Oresta nije izliječio psihoterapeut, već je to učinio on sam. Čak i da su postojali vrhunski psihijatri u drevnoj Grčkoj, on bi se ipak morao sam izliječiti jer, kao što sam rekao, psihoterapija je samo oruđe - disciplina. O pacijentu ovisi hoće li iskoristiti ili odbiti to oruđe, a kad ga je jednom odabrao, pacijent odlučuje koliko će ga koristiti i u koju svrhu. Postoje ljudi koji će svladati sve prepreke primjerice, nedostatak novca, ranije katastrofalno iskustvo s psihijatrom, neodobravanje obitelji, hladne i odbojne klinike kako bi se podvrgli terapiji i iskoristili je na najbolji mogući način. Drugi će, međutim, odbiti terapiju i kad im je servirana na srebrnom pladnju, a u slučaju da je i prihvate, osjećat će se neugodno i neće izvući nikakvu korist iz nje, bez obzira koliko ljubavi i znanja ulagao terapeut. Premda na kraju uspješne terapije dolazim u iskušenje da osjećam kako sam ja taj koji je izliječio pacijenta, ipak sam potpuno svjestan da sam ja bio samo katalizator te da sam imao sreću to biti. Budući da na kraju ipak ljudi liječe sami sebe uz pomoć psihoterapije ili bez nje, zašto je tako malo onih koji se odlučuju raditi na sebi? Put duhovne zrelosti, premda težak, dostupan je svima. Zašto onda toliko malo ljudi ide tim putem?

Na ovo se pitanje pozivao Krist kad je govorio: "Mnogi su pozvani, ali malo ih je izabrano."  Zašto ih je toliko malo izabrano i po čemu se oni razlikuju od većine drugih? Uvriježen odgovor psihijatara na ovo pitanje temelji se na konceptu razlikovanja ozbiljnosti psihopatologije.

Drugim riječima, oni vjeruju da , iako je većina ljudi bolesna, neki su bolesniji od drugih, stoga je onog bolesnijeg teže i izliječiti. Štoviše, težina nečije psihičke bolesti izravno je uvjetovana težinom i vremenom uskraćivanja roditeljske ljubavi tijekom djetinjstva. Preciznije, osobe koje pate od psihoza primale su iznimno malo roditeljske ljubavi i pažnje i to za vrijeme prvih devet mjeseci života. Njihova bolest se može liječiti raznim oblicima tretmana, ali ju je gotovo nemoguće izliječiti. Osobe s poremećajem ličnosti također su doživjele neprimjerenu brigu roditelja, ali u periodu od devetog mjeseca do druge godine života. Oni su manje bolesni od psihotičnih, ali još uvijek teško bolesni i teško izlječivi. Osobe koje pate od neuroza imale su primjerenu brigu roditelja u ranom djetinjstvu, ali su kasnije patile zbog neodgovarajuće njega roditelja i to u periodu od druge do pete ili šeste godine života. Neurotičari su manje bolesni od psihotičnih osoba i onih s poremećajem ličnosti te ih je prema tome lakše liječiti i izliječiti.

Držim kako u ovoj shemi ima mnogo istine te da ona čini glavninu psihijatrijske teorije koja je vrlo korisna u praksi. Ne treba je nemilosrdno kritizirati, ali ipak ona ne uključuje sve relevantne elemente. Između ostalog, ona podcjenjuje ogroman značaj roditeljskog odnosa u kasnijem djetinjstvu i adolescenciji. S razlogom se vjeruje kako loš roditeljski odnos u tim godinama može prouzrokovati psihičku bolest, a da dobar roditeljski stav može izliječiti mnoge, možda i sve, rane koje su nastale u ranom djetinjstvu. Ova shema ima vrijednost predviđanja u statističkom smislu neurotičara je u presijeku lakše liječiti nego osobu s poremećajem ličnosti, a njih je pak lakše liječiti nego psihotične osobe, međutim, ne može se predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati pojedinac. Tako sam, primjerice, najveći napredak doživio s čovjekom koji je patio od teške psihoze te smo terapiju potpuno uspješno priveli kraju već za devet mjeseci. S druge strane, radio sam tri godine na slučaj jedne žene koja je imala "samo" neurozu, da bih postigao minimalno poboljšanje stanja.

