Totalna samoodgovornost:

doviđenja slučajnosti

            Ako ste razmišljali o do sada rečenom, možete doći samo do jednog zaključka: vi ste odgovorni za sve, što vam se događa.

            Obratite pažnju na drugi dio gornje izjave. Vi niste odgovorni samo za ono što radite, to nije ništa posebno. Vi ste odgovorni za sve, što vam se događa, i to zato, jer ste odgovorni za svoje misli. A ono što mislite, određuje vaš život.

            Dakle, nemojte više nikada bilo kojem čovjeku prepustiti moć nad vama, tako što ćete reći “on je odgovoran, ja sam žrtva”.

            U svemiru ne postoje žrtve.

            U svemiru ne postoji slučaj.

            Do ove su spoznaje došli i brojni znanstvenici. Zamislite sebi sljedeće: da bi se “slučajno” stvorio životno važan encim cytochrom c, jedan lančani molekul koji se sastoji od 104 aminokiselina, potrebno je bilo 10¹⁰³ pokušaja. Ovaj encim dakle niti uz najbolju volju nije mogao nastati “slučajno”. Znanstvenici su naime izračunali, da je od trenutka praeksplozije, dakle nastanka svemira, prošlo tek 10¹⁷ sekundi. Kada bi se dakle od početka svemira do sada svake sekunde napravio jedan pokušaj, taj encim ne bi mogao nastati, jer jednostavno nije bilo dovoljno vremena.

            “A ipak se široki krugovi znanosti i dalje drže teorije o “slučaju” – s jednim mentalitetom zatvaranja očiju koji ima sve karakteristike psihičke sklerotičnosti”. Ovo je napisao J. E. Berendt u svojoj zapaženoj knjizi “Nada Brahma, svijet je ton”.

            A sigurno ste čuli i za poznatu Einsteinovu izjavu: “Ja nikada neću vjerovati, da se Bog kocka sa svijetom”.

            Također i fizičar Paul Davies u svojoj knjizi “Princip kaos” izjavljuje nešto vrlo zanimljivo: “Otkuda možemo znati, da li je pri bacanju novčića ili kocke, rezultat stvarno slučajan? O tome ne postoji suglasnost mišljenja”. (!) Mi bi s pojmom “slučaj” trebali malo opreznije postupati.

            I s vašim životom se nitko ne kocka – uz jednu iznimku: vi sami. Što god se u vašem životu događa, ništa nije slučaj. Slučaj bi bio u suprotnosti sa svim temeljnim životnim zakonitostima. I osim toga: kada bi polazili od toga da slučaj stvarno postoji, to bi značilo da imamo jako malo povjerenja u Stvoritelja svemira. To bi stvarno bio jako žalostan svijet, u kojem bi vladao slučaj.

            Mi smo u našem slučaju toliko ograničeni, da sasvim jednostavno ne poznajemo sve uzroke, i zato brojne stvari pripisujemo slučaju. Već je godine 1908. znanstvenik Henri Poincare ovako formulirao ovu činjenicu: “Vrlo mali uzrok, koji za nas ostaje neprimjećenim, uzrokuje značajan efekt, kojeg svakako moramo primijetiti, i onda kažemo da taj efekt ovisi od slučaja.”

            Značajan efekt, kojeg vidimo, može biti nesreća. Onda mi, primjerice, kažemo da je netko “slučajno” udario svojim vozilom u nas. Ali nitko ne govori o “sasvim sitnom uzroku”. Ovaj vrlo mali uzrok je određen način razmišljanja, od kojeg je možda već prošlo dosta vremena i kojeg se više niti ne sjećamo. U našoj ograničenosti, mi tada govorimo o “slučaju” – samo zato što ne vidimo ovisnosti, što stvari promatramo iz žablje perspektive a ne iz balona ili aviona: od tamo bi, naime, smjesta uočili ovisnosti, koje iz žablje perspektive, sasvim logično, nije moguće vidjeti.

            Sada je došao trenutak, da diskutiramo o važnoj temi. Iz iskustva s brojnim polaznicima mojih seminara, znam koje se pitanje sada vrti po glavama mnogih ljudi. Kada tvrdim “slučaja nema”, tada to znači i to, da nisam slučajno rođen, da nemam slučajno roditelje koje imam. Naravno, da je tako.

