Postoje ljudi koji su godinama u potrazi za smislom života. U vezi s time, jednom mi je jedna učesnica seminara ispričala divnu zgodu, koju vam svakako želim prenijeti.

            Bilo je to ovako:

            Jedna njezina znanica je pušila hašiš. Kad se jednom prilikom našla u “povišenom” stanju svijesti, doživjela je prosvjetljenje. Osjećala je: sada je znala sve. Znala je, što je smisao života. Kako tu spoznaju niti u kojem slučaju ne bi opet izgubila, otišla je u kuhinju i zapisala svoje misli na ceduljicu.

            Tada se vratila u spavaću sobu. Kada je djelovanje droge prestalo, htjela je vidjeti što je napisala u kuhinji. Pošla je dakle u kuhinju, našla papir i pročitala:

            “Sjedim u kuhinji i pišem”.

            Vjerojatno sebi možete predsataviti zapanjen izraz lica te dame. To bi dakle trebao biti smisao života?

            Toliko o tom događaju.

            “Sjedim u kuhinji i pišem” ne znači ništa drugo, do živjeti u ovdje-i-sada. A to je isto što i Zen-budisti kažu na sljedeći način:

            “Kada jedem, jedem;

            kada pijem, pijem;

            kada čitam, čitam;

            itd., itd.”

            Život u ovdje-i-sada.

            Vidite dakle: nisu potrebne nikakve droge, da bi se došlo do te spoznaje. Potrebno je samo malo fizike i zdrav ljudski razum. Život je tako jednostavan – ako se držimo onog bitnog.

1.               Ljubav

“Ljubav, o Govinda, izgleda mi najvažnijom od svih stvari. Proniknuti svijet, objasniti ga, okrenuti se od njega, to može biti stvar velikih mislilaca. No meni je jedino do toga, da mogu voljeti svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim niti njega niti sebe, da njega i sebe i sva bića mogu promatrati s ljubavlju, divljenjem i poštovanjem”.

                                                                       Hermann Hesse, Siddhartha

3.1         Ljubav je

“Harmonija, znanje o vječnom savršenstvu svijeta, smiješak, Jednota.”

                                                                                  Hermann Hesse, Siddhartha

Jedva da postoji pojam, prema kojem bi mi (kršćani) imali toliko pogrešan odnos kao što imamo prema pojmu ljubavi. 2000 godina kršćanstva nije bilo dovoljno, da bi u nama probudili razumijevanje za pojam ljubavi. Ja spominjem kršćanstvo zato što je ono ONA religija, u čijem se središtu nalazi ljubav kao tema, i zato bi barem kršćani trebali znati, o čemu se radi. To, međutim, niti izdaleka nije slučaj. Koliko li sam često doživio, da sam u okviru 75 minutnog predavanja govorio 15 minuta o ljubavi, i što se zatim dogodilo? Ljudi su se smijali ljubavi. 60 minuta je bilo posvećeno drugoj temi: ali ismijavalo se samo ljubav. S tapšanjem po ramenu i riječima “Sada se dakle trebamo voljeti, ha ha ha.” Čudno, vrlo čudno.

            Postoje i učesnici seminara koji mi prilaze i kažu, da bi se umjesto o ljubavi moglo govoriti i o harmoniji, o razumijevanju, o simpatiji itd. Naravno da se može, ako se obavezno hoće. Ali ja to ne mogu. Ljubav je ljubav. Točka. Zapanjujuće je, kakvim se sve trikovima služimo, samo da ne bi morali upotrijebiti riječ ljubav. Lako nam je govoriti o mržnji, nasilju, ubojstvima, te pisati i raspravljati o tome; ali ako je tema ljubav, tada izvodimo sve moguće akrobacije, samo da ne budemo prisiljeni upotrijebiti tu riječ. Očito riječ ljubav u sebi ima nešto nedopadljivo – nasuprot riječi mržnja. U kakvom li to svijetu mi živimo?

            Tu i tamo me pitaju, što li je ta ljubav, ili da li nešto poput ljubavi uopće postoji. S ovim trećim poglavljem ću pokušati barem malo objasniti, što je ljubav i kakvi su njezini učinci.

