Mnogi slučajevi slijetanja neidentificiranih letjelica i njihove čovjekolike posade, uključuju i otmice. Godine 1985., David Webb je objavio studiju o slučajevima otmica. Ustanovio je da je od 300 takvih slučajeva, 140 bilo podrobno istraženo, pri čemu nisu otkriveni znakovi prijevare ili psihičke nestabilnosti svjedoka (Webb, 1985.).

Prvi slučaj otmice koji je privukao pozornost javnosti, bio je slučaj Betty i Barneva Hill (Clark, 1998., str. 489-499). Betty je 26. 09. 1961., poslala pismo o susretu s NLO-om Donaldu E. Keyhoeu, bivšem bojniku mornaričke pješadije, koji je tada bio voditelj NICAP-a (National Investigating Committee on Aerial Phenomena (Nacionalni odbor za istraživanje zračnih fenomena). NICAP je taj slučaj povjerio Walteru N. Webbu, astronomu iz Bostona koji je također istraživao NLO-e. Webb je proveo niz ispitivanja.

Betty Hill imala je 41 godinu kada je prvi put imala bliski susret s NLO-om.

Radila je kao socijalna radnica u službi države New Hampshire, a volontirala je i za "Udrugu za unapređenje prava obojenih". Barney Hill, koji je tada imao 39 godina, radio je kao otpremnik u bostonskoj poštanskoj službi. I on je bio član voditeljskog odbora programa za sirotinjsku potporu i savjetnik pri Američkom vijeću za građanska prava.

Uvečer 19. 09. 1961., Hillovi su putovali iz Quebeca prema svom domu u Portsmouthu, New Hampshire. Dok su prolazili kroz New Hampshire, ugledali su blistavo svjetlo na nebu. Svjetlo je prošlo pokraj Mjeseca i potom im se počelo primicati. Barney je zaustavio automobil, izvadio pištolj iz prtljažnika i potom se opet odvezao. Betty je promatrala predmet dvogledom. Letio je niže i bliže automobilu. Vidjela je disk koji se okretao, uz čiji su se rub nalazili osvijetljeni prozori. Barneyjoj je rekao da je možda riječ o zrakoplovu, no kada je i sam pogledao kroz dvogled, nije mogao vidjeti krila, a nisu ni čuli zvuk zrakoplovnih motora. Ponovno su se zaustavili.

Objekt je sve više odmicao, sve dok nije prošao iza planinskog vrha udaljenog oko 1,5 km. Kada su ponovno krenuli, objekt im se iznova približio. Spustio se na čistinu s njihove desne strane, lebdeći na visini od oko 30 m. Više se nije okretao, a bio je velik otprilike kao zrakoplov s 4i motora.

Barney je zaustavio automobil i izašao da promotri letjelicu dvogledom.

Letjelica se tiho pomicala s jedne na drugu stranu ceste, i dalje lebdeći na visini od 30 m. Potom se počela spuštati. Barney je kroz dvogled, iza prozora na letjelici, vidio nekoliko čovjekolikih stvorenja koji su se pomicali i promatrali ga. Nakon toga su se svi osim jednog odmaknuli od prozora i posvetili se kontrolnim instrumentima, kako se činilo. Letjelica se potom približila Barneyu na udaljenosti od 22,5 m. Stvorenje koje je ostalo na prozoru i dalje je intenzivno promatralo Barneya, koji je pomislio da ga žele uhvatiti. Stoga je odjurio natrag prema autu, vičući: "Žele nas uhvatiti!" Vratio se u auto i hitro odvezao. Supružnici su pokraj mjesta Indian Head, čuli glasan zvučni signal, koji je naizgled dolazio sa stražnjeg dijela automobila. U tomu se trenutku auto zatresao. Barney i Betty su osjetili trnce i pospanost, nakon čega su utonuli u polu-san. Nekoliko trenutaka poslije, ponovno su čuli zvučni signal. Još uvijek su se vozili u autu, ali su izgubili pojam o vremenu. Shvatili su da se nalaze u Ashlandu, oko 56 km dalje od mjesta na kojemu su prvi put čuli zvučne signale. Postupno su došli svijesti i posve se razbudili.

Kada su stigli kući, Hillsovi su osjetili nelagodu. Barneyje osjetio nešto u donjem dijelu trbuha. Betty je zamijetila ružičasti prah na svojoj haljini.

Nisu se mogli jasno sjetiti što se dogodilo nakon što su napustili Indian Head, gdje su vidjeli letjelicu kako lebdi iznad zemlje pokraj njihova automobila.

