XII. - TKO JE ZAPRAVO ODGOVORAN?

Voljela bih da ste imali sretno djetinjstvo, ali ne mogu promijeniti prošlost. Mogu vam pomoći napraviti veliki preokret u uvjerenjima o tome tko je odgovoran za bol vašeg djetinjstva. Taj je preokret ključan, zato što je gotovo sigurno da ćete, dok god iskreno ne procijenite čija je odgovornost, ići kroz život noseći krivnju sami. A dokle god krivite sebe, patit ćete zbog srama i mržnje prema sebi i nalazit ćete načine samokažnjavanja.

Idite svojim vlastitim tempom

U prethodna dva poglavlja bavili smo se uglavnom intelektualnim stvarima. Tražila sam da istražujete, opažate i razumijevate. U ovom poglavlju, i onom koje slijedi, bavit ćemo se mnogo emocionalnijim stvarima. Upravo je zato posebno važno da pronađete vremena. Emocionalni rad može biti prilično težak pa se može se dogoditi da tražite isprike da ga izbjegnete, čak i prije nego što to možete primijetiti.

Ako se počnete osjećati kao da ste ispali iz ravnoteže, u redu je da usporite i prekinete s poslom nekoliko dana. Međutim, ako shvatite da ga stalno odlažete, odredite vremensku granicu kad ćete mu se ponovo vratiti i držite je se.

Možda će biti korisno da sastavite listu osoba koje će vam pružati podršku kad počnete raditi. Pri iznošenju snažnog emocionalnog materijala na površinu, grupa podrške ili terapeut mogu vam biti vrijednim vodičima. Odan prijatelj, osoba s kojom ste u vezi ili rođak također vam mogu ponuditi ohrabrenje, ali bi mogli biti i preplašeni jačinom vaših emocija. Možete zamoliti tu osobu da zajedno pročitate ovu knjigu. Što bolje shvate kroz što prolazite, više će vam biti od pomoći.

To je njihova odgovornost

Znam

da sam to već mnogo puta spomenula, ali ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna ova poruka i koliko ju je teško internalizirati:

Morate se riješiti odgovornosti za bolne događaje u djetinjstvu i staviti je tamo gdje pripada.

Kako bih vam pomogla da se riješite odgovornosti, sastavila sam listu raznih stvari za koje su moji pacijenti pogrešno okrivljavali same sebe. Da biste najuspješnije iskoristili ovu listu, odredite mirno, intimno vrijeme za razgovor s djetetom u sebi. Da biste si što lakše predočili kako ste bili maleni i bespomoćni, možete upotrijebiti fotografiju iz djetinjstva. Recite glasno tom djetetu: "Ti nisi bilo odgovorno za..." i završite rečenicu svakom stavkom s liste koja se odnosi na vaš život.

"Ti nisi bilo odgovorno za...":

1. način na koji su te zanemarivali ili ignorirali

2. način na koji su činili da se osjećaš nevoljenim ili nesposobnim da budeš voljen

3. njihovo okrutno ili nepromišljeno bockanje

4. ružna imena koja su ti davali

5. njihovu nesreću

6. njihove probleme

7. njihov izbor da ništa ne poduzimaju u vezi sa svojim problemima

8. njihovo opijanje

9. ono što su činili kad su bili pijani

10. to što su te udarali

11. to što su te zlostavljali

Dodajte bilo koje drugo bolno, ponavljajuće iskustvo za koje ste se uvijek osjećali odgovornim.

Drugi dio ove vježbe uključuje pripisivanje odgovornosti onome kome pripada - vašim roditeljima. Da biste to snažnije izrazili, jednostavno ponovite svaku stavku s liste tako da sada najprije izgovorite: "Moji su roditelji bili odgovorni za..." Ponovo dodajte sve što je važno za vaše osobno iskustvo.

U početku ćete možda na intelektualnom nivou shvaćati da to nije bila vaša greška, ali se malo dijete u vama može i dalje osjećati odgovornim. Potrebno je vrijeme da vaši osjećaji uhvate korak s vašom novom svjesnosti. Možda ćete morati ponoviti ovu vježbu nekoliko puta.

"Mislim da nisu namjeravali učiniti ništa loše"

Možda ćete biti posebno neraspoloženi za pripisivanje odgovornosti roditeljima koji su bili nesposobni, bolesni, shrvani vlastitim problemima, ili se pak činilo da imaju dobre namjere.

