XV. - PREKIDANJE KRUGA

Ubrzo nakon izlaska knjige Muškarci koji mrze žene i žene koje ih vole, žena po imenu Janet pisala je da mi kaže da je upravo pročitala moju knjigu: Prepoznala sam svoga supruga i sebe na svakoj stranici i nisam shvatila samo to daje moj suprug zlostavljač, već i to da dolazim iz nekoliko generacija zlostavljanih žena i zlostavljajućih muškaraca. Vaša mi je knjiga dala hrabrost i potvrdu da to prekinem. Nisam sigurna da će se moj suprug željeti promijeniti i nisam sigurna hoću li ostati s njim. Ali sam sigurna da će, od sada pa nadalje, moja djeca gledati majku koja neće trpjeti nasilje i koja neće dopustiti da budu verbalno zlostavljani. Moj sin neće rasti u uvjerenju daje u redu zlostavljati ženu, a kći neće biti programirana da bude žrtva. Hvala vam na putokazu.

Iako se likovi mogu promijeniti, ponavljajući krug otrovnog ponašanja može se prenositi s generacije na generaciju. Obiteljska drama može izgledati i zvučati drugačije iz generacije u generaciju, ali rezultati djelovanja svih otrovnih roditelja nevjerojatno su slični: bol i patnja.

Janet se hrabro suočila s davno utemeljenim obrascima zlostavljanja i pasivnosti u svojoj obitelji. Promjenom vlastitog ponašanja i postavljanjem granica na muževljevo emocionalno zlostavljanje, Janet je napravila divovski korak koji će osigurati da njezina djeca budu oslobođena moći obiteljskog naslijeđa. Ona je prekidala krug.

Fraza "prekidanje kruga" originalno je povezana sa zlostavljanjem djece - sa sprječavanjem da odraslo zlostavljano dijete zlostavlja svoju djecu. No taj sam termin proširila na sve oblike nasilja.

Za mene prekidanje kruga znači prestati ponašati se kao žrtva, ili kao zlostavljajući ili nesposoban roditelj. Više ne igrate ulogu bespomoćnog, ovisnog djeteta pred svojim partnerima, djecom, prijateljima, kolegama, nadređenima ili roditeljima. I možete si pomoći kad se sukobite sa svojim supružnikom ili djecom na način koji vas posramljuje. Iako promjene koje činite započinju s vama samima, vidjet ćete da će posljedice biti puno šire. Prekidanjem kruga, štitite svoju djecu od otrovnih uvjerenja, pravila i iskustava koja su obojila vaše djetinjstvo. Možda čak mijenjate prirodu

obiteljskih odnosa nadolazećih generacija.

"Mogu se brinuti za svoju djecu"

Jedan od najefikasnijih načina prekidanja kruga je da se obvežete da ćete biti emocionalno dostupniji svojoj djeci nego što su vaši roditelji bili vama. Melanie je shvatila da to što sama nije dobila ljubav i pažnju od svojih roditelja ne znači da ih ne može pružiti svojoj djeci. Iako su je stare navike tjerale na oprez, čvrsto je odlučila: Toliko sam se bojala imati djecu. Jednostavno nisam znala kakva ću biti majka. Bilo je doista teško. Često sam vikala na njih i slala ih u sobu da me ostave na miru. Pitala sam se kako se usuđuju imati toliko potreba i zahtjeva. No, otkad sam u terapiji, shvaćam da se moja majka upravo tako ponašala prema meni. I kad se osjećam loše, trudim se ne isključivati ih iz svog života. Moram doprijeti duboko u sebe, ali to i činim. Nisam savršena, ali barem nešto radim da budem bolja. Dovraga, prebacivanje odgovornosti ovdje mora prestati.

