PRVI DIO

Ljudska drama

            “Mi nalazimo utjehe, nalazimo olakšanja, učimo vještine uz pomoć kojih sebe zavaravamo. Ali ono bitno, Put puteva, ne nalazimo.”

                                                                                              Herman Hesse, Siddhartha

1.   Izgon iz raja

“Nije moje, da sudim o životima drugih!”                       

Hermann Hesse, Siddhartha

Ljudi su opterećeni jednim centralnim problemom. Radi se o stalnom prosuđivanju što je dobro i što je zlo. Mi sudimo o sebi samima, o drugim ljudima i o situacijama. Problem je tada sljedeći: ono što je dobro za Majera, za Millera je možda loše. I sukob je već programiran. Dijeljenje na dobro i zlo nema nikakve veze s nekim prirodnim zakonom. To su ljudske predodžbe o moralu, koje se mijenjaju tijekom vremena i koje se čak razlikuju od područja do područja. Njima je zajedničko da proizvode sukobe. Sukobe u ljudima i sukobe između ljudi. Time je, naravno, stvorena i podloga za ratne sukobe.

            Otkuda potječe to donošenje sudova, ovo dijeljenje na dobro i loše? Učili smo to u školi: to je priča o jabuci i Adamu i Evi. U njoj se kaže, da su jeli plodove sa stabla spoznaje dobra i zla. Ovdje upada u oči sljedeće: očito nešto poput dobra i zla prije toga nije postojalo. Zamisliv je dakle oblik postojanja, koji ne poznaje niti dobro niti zlo. Kako je ime tom obliku postojanja, to kaže sam naslov priče: govori se o izgonu iz raja. Stanje dakle, u kojem nema dijeljenja na dobro i zlo, ovdje se sasvim očito naziva “rajem”. Raj nije neko geografsko mjesto ili nešto što će se nekada u budućnosti doseći, ne, raj je očito i jednostavno, stanje duha. Svaki bi se čovjek mogao trenutno katapultirati u raj, kada bi prestao svijet – a time naravno i sebe samoga – dijeliti na dobro i loše.

            Nitko čovjeka ne sprečava da se vrati u raj – osim njega samoga. Konačno, on nije niti bio protjeran iz raja, kao što naslov kaže; jer, na kraju krajeva, on sam je dobrovoljno jeo plodove spoznaje dobra i zla. On je dakle samoga sebe izbacio iz raja. A to je upravo ono utješno na cijeloj stvari: pošto je samoga sebe – svojim donošenjem sudova – protjerao iz raja, njemu je moguće i – ako prestane suditi – vratiti se tamo.

            Mi bi sebi trebali jasno predočiti:

            Upravo u onom trenutku, kada smo počeli suditi i praviti razliku, između dobra i zla, započeli su naši problemi.

            Vi, drage čitateljice i čitatelji, ne bi imali nikakvih problema, da ne sudite. Molim vas da o tome jednom na miru razmislite.

            Ovo dijeljenje na dobro i loše je čisto ljudska osobina. Priroda ne dijeli: priroda ne sudi. Zamislite sebi, što bi se dogodilo, kada bi Sunce počelo suditi! Kada bi Sunce reklo: Miller je ubio jednog čovjeka, zbog toga on danas neće imati svjetla; Majer je pomagao svojim prijateljima, a osim toga je dao i prilog dobrotvornoj organizaciji, zato će danas dobiti više svjetla. Možete li sebi zamisliti kaos koji bi u tom slučaju nastao? Ako to sebi ne možete zamisliti, tada jednostavno pogledajte što je čovjek – pomoću donošenja sudova! – napravio svijetu. Ništa ne izgleda suviše harmonično. Budimo dakle sretni, što barem priroda ne sudi.

            To se, uostalom, može pročitati i u Svetom pismu:

            “Jer Bog dopušta da Sunce obasjava i dobre i zle, a kiša pada i za pravedne i za nepravedne.” (Mat. 5,44)

            Jedino je čovjek taj, koji se očajno drži donošenja sudova. Ja ih uvijek iznova vidim na mojim seminarima: ljude, koji se drže svojih sudova kao da su to pozitivna dostignuća. Lako je shvatljivo, zašto. Kada bi se odrekli donošenja sudova, tada više ne bi mogli suditi susjedu ili nekom suradniku. A tog se “zadovoljstva” mnogi ne žele odreći. To bi, naime, značilo nešto sasvim posebno: značilo bi, da ja odjednom više nisam ništa bolji od drugih! Sve dok mogu prstom ukazivati na takozvane zle ili lošije ljude, sve dok sam očito bolji od njih. To daje ugodan osjećaj nadmoći.

Samo: iz toga nastaju hrpe problema i sukoba.

            Ako smo ozbiljno zainteresirani za rješavanje naših problema i sukoba, tada moramo prestati s donošenjem sudova. Ali ako smo ozbiljno uvjereni da se svijet sastoji od dobra i zla, tada moramo biti i spremni živjeti s odgovarajućim sukobima. Pokušaj stvaranja pitomijeg svijeta, u tom je slučaju gubljenje vremena. Mirniji svijet neće postojati, sve dok se držimo navike suđenja. Primijenjeno na pojedinca to znači: neće postojati harmoničniji život, sve dok lijevo i desno sudite o drugim ljudima – a i o sebi samome!

