“Ništa nije bilo, ništa neće biti; sve jest, sve ima bit i prisutno je.”

                                                                       Hermann Hesse, Siddhartha

U principu bi sada mogli temu otpuštanja završiti. Diskutirali smo o najvažnijim načinima ponašanja i njihovim posljedicama. No ova tema sadrži još mnogo više. Svi do sada spomenuti načini ponašanja imaju nešto osnovno, što je zajedničko. To zajedničko ćemo sada pokušati otkriti.

            Postavite sami sebi sljedeće pitanje: što imaju zajedničko u prethodnom poglavlju navedeni načini ponašanja (neprihvaćanje, donošenje sudova, borba itd.)? Što bi mogao biti najmanji zajednički nazivnik?

            Pokušat ćemo to ustanoviti uz pomoć nekoliko primjera:

            Neprihvaćanje: što to znači? To znači, da ono, što je SADA, ne prihvaćam; ja bih htio drugačije, možda onako kako je bilo prije, ili onako kako ja to sebi zamišljam, ali nikako ne onako kako sada JEST.

            Uspoređivanje: uspoređujem ono što je SADA s nečim što je nekada bilo, ili s nečim što bi trebalo biti u budućnosti. Ili uspoređujem sebe koji sam OVDJE s nekim drugim čovjekom, koji je TAMO.

            Osjećaji krivnje: Tu se radi o prošlosti, koja vrši utjecaj na moju sadašnjost.

            Da li već osjećate, što bi mogao biti najmanji zajednički nazivnik?

            Svi načini ponašanja, bez iznimke, koji dovode do gubitka energije, do energetskih blokada i do ograničenja univerzalne inteligencije, imaju veze sa zadržavanjem, dolaze iz uma (glave) te predstavljaju

            nesposobnost, živjeti u ovdje-i-sada.

            Prema tome: tko nije sposoban živjeti u ovdje i sada, taj rasipa/blokira energije i ograničava svoju inteligenciju.

            Prema tome, pozitivno formulirano otpuštanje ne znači ništa drugo nego

            sposobnost, živjeti u ovdje-i-sada!

            Ne biti sposobnim živjeti u ovdje-i-sada znači, ne moći prihvatiti ono što JEST, i stalno živjeti ili u prošlosti ili u budućnosti. Sada vas molim da obratite pažnju na sljedeće: život se ne odvija niti u prošlosti, niti u budućnosti. Život se odvija u SADAŠNJEM trenutku. Osim SADA ne postoji ništa. Zato ne postoji ništa bolje što možete napraviti, nego da ovo SADA prihvatite. Tada ste na istoj liniji sa životom: što znači da živite bez sukoba, a to opet znači:

            Raspolažite maksimumom inteligencije i energije.

            Usporedite to s nekim električnim sklopom. Struja (životna struja!) teče najjače tamo, gdje je najmanji otpor; to zna svaki početnik. Ljude je moguće usporediti s otpornicima. Pitanje: gdje životna struja najjače teče? Logično, tamo gdje je najmanji otpor. A gdje je najmanji otpor? U svakog čovjeka, koji živi u ovdje-i-sada. Čim iskočite iz ovdje-i-sada, stvarate otpor, sukob, a to koči životnu struju, to usporava ostvarenje vaših ciljeva, to usporava rješavanje vaših problema (ukoliko ih imate).

            Vidite dakle, ovdje govorimo o fizici. Življenje u ovdje-i-sada je fizikalno optimalno stanje, koje proizvodi minimum otpora. Dozvolite da na ovom mjestu dodam, da se ovo “idealno stanje” može još potencirati. O ovome ćemo govoriti kada na red dođe tema “ljubav”. Dozvolite i da vas podsjetim na istraživanja na području prijenosa energije, gdje znanstvenici nastoje postići supravodljivost (uklanjajući svaki otpor): čovjek isto to postiže ako živi u ovdje-i-sada.

            Ako sam kao kapetan (umno razmišljanje) jasno definirao cilj mojeg broda, tada nije potrebno da mislim na prošlost, a niti na budućnost; najbolje što mogu napraviti jest, da s punim povjerenjem živim u ovdje-i-sada, u znanju da je dobro sve što JEST, zato što JEST i zato što služi mojem cilju. Moja univerzalna inteligencija poznaje cilj, a sasvim sigurno i najbolji put koji vodi tome cilju: poželjno je dakle, da se sa svojim ograničenim umnim sposobnostima prestanem miješati u tijek stvari.

            Otpustiti dakle znači: živjeti u ovdje-i-sada.

            To znači: otpuštanje svojeg malog “ja” (ego, prva stvarnost, umno razmišljanje), kako bi veliko “Ja” (druga stvarnost, razmišljanje srcem, Bog) moglo djelovati.