Melanie je poduzela određene korake da bi se izliječila. Nakon što se suočila sa svojom majkom, mogle su razgovarati otvorenije o svojim osjećajima i doživljajima. Melanie je naučila da je došla iz obitelji u kojoj su majke nekoliko generacija unatrag bile distancirane i bespomoćne. Bilo je uzbudljivo vidjeti je kako preuzima odgovornost za to da ne ponovi stare obrasce sa svojom djecom. Osim u terapiju, Melanie se uključila i u grupu roditelja. Odlučila je biti boljim roditeljem, ali s obzirom na to da su njezini uzori – roditelji - bili nesposobni, nije bila sigurna što to sve uključuje. Nikad nije vidjela kako se dobar roditelj ponaša. Grupa roditelja olakšala je njezine razumljive strahove i pomogla joj nositi se sa svakodnevnim obiteljskim krizama, a da se ne povuče ili uspaniči zbog potreba svoje djece.

Melanie je pronašla nove načine da se bolje brine o sebi i da se bori s prazninom koju osjeća. Stekla je nove prijatelje i u grupi roditelja i na satovima folklora koje sam joj predložila da upiše. Sve manje su je ranjavali stari obrasci koji su uključivali vezivanje za problematične muškarce i požrtvovnu brigu za njih.

"Zakleo sam se da neću biti kao moj otac"

Započeli smo ovu knjigu s Gordonom, liječnikom kojega je otac tukao remenom. Nakon šest mjeseci terapije, u potpunosti je prihvatio činjenicu da je bio zlostavljano dijete. Napisao je pismo, igrao uloge i suočio se s roditeljima. Kako je postupno popuštala bol iz prošlosti, počeo je shvaćati da ponavlja krug zlostavljanja u svom braku.

GORDON: Sto puta sam se zakleo da neću biti kao moj otac, ali, kad pogledam unatrag, izgleda da sam se ponašao prema svojoj ženi onako kako se on ponašao prema meni. Imao sam isti tretman i dobio isti rezultat.

SUSAN: Ljubav i zlostavljanje kod tebe su bili povezani dok si bio dijete. Tvoj otac je predstavljao oboje, ponekad istovremeno. Logično je da ih nekad pomiješaš.

GORDON: Stvarno sam mislio da sam drugačiji, budući da nisam fizički zlostavljao svoju suprugu. Ali sam je zlostavljao riječima i kažnjavao svojim raspoloženjima. To je kao da sam otišao od kuće, ali i poveo svoga oca sa sobom.

Čitav svoj život Gordon je negirao činjenicu da je njegov otac bio zlostavljač; za čitavo vrijeme braka negirao je činjenicu da je i on sam zlostavljač. Ali Gordon je samo zamijenio jednu vrstu zlostavljanja drugom. Otac ga je kontrolirao pomoću fizičkog nasilja i boli; on je kontrolirao svoju ženu pomoću verbalnog nasilja i emocionalne boli. Postao je zlostavljačem i tiraninom, kao i njegov otac. Sve dok je Gordon to negirao, i na neki način ponavljao nasilničko ponašanje svoga oca, nije bio svjestan da ima mogućnost izbora. Ako ne vidite krug, ne možete niti izabrati da ga prekinete. Tek kad ga je žena napustila, suočio se s istinom.

Gordon je sretan jer se njegov rad isplatio. Njegova je žena, uočivši razliku, pristala na probno pomirenje. Prestao ju je zastrašivati i omalovažavati. Radio je na uzroku svoje ljutnje, umjesto da je usmjerava na svoju ženu. Sada može s njom otvoreno razgovarati o svojim strahovima i zlostavljanju u djetinjstvu. Krug je prekinut.

"Moja djeca neće morati odrastati s alkoholičarom"

Glenn - koji je pogriješio kad je započeo posao sa svojim ocem alkoholičarom - zakleo se da neće nikad imati ništa s nekim drugim alkoholičarom. No, bez obzira na to, našao se u krugu alkoholizma u vlastitoj obitelji. Bio je oženjen alkoholičarkom, i njegova su djeca, tinejdžeri, bili u opasnosti da postanu alkoholičari i narkomani. Budući da nisam pio, mislio sam da moja djeca neće imati probleme koje sam ja imao. Ali njihova majka jako pije i odbija pomoć. Stvarno sam se užasno prepao kad sam jedne noći došao kući s posla i zatekao Denise kako dijeli sanduk piva s naša dva sina. Svi troje bili su pijani. Saznao sam da to nije bilo prvi put. Moj Bože, Susan, ja ne pijem, a još uvijek ne mogu izbaciti alkohol iz svog života. To mora prestati!

