Aktiviranje vaše univerzalne inteligencije

Ustanovili smo, da se čovjekov potencijal sastoji od inteligencije i energije. Dalje smo ustanovili, da morate uložiti maksimum inteligencije i energije, ako svoje ciljeve želite postići po mogućnosti brzo i s malo napora. Ovo vrijedi i za rješavanje problema: Ako svoje probleme želite riješiti brzo i s malo napora, tada morate također uložiti maksimum inteligencije i energije. Logično, zar ne?

            U ovom dijelu se radi o tome da istražimo, kako se aktivira univerzalna inteligencija. U drugom dijelu pod 1.3 smo objasnili, da svaki čovjek ima na raspolaganju nezamislivu inteligenciju.

            Kako ćete aktivirati tu inteligenciju?

            Odgovor glasi: otpuštanjem.

            Sada ćemo vidjeti, što ovo otpuštanje konkretno znači. Ako ste upali u neki problem, ili ako želite postići određeni cilj, a ja vam savjetujem da otpustite, što time mislim? Što znači otpuštanje?

            Otpuštanje znači:

 Prihvaćanje trenutnog stanja.

Ako želite po mogućnosti što brže stići od trenutnog do željenog stanja, tada se, logično, ne smijete grčevito držati sadašnjeg stanja. Kako bi se sadašnje stanje moglo promijeniti u željeno, ako ga zadržavate? Zadržavati trenutačno stanje, znači blokirati ga. Prihvaćanje sadašnjeg stanja znači, njegovo otpuštanje  - a tada se događa nešto zapanjujuće: trenutačno se stanje mijenja. Ja uvijek iznova čujem učesnike mojih seminara, kako izjavljuju “ali ja ne mogu sve prihvatiti”. To sam i ja nekada mislio – i skoro sam se time do kraja uništio. Čovjek ne samo da može sve prihvatiti što jest, on to mora. Ovo je naime u svezi s čistom logikom. Ono što jest, jest: a ako nešto jest, tada nema nikakva smisla uzbuđivati se zbog toga. To se zbog našeg uzrujavanja neće promijeniti. Ono što jest, to je ono što je u ovom trenutku. A što je sada, to ne može nitko promijeniti. Mi možemo utjecati na budućnost, ali ne na ono što jest i što je sada! Ako ne prihvaćamo što jest i što je sada, radimo nešto sasvim nelogično. Tada naime stvaramo sukob, sukob između nas i onoga što jest. Svaki sukob košta energije i novaca, on blokira inteligenciju. To znači: ako ne prihvaćamo ono što jest, tada sebe totalno onemogućavamo. Kako da brzo riješite vaše probleme i brzo postignete ciljeve, ako se u potpunosti onemogućavate time što ne prihvaćate ono što jest? To nije moguće!

            Sada ćete primijetiti, da se cijeli svijet bori protiv sadašnjih stanja svih vrsta: papa jednako kao i UN. To je istina. I upravo zato se problemi ne rješavaju, već se stvaraju novi.

            Problemi se ne rješavaju tako da se bori protiv nekog određenog trenutnog stanja (čovjeka ili situacije). Ovo nema ništa zajedničkog sa psihologijom ili filozofijom: to je čista logika i fizika. Sukob izaziva otpor. I ako se cijeli svijet služi sukobima i otporima, to stvar ne čini ništa boljom – a prije svega: ne pomaže ljudima pri rješavanju njihovih problema. Zamislite sebi, što bi se s vama i vašim automobilom dogodilo, kada njegovi amortizeri ne bi prihvaćali neravnine na cesti!

            Dakle, kao prvo: prihvaćajte ono što JEST – ma koliko “loše” to možda bilo.

 Ne osuđivati

Ovo, naravno, ima veze s prethodnom točkom. Nešto ne prihvaćati znači, osuđivati to. Ako nešto ne osuđujete, lakše vam je prihvatiti to. Otpustiti dakle znači također i to; ne suditi stalno ljudima i situacijama (dobro/loše). Ovo je potpuno u skladu sa zakonom akcije i reakcije.

Ako ljude i situacije (o)sudite, tada blokirate život; blokada znači sukob, a sukob znači otpor. Ponavljam: govorimo o fizici. Suditi znači, dijeliti nešto što je cjelina; a ako imam dva dijela, imam sukob. I tada ni pri najboljoj volji ne možete očekivati, da ćete svoje ciljeve postići brzo i s malo truda. To je iluzija. Postoje, međutim, ljudi koji pomoću sukoba pokušavaju postići svoje ciljeve. Takvi ljudi očito raspolažu sa suviše vremena i novca.