Les - koji je s 8 godina morao preuzeti brigu o svojoj mladoj braći, nakon majčinog sloma -jasno odaje primjer ove dileme. Rekla sam Lesu da su mnoge njegove svađe sa ženama u njegovoj odrasloj dobi bile direktno povezane s teretima krivnje i odgovornosti koje je preuzeo na sebe kao dijete. Les je ostao neuvjeren, usprkos tome što je ranije u terapiji prošao kroz svoju listu

odgovornosti.

LES: Ali ja jesam odgovoran. Moja majka je bila tako jadna. Još uvijek je jadna. Ona me treba. Samo želim da joj bude bolje.

SUSAN: Koliko dugo preuzimate odgovornost za njezin život?

LES: Otkad mi je bilo 8 godina.

SUSAN: A tko je bio odgovoran za vas?

LES: Pretpostavljam da sam se uvijek osjećao odgovornim za sve, uključujući i sebe.

SUSAN: Što bi značilo, Les, kada biste počeli smatrati svoje roditelje odgovornima za sebe?

LES: Kako to možete učiniti s nekim tko je depresivan, jadan... Tko nije imao niti jedan ugodan dan u svom životu. To nije bila njezina greška. Išla je doktorima. Pokušavala je ozdraviti. Nije željela biti bolesna.

SUSAN: To još uvijek ne znači da ste vi odgovorni. Što je s vašim ocem? Kako to da se on tako lako izvlači? Kad će biti njegov red da se počne ponašati kao odrasla osoba?

LES (nakon mnogo razmišljanja): Znate, nikad nisam razmišljao na taj način. Pretpostavljam da je jednostavno slab.

SUSAN: Razumijem da vam je s roditeljima kao što su vaši, koji nisu bili otvoreno zlostavljajući, mnogo teže uvidjeti koliko su vas ranjavali. Ali tu je bilo mnogo dobronamjernog nasilja. Tu je

bilo mnogo emocionalnog zanemarivanja. Nitko nije nikada brinuo o vašem životu. Nikad niste imali djetinjstvo. Ovdje nije važno koliko su oni bili odgovorni za to, već je važno za vas da uvidite da vi sami niste bili odgovorni ni za što od toga.

Les je dopustio da to prođe. Na preostalom dijelu terapije radio je na svojoj novoj svjesnosti. Od tog dana nadalje, njegov je napredak bio puno brži. Možete shvaćati da su vaši roditelji bili nesposobni, depresivni, bolesni ili nedostupni, ali možda i dalje suosjećate s njihovom borbom. Na

kraju krajeva, oni su imali vrlo ograničene resurse; većina se ljudi nije osjećala slobodnom podvrgnuti se terapiji prije trideset ili četrdeset godina. Vaši roditelji su možda toliko pasivni da se doimaju bespomoćnima. Možda ste uvjereni da nisu namjeravali ništa loše.

Za većinu sam slučajeva sigurna da nije bilo zlih namjera, ali nagađanje o namjerama je gubljenje vremena. Posljedice su ono što se računa. Ako su nesposobni roditelji učinili zlo, namjera je nevažna. Nesposobni roditelji su odgovorni i za ono što su činili, i za ono što su propustili činiti. Da bih pomogla Lesu uvidjeti koliko je to istinito i za njega, upotrijebila sam prazan stolac umjesto njegovih roditelja, i sama glumila njegovu ulogu. Željela sam da budu izgovorene stvari koje nije nikada bio u stanju reći samome sebi.

SUSAN (kao Les): Mama i tata, kad sam bio malo dijete, osjećao sam se kao da nikad nitko nije mario za mene. Osjećao sam se uplašeno i usamljeno i nisam shvaćao zašto nitko ne brine o meni. Ne razumijem, mama, zašto sam se morao brinuti o tebi i zašto to nije radio tata. Ne razumijem zašto nisam mogao biti dijete. Uvijek sam mislio da je to zato što me nitko ne voli. Još uvijek se tako osjećam! Kad ćete me prestati iscrpljivati? Kada ćete vi odrasti? Tako sam umoran od toga

da se osjećam odgovornim za cijelu obitelj. Umoran sam od toga što sam ti stalno na usluzi. Umoran sam od preuzimanja odgovornosti za cijeli svijet. Umoran sam od okrivljavanja samoga sebe za sve što je ispalo krivo. Mama, žao mi je što si bila bolesna i nesretna, ali to nije bila moja greška!

LES: Sve što ste rekli je istina. Sve sam to osjećao. Ali nikad im nisam mogao reći te stvari.

