Kompleksnost života

Ja sam čvrsto uvjeren, a to ću pokušati i dokazati, da je istina jednostavna, da mora biti jednostavna. Ili bi istina trebala biti rezervirana samo za malu elitu natprosječno inteligentnih ljudi?

            Svakodnevna realnost, međutim, takva je, da se sve uvijek prikazuje strahovito kompliciranim. To je jako praktično za eksperte. Oni se tada mogu jasno isticati nad običnim smrtnicima, pa ih se zbog toga i odgovarajuće cijeni i novčano nagrađuje. Postoje ljudi, koji su u nešto uvjereni tek onda, kada to više ne razumiju. A postoje i ljudi koji prestanu vjerovati u nešto ili u određenu stvar, čim je shvate. To zvuči čudno, ali je istina. U mojim seminarima, ja često čujem: "Ne, tako jednostavno to ne može biti!” I to je opet odbijanje prihvaćanja moći. Jer o tome se i radi: ako je nešto jednostavno, tada to možemo i primijeniti. Ili je možda u pitanju strah da ćemo u svojem životu morati nešto promijeniti, ako je stvar jednostavna? Kada bi, naime, bilo komplicirano, uvijek bi se mogao naći izgovor. “Teško je, potrebno je vrijeme, drugi to također ne mogu.” ali ako je nešto jednostavno, tada više nema izgovora, osim onog “tako jednostavno to ne može biti!”.

            Čak je i prilikom najnovijih istraživanja kaosa ustanovljeno, da se i najkompleksnije tvorevine sastoje od sasvim jednostavnih struktura. Ako dovoljno duboko pogledamo, stvari postaju sasvim jednostavne. No ako se krećemo površinom, ako započnemo znanstveno analizirati, tada sve postaje izuzetno kompleksno i teško.

            Uzmimo jedan primjer:

            Hodanje se čini sasvim jednostavnom stvari. To praktički svatko može. Ali ako počnemo analizirati sam proces hodanja, mogli bi analizama napuniti cijele biblioteke – a usprkos tome vjerojatno ne bi shvatili proces hodanja. Isto tako, pomoću takvih knjiga vjerojatno nikome ne bi bilo moguće naučiti hodati – iako je to sasvim jednostavno, ako to čovjek prakticira. Na isti način, ako želimo, mi možemo sve toliko zakomplicirati, da samo još rijetkim ekspertima bude moguće nešto od toga razumjeti.

            Primjer s hodanjem možda nema nikakvih daljnjih posljedica. No, drugačije stoji stvar ako obrađujemo temu ljubav. Ovoj temi je posvećeno jedno od sljedećih poglavlja; zbog toga, ovdje samo toliko: o ljubavi se može visokoparno filozofirati, s rezultatom, da nitko više ne zna, što je ljubav. A prije svega, to vodi do toga da se ljubav ne prakticira. Prakticirati ljubav, jednostavno je; ali ljubav definirati, analizirati, vrlo je komplicirano, to je toliko komplicirano, da za ljubav uopće više ne ostaje vremena. Kada polaznicima mojih seminara objasnim da je uz pomoć ljubavi svaki problem rješiv, tada ima takvih, koji se gube u nedoglednoj diskusiji s ako-i-ali. Sve odjednom postaje visoko komplicirano, što opet postaje opravdanjem da se ništa ne mora poduzeti. Zato što očito ipak sve skupa nije tako jednostavno.

            Poznat i ugledan zastupnik medicine i psihologije, Balthasar Staehlin, već je početkom 70-tih godina u svojoj knjizi “Svijet kao ti” napisao sljedeću rečenicu: “U cjelokupnoj današnjoj medicini i psihologiji, nedostaje nam istinsko i jednostavno”. Dokle je taj nedostatak jednostavnog u medicini doveo, u međuvremenu je vidljivo po eksploziji troškova u zdravstvu.

            Naše je zdravstvo toliko kompleksno, da ga financijski više nije moguće podnijeti. (Dvadeset godina nakon što je Staehlin ukazao na to!). I druge zemlje imaju taj problem. Nedavno sam na francuskom radiju čuo kako je objavljena spoznaja od revolucionarnog značenja. Neki je stručnjak na temu eksplozije troškova u zdravstvu dao na razmišljanje, da su tri ultrazvučna pregleda tijekom trudnoće sasvim dovoljna. Ja sebe sasvim ozbiljno pitam: kako su djeca ranije dolazila na svijet? I kako uspijeva Indijkama, Afrikankama, južnoamerikankama da bez ultrazvuka uzrokuju eksplozije pučanstva? Postoje ljudi, koji našu kompleksnu visoku tehnologiju nazivaju napretkom; po mojem mišljenju je to prije znak duhovne pomračenosti.

            Poput Balthasara Staehelina, i ja sam čvrsto uvjeren da je istina jednostavna, čak vrlo jednostavna.

            Bilo bi mnogo bolje kada o nekim stvarima ne bi do u beskonačnost raspravljali, nego ih jednostavno napravili.

            Istina je jednostavna: tko jednostavne stvari čini kompliciranima, budala je, jer blokira sebe samoga u svom razvoju.

Racionalnost

Za znanstvenost i managment su racio (intelekt) i analiza od centralnog značenja. U međuvremenu se, međutim, otkrilo, da to možda ipak nije put koji vodi do dubljih spoznaja i do optimalnih rješenja problema. Biti ću kratak jer na ovu temu postoji već dovoljno saznanja.