Barney je o tom susretu izvijestio časnika zrakoplovnih snaga u stožeru 'Pease'. Projekt 'Blue Book' je taj slučaj svrstao u kategoriju slučajeva koji ne raspolažu s dovoljno dokaza za izvođenje nekog suda, premda su kao moguće objašnjenje naveli planet Jupiter. Betty je primijetila dvanaest okruglih oznaka na prtljažniku automobila. Kada je iznad njih stavila kompas, igla se počela okretati, premda je mirovala kada je Betty kompasom prelazila preko drugih dijelova automobila.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, Betty Hill je usnula niz veoma slikovitih, uznemirujućih snova. U studenom je veoma iscrpno zabilježila sva svoja sjećanja na te snove. Slijedi sažetak tih opisa. Izvanzemaljci su odvodili Betty i Barney kroz šumu do letjelice. Jedan joj je izvanzemaljac rekao da će ih pregledati i potom pustiti. Kada su ušli u letjelicu, Barneya su odveli u jednu, a nju u drugu prostoriju. Ondje su je izvanzemaljci pregledavali i ispitivali na različite načine, a uzeli su i nekoliko uzoraka njezina tkiva. Nakon pregleda joj se obratio jedan od čovjekolikih bića. Tijekom tog razgovora, ugledala je knjigu s neobičnim pismom i trodimenzionalnu zvjezdanu kartu, na kojoj je bila označena domovina čovjekolikih bića. Nakon toga je u njezinu prostoriju doveden Barney. Dok su ih ispraćali iz letjelice, Betty je nosila knjigu ispisanu pismom tih čovjekolikih bića.

Željela ju je zadržati kao dokaz da postoje, ali su joj bića oduzela knjigu.

Rekli su joj i da se neće sjećati što se događalo unutar letjelice. Potom su ih odveli do njihova automobila, pokraj kojega su stajali dok se supružnici nisu odvezli. Nakon toga su nastavili vožnju prema svojoj kući.

Tijekom ispitivanja od strane istraživača NICAP-a 25. studenog, Hillovi su shvatili da je njihovo putovanje ukupno trajalo čak 7, umjesto uobičajenih 4 sata. Čak i uz nekoliko zaustavljanja kojih su se sjećali, nedostajalo im je sjećanje na 2 sata. Stoga su pokušali rekonstruirati čitavo putovanje, no shvatih su da se blijedo sjećaju samo onoga što se dogodilo između Indian Heada i Ashlanda. Betty je pomislila da njezini neobični snovi možda mogu objasniti izgubljeno vrijeme. U međuvremenu, na donjem dijelu Barneyeva trbuha pojavile su se okrugle bradavice, koje je dao kirurški ukloniti. Osim toga, počeo je osjećati napade tjeskobe i iznova je počeo pretjerano piti. Radi toga se obratio za pomoć psihijatru.

Poslije su se Hillovi podvrgnuli hipnozi ne bi li vratili sjećanje na izgubljeno vrijeme i tako objasniti svoje snove i psihičke nelagode. Od 1.mj. do 6.mj. 1964., posjećivali su bostonskog psihijatra Benjamina Simona, koji je provodio terapije hipnozom. Barney se prvi podvrgnuo hipnozi, neovisno o Betty. Simon mu je savjetovao da zaboravi sve što se sjetio pod hipnozom. Slijedi opis tih sjećanja. Nakon što je iz blizine vidio NLO, vratio se s Betty u automobil i odvezao se. U trenutku kada su prvi put čuli zvučne signale, u blizini Indian Heada, skrenuo je s autoceste (cesta 3) u šumu protiv svoje volje, kao da je njime upravljala neka viša sila. Na uskoj cesti vidio je 6 čovjekolikih stvorenja, koja su mu pokretima signalizirala da stane. Rekli su mu da se ne boji i da zatvori oči. Nakon toga je osjetio da ga netko vodi iz auta i da se uspinje rampom. Kada je otvorio oči, nalazio se u letjelici, na mjestu koje je opisao kao 'operacijsku dvoranu'.

Ponovno je zatvorio oči. Tada je bio podvrgnut liječničkom pregledu. Osjetio je da mu je na prepone stavljena posuda za izvlačenje uzorka sjemena.

Nakon pregleda, dok su mu oči još uvijek bile zatvorene, odveli su ga iz letjelice niz rampu. Kada je otvorio oči, ugledao je svoj automobil i Betty.

Nije znao zašto su ondje došli. Odvezli su se 30-ak km natrag na cestu br. 3.

Nakon određenog vremena, dok su vozili tom cestom, u blizini Ashlanda drugi put su čuli zvučne signale. I Betty je bila podvrgnuta hipnozi, a njezina su sjećanja uglavnom odgovarala opisima njezinih snova i podudarala su se s Barneyevim sjećanjima pod hipnozom. Poslije su izračunali da su u letjelici proveli oko 2 sata, što je objašnjavalo ono izgubljeno vrijeme.

