11. POGLAVLJE

OSVRT

POGLED U BUDUĆNOST

General Von Moltke nije postao samo žrtveni jarac za neuspjeh Schlieffenova plana, nego mu je pripisana i odgovornost za ubilačko ludilo rovovskog rata što je uslijedio.

Njegov stožer primijetio je da su mu početna izvješća o prvom, neprekinutom maršu na Belgiju i Francusku tjerala suze na oči. "Izgledao je iscrpljeno, izgubljena pogleda u očima i dubokih bora na licu", kazao je pukovnik Erich von Ludendorff nakon posjeta Moltkeovu Glavnom stožeru.

"Na tom brigama ispunjenom licu nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se čovjek nalazi nasuprot pobjedničkom vojskovođi."

Njegovi generalski drugovi, koji ništa nisu znali o sukobima sa savješću zbog kršćanstva, njegovo su ponašanje smatrali sigurnim znakom da su se vratile sva zbunjenost i neodlučnost iz onih dana kada mu je ponuđen položaj vrhovnog zapovjednika. Kakve nam koristi, pitali su, od vrhovnog zapovjednika koji ne vjeruje vlastitoj zvijezdi, čovjeka koji je toliko osjetljiv da ga progoni pomisao na ljudsku patnju koja je jednostavno povezana s vojničkim odlukama u ratu?

Nakon što je zamijenjen generalom Erichom von Falkenhaynom, nije poduzimao nikakve pokušaje da bi se branio protiv optužbi koje su mu pripisivale odgovornost za ubilački rat što ga je prije svih predvidio i nastojao izbjeći.

Bliska povezanost generala i njegove žene nakon njegove se smrti nije prekinula. Eliza von Moltke, koja je do tog trenutka također stekla nadosjetilne sposobnosti, sa svojim je mužem i dalje ostala u duhovnoj vezi.

A kroz "inspiraciju", tj. ono što Pavao naziva "jezicima koji govore", mrtvi general se preko nje mogao oglasiti s viših razina vremena i svijesti.

Mnogi od najbližih prijatelja obitelji Moltke redovito su se okupljali na tajnim susretima kako bi saznali što im ima priopćiti iz "Kozmičke kronike" vječne slikovnice u kojoj su nerazdvojno isprepletene prošlost, sadašnjost i budućnost.

Eliza von Moltke tvrdila je da veze s njenim preminulim suprugom ni u kom slučaju nisu medijalne vrste. U skladu s njenim tumačenjem modernog spiritualizma, mediji u stanju transa nisu ni slutili o porukama što ih sami prosljeđuju. Vjerovala je da bi u mnogim slučajevima došlo do neke vrste demonske opsjednutosti, jer takvi mediji ne mogu odrediti vrstu duhovnih snaga što su prodrle u njihovu svijest i zaposjele im tijela. Nasuprot tomu, ona se sama, kako je tvrdila, kada bi kroz nju govorio njen muž nalazila u posve normalnom i svakidašnjem stanju svijesti.

Iako su njegove riječi reproducirane njenim glasom, krug onih koji su slušali potvrdio je da su vrsta i način poruka nesumnjivo karakteristični za preminulog zapovjednika stožera.

Ta priopćenja, zapisana 1916, sadrže proročanske vizije generala Von Moltkea o događajima što će se zbiti u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Zadubio se u "Kozmičku kroniku" te opisao što je saznao o sudbini Europe između 1916. i 2000. nakon Krista.

Prorekao je da će razvoj ljudske svijesti tijekom dvadesetog stoljeća ostvariti velik napredak ako milijuni ljudi u sebi samima počnu osjećati nastajanje individualnog duhovnog identiteta (višeg Ja), te ako im iz toga izraste nov osjećaj moralne slobode i odgovornosti koji će ukloniti sve nacionalističke predrasude.

U mnoštvu pojedinosti opisao je kako će Njemačka izgubiti rat i pod kojim će uvjetima Nijemci biti prisiljeni živjeti u sjeni Versajskog ugovora.

Prorekao je kako će se radnička klasa probuditi i uvidjeti da je rat protiv njenih interesa i interesa cijelog čovječanstva te kako će velika većina poraženih njemačkih vojnika spoznati da u ratu, koji su im nametnuli zapadna politika sile, car i utjecajne plemićke obitelji, nisu predstavljali ništa drugo doli beznačajne figure.

