VI. - PONEKAD SU OZLJEDE I VANJSKE

Fizički zlostavljači

Ljutim se stalno sama na sebe i ponekad se rasplačem bez ikakvog razloga. To je vjerojatno moje nezadovoljstvo samom sobom. Stalno razmišljam o tome kako me moji roditelji ponižavaju i vrijeđaju. Ne mogu zadržati prijatelje duže vrijeme. Razvila sam obrazac odsijecanja cijele grupe prijatelja u nekom trenutku. Pretpostavljam daje to stoga što ne želim da

saznaju kako sam loša.

Kate, četrdesetogodišnja plavuša, ozbiljnog lica, kontrolor kvalitete proizvoda u velikoj firmi, došla je kod mene na preporuku obiteljskog liječnika. Imala je napade panike u svom automobilu i u dizalu zgrade u kojoj je radila. Njezin joj je liječnik prepisao sredstva za umirenje, ali je bio zabrinut za Katinu odbojnost da izađe iz svog stana, osim kad bi išla na posao. Molio ju je da što prije potraži psihološku pomoć.

Prva stvar koju sam primijetila kod Kate jest da je njezin izrazito nesretan izraz izgledao ukalupljen u njezino lice - kao da se nikad nije naučila smijati. Nije trebalo dugo da otkrijem zašto.

Odrasla sam u višoj klasi, u predgrađu St. Louisa. Imali smo sve što se novcem moglo kupiti. Izvana smo djelovali kao savršena obitelj. Ali iznutra...Moj bi otac znao imati svoje lude ispade bijesa. Oni bi obično uslijedili nakon što bi se posvađao s mamom. Jednostavno bi se okrenuo onome tko mu je bio pri ruci. Skinuo bi svoj remen i počeo udariti mene ili moju sestru, po nogama, glavi, gdje god

nas je mogao dohvatiti, Kad bi počeo, uvijek sam se bojala da nikada neće prestati.

Njezina depresija i strah bili su naslijede djeteta koje su tukli.

Sveamerički zločin

U milijunima američkih domova, u svim socijalnim, ekonomskim i obrazovnim slojevima, svakog se dana čini strašan zločin – fizičko zlostavljanje djece. Postoji visok stupanj nesuglasica i zbrke oko definicije fizičkog zlostavljanja. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da roditelji ne samo da imaju pravo, već i odgovornost koristiti se tjelesnim kažnjavanjem svoje djece. Najčešći moto roditeljstva u engleskom jeziku još uvijek glasi: "Poštedi batinu i razmazi dijete." Sve donedavno, djeca nisu imala nikakva zakonska prava. Promatrana su kao imovina, dijelovi vlasništva njihovih roditelja. Stotine godina, roditeljska prava su smatrana svetinjom - u ime discipline roditelji su mogli raditi svojoj djeci gotovo sve što su htjeli, samo ih nisu smjeli ubiti.

Danas su se naša mjerila suzila. Problem fizički zlostavljanog djeteta toliko se proširio, da je prepoznavanje u javnosti prisililo naš pravni sustav da postavi granice u fizičkom kažnjavanju. U pokušaju da se razjasni što sve čini fizičko zlostavljanje, Kongres je 1974. donio Odluku o državnoj

prevenciji i tretmanu zlostavljane djece.

Ovaj spis definira fizičko zlostavljanje kao: "nanošenje fizičkih ozljeda, kao što su masnice, opekotine, modrice, porezotine, frakture kostiju i lubanje, koje su uzrokovane udaranjem, lupanjem, grizenjem, udaranjem, rezanjem, vezanjem, pljuskanjem, itd." Kako se ta definicija primjenjuje u zakonu, često je stvar interpretacije. Svaka država ima svoje zakone o zlostavljanju djece koji su slični saveznom zakonu, koji je donekle mutan u svom opsegu. Dijete sa slomljenom rukom je očigledno bilo zlostavljano, ali većina tužitelja imat će odbojnost prema podizanju tužbe protiv roditelja koji je nanio ozljede djetetu prilikom davanja batina.

Nisam odvjetnik ni policajac, ali više od dvadeset godina gledam patnju koju može stvoriti "legalno" tjelesno kažnjavanje. Imam vlastitu definiciju fizičkog zlostavljanja: to je svako ponašanje koje dovodi do značajne fizičke boli kod djeteta, bez obzira ima li nekih vidljivih znakova zlostavljanja.

Zašto roditelji tuku svoju djecu?