Barney i Betty su vjerovali da su čovjekolika stvorenja s njima telepatski komunicirala.

Simon je pokušao uvjeriti Barneya da se njegova sjećanja pod hipnozom osnivaju na sjećanjima na Bettyne snove. Ali Barney je odbacio to objašnjenje, ističući da su njegova iskustva sadržavala elemente kojih nije bilo u Bettynim snovima (kao što je tvrdnja da ga je na šumskom putu zaustavilo 6 čovjekolikih bića). U svakom slučaju, Simonova je terapija bila uspješna s obzirom na to da su se Hillovi oslobodili osjećaja tjeskobe i uznemirenosti.

Zabilježen je i drugi slučaj otmice, koji je postao poznat kao slučaj iz Buff Ledgea. Glavni istražitelj bio je Walter N. Webb, voditelj planetarija bostonskog Muzeja znanosti. Dana 7. 08. 1968., šesnaestogodišnji dječak i devetnaestogodišnja djevojka radili su u privatnom ljetnom kampu za djevojčice pokraj Buff Ledgea, smještenog na obali jezera Champlain u državi Vermont. Dječak je objasnio da su se on i djevojka sunčali na doku kada se pred njima pojavio veliki NLO, iz kojega su izašla još 3 manja.

Jedan od 3 NLO-a približio im se, ispuštajući zvukove koji su naizgled bili sinkronizirani s njegovom pulsirajućom aurom. Objekt je bio veličine male kuće. Dječak je unutar njega mogao vidjeti neka čovjekolika stvorenja s velikim glavama i očima i malim ustima. Bili su odjeveni u srebrne uniforme.

Telepatski su mu rekli da dolaze sa drugog planeta i da mu neće nauditi. Kada je pokušao ustati i dotaknuti dno NLO-a, koji je tada lebdio iznad njegove glave, ugledao je zraku svjetlosti i osjetio kako gubi svijest i uzdiže se u zrak, istodobno se držeći za djevojku. Sljedeće što se sjeća jest da je bila večer i da se opet nalazio na doku s djevojkom, dok je NLO lebdio iznad njih i potom nestao. Dječak i djevojka su se razišli. Dječak je bio veoma umoran, ali prije nego li je zaspao, nazvao je obližnji zrakoplovni stožer 'Plattsburgh' i obavijestio je o svom doživljaju. Osoba s kojom je razgovarao rekla mu je da su zaprimili i pozive drugih ljudi, te da za taj događaj nisu odgovorni vojni zrakoplovi. Dječak o tom događaju nije razgovarao s djevojkom, a nakon što su napustili kamp, više se nisu vidjeli. Nekoliko je puta uzaludno pokušao povjeriti ta iskustva svojim prijateljima i rođacima koji mu nisu vjerovali. No, 10 godina poslije, još uvijek je često razmišljao o tome. Stoga je kontaktirao Waltera Webba, koji je odlučio podrobno istražiti taj slučaj. Webb je uz suradnju stručnih kliničkih psihologa podvrgnuo muškarca i ženu odvojenim hipnozama. Obje su osobe opisale slična iskustva, koja su se odnosila na njihovo putovanje NLO-om do matičnog broda, koji se nalazio u svemiru. Tijekom putovanja, oba su ispitanika bila podvrgnuta medicinskim ispitivanjima od strane izvanzemaljaca.

Muškarac je izvijestio da je s izvanzemaljcima komunicirao telepatski. Rekao je da su tijekom povratka na Zemlju, prošli pokraj televizijskog zaslona, koji se nalazio u NLO-u, na kojemu je vidio sebe i djevojku kako leže na doku. Ženina sjećanja na događaje prije ulaska u NLO, uglavnom su se podudarala sa sjećanjima muškarca. Oboje su bili podvrgnuti psihološkim testovima, koji nisu utvrdili nikakve poremećaje njihova psihičkog zdravlja (Webb, 1988.; Thompson, 1993., str. 116-122). Činjenica da su izvješća muškarca i žene, koji međusobno nisu održavali nikakvu vezu, bila do najmanjih pojedinosti nevjerojatno slična, uvjerila je Webba u istinitost tog događaja.

Postoje stotine takvih izvješća o otmicama, od kojih su mnoga međusobno veoma slična. Često takva izvješća sadržavaju snažan seksualni element.