Za nas je važna spoznaja, da mi naše mogućnosti izuzetno ograničavamo, ako se oslanjamo samo na racionalnost i na analizu. Intelekt nema nikakve informacije o budućnosti, njemu uvijek stoje na raspolaganju tek malobrojne informacije, na koje se može osloniti prilikom donošenja odluka. S tog gledišta nije shvatljivo, zbog čega je intelektu u prošlosti pridavano tako veliko značenje. Vjerojatnost donošenja pogrešnih odluka jako je velika kod onoga, tko se oslanja samo na svoj intelekt i obratno, šanse da se postignu veliki uspjesi vrlo su male, ako se netko služi samo svojim intelektom. Niti jedan od svjetski natprosječno uspješnih produkata nije nastao na temelju racionalne analize potreba kupaca.

            Jedan od možda najupečatljivijih primjera za ovo: pedesetih godina je Ford proveo vjerojatno najopsežniju studiju tržišta, koja je ikada poduzeta. Cilj ove studije je bio da se iznađe najoptimalniji dizajn za jedan nov auto, “Edse!”. Ovaj ogroman napor završio je najvećim neuspjehom u povijesti gradnje automobila, a poduzeće Ford je to koštalo više stotina milijuna dolara.

            Auto je očito bio toliko racionalan, toliko prosječan, da ga nitko nije htio kupiti.

            Obratno, Ray Kroc je usprkos svim racionalnim protuargumentima svojih pravnika godine 1960. kupio ime McDonald. On je u svojoj nutrini osjećao, da će to biti sigurna stvar. Ostatak je povijest. Svakome je poznata priča o uspjehu McDonalda. Ovako nešto nije moguće racionalno planirati.

            Pravi natprosječni uspjesi se izrazito rijetko temelje na čisto racionalnim razmišljanjima.

            Racionalnost traži znanje u izvanjskom svijetu. Taj način potrage je vrlo ograničen. Istinsko znanje dolazi iznutra. Što više netko ističe svoju racionalnost, tim manje vjeruje samome sebi, odnosno svome znanju koje dolazi iznutra. U poglavlju 2.5 ukazao sam na potragu u izvanjskom svijetu. Racionalnost je jedno od takvih traženja u izvanjskom. Tko se oslanja isključivo na racionalnost, na kraju je uvijek nesiguran. Znanstvenost pruža najbolji dokaz, da spoznaje dobivene pomoću racionalnog razmišljanja vrlo brzo mogu zastariti. Nasuprot tome, primjerice, spoznaje Isusa, Buddhe, Laotsea itd. nikada nisu zastarile. Te spoznaje nisu dobivene uz pomoć racionalnog načina razmišljanja.

            Čudovišne stvari mogu se čuti i od strane same znanstvenosti. Francuski biolog Joel de Rosnay dokumentira u svojoj knjizi “Makroskop”, da postupci kojima se istraživači služe prilikom uobičajenog znanstvenog istraživanja nisu prikladni u svrhu obuhvaćanja istine, već da oni, sasvim suprotno, istinu izobličuju. U takve postupke spada i racionalna analiza. On ukazuje na to, da je analitičko mišljenje za znanstvenost važnije od uspoređujućeg, što vodi do toga, da se znanstvenost ograđuje. Ona naginje skučenosti i krutosti.

            Za nas to znači sljedeće: racionalnost i analiza ograničavaju čovjekov potencijal, ograničavaju vaš potencijal. Tijekom ove knjige postati će vidljivo, da za mene uspoređujuće mišljenje, mišljenje u analogijama, stoji u prvome planu.

            Neuspjeh znanstvenoga rada na bazi racionalnosti posebno je uočljiv u medicini. Jedva da postoji jedno jedino značajnije medicinsko otkriće u posljednjih stopedeset godina, koje službeni univerzitetski profesori nisu smjesta osudili kao neznanstveno. Tako je primjerice pronalazač Properdina koji je toliko važan za ljudski imunološki sustav, 1954. godine počinio samoubojstvo, nakon što su ga njegovi kolege godinama ismijavali. Svega nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, službena je medicina počela uvažavati njegova otkrića.

            Medicina očito predstavlja jedno od najžalosnijih poglavlja, što se tiče brutalnog osuđivanja neistomišljenika. I sve to u ime racionalnosti! U stvari se naravno ne radi niti o ljudskosti niti o saznanju; radi se o moći.

            Zdrav ljudski razum, trebao bi nam pokazati u najmanju ruku sljedeće: današnji eksperti (liječnici, psiholozi, biolozi itd.) smiju se ekspertima iz godine 1500. A isto će se tako eksperti iz godine 2500. smijati današnjim ekspertima. Budite dakle oprezni u osuđivanju stavova, koji ne odgovaraju službenoj znanosti. Galileo Galilej je također bio osuđen od strane tadašnje znanosti. Danas zna svako dijete: Zemlja se okreće oko Sunca.

            Ovi bi primjeri trebali biti dovoljni da pokažu, kako uskogrudnost koja se temelji na racionalnosti, koči čovjekov razvoj. Racio traži u izvanjskom svijetu, ali istinsko znanje, istinski razvoj, dolaze iznutra.

 

nastavlja se...