Glenn više nije bio povučen, nervozan muškarac kojeg sam upoznala. Želio je postati izravnijim u odnosu sa svojom ženom Denise nego ikada ranije. Znao je da će morati mnogo raditi ako želi prekinuti krug alkoholizma, prije nego što zahvati i njegovu djecu. Na kraju je svojoj ženi zaprijetio da će je napustiti - prijetnja koju je bio spreman izvršiti – ukoliko ne odluči potražiti pomoć. To je rezultiralo time da se Denise uključila u grupu Anonimnih alkoholičara, a njihovo dvoje djece u Alateen, program u dvanaest koraka za mlade.

Ako ste i vi odraslo dijete alkoholičara, postoji velik rizik da ćete nastaviti krug alkoholizma u svojoj obitelji. Čak i ako, kao u Glennovom slučaju, ne konzumirate alkohol, možete gravitirati prema partneru koji to čini. Kad se to dogodi, vaša će djeca rasti s istim modelom pasivnog alkoholičara kao što ste rasli i vi sami. Ako ne prekinete krug, postoji velika vjerojatnost da će vaša djeca postati aktivnim ili pasivnim alkoholičarima.

"Ne želim povrijediti svoje dijete"

U 6. sam vam poglavlju predstavila Holly, koju mi je uputio sud, nakon što je prijavljena za fizičko zlostavljanje svog malog sina. Znala sam da će, da bi doista prekinula krug, Holly trebati raditi na dvije stvari: na prošlosti i sadašnjosti. Ali na prvih par susreta usmjerila sam se isključivo na tehnike koje će joj omogućiti postići kontrolu nagona, koju je tako očajnički trebala. Trebala je kontrolu nad svojim svakodnevnim životom, što je značilo kontrolu ljutnje, prije nego što bude spremna započeti s dugotrajnijim postupkom sučeljavanja s boli svoga djetinjstva. Inzistirala sam na tome da odlazi na tjedne sastanke grupe Anonimnih roditelja, grupe samopomoći koja pruža veliku podršku nasilnim roditeljima. Holly je tamo pronašla "zaštitnika" - onoga koga će moći nazvati kad osjeti da je u napasti da povrijedi svog sina. "Zaštitnik" bi mogao intervenirati tako da je smiri, ponudi joj savjet, ili čak dođe do nje i pomogne smiriti situaciju.

Dok je Holly radila u grupi Anonimnih roditelja na kontroliranju svog nagona da plane pod stresom, paralelno smo na terapijskim seansama imale drugačiji pristup. Najprije sam je željela naučiti prepoznavati fizičke senzacije koje prethode njezinom bijesu ili ispadima zlostavljanja. Bijes

ima puno fizioloških komponenti. Rekla sam joj da je njezino tijelo barometar koji će joj reći što se događa, ukoliko obrati pažnju na njega. Kad je Holly počela osluškivati tjelesne senzacije koje je obično doživljavala prije nego što će postati nasilnom, bila je iznenađena kad je shvatila koliko

toga može identificirati: Susan, nisam vjerovala kada si mi rekla, ali istina je. Kad se jako razljutim, osjećam da su mi vrat i ramena jako napeti. U trbuhu mi se okreće. Vilica mi se ukoči. Dišem jako brzo. Srce mi jako udara. I zasuze mi se oči.

Ti su fizički simptomi za Holly bili znaci za uzbunu. Rekla sam joj da je njezina odgovornost obratiti pažnju na te znakove i izbjegavati oluju. U prošlosti bi vikala ili istukla sina, kako bi se smanjila ta njezina unutrašnja napetost. Morala je pronaći alternativu tim automatskim reakcijama ukoliko je željela prekinuti krug nasilja u svojoj obitelji.

Kada je Holly naučila prepoznavati fizičke znakove svog bijesa, trebalo je pronaći specifične alternativne odgovore na te osjećaje. Dosta smo razgovarale o razlici između odgovora i reakcije, ali Holly se tako dugo ponašala automatski, da joj je bilo jako teško smisliti nova ponašanja. Kako bih joj pomogla u tome, upitala sam je što bi voljela da su njezini roditelji učinili umjesto što su bili nasilni prema njoj. Odgovorila je: Željela bih da su samo nekamo otišli dok se ne smire. Da su hodali po kvartu, ili slično.