U nekim slučajevima tvrdi se da su izvanzemaljci uzimali uzorke sperme i jajašaca, ili su izvodili neke druge medicinske zahvate povezane s ljudskim reproduktivnim organima. U drugim slučajevima su izvanzemaljci osobno spolno općili s ljudima. Brazilskog farmera Antonija Villasa Boasa, izvanzemaljci su oteli 1957., kada su ga ukrcali na palubu letjelice kojom su upravljala 'siva' bića. Ondje mu je prišla gola žena koja ga je zavela. Nakon toga su ga ostavili na zemlji. (Creighton, 1969.; Thompson, 1993., str. 135-136) Žene su obično tvrdile da su ih izvanzemaljci oplodili, mehanički ili spolnim općenjem, te da nose hibridnu djecu. (Hopkins, 1987.; Jacobs, 1992.; Fowler, 1992.; Thompson, 1993., str. 137-138).

Do sličnih zaključka stigli su i drugi psihijatri i psiholozi. U svojim studijama, psihijatrica Rima Laibow nije pronašla nikakve dokaze da otete osobe pate od psihoze. No, zamijetila je simptome PTSP-a, i istaknula da oni obično nastupaju samo u slučajevima ljudi koji su doživjeli izrazito stresna fizička iskustva. PTSP obično nije posljedica čisto psiholoških iskustava, kao što su noćne more ili halucinacije. Nadalje, istaknula je da su psihotičke uobrazilje obično bizarno jedinstvene, dok su izvješća o otmicama međusobno veoma slična (Conroy, 1989., str. 237-240). Dr. Jean Mundy radila je u bolnici St. Vincent u New Yorku, kao klinički psiholog. U svojim studijama o otmicama ustanovila je, kao i Slaterova, da žrtve ne pate od psihoze i da pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja:

"Na takav način reagiraju ljudi koji su doživjeli stravičnu traumu - žrtve holokausta, vijetnamski veterani ili žrtve silovanja. Premda ne znamo kakvu su točno traumu doživjeli, znamo da ona nije proizvod njihove uobrazilje. To je nešto što ih je pogodilo izvana i, u izvjesnom je smislu 'stvarno'." (Stark, 1990., str. 30; Thompson, 1993., str. 154-155).

Psihijatar na Sveučilištu u Harvardu, dr. John E. Mack, prvi put je čuo za slučajeve otmica od istraživača NLO-a, Budda Hopkinsa. Nakon što je proučio neka izvješća koja je prikupio Hopkins, zaključio je da su autentična (1994., str. 2): "Većina informacija koje su pružile žrtve otmice ... nije nikada bila objavljena u tisku ili drugim medijima. Nadalje, ti su pojedinci dolazili iz različitih krajeva zemlje i međusobno nisu održavali nikakve veze." Činilo se da to isključuje teoriju o dosluhu i ponavljanju banalnih događaja kao objašnjenja sličnosti tih izvješća. Mack je dodao (1994., str. 2): "U ostalim aspektima izgledali su psihički potpuno zdravi, budući da su oklijevali povjeriti svoja iskustva, strahujući da im nitko neće vjerovati ili da će biti izvrgnuti ruglu, kako je to do tada bio slučaj. Hopkinsa su posjetili na velik osoban trošak i, osim u veoma rijetkim slučajevima, materijalno se nisu okoristili pripovijedanjem svojih priča ... Ono s čime se Hopkins susreo u više od 200 slučajeva otmica, s kojima se upoznao tijekom 14 godina, bila su izvješća o iskustvima koja su odgovarala stvarnim događajima: izrazito iscrpne priče bez nekog očitog simboličkog obrasca; izrazito snažne emocionalne i fizičke posljedice, koje su katkad rezultirale malim ozljedama na tijelima žrtava; i dosljednost najmanjih pojedinosti priča."

Mack je nakon toga osobno razgovarao s nekoliko Hopkinsovih ispitanika.

Zaključio je (1994., str. 3): "Nijedan od njih nije patio od očitih psihičkih poremećaja, osim u posrednom smislu, naime, osjećali su zabrinutost, što je naizgled bila posljedica nečega što im se očito dogodilo. Ništa nije upućivalo na to da su njihove priče proizvod zablude, pogrešnog tumačenja snova ili plod mašte. Nitko od njih nije odavao sliku osobe koja bi izmislila neobičnu priču radi osobne koristi." Nakon toga se posvetio istraživanju svojih subjekata. Do 1994., prikupio je studije o 76 pojedinaca, koje su zadovoljile njegove 'veoma stroge kriterije', a koje nisu upućivale na: "... neki očiti psihički poremećaj koji bi mogao objasniti priču." (Mack, 1994., str. 3-4).

(Beam, 1995., str. 1). Neki su predlagali da mu se oduzme profesura, ali Mack je svojom žestokom obranom izbjegao kažnjavanje od strane Sveučilišta.