            Molim vas da obratite pažnju na sljedeće: mi ovdje ne govorimo o bilo kojoj metodi koju su ljudi izmislili: mi govorimo o univerzalnim zakonitostima. To znači: ili slučaj postoji, ili ne postoji. Jer mi ljudi ne možemo po našoj ćudi i volji odlučivati, što je slučaj, a što ne. U tom se slučaju ne bi moglo govoriti o univerzalnoj zakonitosti. Svemir je tako nezamislivo genijalno organiziran, da slučaj ne postoji. U svemiru ne postoji nepravda. Zamislite sebi, molim vas, monstruoznu nepravdu, kada bi “slučaj” određivao gdje će se neki čovjek roditi. Ta bi nepravda bila tako velika, da bi bila jedva podnošljiva. I to bi pružalo bijednu sliku o univerzalnoj inteligenciji, koja djeluje iza svega. Ja podsjećam, da je stvarno bilo ljudi koji takvu mogućnost nisu mogli podnijeti i koji su sebi zbog toga oduzeli život.

            Ti su ljudi očito bili do kraja uvjereni u postojanje slučaja, što im je bilo isuviše nepodnošljivo.

            Ovo međutim nije moje iskustvo, to nije moje učenje. Slučaj ne postoji, niti s obzirom na rođenje. Kako bi to izgledalo, kada bi se “slučajno” rodili tko zna gdje. To sasvim jednostavno nema nikakva smisla. Kako bi sve skupa imalo smisla, moramo prihvatiti činjenicu ponovnog rađanja, učenje o reinkarnaciji – kao što to prihvaćaju milijuni ljudi, a od čega je i kršćanstvo u početku polazilo. Budizam to naziva kotačem ponovnog rađanja. Cilj svakog budiste je da nadvlada taj kotač ponovnog rađanja, kako se ne bi više morao rađati na ovoj materijalnoj razini.

            Prema općenito priznatom naučavanju, čovjek se dijeli na tijelo, dušu i duh. Ako je čovjek ovako sazdan, tada možemo poći od pretpostavke – prema zakonu analogije – da i svijet mora biti sazdan na isti način. Što znači: postoji materijalan svijet, kojeg svi mi vidimo; postoji astralni svijet (čovjekova duša se također često naziva astralnim tijelom), kojeg ne vidimo; i postoji duhovni svijet, kojeg također ne možemo uočiti našim materijalnim osjetilima. Čovjek “kruži” između materijalnog i astralnog svijeta. Ono što se nama ovdje prikazuje kao smrt, s gledišta astralnog svijeta je rođenje. Ono što se nama prikazuje kao rođenje, s gledišta astralnog svijeta je smrt. U jednom određenom trenutku mi odlažemo materijalno tijelo, a u jednom kasnijem trenutku ulazimo u novo materijalno tijelo. Ovime je jasno: smrt ne postoji. Bilo bi to ograničeno razmišljanje, kada bi vjerovali da je život moguće ubiti. Život se nikada ne može ubiti. To je, naravno, znao i Isus. On je to ovako formulirao: “Smrti, gdje je tvoj žalac?” Smrt ne postoji. Postoji samo jedno: život!

            Tko dolazi na ovaj materijalni svijet, taj je sebi odabrao neki određeni zadatak. Da bi taj zadatak mogao obaviti, potrebni su mu određeni uvjeti. On sebi te uvjete stvara tako, što odabire svoje roditelje. Izborom roditelja, on je naravno odabrao i rasu, boju kože, pokrajinu i narod u kojem će se roditi. I to ne “slučajno”.

            Ako je princip slobodne volje činjenica, tada on mora vrijediti i pri izboru roditelja. To ima dalekosežne posljedice.

            Djeca nisu nikakva mala nerazvijena stvorenja. Moguće je da su djeca s obzirom na svoj razvoj daleko ispred svojih roditelja. I nije uvijek tako, da su roditelji tu za svoju djecu; često djeca dolaze, kako bi roditelji naučili određenu lekciju.