            Zemlja je planet ljubavi. S mojeg gledišta, mi ovdje nemamo ništa drugo za učiti osim “više ljubavi”. Cijeli naš život ovdje, koji predstavlja jedan proces učenja, ima samo jednu svrhu, da nas odvede korak naprijed u pravcu veće ljubavi. Možemo to formulirati i drugačije: bez obzira što nam se dogodi, to služi procesu učenja za postizanje više ljubavi. To nije ništa drugačije nego i u bilo kojem razredu neke škole. Jedan uči polaganije, drugi brže. A tko nije položio ispit, ponavlja razred. Cijeli naš školski sustav nije ništa drugo nego odraz školskog sustava “planet Zemlja”.

            Bez ljubavi, ništa ne bi funkcioniralo. Kozmos ne bi funkcionirao, on bi se sasvim jednostavno raspao. Gore smo vidjeli, da je čak i prirodoznanstvenost došla do spoznaje, da je sve JEDNO. A ta Jednota ima veze s ljubavlju. Ta Jednota jest ljubav. Ljubav je osjećaj Jednote – nasuprot osjećaju odjeljivanja, iz kojeg nastaje strah. Time je ljubav suprotnost strahu. Sada možda bolje shvaćate, zašto sam na početku knjige ukazao na problem straha. Sada ćemo zatvoriti krug. Od straha do ljubavi. Tko tvrdi da je strah važan ili neophodan, taj tvrdi, da je važno nemati ljubavi.

            Ljubav – a ne strah – je ONAJ temeljni zakon života.

            Ljubav znači Jednotu. A Jednota je snažnija od odjeljivanja. To znači: ljubav je jača od straha. Drugim riječima:

            Ljubav je najveća snaga u svemiru!

            To nije izreka vjere, nego realnost. Ja vas pozivam da o ljubavi ne diskutirate, nego da je isprobate. Mi možemo satima stajati pred nekim strujnim prekidačem i raspravljati kako on funkcionira – i da li uopće funkcionira. To je čisto gubljenje vremena. To znamo, ako ga pritisnemo. Jedino rezultat se broji. Velike diskusije o ljubavi nas nikuda ne vode: mi moramo dotaći prekidač, tada ćemo znati, da li ljubav funkcionira.

            Ako je ljubav najveća snaga u svemiru, iz toga je moguće zaključiti da ne postoji problem, kojeg nije moguće riješiti s dovoljno velikom dozom ljubavi. A upravo tako i jest. Bez obzira, da li se radi o vašim privatnim problemima ili onim svjetskima poput siromaštva, droge, nezaposlenosti itd. – uz pomoć ljubavi možemo, ako hoćemo, riješiti sve te probleme. Sada ćemo se posvetiti sasvim osobnim problemima i ciljevima – ne svjetskima. To nije zbog egoizma; kako je sve JEDNO, mi ćemo na najbolji način pomoći rješavanju svjetskih problema, ukoliko riješimo naše osobne probleme. Logično, zar ne?

            Sjetite se, kako sam rekao, da se čovjekov potencijal sastoji od dvije osobine: inteligencije i energije. A sjećate li se i da smo u okviru poglavlja o otpuštanju ustanovili, gdje nepotrebno blokiramo i gubimo energiju? Sada možemo zatvoriti i ovaj krug: Ljubav vodi do maksimuma energije i inteligencije (svijest; vidi sljedeće poglavlje 3.2!). Ljubav je ona energija svemira, koja može sama sebe proizvoditi, koja je dakle bezgranična. A što više energije možemo uložiti, tim ćemo brže postići naše ciljeve. Naša je energija tim veća, što više ljubavi uložimo. Ako nam dakle otpuštanje pomaže da izbjegnemo energetske blokade i gubitke energije, ljubav nam pomaže da maksimiramo našu energiju. To znači, da je maksimum ljudskog potencijala dosegnut onda, kada se aktivira maksimum ljubavi (sjetite se Isusa ili Buddhe). Minimum ljudskog potencijala se pojavljuje tamo, gdje je prisutan maksimum straha ili mržnje.