            Ovdje imamo objašnjenje, zašto crkve i UN, kao i brojna etička udruženja dobre volje, ne mogu mnogo doprinijeti rješavanju problema. Upravo suprotno: zbog toga što i ove organizacije sve dijele na dobro i na loše, one, sasvim logično, stvaraju istovremeno nove probleme. Poznati psiholog C. G. Jung opisao je to na svoj način: “Vrline su po ljude opasnije od poroka”. Čovjek s vrlinama sklon je strože suditi od poročnog čovjeka – a time automatski stvara nove sukobe, dakle upravo suprotno onome što želi.

            Teško je shvatiti, zašto brojni ljudi ovo ne žele uvidjeti. Postoje brojni primjeri, koji potvrđuju ispravnost izloženog gledišta. Najupečatljiviji primjer iz politike za mene predstavlja odnos između Izraelaca i Palestinaca. Oni su desetljećima međusobno ratovali, jer je svaki od njih onog drugog smatrao zlim. Rezultat je svakome vidljiv: tisuće mrtvih, neizrecive patnje mnogih ljudi, ali bez napretka u mirovnom procesu, bez napretka u kvaliteti života. Usprkos (ili upravo zbog?) visoke cijene svega, uopće nije bilo napretka. O ekonomiji ovdje sasvim sigurno ne može biti govora. A onda: sasvim iznenada, netko više ne prijeti šakom, već pruža ruku pomirnicu. I praktički preko noći, stvari se počinju odvijati. Postaje mogućim ono, što desetljećima nije bilo moguće – i to uz minimalan napor.

            Sada se počinje događati nešto čudno. Postoje ljudi koji usprkos svemu i dalje sude, oni žele sukob, a ne rješenje sukoba. To je njihova odluka. Samo se takvi sutra ne bi smjeli tužiti na svoje mrtve.

            Još se nešto događa, ili bolje rečeno: ne događa se. Mi očito nismo sposobni ono, što su nam Izrael i PLO demonstrirali, primijeniti na druge situacije. Na sukobe u vlastitom poduzeću ili porodici. Na ovo sam mislio, kada sam u uvodu spomenuo vanzemaljce. Jedno vanzemaljsko biće, koje nas posjeti svakih nekoliko tisuća godina, ne bi vjerojatno moglo zamijetiti nikakav napredak u našem načinu razmišljanja. To što sada definitivno znamo da se Zemlja okreće oko Sunca, nije za zanemariti, ali u pogledu čovječnosti nas nije mnogo dalje dovelo. I vjerojatno ima malo ljudi, koji smatraju da su problemi postali manjima. Niti let na Mjesec nije ništa doprinio rješavanju etničkih sukoba, a nezaposleni također zbog tog događaja nisu sretniji.

            Povijest je puna primjera sličnih Izraelu i PLO: Ali nije obavezno potrebno da se služimo povijesnim primjerima, ako želimo saznati nešto o dijeljenju na dobro i loše. Većina ljudi će primjere za to naći u svom osobnom životu. Koliko nam se često nešto dogodi, što smjesta ocijenimo kao loše. Ali gledajući unatrag, recimo nakon dvije, tri ili više godina, ustanovljavamo da ono što smo smatrali lošim, i nije bilo toliko loše. Da je imalo svoj smisao. Ali u trenutku donošenja suda, stvoren je konflikt. A s ekonomskog gledišta, svaki konflikt je, naravno, rasipanje energije, vremena i novaca.

            Ovo nije moguće izbjeći: ako svoje probleme, bez obzira na koje se područje odnose, želite stvarno riješiti, tada morate prestati dijeliti svijet na dobro i zlo. Svijet jest. On nije dobar, on nije loš. On jest. To je tako jednostavno, a opet tako teško.

            Ako se ne želimo odreći našeg dijeljenja svega na dobro i na loše, tada se, ako želimo biti iskreni, ne smijemo uzbuđivati nad svjetskim i osobnim problemima. Jedino “uzbuđivanje” koje bi imalo smisla, bilo bi nad nama samima, nad našom nesposobnošću što nam ne uspijeva nadvladati dualitet dobra i zla.

            Nitko nas nije protjerao iz raja. Mi smo sami sebe izbacili iz njega. Raj je ovdje, samo jednu jedinu misao udaljen od nas, od vas, dragi čitatelji. No sad vas molim, ne pravite grešku čekajući druge. U tom slučaju možete dugo čekati. Ne radi se o svijetu, ne radi se o drugima, radi se o vama. Raj čeka, on je samo jednu misao udaljen od vas – ali vi ga morate misliti. Nitko to neće učiniti umjesto vas.

            Mi ćemo se u knjizi uvijek iznova vraćati na ovu temu. Ovdje mi je bilo stalo do toga, da vam pojasnim srž ljudskoga problema. Želio sam vam pokazati, gdje se nalazi linija što razdvaja raj od ljudske patnje. Želio sam vam pokazati, da mi sami sebe svakodnevno izgonimo iz raja, time što donosimo naše sudove.

nastavlja se...