            Nedavno sam čuo za sljedeći slučaj: neka je žena rodila dijete s urođenim fizičkim nedostacima. Ti su nedostaci bili posljedica takozvanog fetalalkoholsindroma. Njegova je majka pila tijekom prva dva mjeseca trudnoće – ona nije znala da je u drugom stanju – jednu bocu votke dnevno. Kada je žena doznala da je trudna, trenutno je prestala piti. Ali za dijete je već bilo prekasno. Naravno da je majci skoro prepuklo srce, kada je vidjela što je napravila. Kako je moguće ovakav događaj donekle razumno objasniti, ne uzimajući u obzir činjenicu slobodnog izbora roditelja? To nije moguće.

            Uzimajući u obzir činjenicu ponovnog rađanja, objašnjenje je relativno jednostavno. Dijete je sasvim svjesno odabralo ovu majku. Zašto? Naravno zato, što je dijete majci željelo pomoći. A uspjeh je trenutačan: majka više ne pije. Zbog toga “dijete”, koje, ako ispravno gledamo, to uopće nije, preuzelo na sebe da se rodi u jednom unakaženom fizičkom tijelu. To je u vezi sa slobodnom voljom i bezgraničnom ljubavlju “djeteta” prema majci. Zbog toga je “dijete” bilo spremno preuzeti na sebe ovo iskustvo. A osim toga, “dijete” naravno sasvim točno zna, da smrt ne postoji i da je ovaj život ovdje – promatrano s odstojanja – relativno kratak.

            U vezi s time moram ukazati na još nešto važno. Duh može čekati do 12 mjeseci nakon rođenja, prije nego što definitvno uđe u tijelo jednog novorođenog djeteta. On može i odbiti ući u to tijelo, a to znači: dijete umire. Mnogima je vjerojatno poznat fenomen umiranja novorođenčadi. Događa se, da dijete umre bez ikakvog vidljivog medicinskog razloga. Za ovo i nije potreban nikakav medicinski razlog: razlog je u tome, što je duh odbio (princip slobodne volje) da se nastani u tom tijelu. Može se dogoditi i da pri rođenju uz pomoć kliješta, glava djeteta bude ozbiljno ozlijeđena. Ako se taj duh nije želio nastaniti u tijelu oštećena mozga, to će dijete umrijeti.

            I još nešto moram ovdje spomenuti. Mi se nalazimo u poglavlju akcija=reakcija. I ovaj je zakon naravno univerzalno važeći, što znači: on vrijedi i “nakon” smrti. Može biti, da reakcija na neku akciju uslijedi tek u nekom sljedećem životu. To je prije svega zamislivo u slučaju, ako bi akcija (na primjer ubojstvo) dovela do reakcije, koju taj čovjek u tom životu ne bi podnio. Za zakon akcija=reakcija “smrt” ne predstavlja nikakvu prepreku. “Smrt” i onako za ništa ne predstavlja prepreku.

            Tko ovo zna, nikada neće doći na ideju da svoje roditelje krivi za loš odgoj. Također niti sljedeća isprika nema opravdanja: “Ja sam ubio Majera, to doduše žalim, ali imao sam teško djetinjstvo”. Ovakav način opravdavanja prebacuje odgovornost na roditelje, a to se protivi kozmičkim zakonima. Svatko snosi potpunu odgovornost za ono što radi i misli, kao i za ono što mu se događa.

            Ovo daje ljudima, što znači vama, ogromnu moć.

            Ali u vašoj ogromnoj moći leži i mogućnost da ovu moć odbacite: da je date roditeljima ili nekoj neprozirnoj sudbini.

            Jiddu Krišnamurti, veliki mislilac našeg stoljeća, ovako je to sažeo:

            “Ako niste spremni osjećati se odgovornima za sve, za stvarno sve što se događa u vašem životu, nećete nimalo napredovati.”

            Ja ovome ne bih dodao ništa, osim sljedećeg: ovisi o vašoj slobodnoj odluci (vašoj slobodnoj volji), da li želite napredovati ili ne.

            Ovoliko o osnovi OTLA-principa, univerzalnom zakonu akcije i reakcije.

            Daljnja razmišljanja temelje se na ovom temeljnom osnovnom zakonu, kojeg je Isus opisao sljedećim riječima:

            Ne sudite, da vam ne bi bilo suđeno.

NASTVALJA SE...