SUSAN: Nikad je dugo, dugo vrijeme, Les. U ovom trenutku je samo važno da ih kažete sami sebi. Kasnije, kad se više pozabavimo ovime i kad se budete osjećali snažnijim, možda ćete željeti napraviti drugačiji izbor.

Les je počeo uviđati da su njegovi roditelji bili odrasli i da su kao takvi imali određene osnovne odgovornosti prema svojoj djeci. Ne uspijevajući se pobrinuti za fizičke i emocionalne potrebe svoje djece, njegovi su roditelji, kao i svi nesposobni roditelji, stvorili iskrivljen odnos dijete -roditelj. Kad je Les napokon uspio u potpunosti shvatiti osnovne istine, povjerovati u njih i osjetiti ih, mogao se riješiti većeg dijela samookrivljavanja, koje je hranilo njegovo radoholičarstvo i narušavalo njegovu sposobnost voljenja.

"Bio je tako izvan kontrole"

Odrasli koji su bili okrutno zlostavljani kao djeca, također imaju poteškoće u prebacivanju odgovornosti tamo gdje pripada. Zapamtite, prihvaćanje krivnje je zlostavljanoj djeci oruđe za preživljavanje. Održavaju na životu mit o dobroj obitelji, vjerujući da su oni sami - a ne njihovi roditelji - loši. Ovo vjerovanje leži u osnovi gotovo svih samoporažavajućih obrazaca ponašanja kod odraslih koji su bili zlostavljani kao djeca. Ali to je vjerovanje koje se može preokrenuti.

Joe - koji je diplomirao psihologiju i bio strašno zlostavljan od svog nasilnog oca alkoholičara - došao je na kraju kod mene na terapiju. Na prvoj seansi dao je dobar primjer za to u kojoj mjeri može biti žilavo samookrivljavanje.

JOE: Kad pogledam unatrag na svoje djetinjstvo, znam da je moj otac imao zlu narav. Ali, i dalje pronalazim izgovore za njega jer je možda zaista vjerovao da je ono što mi je činio bilo za moje dobro. Nekako znam da je ono što je radio bilo grozno i da niti jedno dijete ne zaslužuje da

se prema njemu ponaša onako kako se on ponašao prema meni. Ali, iznutra se još uvijek osjećam kao pokvareni klinac, koji je zaslužio to što je dobio. I još uvijek se osjećam tako prokleto krivim zato što nisam mogao zaštititi majku.

SUSAN: Uspjeli ste preživjeti, tako što ste sve loše preuzeli na sebe. Da ste svog oca vidjeli kao lošeg dok ste bili mali, to bi bilo poražavajuće i stravično za vas. Ali više niste malo dijete, Joe. Morate početi govoriti istinu samome sebi. A istina je da je vaš otac bio sto posto odgovoran za to

što vas je zlostavljao, za svoje, nasilje i opijanje. Bio je također sto posto odgovoran za to što je izabrao da ništa ne poduzme da bi riješio svoje probleme i spasio svoju obitelj. I, iako vam je ugodnije vidjeti majku kao nevinu žrtvu, ona je bila sto posto odgovorna za to što nije zaštitila svoju djecu i sebe. Ona je dozvolila da se zlostavljanje nastavlja. Morate početi prebacivati odgovornost tamo gdje pripada. Kako ćete ikad savjetovati i pomagati drugim ljudima ako se

odbijate suočiti s činjenicama u vašem vlastitom životu?

JOE: Čujem sve što mi govorite, Susan, ali je to samo hrpa riječi za mene.

Joeove brane doimale su se tvrdima kao stijena. Zato sam, umjesto da mu pričam direktno, što je izgleda poticalo otpor, zatražila da glumi ulogu svog oca.

SUSAN: Želim pričati s vama o nekim stvarima koje su se dogodile u Joeovom djetinjstvu. Joe mi je rekao da ste bili prilično nasilni i da ste ga često tukli. Rekao mi je i da ste alkoholičar.

JOE (kao otac): Prije svega, ono što se dešavalo unutar moje obitelji nije vaš prokleti posao. Ako sam ga udario, to je bilo samo zato da ga očvrsnem. A to što pijem, moja je stvar.

SUSAN: Možda to je vaša stvar, ali time ste zamalo uništili svoju obitelj. Zlostavljali ste i užasavali svog sina, i zlostavljali ste i užasavali svoju ženu. Imate li ikakvu ideju o tome kako je to bilo Joeu? Je li vam stalo do toga kako se on osjećao?

JOE (kao otac): Ne bi mi moglo biti manje stalo. Meni je stalo samo do sebe.