Mogao je vidjeti kako će strahoviti pokolji u rovovima vojnike dovesti do spoznaje kako je patriotizam besmisleno potrošen za "ideju domovine" i bezuvjetnu lojalnost vođama nacije.

Također je prorekao pad Romanovljevih i Hohenzollerna kao i drugih velikih dinastija koje su vladale tisuću godina, a sada će ih pomesti nove ideologije - poput fašizma i komunizma - s internacionalno postavljenim ciljevima.

Također je naveo točne pojedinosti kako će Lenjin u Rusiji uspostaviti komunistički režim i na koji će način nastati nacizam u Njemačkoj.

Možda najuvjerljivija točka tog fantastičnog proročanstva, izrečena kroz usta Elize von Moltke, vjerojatno je bila da je u njemu Adolf Hitler naveden kao budući vođa Trećeg Reicha, jer u to vrijeme bio je još nepoznat i potpuno beznačajan kurir u Listovoj regimenti na Zapadnoj bojišnici.

To što je nepoznati Hitler već tada naveden kao dolazeći diktator nacističke Njemačke te da je čitav tok događaja, uključujući i rafinirane političke manevre i rasistička učenja što su mu pomogla da dođe na vlast, tako precizno prorokovan, nije bio rezultat nikakve neobjašnjive i sablasne igre pogađanja iz onostranoga. To bi trebalo značiti da priopćenja primljena preko Elize von Moltke nisu bila iste vrste poput senzacionalnih, ali nepouzdanih proročanstava jedne današnje njujorške "proročice", kojoj je misterioznim korištenjem neidentinciranih sila uspjelo točno proreći tragično ubojstvo predsjednika Kennedyja.

Prognozu, kojom je tako začuđujuće točno opisan budući Hitlerov režim, Helmuth von Moltke promatrao je kao integrirajući sastavni dio gigantske perspektive koja je obuhvaćala kako povijest Europe tako i sudbinu: kao manifestaciju neizmjernog "vremenskog organizma" koji je postavio most preko stoljeća, od srednjeg vijeka do našega doba.

Unutar tog vremenskog organizma vidio je da su nadolazeća zbivanja dvadesetog stoljeća bila karmička preobrazba povijesne scene koja se odigrala tisuću godina ranije. I mogao je razabrati kako iste, vodeće ličnosti, suprotstavljene u borbama u devetom i desetom stoljeću, da bi po svaku cijenu sudbinu Europe uzele u svoje ruke, sada ponovno nastupaju na Zemlji, ne bi li ostvarile moralne konzekvence svojih ranijih djela.

Moltkeova "priopćenja" vrlo su opsežna i ispunjavaju nekoliko stotina stranica pisanih pisaćim strojem, a njihove fotokopije još i danas kruže tajnim gralskim grupama po Njemačkoj. One sadrže identifikaciju i opis ranijih inkarnacija mnogih politički najznačajnih ličnosti dvadese tog stoljeća. Ograničit ćemo se na četvoricu spomenutih ljudi koji su na neki način bili povezani s Longinusovim kopljem i ulogom što ga je ono igralo tijekom povijesti u dvadesetom stoljeću: Adolfa Hitlera, cara Wilhelma, Houstona Stewarta Chamberlaina i generala Ericha von Ludendorffa.

Von Moltke je Adolfa Hitlera označio kao ponovno rođenog Landulfa od Capue, iz službe otpuštenog i ekskomuniciranog nadbiskupa koji je potražio utočište na Kalot Enbolotu na Siciliji, gdje je proširio strahovladu crne magije, i to u liku "Klingora" za kojega je Hitler bio uvjeren da je nekada bio on. Von Moltke opisuje kako će se strašni rituali te crne magije i njihovih pristalica, među kojima je najznačajniji bio grof Terra de Labu, vratiti kao demonski okultizam jezgre nacističke partije.

Njegovo predviđanje Hitlerovog munjevitog uspona koji će ga iz mraka povesti u visine moći i sramote uključivalo je i uzbudljivo proročanstvo da je on novi kandidat za Longinusovo koplje. Preuzet će ga od propadajuće kuće Habsburga i time će raspiriti rat koji će Njemačku moralno uništiti i pretvoriti u zadimljenu gomilu ruševina.

Car Wilhelm u tim se priopćenjima javlja kao biskup Rothard, kao Lisac iz Soissona, koji je smatran osobito neugodnom osobom koja je papi Nikoli I u Rimu "Pseudoizidorske dekretale" predočila kao autentične.

Kljasta ruka cara prema Moltkeovu je mišljenju karmička osveta za tu u devetom stoljeću počinjenu prijevaru.