            Svaka misao ljubavi podiže vaš potencijal i povećava energiju svemira!

            Ja se nadam, da polako osjećate, kako stvar postaje sve jednostavnijom. Sve se može reducirati na temu ljubav. Zato mi se čini toliko beskrajno važnim, da se pozabavimo tom temom – a ne s atomskom energijom i drugim fizikalnim energijama. Mahatma Gandi je već pred mnogo godina ukazao na to:

            “Zakon ljubavi je mnogo veća znanost od svake druge moderne znanosti”.

            Na žalost, na ljubav još uvijek ne gledamo kao na znanost; u skladu s time, nema niti novaca namijenjenih njezinom proučavanju. Sasvim sigurano je uzrok i u tome, što svatko vjeruje da zna što je ljubav. Pravo stanje stvari je, međutim, ovo: mi posjedujemo tek sasvim slabu slutnju o načinu djelovanja i mogućnostima ljubavi, jer u suprotnom ne bi postojali svi naši brojni problemi i sukobi.

            Kako ljubav znači Jednotu, ona znači i nepostojanje sukoba. Tamo gdje je Jednota, nema sukoba, a gdje nema sukoba, tamo nema niti otpora. Ako možete birati, da li ćete svoje probleme riješiti sa što manjim ili što većim otporom, ili da li ćete svoje ciljeve postići uz što je moguće veći ili što je moguće manji otpor, vaša je odluka vjerojatno bez ikakve sumnje: naravno, uz što manji otpor. Sve drugo, bilo bi rasipanje energije i vremena, zar ne? U praksi, međutim, sve izgleda drugačije. Često ne upotrijebimo put najmanjeg otpora, već kročimo jednim mnogo napornijim putom. Naime, put najmanjeg otpora je put ljubavi.

            Ljubav ne proizvodi nikakav otpor, i logično je, da zbog toga najbrže vodi cilju.

            Mi doduše često mislimo, da borba najbrže vodi cilju; to je, međutim, zabluda: to je površno promatranje. Pomoću borbe, problemi se rješavaju samo prividno i kratkoročno. Srednje i dugoročno gledano, čovjek sebi time samo stvara dodatne probleme. Međutim, pošto borba stvara više galame od ljubavi, mi smo više usmjereni na strategiju borbe nego na ljubav. Ljubav ne stvara galamu. To, naravno, nije nikakva nova spoznaja. Već se i Laotse u svom poznatom Tao-teh-king-u o temi ljubavi i borbi izjasnio kako slijedi:

            Kada se u borbi posjeduje ljubav, pobjeđuje se; kada se ona posjeduje pri obrani, čovjek je nepobjediv. Koga Nebo želi spasiti, toga ono štiti kroz ljubav.

            Ovo me jako podsjeća na japansku borilačku vještinu aiki-do, koju sam već spomenuo u vezi s drugim temama. Koliko ja znam, ne postoji niti jedan predstavnik bilo koje druge borilačke vještine, koji bi bio sposoban pobijediti jednog izvježbanog Aikidoku. Jedna od temeljnih misli vodilja u aiki-dou jest, da se u napadaču ne gleda protivnika, da se vidi Jednota, a ne odjeljivanje. Iz tog razloga je i utemeljitelj aiki-do-a, O-Sensei Morihei Uyeshiba, mogao tvrditi, da on uvijek pobjeđuje, bez obzira kako snažan njegov “protivnik” bio. On je sasvim jasno spoznao, da se prava pobjeda ne sastoji u pobjeđivanju nekog ptotivnika, nego u nadvladavanju duha nesloge u nama samima. Naime, onaj tko je u duhu nesloge, tko misli da postoji neprijatelj, taj je već u samom početku pobijeđen.

            Ljubav ne podnosi neslogu. Ljubav ne poznaje neprijatelje.

            Dozvolite mi, da ovdje navedem još nešto, što je od odlučnog značenja po temu ljubavi. Ako u ovoj knjizi govorim o ljubavi, tada time mislim bezuvjetnu ljubav. Ljubav dakle, koja ne postavlja uvjete. Koja jednostavno voli. Ne onu ljubav, koja kaže, ja te volim pod uvjetom da ... znaš dobro kuhati, dobro obavljaš tvoj posao, itd. ...