Shema različitih težina bolesti ne uzima u obzir ni ono nešto kratkotrajno u ličnosti pacijenta, što bismo mogli nazvati "volja za sazrijevanjem". Moguće je da netko vrlo bolestan istovremeno posjeduje iznimno snažnu volju za sazrijevanjem i u takvom slučaju dolazi do izlječenja. Nasuprot tomu, osoba s blagim poremećajem ali, i s nedostatkom volje neće se pomaknuti ni centimetar na putu prema ozdravljenju. Stoga vjerujem kako je pacijentova želja za sazrijevanjem jedna od ključnih odrednica uspjeha ili neuspjeha u terapiji. Ipak, ovaj čimbenik ne prihvaćaju i ne priznaju čak ni suvremene psihijatrijske teorije.

Premda sam svjestan iznimne važnosti ove volje za sazrijevanjem, nisam siguran koliko ću biti u mogućnosti pridonijeti njezinom razumijevanju, budući da nas ovaj koncept ponovno dovodi do ruba misterija. Posve je očito kako je volja za sazrijevanjem u suštini jednaka fenomenu ljubavi. Ljubav je volja za obogaćivanjem sebe s ciljem duhovnog razvoja. Ljudi koji vole su, po definiciji, ljudi koji sazrijevaju. Već sam govorio kako se sposobnost za ljubav razvija preko roditelja koji vole svoju djecu, ali sam dodao i to da samo roditeljsko poticanje ljubavi nije dostatno za postojanje ove sposobnosti kod svih ljudi. Čitatelj će se sjetiti kako sam drugi dio knjige završio s četiri pitanja o ljubavi, od kojih ćemo dva sad razmotriti: zašto nekim ljudima ne pomaže tretman najboljih terapeuta punih ljubavi i zašto neki ljudi nadilaze djetinjstvo bez ljubavi (sa ili bez pomoći terapije) i postaju osobe pune ljubavi. Čitatelj će se također sjetiti moje izjavio kako sumnjam da ću uspjeti na zadovoljavajući način odgovoriti na ova pitanja. Međutim, nagovijestio sam da će više svjetlosti na to baciti razmatranje koncepta o milosti.

Počeo sam vjerovati, a pokušao sam to i demonstrirati, kako je ljudska sposobnost voljenja te prema tome i volja za sazrijevanjem, potpomognuta ne samo ljubavlju njihovih roditelja tijekom djetinjstva, već i milošću ili božjom ljubavlju. To je moćna sila van svijesti koja djeluje kroz podsvijest i ljubav, i to na načine koje ne možemo razumjeti. Milosti omogućava ljudima da nadmašuju traume iz djetinjstva i postanu pojedinci puni ljubavi, koji su se uzdigli daleko iznad svoji roditelja na ljestvici ljudske evolucije. Zašto, onda, samo neki ljudi duhovno sazriiju i uzdižu se iznad okolnosti u kojima su odrasli? Vjerujem da je milost dostupna svakome, da smo svi podjednako zaogrnuti plastom božje ljubavi. Dakle, jedini odgovor koji mogu dati jest da se većina nas ne odaziva na poziv milosti i odbija njezinu pomoć. Kristove riječi: "Mnogi su pozvani, ali rijetki su odabrani", mogle bi značiti i "Sve nas je milost pozvala, ali rijetki od nas su se odazvali."