Većina roditelja osjetila je potrebu da udari dijete, barem jednom, u nekom određenom trenutku. Ti osjećaji mogu biti osobito izraženi kada dijete ne želi prestati plakati, prigovarati ili prkositi nam. Ponekad to ima manje veze s djetetovim ponašanjem, već je više vezano uz našu

iscrpljenost, razinu stresa, anksioznosti ili nezadovoljstva. Mnogi se od nas uspijevaju oduprijeti impulsu da udare djecu. Nažalost, mnogi roditelji nisu toliko suzdržani.

Možemo samo nagađati zašto, ali roditelji koji fizički zlostavljaju svoju djecu imaju neke zajedničke karakteristike. Kao prvo, imaju izražen nedostatak kontrole impulsa. Roditelji, koji fizički zlostavljaju, napast će svoju djecu uvijek kad imaju neke negativne osjećaje koje moraju izbaciti. Čini se da ti roditelji imaju vrlo malo, ako uopće imaju, svjesnosti o posljedicama toga što rade svojoj djeci. To je gotovo automatska reakcija na stres. Impuls i akcija su kod njih ista stvar.

Fizički zlostavljači često sami potječu iz obitelji u kojima je zlostavljanje bilo uobičajeno. Veći dio njihovog odraslog ponašanja direktno je ponavljanje onoga što su doživjeli i naučili u mladosti. Njihov model ponašanja bio je zlostavljač. Nasilje je jedini alat koji su naučili koristiti u

suočavanju s problemima i osjećajima - osobito s osjećajima ljutnje.

Mnogi roditelji koji fizički zlostavljaju uđu u odraslo doba s ogromnim emocionalnim manjkom i neispunjenim potrebama. Emocionalno, oni su još uvijek djeca. Često u svojoj djeci vide

zamjenske roditelje koji bi trebali ispuniti emocionalne potrebe, koje njihovi pravi roditelji nisu ispunili. Zlostavljači postanu bijesni kad dijete ne može ispuniti njihove potrebe. Oni planu. U tom trenutku, dijete je više nego ikad zamjenski roditelj, jer je zapravo roditelj zlostavljača ona osoba na

koju je zlostavljač zapravo bijesan.

Mnogi od ovih roditelja također imaju problema i s alkoholom ili drogama. Konzumacija psihoaktivnih tvari često doprinosi slomu kontrole impulsa, iako ni u kom slučaju nije jedina. Postoji mnogo tipova fizičkih zlostavljača, ali na najtamnijem dijelu spektra nalaze se oni koji naizgled imaju djecu iz jednog jedinog razloga, a to je da bi ih zlostavljali. Mnogi od ovih ljudi izgledaju, razgovaraju i ponašaju se kao ljudska bića, ali su čudovišta - u potpunosti bez osjećaja i osobina koje daju ljudskost većini nas. Ti ljudi prkose razumijevanju; nema logike za njihovo ponašanje.

Privatni holokaust - nema izlaza

Katin otac bio je cijenjeni bankar, išao je u crkvu, pravi obiteljski čovjek - teško da pripada u tipove koje ljudi najčešće zamišljaju kad čuju izraz zlostavljači djece. Ali Kate nije živjela u zamišljenoj stvarnosti,žiyjela je u pravoj noćnoj mori.

Moja sestra i ja počele smo zaključavati naša vrata noću jer smo bile jako uplašene. Nikad neću zaboraviti slučaj kad mi je bilo jedanaest, a sestri devet. Skrivale smo se ispod kreveta, a on je nastavljao lupati po vratima. Nikad nisam bila tako uplašena u cijelom svom životu. Tada,

odjednom, srušio je vrata, kao u filmovima. Bilo je zastrašujuće. Vrata su samo poletjela u sobu. Pokušale smo pobjeći, ali zgrabio nas je obje, bacio nas u kut i počeo nas tući svojim remenom. Vikao je: "Ubit ću vas ako se još jednom zaključate!" Mislila sam da će nas ubiti u tom trenutku.

Klima užasa koju Kate opisuje prožima domove fizički zlostavljane djece. Čak i u tihim trenucima, ta djeca žive u strahu da će vulkan bijesa eruptirati svakog trena. I kada se to dogodi, sve što žrtva napravi da bi otklonila udarce, samo još više razljuti zlostavljača. Katini očajnički pokušaji

da se zaštiti, skrivajući se pod krevet i zaključavajući vrata, samo su pojačavali očevo iracionalno ponašanje. Nema sigurnog mjesta na koje bi se mogla sakriti, nema bijega od zlostavljača, nema zaštitnika koji bi je zaštitio.