            Za isto ovo ponašanje, ponekad se upotrebljavaju i drugi izrazi. Tako, primjerice, u Zen-budizmu postoji riječ “nepostojanje namjere”. Djelovanje bez namjere. Vježbe u Zen-budizmu imaju za cilj (namjeru?), ne dozvoliti da se pojavi niti najmanji trag ja-svijesti. Ja-svijest je mišljenje glavom (umno razmišljanje), te smeta i blokira optimalno ponašanje. Zato Zen-budist stremi nerazmišljanju.

            Možemo podsjetiti i na Laotseove riječi: “U nedjelovanju, ništa ne ostaje neobavljeno.”

            Ako se još sjećate, kako sam našao svoju ženu, tada na ove Laotseove riječi mogu samo odvratiti: vrlo točno, vrlo točno.

            Ili, sjetimo se Meister Eckharta, vjerojatno najvećeg mistika svih vremena iz kršćanskog kulturnog okružja. I on se izjasnio o toj temi, i to ovako: “Vežući se o naše vlastito “ja”, mi smo sami sebi na putu te ne možemo donijeti plod, ne možemo se potpuno samoostvariti.” Meister Eckhart je to rekao oko godine 1300, dakle više od 650 godina prije no što je u menadžerstvu otkriven ljudski potencijal! Ali 8 od 10 menadžera nisu još niti danas na stupnju od godine 1300! Oni naime rade upravo suprotno od onog što je preporučio Meister Eckhart. Čvrsto se drže svog malog “ja” i bore se poput lavova, ne primjećujući da su “sami sebi na putu”, i da se “ne mogu samoostvariti”. Oni samo zbog toga još donekle funkcioniraju, jer i većina ostalih menadžera stalno griješi protiv osnovnih životnih zakona. U zemlji slijepih, kralj je onaj koji vidi na jedno oko. Ali jao njemu, pojavi li se netko s oba oka!

            I u Meistera Eckharta radilo se o tome da se otpusti vlastito malo “ja”, ograničeno i ograničavajuće razmišljanje umom, kako bi se omogućio razvoj u svakom čovjeku prisutne univerzalne inteligencije.

            Mora se, međutim, napomenuti da svi mi u nekim područjima – i u određenim trenucima – prakticiramo život u ovdje-i-sada. Na primjer prilikom disanja. Ja  još nisam sreo niti jednog čovjeka koji bi disao trošeći zalihu. Disanje se uvijek događa u ovdje-i-sada, s povjerenjem, da će i u budućnosti biti dovoljno zraka za disanje.

            Ili prilikom sviranja neke melodije. Nitko ne svira nešto zbog onog, što će sljedeće sekunde ili minute uslijediti. Svaka se nota odsvira zato, što je na pravom mjestu. Svaka nota predstavlja jedno SADA. Ona je tamo gdje jest. Točka. Ali s našim životom, mi postupamo potpuno drugačije. Mi često (uvijek?) živimo usmjereni na neki cilj. Danas radimo ovo ili ono, jer ... jer u budućnosti želimo time nešto postići. I već smo ispali iz ovdje-i-sada i već počinju otpori. I već posižemo (zadržavanje!) lijevo i desno za sigurnostima. Naime, život izvan ovdje-i-sada je potpuno nesiguran. Svakog se trenutka može dogoditi bilo kakva katastrofa. Svakog trenutka, pod nama može popustiti led, ili se nebo može srušiti; protiv toga se potrebno osigurati. Život izvan ovdje-i-sada je apsolutno nesiguran. Naš um može izmisliti najluđe stvari, i zato što on to može (sjećate se poglavlja akcija=reakcija?), zato se te stvari i događaju. Usprkos osiguranjima i punim bankovnim kontima, jedno je jasno; izvan ovdje-i-sada ne postoji nikakva apsolutna sigurnost. Tamo je sigurnost jako lomljiva. Pad akcija na burzi, poplava, rat, neka “smrtonosna” bolest, i sigurnosti više nema.

            ... na potpuna sigurnost, a ona je unutra, u svakom čovjeku. Nju

            o, da se živi u ovdje-i-sada. Ona nestaje, ako samo za ovdje-i-sada.

            ja, ja ovom poglavlju ne mogu dodati ništa kraće, jasnije,

            jednog teksta, kojeg je moja supruga napisala u trenutku

            dvije minute na jednoj kuhinjskoj ceduljici. Ovome nemam

_____________________________________________________________________

Totalna sigurnost

Ja imam najveću sigurnost, koja postoji.

Povjerenje!

Ono me potpuno štiti.

Nikad ne uspoređuj jedan život s drugim –

Svatko ima učiti svoje lekcije.

Materijalna sigurnost ne postoji,

ako se nema povjerenja u savršenu zaštitu

svojeg unutrašnjeg Boga.

z našeg povjerenja u život,

iz našeg znanja da nam se ništa,

apsolutno ništa “lošeg” ne može dogoditi

izvire punina života.

Dovoljno je živjeti

i svakog trenutka voljeti,

i ne postavljati sebi pitanja

o sljedećem trenutku.

 

NASTAVLJA SE ...