Prema tome, sad možemo ovako postaviti pitanje: Zašto se tako mali broj nas odaziva pozivu milosti? Zašto se većina nas zapravo odupire milosti? Ranije smo rekli da milost, na neki način, povećava našu otpornost prema bolestima. Znači li to da imamo i gotovo isto toliku otpornost prema zdravlju? Na ovo smo pitanje već odgovorili. Prokleti smo našom lijenošću, prvobitnim grijehom entropije. Kao što je milost konačni izvor sile koja nas gura pri našem uspinjanju stepenicama evolucije, tako je entropija izvor otpora prema toj sili, želja da ostanemo gdje jesmo, bez napora uzdizanja. Već smo govorili koliko je teško disciplinirati se, istinski voljeti i duhovno sazrijevati. Prirodno je to što izbjegavamo teškoće. Već smo se bavili s osnovnim problemima entropije ili lijenosti, ali postoji jedan aspekt tog problema koji svakako trebamo ponovno i posebno spomenuti pitanje moći.

Psihijatri, ali i mnogi laici, upoznati su s činjenicom da se psihijatrijski problemi pojavljuju u značajnoj frekvenciji kod pojedinaca koji se unaprjeđuju na položaje veće odgovornosti i moći. Vojni psihijatri koji su osobito upoznati s problemom "neuroze unaprjeđenja", svjesni su kako se taj problem ne javlja u pravilnoj frekvenciji, budući da veliki broj vojnika odbija unaprjeđenje. Postoji ogroman broj niže rangiranih vojnih lica koji jednostavno ne žele napredovati u službi. A, postoje i oni koji bi radije umrli nego postali časnici te često po nekoliko puta odbijaju polaganje časničkih ispita, iako po svojoj inteligenciji i karakteru imaju sve preduvjete.

Tako je to kod duhovnog razvoja jednako kao i u profesionalnoj karijeri jer je poziv milosti unaprjeđenje, poziv na položaj većih odgovornosti i veće moći. Biti svjestan milosti, neprestano osjećati njezinu prisutnost, spoznati bliskost s Bogom, znači i neprekidan osjećaj unutrašnje opuštenosti i mira, kojeg posjeduje samo nekolicina njih. S druge strane, ova spoznaja i svijest donose sa sobom ogromnu odgovornost jer doživjeti bliskost s Bogom znači i obvezu biti poput Boga, obvezu biti prenosnik njegove moći i dobrote. Odaziv milosti jest odaziv napornom životu, punom služenja i žrtvovanja. To je poziv za prelazak iz duhovnog djetinjstva u duhovnu zrelost, poziv sa postanemo roditelji cijelom čovječanstvu. T.S.Eliot je ovo opisao u Božičnoj propovijedi koju drži Thomas Becket, u drami "Ubojstvo u katedrali".

"Ali, zamislite se na trenutak nad riječju "mir". Ne čini li vam se čudnim što su anđeli objavili Mir, kad je svijet neprestano u ratu ili u strahu od rata? Čini li vam se kako su anđeoski glasovi pogriješili i da su obećanja prevare i razočaranja?

Razmislite sad kako je Naš Gospod govori o Miru. Rekao je svojim učenicima: "Vama ostavljam svoj mir, vama dajem svoj mir." Je li doista mislio na mir kakvim ga mi vidimo: englesko kraljevstvo u miru sa svojim susjedima, baruni u miru s kraljem, velikaši prebrojavaju svoje mirnodobske dobitke, čisto ognjište, najbolja vina prijateljima za stolom, supruga pjeva djeci? Ti ljudi, Njegovi učenici, nisu poznavali takve stvari. Išli su na daleka putovanja, patili na kopnu i moru, doživljavali mučenja, zatvaranja, razočaranja, umirali kao mučenici. Na što je onda On mislio? Upitate ti se ovo, tada se sjetite kako je On rekao i: "Dajem vam, ali ne onako kako svijet daje." Dakle, On je svojim učenicima dao mir, ali ne mir kakav daje svijet."

Dakle, milost je popraćena s ogromnim odgovornostima, obvezama i dužnostima. Ne čudi stoga što mnogi sposobni časnici ne žele veće činove, ili što mnogi pacijenti ne žele osjetiti moć koju pruža istinsko psihičko zdravlje. Mlada žena koja je dolazila na terapiju godinu dana zbog depresije i koja je o psihoterapiji naučila mnogo od svoje rodbine, bila je jednog dana vrlo radosna jer je izvjesnu obiteljsku situaciju razriješila mudro i s lakoćom. "Zbilja se dobro osjećam zbog toga," kazala je. "Voljela bih kad bi se češće mogla ovako osjećati." Rekao sam joj kako je to moguće, ističući da se tako dobro osjećala zato što se prvi put nalazila u situaciji da ima moć. Budući da je bila svjesna neprimjerene komunikacije i načina na koji je njena obitelj pokušavala manipulirati s njom tjerajući je da ispuni njihove nerealne zahtjeve, ona se lako snašla i ovladala situacijom.