Nikad ne znaš kad će se to dogoditi

Prvi put sam srela Joea, dvadesetsedmogošnjaka, na seminaru koji sam vodila na fakultetu za psihologiju, gdje je on bio završna godina. Spomenula sam u svom izlaganju da pišem knjigu o otrovnim roditeljima. Joe me je potražio za vrijeme pauze za ručak i dobrovoljno se javio da bude slučaj u mojoj knjizi. Imala sam više nego dovoljno materijala za knjigu iz vlastite prakse, ali nešto mi je u glasu tog mladića govorilo da mu treba razgovor s nekim. Susreli smo se sljedećeg dana i razgovarali nekoliko sati. Bila sam impresionirana, ne samo njegovom otvorenošću i iskrenošću, već i iskrenošću njegove želje da iskoristi svoje bolno iskustvo kako bi pomogao drugima.

Uvijek bih dobivao batine u svojoj sobi, više se i ne sjećam zašto. Mogao sam raditi bilo što, kad bi otac upao u sobu i počeo vikati punim plućima. Sljedeće čega se sjećam je da bi me počeo udarati, sve dok me ne bi pritjerao uza zid. Tako me je jako udario da bih bio omamljen i nisam više znao što se događa oko mene. Najstrašniji dio je da nikad nisam znao što će izazvati taj njegov ispad.

Joe je veći dio svog djetinjstva proveo čekajući na veliki nagli val u obliku svog oca, znajući da nema načina da ga izbjegne. To iskustvo je proizvelo snažan, dugotrajan strah da će biti povrijeđen i izdan. Dva braka završila su razvodom jer nije mogao naučiti vjerovati.

To jednostavno ne nestaje samim tim što se iseliš ili oženiš. Uvijek se bojim nečega i mrzim se zbog toga. Ali ako se tvoj otac, koji bi te trebao voljeti i brinuti se za tebe, ponaša na taj način, pa što će ti se tek dogoditi upravom svijetu?! Zeznuo sam puno veza jer ne mogu nikome dozvoliti da mi se previše približi. Tako me je sram zbog toga, i sram me je što sam tako prokleto uplašen cijelo vrijeme. Ali život me jednostavno plaši na mrtvo ime. Zaista se jako trudim u svojoj terapiji doći do vrha tih stvari jer znam da neću biti od puno koristi, ni sebi ni drugima, dok to ne sredim, ali, dragi Bože, to je borba.

Užasno je teško ponovno zadobiti povjerenje i osjećaj sigurnosti kad ih roditelji jednom pogaze. Svi mi razvijamo svoja očekivanja o tome kako će se ljudi odnositi prema nama na temelju naših odnosa s roditeljima. Ako su ti odnosi, u većem dijelu, emocionalno blagotvorni, poštuju naša

prava i osjećaje, odrast ćemo očekujući od drugih da nas tretiraju na sličan način. Ta pozitivna očekivanja dozvoljavaju nam da budemo relativno ranjivi i otvoreni u našim odraslim vezama. Ali ako je, kao u Joeovom slučaju, djetinjstvo razdoblje nepopustljive tjeskobe, napetosti i boli, razvijamo negativna očekivanja i nepopustljive brane.

Joe je očekivao najgore od drugih. Očekivao je da ga povrijede i loše postupaju s njim, kao i u djetinjstvu. Tako je navukao na sebe emocionalni oklop. Nikome nije dozvoljavao da mu se previše približi. Nažalost, oklop se pokazao više kao emocionalni zatvor nego kao zaštita.

"Imam tako puno problema - nije čudno što ti ih moram pokazati"

Joe nikad nije razumio što je potaklo njegovog oca. Drugi zlostavljači imaju potrebu da ih se razumije. Oni tuku svoju djecu, a zatim ih mole da ih razumiju, čak traže njihov oprost. Tako je bilo i kod Kate: Sjećam se baš jedne određene, strašne noći nakon večere, dok je moja mama bila u kupovini. Otac me je zaista mlatio prokletim remenom. Vrištala sam tako glasno da je jedan od naših susjeda pozvao policiju, ali moj otac ih je uspio uvjeriti da je sve u redu. Rekao im je da se buka čuje s televizora, i upalilo je. Stajala sam tamo, dok su se suze slijevale niz moje lice i s oteklinama na rukama, ali oni su svejedno progutali priču. Zašto i ne bi? Moj otac je bio jedan od najmoćnijih ljudi u gradu. Ali barem su ga smirili. Nakon što su otišli rekao mije da je pod velikim

stresom u posljednje vrijeme. Nisam znala ni što stres znači, ali on je zaista htio da razumijem kroz što prolazi. Rekao mi je da moja mama više nije dobra prema njemu...Da ne želi spavati s njim i da nije u redu da žena ne spava sa svojim mužem. Zato je bio tako uzrujan cijelo vrijeme.

