U ovom ćemo poglavlju odgovoriti na dva pitanja. Prvo: u čemu se sastoji čovjekov potencijal? Drugo: da li je čovjekov potencijal ograničen ili neograničen? Za naša daljnja razmišljanja, odgovori na ova pitanja, od odlučujućeg su značenja.

            Od čega se sastoji čovjekov potencijal?

            Ljudski potencijal – vaš potencijal – sastoji se od dvije temeljne osobine: od energije i inteligencije.

            Iz fizike znamo, da je sve što postoji jedno pitanje energije. Vi ste energija, ja sam energija, stablo je energija, stol je energija itd., itd. Bez energije nema ničeg. Bez energije se ne možemo kretati, bez nje ne možemo ništa stvoriti. Bez dovoljno velike količine energije ne možemo doseći naše ciljeve i ne možemo riješiti naše probleme. Obratno: što više energije imamo na raspolaganju, tim brže dosižemo naše ciljeve i tim brže rješavamo naše probleme. Mi to i želimo, zar ne? OTLA-princip će stoga trebati odgovoriti na sljedeća pitanja: otkuda dolazi energija? Gdje gubimo energiju? Gdje je blokiramo? Kako ćemo maksimizirati njezin potencijal?

            U poduzeću se radi o tome da se suma energetskog potencijala maksimizira i da se usmjeri na određene ciljeve. Upravljanje suradnicima bi se time moglo smatrati procesom upravljanja energijama.

            Mi ćemo vidjeti, da stvarno postoji ponašanje, koje dovodi do maksimuma ljudske energije – a to znači i moći.

            No s energijom samom, još nije ništa napravljeno. Nama je potrebna i inteligencija, koja nam pomaže da donosimo pravilne odluke. Pritom mislim na jednu univerzalnu inteligenciju, koja nema ništa zajedničkog s onim, što smo naučili u školi. Mislim na univerzalnu inteligenciju, koja je neovisna o školskoj naobrazbi i s kojom u principu svaki čovjek raspolaže. Bilo da se radi o državnoj upravi, o poduzeću ili pojedincu, uvijek je bitno da li se donese više “ispravnih” ili više “krivih” odluka – a to ovisi o rečenoj univerzalnoj inteligenciji, koju čovjek može upotrijebiti – ili pak ne. Tko ne poznaje poduzeća ili ljude, kod kojih sve glatko teče? A tko ne poznaje poduzeća i ljude, kod kojih sve ide krivo? Poduzeće, u kojem se donose pretežno krive odluke, neće se dugo održati na tržištu. Bit će dakle sasvim korisno, ako nam OTLA-princip pomogne da odgovorimo na sljedeća pitanja: kako ću aktivirati svoju univerzalnu inteligenciju? Kako i gdje ću dobiti ispravne odgovore na moja pitanja?

            Sada dolazimo do pitanja, da li je čovjekov potencijal ograničen ili neograničen. Ovom ćemo pitanju pristupiti s dvije strane. Najprije ćemo promatrati gore spomenute osobine, koje čine čovjekov potencijal: energija i inteligencija. Da li je energija ograničena? Da li je inteligencija ograničena? Energija je vibracija, vibracija se može mijenjati po volji. A inteligencija? Gdje su granice inteligencije? Ja polazim od pretpostavke, da su oboje, energija i inteligencija, bezgranični: time je i ljudski potencijal bezgraničan. Dovoljno je “samo” da se informiramo, kako da maksimiziramo energiju i inteligenciju.

            Genijalno na temeljnim principima života je to, da postoji ponašanje, koje vodi do maksimuma energije i istovremeno do maksimuma inteligencije. OTLA-princip opširno opisuje to ponašanje.

            Drugo motrište, koje služi donošenju prosudbe da li je ljudski potencijal ograničen ili je bezgraničan, psihološko je. Ono potječe od liječnika i psihijatra Balthasara Stächlina iz Züricha. U svojoj knjizi “Svijet kao ti” on je opisao određenu sliku čovjeka, koja služi kao predložak također i našim razmišljanjima. Ova slika polazi od pretpostavke, da se čovjek sastoji od dvije stvarnosti.

