ali humor koji ponižava može biti izrazito štetan u obitelji. Djeca shvaćaju sarkazam i humorističko pretjerivanje doslovno. Još nemaju takav rječnik da bi razumjela da se roditelj šali kad kaže nešto poput: "Morat ćemo te poslati u malu školu u Kini". Umjesto toga, dijete može imati noćne more o tome da će biti napušteno u nekoj strašnoj, dalekoj zemlji.

Svi smo krivi za zbijanje šala na tuđi račun. Većinu vremena te su šale relativno bezopasne. Ali, kao i u drugim oblicima otrovnog roditeljstva, često se okrutnost i izvor tih šala može pretvoriti u zlostavljanje. Djeca vjeruju i pounutruju ono što njihovi roditelji govore o njima. Sadistično je i destruktivno od roditelja neprestano ponavljati šale na račun osjetljivog djeteta. Phil je bio stalno ponižavan i zadirkivan. Kada je pokušao suočiti svog oca s njegovim ponašanjem, bio je optužen za neprimjerenost jer "nije mogao prihvatiti šalu". Phil nije imao kuda sa svim tim osjećajima.

Kad je Phil opisivao te osjećaje, mogla sam vidjeti da ga je još uvijek sram - kao da je vjerovao da su njegove žalbe smiješne. Razuvjerila sam ga rekavši mu: "Razumijem kako su ponižavajuće bile šale vašeg oca. Jako su vas povrijedile, a opet, nitko nije vašu bol uzimao ozbiljno. Ali ovdje smo da dođemo do srži vaše boli, a ne da joj umanjujemo značenje. Ovdje ste sigurni, Phile. Nitko vas neće omalovažavati."

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da mu se to slegne. Bio je na rubu suza, ali učinio je ogroman napor da ih sakrije kada je rekao: Mrzim ga. On je takva kukavica. Mislim, ja sam bio samo malo dijete. Nije me morao tako izazivati. Još uvijek se šali na moj račun. Ako spustim svoju obranu samo na tren, uhvati me! I onda ispadne kao da je on dobar momak. Bože, kako ga mrzim!

Kada je Phil prvi puta došao na terapiju, nije mogao povezati svoju hiperosjetljivost i očevo ruganje. Kao mali dječak, Phil je bio nezaštićen jer očevo ponašanje nikad nije bilo prepoznato kao zlostavljanje. Phil je bio u tipičnoj "gubitnik - gubitnik" situaciji: "Tatine šale su me povrijedile, i ja sam slab jer ne mogu to prihvatiti."

Mali Phil je bio meta očevih šala i borio se sakriti svoje osjećaje neprimjerenosti. Odrasli Phil nije se puno razlikovao, ali je prešao u mnogo veći svijet, tako da je prenio svoje strahove i negativne osjećaje na druge ljude. Phil je prošao kroz život s napetih živaca, očekujući da će biti povrijeđen i ponižen. Njegova hipersenzitivnost, sramežljivost i nepovjerenje u druge ljude bili su neizbježan, ali neučinkovit način da se zaštiti od daljnje

"Ovo ti govorim za tvoje dobro"

Mnogi roditelji prikrivaju svoje -verbalno zlostavljanje pod krinkom usmjeravanja u životu. Kako bi opravdali okrutnost i omalovažavajuće primjedbe, koriste racionalizacije poput: Pokušavam ti pomoći da postaneš bolji čovjek", ili:"život je težak i učimo te kako da se nosiš s njim". S obzirom na to da ovo zlostavljanje nosi zaštitnu masku edukacije, osobito je teško odraslome djetetu priznati njegovu destruktivnost.

