“Naišao sam na jednu istinu, Govinda, koju ćeš opet smatrati šalom ili glupošću, ali to je moja najbolja misao. Ona glasi: suprotnost svake istine također je istina!”

 Hermann Hesse, Siddhartha

 

Desetljećima nas se uvjeravalo kako postoji jedan objektivan svijet, svijet dakle kojeg je moguće mjeriti i koji je za sve ljude jednak.

Drugim riječima: da postoji jedan jedini svijet.

Ovo je gledište toliko ukorijenjeno u nama, da mnogim ljudima teško pada misliti nešto drugo.

To je, svakako, opet lijep primjer naše nesposobnosti da samostalno razmišljamo.

U potpunosti smo impregnirani jednom određenom slikom svijeta, slikom objektivnog svijeta, koji je za sve jednak.

A taj svijet ne postoji!

Pokušat ću sada uz pomoć fizike i neurobiologije temeljito razoriti ovu sliku objektivnog svijeta, jer nas ona smeta u rješavanju naših problema i jer nas čini žrtvama jednog sasvim određenog pogleda na svijet.

Tijekom ovog stoljeća, slutnja je sve više postojala izvjesnošću: objektivan svijet ne postoji.

Ova spoznaja se vjerojatno pojavila s kvantnom fizikom.

Tamo se ustanovilo, da se izvjesno “nešto” može smatrati kako česticom, tako i vibracijom. I da to ovisi o promatraču.

Ova je spoznaja bila čudovišna: ona naime ne govori ništa drugo, nego da promatrač utječe na svijet.

Ovo opet ne znači drugo, do da ne postoji objektivan svijet, koji bi bio isti za sve.

U najnovije vrijeme se već spomenuti francuski atomski fizičar J. E. Charon, koji je, usput rečeno, dalje razvio Einsteinovu teoriju relativiteta, ovako izjasnio o toj temi:

“Le monde n’est pas, il est ce qu’on pense de lui.”

Prevedeno, to znači:

“Ne postoji objektivan svijet, svijet je ono, što mi o njemu mislimo.”

Ovo treba sebi zamisliti: svijet je ono, što mi o njemu mislimo!

Ovime čitavu dosadašnju sliku svijeta bacamo na smetlište povijesti.

Svijet je ono, što vi o njemu mislite!

Vi, dakle, niste izloženi bilo kakvom dobrom ili lošem svijetu.

Vi sasvim sami određujete svoj svijet.

Vi odlučujete, da li je vaš svijet dobar ili loš.

Zar to nije fer?

Zar to nije grandiozno?

Osjećate li moć, koju time dobivate?

Vi niste izloženi svijetu na milost i nemilost, ne, svijet je izložen vama.

Svijet je točno ono, što vi o njemu mislite!

A to vam daje moć, moć nad cijelim svijetom, nad vašim svijetom.

Što mislite o svijetu?

Što god mislili, tako je. To je moć.

Ne postoji dakle samo jedan svijet, već postoje mnogi svjetovi.

Svaki čovjek živi u svojem vlastitom svijetu, kojeg je sam sebi zamislio.

Ako je ta činjenica poznata, mora se postaviti sljedeće pitanje: koji je čovjek tako glup te sebi zamišlja jedan loš svijet?

Očito ima takvih.

To su svi oni, koji još nisu čuli, da objektivan svijet uopće ne postoji.

I da su, prema tome, nasjeli tisućama godina staroj zabludi – na svoju vlastitu štetu.

Spoznaja, da je svijet ono što svaki pojedini čovjek o njemu misli, ima posljedice, koje još uopće nismo do kraja sagledali.

No da bi se ipak donekle navikli na tu ideju, zamijenimo riječ “svijet” sasvim jednostavno drugim riječima:

Moja je žena ono, što ja o njoj mislim.

Moj suprug je ono, što ja o njemu mislim.

Moja djeca su ono, što ja o njima mislim.

 Moji su suradnici ono, što ja o njima mislim.

Moj je šef ono, što ja o njemu mislim.

Moji su klijenti ono, što ja o njima mislim.

Recesija je ono, što ja o njoj mislim.

Osjećate li moć, nezamislivu moć, koja se tu krije?

Vi možete ovu igru po volji i dalje proširivati.

Ako sada mislite, da je ovo teorija, tada imate pravo: svijet je ono, što vi o njemu mislite!

Tako i ova knjiga i izjave koje ona sadrži.

Ova knjiga nije objektivna; ona je ono, što vi o njoj mislite!

Glupost, ako je smatrate glupom.

Ludost, ako je smatrate ludošću.

Ona je senzacionalna, ako vi tako o njoj mislite.

Da se krivo ne shvatimo: naravno da postoje takozvane objektivne veličine.

Jedan je čovjek, primjerice, visok 1,80 m, a drugi 1,70 m.