            Prva je stvarnost ograničena, konačna. To je područje našeg racionalnog, dakle analize. Ja to područje nazivam područjem razmišljanja s glavom. Mi uz pomoć našeg uma želimo sve objasniti. To je dakle područje objašnjivog i prema tome područje planiranja. Mi pokušavamo, s našim glavama obuhvatiti budućnost, pokušavamo planirati je. Kako mi uz pomoć našeg uma nikada ne možemo s apsolutnom sigurnošću znati što nam donosi budućnost, u toj se prvoj stvarnosti nalazi i izvor sumnje i straha. Hoće li uspjeti, ili neće uspjeti? Tko to može znati? Glava to naravno ne zna. Uz pomoć uma, mi sebi možemo zamisliti sve moguće nevolje, nesreće i katastrofe. Glava je tu vrlo maštovita. Balthasar Stächlin je ustanovio nešto, što svaki čovjek može na sebi promatrati: Iz te prve stvarnosti, iz mišljenja glavom, proizlaze svi naši problemi. Glavom mi sudimo i osuđujemo i uplićemo se sve više u bezbrojne probleme. Da se problemi ne mogu riješiti glavom, vidljivo nam je, ako pogledamo oko sebe, naš svijet raspolaže znanjem kakvo još nikada u povijesti čovječanstva nije postojalo. Ali to je čisto znanje glave, uma. A posljedica toga je, da svijet ima toliko problema, kao nikada do sada. Kada bi intelekt, naša glava, stvarno bila sposobna riješiti probleme, mi bi trebali biti skoro bez ikakvih problema – zbog toga, što je naše znanje tako veliko. Ali svatko zna, da to nije slučaj. Nasuprot nadaleko raširenog praznovjerja (praznovjerje nije postojalo samo u Srednjem vijeku!), racijo, mišljenje glavom, jako je ograničeno. Uz pomoć ograničenog načina razmišljanja, mi ne možemo riješiti probleme bezgraničnog života. Bilo bi vrijeme, da to konačno jednom shvatimo.

            Osobine, koje proistječu iz ove prve realnosti, često se nazivaju muškima: racio, analiza, borba, vladanje nad drugima itd. Kuda nas je ovo krasno ponašanje dovelo, vidimo ako bacimo samo jedan pogled oko sebe ili u medije. Problemi i sukobi koliko daleko oko – i uho – sežu. Pretežno su čisti materijalisti oni koji se oslanjanju na ovu prvu stvarnost. Kuda takav materijalizam vodi, možemo lijepo promatrati na primjeru bivšeg SSSR-a. Ne zaboravimo: službena filozofija ruskog komunizma, bio je materijalizam kojeg su razdradili Marks i Engels. Za Engelsa je postojala samo vječno promjenjiva materija. Posljedice takvog ograničenog načina razmišljanja su za pogođene ljude sve drugo nego ugodne.

            No na sreću po nas, čovjek se ne sastoji samo od ove prve – ograničene – stvarnosti. Svaki čovjek posjeduje jednu takozvanu drugu realnost. Ta druga stvarnost više nije ograničena, ona je neograničena. To je područje ne-objašnjivog, sinteze a ne analize. Ovdje se dakle ne raščlanjuje nego se sastavlja. Ovdje se ne vidi dualnost, dvojnost, nego jednota, a to znači: ovdje se ne sudi. Logična je posljedica: na tom području ne nastaju problemi, tu nema sukoba. Upravo zato što se ne sudi, što se ne raščlanjuje niti analizira. To područje je područje vječnoga SADA, a to znači: nema niti sumnje niti straha. Sumnja i strah proizlaze isključivo iz razmišljanja o budućnosti. Kako ovdje ne postoji budućnost, ne postoje ni spomenute sumnje i strahovi: to, sasvim jednostavno, nije moguće. A kako ovdje ne postoji niti prošlost, tu nema niti osjećaja krivnje, koji bi nas mogli mučiti. Osjećaji krivnje imaju svoj izvor u prošlosti: u stvarima, za koje mislimo da smo ih krivo napravili.

            Ako ne postoji strah, ne postoji sumnja, ne postoji osjećaj krivnje, što onda postoji? Postoji povjerenje. Ovo područje je područje apsolutnog povjerenja. Povjerenje u život, u univerzalnu inteligenciju, u Boga – svejedno kako želite ovu moć nazvati.

