2.     Ovako od sebe činite bespomoćno biće

            “Njemu je preprekom bilo suviše znanja, suviše svetih strofa, suviše žrtvenih pravila, suviše posta, suviše napora i stremljenja!”            

                                                                                             Hermann Hesse, Siddhartha

            Čovjekova moć je tako ogromna, da on čak ima moć, odložiti je i samoga sebe učiniti i bespomoćnim stvorenjem. Ovom se mogućnošću obilno služimo. Štoviše, čini se kao da se time čovjek najradije bavi. Na mojim seminarima, ja uvijek iznova imam priliku promatrati kako ljudi svim silama nastoje izgledati bespomoćnima. Ljude ništa više ne uzbuđuje od izjave da su moćna bića. Nekima je to suviše. Oni radije preuzimaju ulogu žrtve; tada barem imaju mogućnost da se žale i druge čine odgovornima za svoju bijedu.

            Ako pripadate takvima, tada vam ova knjiga u ovom trenutku neće biti korisna. Možda je možete ponovo početi čitati za desetak godina.

            Sada ćemo govoriti o nekoliko trikova koje mi ljudi primjenjujemo, pomoću kojih sebe činimo bespomoćnima.

2.1   Strah

            Strah utječe na mnogo ljudi. Pri tome mislim na strah od bolesti, nesretnog slučaja, recesije, otpusta s posla. Ili sasvim jednostavno strah od šefa, ili suradnika. Spomenuti treba još strah od odgovornosti i tuđih mišljenja. Zatim od provale, agresije, od rata. Možemo nastaviti nabrajati do u nedogled.

            Da bi ovim strahovima postavili izvjesne granice, izmislili smo dvije stvari: osiguranja i socijalnu državu. Oboje ljudima nudi barem neku vrstu sigurnosne mreže. Koliko je velik strah, vidljivo nam je ako pogledamo kako veliko značenje ove dvije situacije imaju. Radi se o golemim sumama, koje one posjeduju i kojima raspolažu. U materijalnom svijetu je samo po sebi shvatljivo, da se novcem pokušava kupiti izvjestan stupanj sigurnosti.

            Dublji je problem u tome, da smo mi nesigurni u svojoj nutrini. Nesigurnost uzrokuje strah, a strah ne vodi samo osiguranjima nego dovodi do borbe, obrane, agresije. Što više nesigurnosti tim više straha, tim više obrane, tim više agresije. Čovjek koji se osjeća nesigurnim, je, naravno, čovjek bez moći. Jedan stvarno moćan čovjek se, sasvim logično, neće osjećati nesigurnim, a to znači: on se neće plašiti.

            Time je strah jedan problem ljudske nesigurnosti. Nesigurnost je nedostatak povjerenja u svijet. I sada se polako približavamo nečem zanimljivom. Većina ljudi pripada nekoj religiji, a time vjeruje i u Boga. U normalnom slučaju je to vrlo moćan, svemoćan Bog. Ako se dakle ljudi koji vjeruju u Boga plaše i sklapaju osiguranja, tada to ne znači ništa drugo do:

            Povjerenje u Boga je dobro, ali bolje je osigurati se. (!)

            Nama sasvim jednostavno nedostaje temeljno pouzdanje u Boga, ili u život, ili kako već želite nazvati tu snagu. Kada bi to povjerenje postojalo, ne bi postojao strah. To nije vrednovanje, to je čisto utvrđivanje činjenica. To ne govori ništa protiv osiguranja: sasvim je u redu sklapati osiguranja, ako nedostaje povjerenje u život. Na temu povjerenje, vratit ćemo se prilikom obrađivanja samog OTLA-principa.

            Ono što nas na ovom mjestu zanima, to su posljedice straha. Strah vodi do toga da se čvrsto hvatamo dogmi, sudova, raznih sustava vjerovanja, nekog određenog čovjeka. Mi vjerujemo da nam to daje sigurnost, identitet, orijentaciju. Posljedice su upečatljive: hvatajući se o nešto, mi blokiramo život, blokiramo naš osobni razvoj. Ono što čovjek drži, ne može se kretati. Ono što se ne kreće, umire. To nije teorija već dnevna praksa. Jedan mi je čovjek pričao da je imao suradnika, koji je u roku šest mjeseci umro od raka. Taj se suradnik grčevito hvatao za sve.

            Nedavno sam čuo zapanjujuću teoriju. Jedna je dama govorila, da je strah neophodan, zbog toga što nas čuva od opasnosti. Treba sebi predstaviti ovo praznovjerje: strah nas čuva od opasnosti! Ako dakle želim bez nezgode stići autom od A do B, tada se samo trebam plašiti, i ništa mi se neće dogoditi. Naravno da je stvar sasvim obrnuta: strah privlači ono čega se bojimo. Povjerenje me bez ikakve sumnje čuva od opasnosti mnogo bolje nego strah. To je ono, što vanzemaljac nikada neće razumjeti! Gdje je tu logika, gdje je zdrav ljudski razum? Za što bi strah mogao poslužiti? Strah je suprotnost ljubavi i nije za ništa upotrebljiv. (Na ovu ćemo se temu još vratiti). Ljudski um ponekad donosi čudnovate plodove.

            Ovo što ovdje pišem, nije, naravno, ništa nova. Tko želi, može u Svetome pismu pročitati, da strah privlači ono čega se čovjek plaši i da su brige bezrazložne. To zna ne samo kršćanstvo, nego i islam. Mohamad Iqbal, duhovni voditelj milijuna Arapa piše na temu strah između ostalog: “Očajanje je otrov za život... Bespomoćnost je plod očajanja... O, zatvoreniče tvojih briga, uči od poroka poruku “ne brini se”. A u vezi s našim OTLA-principom, može se reći još konkretnije: “Strah tvojim snagama oduzima snagu za napredovanje, a intelektu oduzima sposobnost razmišljanja”.

            Osnove OTLA-principa vrlo su lijepo vidljive i u sportu. Strah uzrokuje grčevitost, zbog čega nije moguće upotrijebiti sve raspoložive snage. U curlingu se, primjerice, kamenje čije je stavljanje vezano o strah, naziva “kamenjem straha”. Takav kamen, naravno, nikada ne zauzme onakav položaj kako je to igrač sebi zamislio. Strah, svejedno koliko malen bio, smeta harmoničan tijek života. To vrijedi za sport, zanimanje, privatni život i politiku.

            Dakle, ukratko rečeno: strah izvire iz temeljnog nedostatka povjerenja u život i vodi s jedne strane do odgovarajućih obrambenih reakcija (grč), a s druge strane, ne samo da općenito blokira život, već sasvim konkretno i energiju i sposobnost razmišljanja pojedinca.

            Strah vam sasvim sigurno ne pomaže da optimalno riješite svoje probleme i da brzo postignete svoje ciljeve.

 nastavlja se...