Vicki je imala 34 godine kada je došla na terapiju. Bila je to atraktivna žena koja je radila kao voditelj računovodstva u velikoj marketinškoj firmi, ali njezino samopouzdanje bilo je tako nisko, da je prijetilo njezinom profesionalnom napredovanju: Radim za tu veliku firmu već šest godina i ide mi prilično dobro. Polako sam napredovala, znate već, od tajnice do voditelja ureda, pa do voditelja računovodstva. Kretala sam se po ljestvici. Ali prošlog tjedna dogodila se jedna nevjerojatna stvar. Moj šef mi je rekao da bih stvarno mogla puno postići s magisterijem, i ponudio mi je da mi ga plati! Nisam mogla vjerovati! Čovjek bi pomislio da ću biti oduševljena, ali sve što osjećam je panika. Nisam bila u školi deset godina. Ne znam mogu lija to. I ne znam jesam lija uopće za magisterij. Čak i ljudi bliski meni kažu daje to previše za mene.

Primijetila sam da tko god da ju je tako procijenio i nije baš neki prijatelj jer pravi prijatelji pružaju podršku. To ju je posramilo. Pitala sam je zbog čega joj je nelagodno. Ona je odgovorila da pod "ljudi bliski meni" misli na svoju majku. Kada sam nazvala mamu daje pitam misli li ona da bih to trebala napraviti, istakla je nekoliko dobrih stvari. Znate...što će se dogoditi s mojim poslom ako ne uspijem? I jesam li razmislila o činjenici da ću magisterijem uplašiti mnogo poželjnih muškaraca? A osim toga, sretna sam onim što radim.

"Ali jedan je od razloga zbog čega ste sretni je taj što ste uspjeli napredovati", rekla sam. "Ne želite li tako nastaviti?" Odgovorila je potvrdno.

Rekla sam joj da su napredak koji je postigla u svom poslu i prilika koju joj je šef ponudio dokaz njezine vrijednosti. Dokaz se nije slagao sa sumnjama njezine majke. Upitala sam je li njezina majka uvijek bila tako negativistička prema Vickinim sposobnostima. Moja mama uvijek je željela da budem savršena mala dama. Željela je da budem profinjena, i elegantna, i da govorim lijepo...Kada bih upropastila nešto, pokušavala me posramiti, da bih to ispravila. Mislila je najbolje, zaista. Oponašala me kada bih pogrešno izgovorila neku riječ. Ismijavala je moj izgled...Baletne priredbe bile su najgore. Mama je sanjala da postane plesačica, ali se umjesto toga udala. Pretpostavljam da sam trebala proživjeti njezin san umjesto nje, ali nisam nikad plesala dobro kao ona, barem mi je tako uvijek govorila. Nikad neću zaboraviti jednu priredbu kad sam imala oko 12 godina. Mislila sam da sam prošla prilično dobro, ali mama je došla iza pozornice i rekla -pred cijelim razredom - "Plešeš kao nilski konj." Htjela sam propasti kroz pod. Kako sam se ljutila cijelim putem do kuće, rekla mi je da moram naučiti prihvaćati malo kritike. Zatim je potapšala moju ruku pa sam pomislila da će reći nešto lijepo, ali, znate li što je rekla? "Suočimo se s tim draga, ti ništa ne radiš dovoljno dobro, zar ne?"

"Budi uspješan -ali znam da nećeš uspjeti"

Vickina majka je puno truda uložila u to da bi se njezina mlada kćer osjećala nesposobnom. To je činila pomoću niza zbunjujućih dvosmislenih poruka, S jedne strane, poticala je svoju kćer da napreduje, dok joj je, s druge strane, govorila kako je grozna. Vicki se uvijek osjećala izvan kontrole, nikad sigurna radi li nešto ispravno. Kad je mislila da je nešto napravila dobro, njezina majka ju je spustila na zemlju; kada je mislila da je nešto napravila loše, majka bi joj rekla da niti ne može bolje. U vrijeme kada je Vicki trebala razvijati svoje samopouzdanje, njezina majka ga je gušila. Sve pod izlikom da čini Vicki boljom osobom. Što je njezina majka zapravo radila? Borila se protiv vlastitih osjećaja nesposobnosti. Njezina karijera plesačice je bila onemogućena, možda brakom. Ali možda je ona iskoristila brak kao izgovor jer nije imala dovoljno samopouzdanja nastaviti s karijerom. Uspostavljajući svoju nadmoć nad kćerkom, Vickina majka mogla je negirati osjećaje nesposobnosti. Svaka prilika postala je igra, čak i ako je uključivala ponižavanje kćerke pred njezinim vršnjacima. Osobito je zastrašujuće za adolescenta u razvoju kada ga se osramoti na taj način, ali potrebe otrovnih roditelja uvijek dolaze prve.