            Ja ovu drugu stvarnost nazivam znanjem srca. Ovdje govori srce, osjećaj, intuicija; a to je bezgranično, nasuprot ograničenom razmišljanju glavom. Mi smo godinama pokušavali glavu (um) odijeliti od srca. Silom smo nastojali sebe ograničiti. Umjesto da vjerujemo bezgraničnoj univerzalnoj inteligenciji u našoj nutrini, mi smo se oslanjali na našu sićušnu ograničenu inteligenciju, te sebi umišljali – u besprimjernoj zasljepljenosti – da time možemo riješiti naše probleme. Naše znanje srca, naše unutrašnje znanje, mi smo silom ušutkali; zar je onda čudo, što su infarkti srca toliko učestali? Kako bi se srce moglo razvijati, ako potisnemo ono što je ispod naše glave?

            Uz pomoć mudrosti iz ove druge stvarnosti, mi smo u mogućnosti, riješiti sve naše probleme. Kako je ta mudrost bezgranična, ona raspolaže svim informacijama (glavi je to nemoguće), i zbog toga je u stanju donositi optimalna rješenja.

            No nemojmo se zavaravati: većina ljudi se još uvijek mnogo rađe oslanja na totalno ograničene informacije glave – što nema mnogo zajedničkog sa zdravim razumom. Ja sam već u prvom dijelu knjige, u poglavlju 2.8, ukazao na nesposobnost ljudi da logično razmišljaju. Ovo je daljnji dokaz ove nesposobnosti.

            Osobine, koje svoj izvor imaju u toj drugoj stvarnosti, često se smatraju ženskim osobinama: srce, osjećaj, intuicija, jednota. U vezi s time je zanimljivo, da žene na svim područjima postaju sve aktivnije. Ovaj će trend u budućnosti postati sasvim sigurno još jači. Muške su osobine donijele zapanjujuće materijalne rezultate, ali one su zakazale u rješavanju problema: nama su sada u povećanoj mjeri potrebne nerazumne (!) osobine. Očito su se nekada muške osobine smatrale lijepim i velikim, dok su ženske smatrane manje razumnima.

            Neka mi je žena pričala, kako mora često zajedno s muškarcima donositi odluke: ona pritom uvijek intuitivno zna, što je s njezinog gledišta ispravno. Muškarci tada redovito pitaju kako dolazi do tog stanovišta i da li ga može objasniti (prva stvarnost!). Ona onda svaki puta mora potišteno priznati, da “to” ne može objasniti (druga stvarnost, ne-objašnjivo!). Ona se do sada redovito glupo osjećala. Muškarci uvijek mogu sve objasniti, a ona kao žena to ne može. U stvarnosti, međutim, ona se priključila na mnogo obuhvatniju univerzalnu inteligenciju, dok se muškarci oslanjaju na krajnje ograničenu inteligenciju uma ili glave.

            Kako ne bi došlo do nikakvih nesporazuma, moram napomenuti da ove dvije stvarnosti nemaju nikakve veze s razlikama između muškaraca i žena. Te su dvije stvarnosti prisutne u svakom čovjeku. Ali pojedincima uspijeva da se bolje priključe na drugu stvarnost i da je mobiliziraju.

            Sažetak bi bio: čovjek – svaki čovjek – sastoji se od jedne ograničene i jedne bezgranične inteligencije. Ljudima je ostavljeno na volju (princip slobodne volje!), na koju će se od ovih dviju inteligencija htjeti oslanjati. Mene u vezi s ovim zanima jedno jedino pitanje: kako ću aktivirati u meni prisutnu univerzalnu inteligenciju? Ovo pitanje je moguće i drugačije formulirati: kako da čujem Boga u meni?

            OTLA-princip na ovo daje jednostavan i jasan odgovor. (Kada tako ne bi bilo, ovu bi knjigu smjesta mogli baciti).

            Posljedice ove nove slike čovjeka koja je do sada samo skicirana, ogromne su: one prožimaju sva područja našega života, i ja ću se u daljnjim poglavljima uvijek iznova vraćati na ovo.

            Time smo na kraju naših razmatranja o čovjeku. Stoga će se sva naša daljnja razmišljanja o čovjeku temeljiti na sljedećoj slici:

            Čovjek posjeduje bezgraničan potencijal (energije i inteligencije).

            Čovjek raspolaže slobodnom voljom.

            Čovjek treba promijeniti jedno jedino biće: samoga sebe.

nastavlja se...