Sugerirala sam joj da to učiniti kad sljedeći put postane bijesna. Tada sam je upitala što bi još željela da su njezini roditelji radili, a što bi ona mogla primijeniti. Mogla bih brojati do deset... Poznavajući sebe, neka to bude pedeset. Mogu reći svome sinu da ga ne želim povrijediti pa da ode u drugu sobu. Ili mogu nazvati svog zaštitnika i pričati s njom, dok se ne saberem.

Čestitala sam joj na smišljanju odličnih strategija ponašanja. Sljedećih nekoliko mjeseci bila je jako uzbuđena zbog promjena koje je učinila prilikom kontroliranja svojih osjećaja i impulzivnog ponašanja. Kad je jednom uvidjela da se može kontrolirati, da nije osuđena da bude poput svoje majke, bila je spremna na težak zadatak prorađivanja svoje boli zlostavljanog djeteta.

"Neću ostaviti svoju djecu samu s mojim ocem"

Janine - koju je zlostavljao otac i koja je provela sljedećih dvadeset godina pokušavajući zadobiti njegovu ljubav - iz sučeljavanja je dobila novi osjećaj samopouzdanja. Jedan od članova njezine grupe upitao ju je kako izgleda odnos između njezinih roditelja i njezine osmogodišnje kćerke, Rachel. Janine je rekla da je postavila stroga pravila o tome kako njezini roditelji mogu provoditi vrijeme s njezinom kćerkom. Rekla sam im da nikad ne bih ostavila Rachel samu s njima. Rekla sam: "Znaš, tata, ništa se nije promijenilo. Nisi bio na terapiji. Ti si još uvijek ista osoba koja me je zlostavljala. Zašto bih ti vjerovala? ". Tada sam rekla svojoj majci da nemam povjerenja u njezinu sposobnost osiguravanja Racheline sigurnosti. Ipak je ona bila u kući kad je on zlostavljao mene.

Janine je shvatila ono što mnoge žrtve incesta ne shvate – da prekidanje kruga nasilja također znači i zaštitu druge djece od zlostavljača. Incest je tajanstveni nagon. Napadač koji je zlostavljao vlastitu kćerku često zlostavlja i unuke ili drugu djecu koja su mu dostupna. Janine nije mogla predvidjeti hoće li njezin otac ponoviti incestuozno ponašanje, i mudro je odabrala biti opreznom. Janine je također otišla u lokalnu knjižaru i kupila svojoj kćerki puno knjiga napisanih za djecu da bi im pomogle naučiti razliku između zdravog načina izražavanja ljubavi i neprihvatljivih seksualnih ponašanja. Postoje i videokasete o toj temi. Cilj tih materijala nije preplašiti djecu, već ih naučiti nešto što sva djeca trebaju znati, a što kod većine roditelja izaziva nelagodu. Na moje inzistiranje, Janine je poduzela još jedan hrabar korak koji će joj pomoći pri ozdravljenju: Govorim o tome svima u obitelji. Uvjerili ste me da nisam odgovorna samo za Rachel, već i za drugu djecu u obitelji. Mislim, moj otac ima kontakt sa svima njima. Nisu svi oduševljeni mojoj idejom, pogotovo ne moji roditelji. Ali morat će se nositi s tim. Godinama sam šutjela zato jer sam mislila da štitim svoju obitelj, a u stvari sam štitila svog oca. Time što nisam rekla, stavila sam u opasnost svu djecu u obitelji.

Iako se Jamne ponijela odgovorno i hrabro, nisu svi bili zahvalni za tu informaciju. U tipičnoj incestuoznoj obitelji neki će vam rođaci zahvaliti što ste im rekli, drugi vam neće vjerovati, a neki će se razbjesniti i optužiti vas za laž i izdaju roditelja. Kao i kod sučeljavanja, reakcija drugih članova obitelji u velikoj mjeri određuje prirodu vaših budućih odnosa s njima. Neki vaši obiteljski odnosi mogli bi se prekinuti, ali to je cijena koju morate platiti da biste zaštitili djecu. Incest može postojati samo u zavjeri šutnje. Prekidanje šutnje je važan dio prekidanja kruga.