Suparnički roditelj

Potreba za tim da se postigne da se netko osjeća nesposobnim, kako bi se druga osoba osjećala sposobnom, brzo se pretvara u natjecanje. Očigledno, Vickina majka je počela doživljavati svoju mladu kćer kao prijetnju, jer, kako je Vicki rasla i postajala ljepšom, zrelijom i sposobnijom, tako je njezina majka imala sve više poteškoća da se osjeća nadmoćnom. Morala je nastaviti s pritiskom i ponižavanjem svoje kćerke, da bi se obranila od te prijetnje.

Zdravi roditelji doživljavaju porast djetetovih sposobnosti s uzbuđenjem i veseljem. Natjecateljski roditelji, s druge strane, često se osjećaju lišenima, tjeskobnima, čak uplašenima. Većina takvih roditelja nije svjesna razloga takvih osjećaja, ali zna da ih dijete potiče da nešto naprave. Tijekom adolescencije, male djevojčice postaju žene, a mali dječaci postaju muškarci. Adolescencija je osobito ugrožavajuće vrijeme za nesigurnog roditelja. Žene se boje da stare i gube svoju ljepotu. Mogu vidjeti svoje kćeri kao suparnice i imaju potrebu poniziti ih, osobito pred svojim muževima.

Muškarci mogu osjećati prijetnju svojoj muževnosti i moći. Ima mjesta za samo jednog muškarca u kući, tako da koriste ismijavanje i ponižavanje, da bi se njihovi sinovi osjećali malima i bespomoćnima. Mnogi adolescenti pogoršavaju situaciju time što se otvoreno natječu da bi testirali svoju odraslost. Suparnički roditelji često su bili žrtve lišavanja u svome djetinjstvu, od hrane do odjeće, ili ljubavi. Bez obzira na to koliko imaju, još uvijek žive u strahu da nemaju dovoljno. Mnogi od ovih roditelja ponovo proživljavaju sa svojom djecom natjecanje koje su doživjeli s vlastitim roditeljima ili braćom i sestrama. Ovo nepravedno natjecanje stavlja ogroman pritisak na dijete.

Vicki je jednostavno odustala od pokušavanja da postigne nešto. Mnogo godina nisam radila puno stvari, čak ni stvari koje sam stvarno voljela, jer sam se bojala da ću biti ponižena. Kad sam odrasla, stalno sam čula njezin glas kako me ponižava. Nije psovala, nikad mi nije govorila ružne riječi. Ali način na koji je uvijek uspoređivala sebe i mene, učinio je da se osjećam kao gubitnik. Toliko me to boljelo. Usprkos tome što kompetitivni roditelji mogu tvrditi da žele najbolje za svoju djecu, njihov skriveni plan je da se osiguraju da ih njihova djeca ne prestignu. Nesvjesne poruke su snažne: "Ne možeš biti uspješniji od mene", ili: "Ne možeš biti sretnija od mene". Drugim riječima: "Svi imamo svoje granice, a ja sam tvoja".

Budući da su te poruke duboko urezane, čak i ako odraslo dijete natjecateljskih roditelja uspije uspjeti u nečemu, često ima osjećaj ogromne krivnje. Što je uspješnije, jadnije je. To često vodi sabotiranju vlastitog uspjeha. Za ovu odraslu djecu otrovnih roditelja, potpostignuće je cijena mirne savjesti. Kontroliraju svoju krivnju, nesvjesno se ograničavajući, kako ne bi prestigli svoje roditelje. Na neki način, ona ispunjavaju negativna proročanstva svojih roditelja.