            Mi govorimo o bezuvjetnoj ljubavi. O ljubavi dakle, koja ne sudi; koja ne dijeli. O ljubavi, koja voli, jer je sve JEDNO; jer je time sve život – ili Bog. Ako je sve JEDNO, tada to istovremeno znači: ne postoji ništa izvan Boga, izvan života, izvan stvaralačke snage ili kako već ovu moć želite nazvati. Shvatite to ovako: ako je sve Bog, tada je On razlog da se sve voli bez donošenja ikakvog suda, dakle bezuvjetno.

            Ne postoji ništa osim Boga.

            A Bog je ljubav.

            Ljubav je apsolutna sigurnost.

            Strah je apsolutna nesigurnost, koju su stvorili ljudi.

            Kao što znate, mi raspolažemo slobodnom voljom. Na nama je dakle, hoćemo li odabrati ljubav (snagu) ili strah (slabost). Moja preporuka glasi:

            Zbog vaše spremnosti da kažete

                        protivno svakoj ljudskoj “razumnosti”,

                        usprkos svih navika,

                        usprkos svim uobičajenim mehanizmima otpora,

                        usprkos svim praznovjernim mišljenjima,

                        usprkos bezbrojnim naučavanjima

                        sljedeće riječi:  Ja želim voljeti

            vi hodite u svjetlu i vama se ništa, stvarno ništa “lošeg” ne može dogoditi.

            To je tako zato, jer je ljubav najveća moć u svemiru. Drugačije ne može biti.

            Pogledajmo, što je veliki Gautama Buuddha rekao o temi ljubav i pomoć potrebitima:

            “Veća je stvar, tijekom pet minuta izražavati istinsku božansku ljubav, nego podijeliti 1000 šalica riže potrebitima, jer se kroz ljubav pomaže svakoj duši u svemiru.”

            Buddha je naravno znao sljedeće: sve je JEDNO. Ljubav je najjača snaga: ona ne poznaje nikakvih granica. Podjela 1000 šalica riže je ograničena akcija.

            Kada god želite pomoći, ovdje imate najmoćniju, najjeftiniju i najobuhvatniju mogućnost da pomognete. Ali nemojte mi doći s isprikom “to je suviše jednostavno”. Učinite to. Tada ćete vidjeti, kako “jednostavno” je to. Naime, još je jednostavnije reći “to je jednostavno”, i time sebi uštedjeti praktičnu primjenu ljubavi.

            Ja poznajem problem, kojeg mnogi ljudi imaju u vezi s time. Ako netko tijekom pet minuta izražava “istinsku božansku ljubav”, njega se ne vidi, njega se ne čuje, a ne pojavljuje se niti na televiziji. To znači: on time ne može zadovoljiti svoj ego, jer ga nitko ne tapša po ramenu niti mu zahvaljuje za njegovu velikodušnu pomoć. Ali on je onaj, koji stvarno pomaže. Svaka druga pomoć je samo iluzija, ona je tu da smiri našu savjest, da bi sami sebe mogli uvjeriti kako smo ipak dobri ljudi. Pravu pomoć za samopomoč, međutim, to ne donosi; to bi u međuvremenu već trebali primijetiti. Ali budimo iskreni: nije li jednostavnije, uplatiti manje ili više novaca na neki dobrotvorni račun, nego pet minuta dnevno izražavati ljubav? Kada bi, naime, ovo s pet minuta ljubavi bilo tako jednostavno, svi bi to primijenili, i problemi bi bili brzo riješeni. Ili ne?

            Time možemo utvrditi:

-                                 Ljubav je bezgranična energija.

-                                 Ljubav je najjača snaga u svemiru.

-                                 Ljubav je jača od borbe.

-                                 Ljubav pruža apsolutnu sigurnost.

-                                 Ljubav je Jednota, a ne razdvajanje.

-                                 Ljubav je odgovor na sva pitanja.

-                                 Ljubav je rješenje svih problema.

Da ovo još do sada nismo primijetili, pitanje je naše svijesti. Zato ćemo se sada posvetiti ovom pitanju.