    Ne određivati put

Ja sam rekao, otpuštanje aktivira univerzalnu inteligenciju koja je prisutna u svakom čovjeku. Ako želim doseći određen cilj, a pritom se koncentriram na neki određen put kojim to želim postići, tada se totalno ograničavam. To je čisto razmišljanje umom, koje blokira razmišljanje srcem, tj. univerzalnu inteligenciju. Naš um vidi možda jedan, dva ili tri moguća puta, koji mogu dovesti do cilja. No tko vam kaže, da ne postoje još bezbrojni drugi putovi do cilja? Mnogi poduzetnici dramatski blokiraju potencijal svojih suradnika, uspostavljajući ekipe za planiranje koje razrađuju točne strategije, koje bi trebale dovesti do cilja. Takvi poduzetnici mogu biti osrednje uspješni, ali oni nemaju nikakve šanse u usporedbi s poduzetnikom koji zna kako će aktivirati inteligenciju svojih suradnika. Uvođenje motorkotača marke Honda u Ameriku, očito predstavlja takav jedan primjer. Prema istraživanjima profesora Mintzberga, prodaja tih motora doživjela je izvanredan uspjeh – zahvaljujući nedostatku bilo kakve strategije! Jednom klasičnom menadžeru se pri takvoj pomisli diže kosa na glavi (ali klasičan menadžer se vrlo rijetko može pohvaliti izvanrednim uspjesima). Objašnjenje Honda-uspjeha jasno je i jednostavno. Očito su voditelji firme kao i svi suradnici imali jasan cilj pred očima. Vodstvo firme nije međutim napravilo pogrešku da potencijal svojih suradnika ograniči na jedan određen put, na jednu određenu strategiju. Tako je svaki suradnik mogao razviti svoj potencijal. Pozor: ne treba zajedno s vodom baciti i novorođenče; ja ovdje ne propovijedam uklanjanje svih strategija. Ja strategije zamišljam poput cestovnih rubnika, unutar kojih bi trebala postojati po mogućnosti što veća sloboda, kako bi se suradnici mogli razvijati.

            Ovdje želim ukazati na još neke daljnje posljedice. Ako ste bolesni, tada je obično (ne uvijek!) vaš cilj, da opet ozdravite. Ako se tada fiksirate na neku određenu metodu ili terapiju, ograničavate time vašu univerzalnu inteligenciju. Vaše srce, život, vaš Bog, zna mnogo bolje od vašeg ograničenog razmišljanja umom, na koji ćete način najbrže ozdraviti. Bog nema granica, Bog je univerzalna inteligencija. Zašto blokirati tu inteligenciju?

            Molim vas da se sjetite prošlog poglavlja. Čovjek posjeduje slobodnu volju! Dakle je u njegovoj moći da zaniječe tu univerzalnu inteligenciju, svog Boga – tako je velika moć čovjekova! Nitko vas ne može izliječiti protiv vaše volje.

            U svezi s time, još nešto: to može imati sasvim dramatične posljedice. Ja sam čuo o jednoj porodici koja je imala autistično dijete. Liječnici su to dijete proglasili neizlječivim. To je shvatljivo, jer liječnici poznaju određene putove liječenja, a u ovom slučaju im njihov razum nije pokazao nikakvu mogućnost liječenja. Roditelji ovo mišljenje liječnika nisu prihvatili, što znači: oni se nisu fiksirali na neki određen način liječenja, oni su ostavili otvorenima sve mogućnosti. Danas je dijete izliječeno – bez lijekova, “samo” uz pomoć jednog načina ponašanja, kojeg mi ovdje nazivamo OTLA-principom. To je dijete čak studiralo na univerzitetu. Ograničavanje na neki određen način ili put liječenja predstavlja strahovito ograničavanje naših mogućnosti. Mislite samo na to, koliko toga još prije 50 ili 100 godina nije bilo izlječivo, a danas se uspješno liječi. Ista će se stvar ponoviti za 50 ili 100 godina. Područje medicine je paradni primjer ograničenog načina razmišljanja. Ono što se u određenom trenutku skoro zatvorom kažnjava, često nekoliko godina kasnije postaje službenim mišljenjem.

            Naše umno razmišljanje je u tolikoj mjeri ograničeno, da sasvim jednostavno ne možemo iscrpsti sve mogućnosti za postizanje naših ciljeva. Tko se usprkos tome želi osloniti samo na svoj um, neka mu bude: on jednostavno mora i živjeti s posljedicama svog stava.

 

 

nastavlja se...