"Žao mi je što sam te povrijedio"

Jedno je od obilježja otrovnih roditelja da se rijetko ili nikad ne ispričaju za svoje destruktivno ponašanje. Zato je vaša isprika ljudima koje ste povrijedili - pogotovo vašoj djeci - važan dio prekidanja kruga. Možda to doživljavate kao neugodnost ili znak slabosti. Možda se bojite da će isprika umanjiti vaš autoritet, ali sam se uvjerila da će vas djeca još više poštovati zbog nje. Čak i dijete može osjetiti da je dobrovoljna isprika znak karaktera i hrabrosti. Iskrena je isprika jedna od najiscjeljujućih aktivnosti koje ćete poduzeti, a koje prekidaju krug nasilja.

Dok je Holly radila na boli svog zlostavljanog djetinjstva, shvatila je da se želi ispričati svom sinu. No, bojala se. Nije mogla smisliti što reći. Da bih joj pomogla, upotrijebila sam igranje uloga. Na našem sljedećem sastanku približila sam svoj stolac njezinom i uhvatila je za ruke. Zatražila sam je da zamisli da je ona njezin sin, Stuart, a da sam ja ona, Holly. Tražila sam od "Stuarta" da mi kaže kako se osjećao zbog zlostavljanja:

HOLLY (kao Stuart): Mama, stvarno te volim, ali te se i bojim. Kada poludiš i počneš me udarati, osjećam se kao da me stvarno mrziš. Često ne znam što sam učinio. Pokušavam biti dobar, ali... Mama, molim te, nemoj me više udarati.

Holly je zastala, boreći se sa suzama. Proživljavala je bol svoga sina i svoju vlastitu. Poželjela je da je rekla svojoj majci sve ono što je zamislila da bi njezin sin rekao njoj. Odlučila je otići kući i ispričati se Stuartu još iste večeri. Sljedećeg je tjedna došla na susret blistajući. Isprika Stuartu nije bila uopće teška kao što je očekivala. Samo je razmišljala o stvarima koje je oduvijek željela čuti od svojih roditelja. Objasnila je: Rekla sam mu: "Zlato, učinila sam neke stvari koje su te jako povrijedile i jako se sramim. Nisam te imala pravo udarati. Nisam te imala pravo nazivati pogrdnim imenima. Ti nisi učinio ništa da bi to zaslužio. Ti si prekrasno dijete. Bila je to moja greška, dušo, samo moja, ali napokon sam dobila pomoć koju sam trebala odavno potražiti. Znaš, moji su me roditelji jako tukli i nikad nisam znala koliko ljutnje držim u sebi. Naučila sam puno novih načina ponašanja kad se naljutim i vjerojatno si primijetio da više ne planem tako naglo. I iskreno mislim da te više neću udarati. Ali ako to učinim, želim da odeš kod susjeda i potražiš pomoć. Ne želim te više nikad povrijediti. To je loše za nas oboje. Stvarno te volim, zlato. Stvarno mije žao. "

Kada se ispričate svojoj djeci, učite ih da vjeruju svojim osjećajima i percepciji. Zapravo govorite: "Stvari koje sam učinio, za koje si mislio da nisu dobre, doista nisu dobre. Imao si se pravo tako osjećati." Također im pokazujete da ste spremni preuzeti odgovornost za svoje pogreške. Poruka se sastoji u tome da je u redu da i vaša djeca griješe, sve dok za to preuzimaju odgovornost. Time što ste se ispričali, jasno im pokazujete ponašanje puno ljubavi. Imate tu moć promijeniti sudbinu svoje djece. Kad se oslobodite naslijeđa krivnje, mržnje prema samima sebi i ljutnje, također oslobađate i svoju djecu. Kad prekinete obiteljske obrasce i začarani krug, svojoj djeci dajete neprocjenjiv dar, a i njihovoj djeci i unucima. I tako kreirate budućnost.