Rekao sam joj kako bi mogla ovaj tip svijesti proširiti i na ostale situacije te da bi se uvijek osjećala kako ima sve pod kontrolom. Pogledala me je užasnuto. "Ali, to bi podrazumijevalo neprestano razmišljanje!", rekla je. Složio sam se njom da bi nakon mnogo razmišljanja njena moć evoluirala te bi se oslobodila osjećaja bespomoćnosti koja je bila osnova njene depresije. Razbjesnila se.

"Ne želim misliti cijelo prokleto vrijeme," zagrmila je.

"Nisam došla ovdje da biste mi otežali život. Želim se opustiti i uživati. Vi očekujete od mene da budem kao Bog ili nešto slično." Nažalost, ubrzo nakon ovog razgovora, ova potencijalno briljantna žena prestala je sa svojom terapijom, iako je bila daleko od izlječenja. Prestrašila se zahtijeva koje je psihičko zdravlje tražilo od nje.

Laicima može zvučati čudno, ali psihoterapeuti su upoznati s činjenicom da se ljudi obično plaše psihičkog zdravlja. Glavni dio zadatka psihoterapije nije samo dovođenje pacijenta do iskustva psihičkog zdravlja, već i to da kroz mješavinu utjehe, smirivanja i nepokolebljivosti, spriječe pacijente da pobjegnu od iskustva do kojeg su došli. Jedan aspekt ovog straha prilično je opravdan i sam po sebi nije nezdrav: to je strah od pogrešne upotrebe tek zadobivene moći. Sveti August je napisao: "Dilige et quod vis fac" što znači "Ako volite i marljivi ste, možete postići što god želite."

Ako ljudi dovoljno napreduju u psihoterapiji, na koncu će prestati osjećati kako se ne mogu nositi s nemilosrdnim i zastrašujućim svijetom, i odjednom će spoznati kako doista mogu raditi što god požele. Spoznaja o toj slobodi uistinu je zastrašujuća. "Ako mogu raditi što želim," pomislit će, "što će me spriječiti da ne napravim strašne pogreške, da ne počinim zločin, da ne postanem nemoralan, ne zloupotrijebim svoju slobodu i moć? Jesu li moja ljubav i marljivost dovoljne da me sačuvaju?"

Ako se shvaćanje nečije slobode doživi kao poziv milosti, kao što to često biva, onda će odgovor biti: "0 Bože, bojim se kako nisam dostojan tvoga povjerenja." Ovaj strah je, dakako, sam po sebi sastavni dio marljivosti i ljubavi te je prema tome koristan jer pomaže u samosvladavanju i sprječava zlouporabu moći. Ovaj se razlog ne smije zanemariti, ali on ne smije biti toliko zastrašujući da zbog njega odbacimo poziv milosti i prihvatimo moć za koju smo sposobni. Neki koji su primili poziv milosti, mogu se godinama boriti sa strahom prije nego što ga uspiju prevladati i prihvatiti vlastitu dobrotu. Ukoliko je strah i osjećaj bezvrijednosti toliko velik da stalno sprječava dostizanje moći, tada je to problem neuroze i rad na tom pitanju mora biti središnji dio psihoterapije.