Katin otac je otkrio neprikladne, intimne informacije djetetu koje je bilo premaleno da bi ih razumjelo. S druge strane, očekivao je da ga ona emocionalno utješi. Ova zamjena uloga zbunjivala je i čudila Kate, ali to je vrlo često kod zlostavljajućih roditelja. Oni žele da im njihova djeca daju

olakšanje i oprost; tuku ih, a zatim za to ponašanje okrivljuju nekog drugog. Umjesto da se direktno suoči sa svojim bračnim problemima, Katin otac je objašnjavao svoj bijes i seksualne frustracije kćerki, a zatim je racionalizirao svoje nasilje okrivljujući svoju ženu. Fizičko nasilje nad djecom često je reakcija na stres na poslu, sukobe s drugim članovima obitelji ili prijateljima, ili na opću napetost zbog nezadovoljavajućeg života. Djeca su lake mete: ne mogu se braniti i može ih se preplašiti, tako da šute. Nažalost, i za zlostavljača i za žrtvu, iskaljivanje ljutnje daje zlostavljaču samo privremeni mir. Pravi izvor njegovog bijesa ostaje nepromijenjen i čeka da se ponovo prelije.

Žalosno je da ostaju i iste bespomoćne mete njegovog bijesa, predodređene da usišu taj bijes i ponesu ga sa sobom u odraslost.

"To činim za tvoje dobro"

Drugi zlostavljači umjesto da okrivljuju druge za svoje ponašanje, pokušavaju ga opravdati, kao da je u djetetovom najboljem interesu. Mnogi roditelji još uvijek vjeruju da je fizičko kažnjavanje jedini učinkoviti način da unesu u svoju kuću neku moralnu lekciju ili lekciju iz ponašanja. Mnoge od tih "lekcija" daju se u ime religije. Osim Biblije, nijedna knjiga nije bila toliko krivo shvaćana kao opravdavateljica batina.

Bila sam prestravljena pismom koje se pojavilo u kolumni Ann Landers: Druga Ann Landers, bila sam razočarana vašim odgovorom na pismo djevojčice koju je majka znala tući remenom. Nastavnik tjelesnog je primijetio modrice na njezinim nogama i leđima i nazvao to "zlostavljanjem djeteta ". Zašto ste vi protiv udaranja djeteta, kad Biblija vrlo jasno govori da je to ono što bi roditelji trebali raditi? Redak 23:13 glasi: "Ne uskraćuj djetetu opomene, jer, udariš li ga šibom, neće umrijeti." Poslovica 23:14 kaže: "Biješ ga šibom, ali mu dušu iz Podzemlja izbavljaš."

Takvi roditelji često vjeruju u prirođenu zlonamjernost djece. Vjeruju da će izrazito batinanje spriječiti dijete da se pokvari. Govore stvari poput: "Odgojena sam šibom; udarac tu i tamo nije mi škodio," ili: "Moram utjerati strah od Boga u njega", "Mora znati tko je gazda", ili pak: "Mora znati što ga čeka, kako bi se pridržavao pravila."

Drugi roditelji pokušavaju opravdati batine kao nužni ritual, da bi djeca postala čvršća, hrabrija ili jača. To su usadili Joeu: Majka mog oca je umrla kada je on imao 14. Nikada to nije prebolio. Još uvijek nije prešao preko toga, a imat će 64 godine. Nedavno mi je rekao da je strog prema meni jer nije htio da imam osjećaje. Koliko god to bolesno zvučalo, razvijao je teorije o tome da kad ne osjećaš, nećeš morati iskusiti bol života. Časna riječ, vjerujem da me je štitio od toga da budem povrijeđen. Nije htio da iskusim onakvu bol kroz koju je on prošao kada mu je umrla majka.

Umjesto da Joea učine jačim ili manje ranjivim, batine su dovele do toga da je živio u strahu i da je postao nepovjerljivim prema drugima, i daleko slabije opremljenim da uspije u svijetu. Apsurdno je vjerovati da izrazito fizičko kažnjavanje može imati bilo kakav pozitivan utjecaj na dijete. Zapravo, istraživanja pokazuju da fizičko discipliniranje nije osobito učinkovito kao kazna, čak niti za određena neželjena ponašanja. Batine su se pokazale samo kao privremeno rješenje, i u djeci stvaraju snažne osjećaje bijesa, fantazije o osvećivanju i mržnju prema samome sebi. Prilično je jasno da mentalna, emocionalna i često tjelesna šteta koju uzrokuje fizičko zlostavljanje daleko nadmašuje bilo kakve trenutne prednosti.