Onaj prvi je dakle objektivno viši od drugog.

Ali ovdje se radi o nečem drugom: radi se o tome kako se djeluje na druge ljude, a to znači: radi se o osjećaju.

To je stvarna realnost.

Netko osjeća (!) da je 1,80 m visok čovjek vrlo visok, netko drugi ima osjećaj da je to normalna visina.

Svatko ima svoju osobnu istinu – a ta istina dolazi iznutra.

To je osjećaj.

Znanstvena utemeljena izjava “ne postoji objektivan svijet” znači: ne postoji samo jedna istina.

Postoje mnoge istine.

Svaki čovjek ima svoju osobnu istinu.

Što je posljedica toga?

O istini se ne može diskutirati!

Sve, što smatrate istinom, jest istina!

Ako, međutim, neki drugi čovjek suprotnost tome smatra istinom, tada je to njegova istina.

Na ovoj misaonoj osnovi mogli bi nestati svi sukobi, svi ratovi.

Zbog istine se ne može prepirati, jer ne postoji samo jedna istina.

U tome je i istočna mudrost (vidi, Hermann Hesse), koja kaže da je suprotnost od “istine” također “istina”.

Što ne znači ništa drugo do:

Ništa nije istina: sve je istina.

Od odlučnog je značenja ovdje samo pitanje, da li ono što vi smatrate istinom, pospješuje vaš razvoj ili ga koči.

S OTLA-principom ja vam želim približiti jednu istinu, koja će sasvim sigurno pomagati vaš razvoj.

Ako, dakle, mislite da je to teorija, tada imate pravo.

I time ste sebe samog učinili slabim čovjekom, žrtvom svog vlastitog mišljenja.

Ako tako hoćete, neka onda tako bude.

To je vaše pravo.

No s mojeg gledišta to nije jako pametno.

Koji čovjek sebe dragovoljno čini bespomoćnom žrtvom?

Očito, mnogi.

Ovakvo jedno dragovoljno (!) ograničavanje moći je nenadmašivo.

S razumom to nema nikakve, ama baš nikakve veze.

Zaključak: čovjek, koji posjeduje neograničen potencijal, dragovoljno čini od sebe jedno potpuno bespomoćno biće.

U tome mu nitko nije ravan!

Da kažemo još i to, da nije samo atomska fizika došla do takvih senzacionalnih saznanja: nove spoznaje na području neurobiologije dolaze u principu do istih rezultata.

Oba istraživača Maturana i Varela izjavljuju u njihovoj knjizi “Stablo spoznaje” sljedeće:

“Ne postoji nikakva eksterna, objektivna istina, nikakva univerzalna istina”.

Kod njih je svijet također ovisan o promatraču.

Time smo opet ondje, gdje je već u 14. stoljeću bio jedan od najpoznatijih islamskih mistika, Abd al-Karim Al Jili.

On se, s obzirom na ljude, izjasnio ovako:

“Ljudi su poput ogledala, koji se nalaze jedno nasuprot drugom”.

Ja, dakle, u drugome uvijek vidim samoga sebe, a to znači: moje mišljenje.

Mi to možemo proširiti i utvrditi: cijeli svijet funkcionira poput ogledala.

Vi u njemu uvijek vidite jedino samoga sebe: agresiju, ako ste agresivni.

Mir, ako ste mirni.

Mi – vi i ja – stvaramo svijet našim načinom razmišljanja.

Međutim, što mi radimo?

Da bi saznali, tko smo ili kakav potencijal imaju naši suradnici, mi idemo i puštamo sebe ili svoje suradnike analizirati!

U tome se opet nalazi ideja o objektivnom svijetu.

Ne postoje objektivni ljudi. Ponovimo još jednom:

Vi ste ono, što o sebi mislite.

Točka.

Vaši su suradnici ono, što o njima mislite.

Točka.

Vaši su klijenti ono, što o njima mislite.

Točka.

Odlučite sami, što želite misliti o sebi ili svojim suradnicima.

Ali u tom slučaju, preuzmite i odgovornost za ono što mislite.

Ako ovo znate, možete sebi prištedjeti sve analize.

To je ekonomski, jer štedi vrijeme i novac.

Svijet, kozmos, organiziran je nezamislivo ekonomski.

Samo je čovjeku uspjelo, stvar nezamislivo zakomplicirati.

Na sreću su teškoće u međuvremenu toliko porasle, da prije ili poslije moramo doći do novih spoznaja, ukoliko ovdje želimo preživjeti.

U slučaju da ovdje ne preživimo, tada to također nije nesreća, pošto znamo, da smrt ne postoji.

Sada znate kako svijet funkcionira.

Svojim načinom razmišljanja, vi mijenjate svijet.

To vam daje nezamislivu moć.

Napravite s time što želite: imate slobodnu volju.

 

NASTAVLJA SE ...