Ali, većini ljudi strah o zlouporabi moći ne predstavlja središnji problem zbog kojeg odbijaju milost. Ne uznemiruje ih toliko onaj dio maksime Svetog Augusta koji kaže: "možete postići sve što želite", već onaj "budite marljivi." Većina nas se ponaša poput djece ili adolescenata, vjerujemo da nam pripada sloboda odraslih, ali imamo malo sluha za odgovornost i samodisciplinu koje podrazumijeva zrelost. Kada se osjećamo opterećeni roditeljima, društvom ili sudbinom, tada su nam potrebne neke više sile koje ćemo moći okriviti za naše stanje. Uzdići se na položaj takve moći da ne možemo kriviti nikoga osim sebe za sve što nam se događa, znači naći se u zastrašujućem položaju. Kao što je već spomenuto, da Bog nije s nama, osjećali bi se strahovito usamljeno. Ipak mnogi od nas ne mogu podnijeti usamljenost koju donosi moć, tako da će radije odbaciti božju prisutnost nego što će pristati da budu gospodari svoga broda. Mnogi žele mir, ali bez usamljenosti i moći. Žele i samopuz-danje koje im donosi zrelost, ali bez nužnog truda.

Već smo govorili o tome kako je teško sazrijevati. Vrlo malo njih ulazi u svijet odraslih bez oklijevanja i spremno prihvaća nove i veće odgovornosti. Većina ih je neodlučna i obično postaju samo dijelom odrasli ljudi, uvijek se povlačeći od zahtijeva apsolutne zrelosti. Tako je i sa duhovnim sazrijevanjem, koje je neodvojivo od procesa psihološkog sazrijevanja. Poziv milosti je u svom krajnjem obliku poziv na sjedinjenje s Bogom, dakle, to je poziv na potpuno odrastanje. Obično zamišljamo doživljaj iznenadnog poziva milosti kao "Oh, kakva sreća!", fenomen. Međutim, po mom iskustvu, to je vrlo često "Oh, kakvo sranje!", fenomen. U trenutku kad napokon čujemo taj zov, mogli bismo kazati: "0 Bože, hvala ti!"; ili: "0 Bože, nisam toga vrijedan!"; ali i: "O Bože, moram li to učiniti?"

Činjenica da su "mnogi pozvani, ali rijetki odabrani", može se lako razjasniti u svjetlu prirodnih teškoća koje nastaju u odazivu milosti. Zato nam se ne nameće pitanje zašto ljudi ponekad ne prihvaćaju psihoterapiju ili ne izvlače iz nje onoliko koliko bi mogli ili zašto ljudi rutinski pružaju otpor prema milosti jer takvo je ponašanje posve prirodno zbog djelovanja sile entropije. Zapravo, nameće se suprotno pitanje: Kako to da se nekolicina njih ipak odaziva tom pozivu? Po čemu se ta nekolicina ljudi razlikuje od većine? Ja na ovo pitanje ne mogu dati odgovor. Ti ljudi mogu dolaziti iz bogatih, kulturnih sredina, ali i iz siromašnih i praznovjernih okruženja. Mogu imati divne roditelje pune ljubavi, ali i odrasti potpuno uskraćeni pažnje. Mogu se podvrgnuti psihoterapiji zbog problema u prilagodavanju ili zbog teške psihičke bolesti. Mogu biti mladi ili stari. Mogu se nenadano i s lakoćom odazvati pozivu milosti. Mogu se opirati i proklinjati, a onda polako popuštati. Zbog svega ovoga ja sam sa svojim dugogodišnjim iskustvom postao manje, a ne više selektivan pri odabiru pacijenata. Duboko se ispričavam svima onima koje sam isključio iz terapije. To je bio rezultat moga neznanja. Jer, shvatio sam kako se u ranoj fazi psihoterapije ne može predvidjeti koji od pacijenata neće reagirati na terapiju, koji će reagirati u velikoj mjeri, a koji će, nekim čudom, sazrijeti sve do stanja milosti. Sam Krist je govorio o koliko je milost nepredvidljiva prilikom obraćanja Nikodemu: "Baš kao što možeš čuti vjetar, ali ne znaš odakle dolazi i kamo će dalje ići, tako je to i sa Duhom. Ne znamo kome ćemo podariti ovaj nebeski život." Premda smo mnogo toga rekli o fenomenu milosti, na kraju ipak moramo priznati njezinu misterioznu prirodu.