SUSAN: Mislim da ste grozan otac. Niste učinili ništa, osim što ste nanijeli mnogim ljudima mnogo boli. Sigurna sam da ste i sami patili, ali vi ste bili odrasli, a on je bio mali dječak. Mogli ste učiniti nešto da si pomognete, umjesto da povređujete druge ljude. Vi ste odgovorni za svoj alkoholizam, i tada ste bili i sada ste. Mislim da ste kukavica, koja može osjetiti moć jedino mlateći žene i djecu. Sve ove godine Joe je osjećao da njega treba kriviti, dok zapravo treba kriviti vas.

JOE (kao otac): Da, vraga! Mali mi je gad cijelo vrijeme odgovarao. Nije izvršavao svoje zadatke...

SUSAN (prekidajući ga): Ne postoji ništa što je Joe učinio ili mogao učiniti, što bi opravdalo ono što ste mu radili.

Joe je u tom trenutku izašao iz uloge.

JOE: Znate, mrzim to priznati, ali je bio stvarno dobar osjećaj kad ste se suprotstavili tati. Počeo

sam osjećati kako je ljut i napet... A ja jednostavno nisam želio čuti ništa što ste mi govorili. I, u pravu ste, zaista je skoro uništio obitelj. Kakav je on gad! Ali, mislim daje njega više strah nego mene. Ja se barem pokušavam izboriti s tim stvarima. On jednostavno bježi od toga cijeli svoj život. Stvarno je kukavica!

Koliko god je bilo bolno za Joea priznati te stvari o svome ocu, bilo je i jako oslobađajuće. Počeo je stavljati odgovornost tamo gdje pripada i bio je spreman početi oslobađati samoga sebe. Joe mi je u prethodnoj seansi rekao da voli raditi s djecom; često je radio kao dobrovoljac u dječjoj bolnici. Zatražila sam da vizualizira neko dijete s kojim je radio. Zatim sam zatražila da zamisli da je to dijete proživjelo djetinjstvo slično njegovom. Stavila sam prazan stolac pred njega i pitala ga

što bi rekao kad bi to dijete sada sjedilo ovdje. Joeu je bio nelagodan taj prijedlog, ali je nakon kraće stanke duboko udahnuo i počeo pričati zamišljenom djetetu:

Razumijem da postoje neke ružne stvari koje se događaju u tvojoj kući. Stvarno mi je žao. Čuo sam da se tvoj stari napije i da te često istuče. I da te zove ružnim imenima. Znam koliko se jako uplašeno osjećaš. Vidiš, ista se stvar dogodila i meni. I kladim se da i ti osjećaš da je sve to tvoja krivnja, ali nije. Ti si stvarno dobar dečko i nitko nema pravo raditi ti takve stvari. Nitko!

Tvoj otac je zao. On je bolestan. I kukavica, jer se ne želi suočiti sa svojim problemima. Mislim da stvarno uživa dok te tuče; najradije bih ga ubio zbog toga!

Čitavo se Joeovo tijelo treslo od bijesa. Upitala sam ga s kim je zapravo razgovarao. "Sa sobom", povikao je . "O, Bože, sa sobom!" Joeov dugo potiskivani bijes počeo je izlaziti na površinu. Konačno je mogao početi pripisivati roditeljima odgovornost za bol i mržnju prema

sebi, koje je nosio cijeli svoj život. Zatražila sam od Joea da zamisli da je sada u stolcu njegov otac.

Podsjetila sam ga da je siguran, da može reći što god želi. Ovog puta nije oklijevao:

Gade! Jebeni kurvin sine! Imaš li ikakvu ideju o tome koliko si mi jada uzrokovao? Koliki si jad uzrokovao cijeloj obitelji? Sigurno si se osjećao kao stvarno velik čovjek dok si mlatio malo dijete! Proveo sam cijeli svoj život osjećajući se kao bezvrijedno govno, kao da sam zaslužio

da me mlatiš. Ali sam umoran od slušanja tvojih ponižavanja. Jebi se!

Nisam bila iznenađena jačinom njegove ljutnje. Kad jednom počnete stavljati odgovornost tamo gdje pripada, doživjet ćete snažnu ljutnju zbog stvari koje su vam radili i zbog ljudi koji su to činili. Međutim, Joe je bio uplašen količinom svoje ljutnje. Kao i mnogi odrasli koji su bili zlostavljani kao djeca, bojao se da bi mogao izgubiti kontrolu i ozlijediti nekoga, da bi se mogao rastrojiti ili osjećati ljutnju zauvijek; čak se bojao da bi mogao i poludjeti.