Prvobitni motiv za krivotvorenje cijele serije dekretala što su izdani u devetom i desetom stoljeću, bio je da se htjelo pribaviti važne dokumente kojima bi se mogla dokazati vrhovna vlast pape nad svjetovnom vlašću careva i kraljeva. Ti dekretali pripremali su put za stotinama godina duge krvave inkvizicije kojima je zastupnik Kristov u Rimu vršio vlast nad životom i smrću svih ljudi koji bi se drznuli sumnjati u dogme njegove Crkve.

Von Moltke je sada tvrdio da su se iste lukave osobe koje su izradile te perfidne srednjovjekovne krivotvorine u devetnaestom i dvadesetom stoljeću ponovno pojavile na zemlji kako bi sada, u suprotnosti nepatvorenim kršćanskim idealom o jednakosti svih ljudi, objavile isto tako lažnu teoriju o "nejednakosti rasa".

Zloćudni eksponent te lažne rasne teorije bio je Houston Stewart Chamberlain koji je vješto povezao Wagnerove rasističke teorije s Nietzscheovom idejom o dolasku "nadčovjeka" kako bi na taj način ostvario san o nadmoćnosti arijske rase. I još jednom se pokazalo da je Moltke bio u pravu kada je prorekao da će Chamberlain Hitlera proglasiti dugo očekivanim "njemačkim mesijom".

William Shirer prvi susret između Chamberlaina i Hitlera opisuje na sljedeći način: "Taj Englez vršit će najveći utjecaj na Treći Reich, koji je nastao tek šest godina nakon njegove smrti, a čiji je dolazak on pretkazao. Njegove rasne teorije i njegove predodžbe o zadaći Njemačke i Nijemaca preuzeli su nacionalsocijalisti koji su ga prikazivali kao jednog od svojih proroka...

Chamberlainove spise Hitler je vjerojatno upoznao u svojem bečkom razdoblju...

Chamberlain je bio jedan od prvih intelektualaca u Njemačkoj koji su Hitlera i Njemačkoj, bude li ga slijedila, proricali blistavu sudbinu. Hitler ga je upoznao 1923. u Bayreuthu, i iako je Chamberlain bio bolestan, napola oduzet te razočaran njemačkim porazom i padom carstva Hohenzollerna, i iako je bio pred slomom svih svojih nada i proročanstava, bio je oduševljen mladim rječitim Austrijancem.

'Izvršit ćete velika djela', pisao je Hitleru dan potom, 'ni trenutka se moja vjera u Njemačku nije pokolebala, no moja su nadanja, moram priznati, nisko spala. Jednim ste potezom promijenili moje duševno stanje.

To što Njemačka u krajnjoj nuždi rada jednog Hitlera svjedoči o njenoj životnosti... Neka Vas Bog čuva!'

Sugestivna moć što ju je Hitler isijavao djelovala je zamamno na ostarjelog, bolesnog filozofa i obnovila je njegovu vjeru u narod koji je on izabrao za svoj i htio ga uzvisiti...

čovjeku što se osjećao progonjen demonima hipnotičkim glasom predstavio bivšega kaplara.

Sukladno Chamberlainovim teorijama, arijska krv je bitan čimbenik za uzgoj budućeg gospodujućeg naroda. Od rođenja, čovjek je krvlju što teče njegovim žilama predodređen biti ili uzvišen član gospodujućeg naroda ili će kao "podčovjek" biti proklet na život u ropstvu. Tu teoriju preduhitrio je Gestapo - i prije SS-ovih saveza mrtvačkih glava i koncentracijskih logora - pa čak i plinskih komora! A, ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće provesti da prije toga nije bilo utvrđeno da je Isus Krist bio arijskog podrijetla. Tek kada bi bilo utvrđeno da je Isus Krist bio arijski bog, tada bi progon nižih rasa postao vjerskim križarskim ratom. Jedan Himmler, jedan Heydrich i Eichmann tada bi bili u položaju da masovna ubojstva "ljudi niže vrste" proglase ispunjavanjem vjerske dužnosti - inkvizicijom protiv manje vrijedne krvi.

Chamberlain je uvjerio Hitlera da mora izmiješati vjeru i politiku kako bi gospodujućem narodu podao novi izgled.

Chamberlaina, čije su se sposobnosti proricanja na mističan način izgubile nakon katastrofalnog neuspjeha ofenzive na Zapadnoj bojišnici početkom Prvoga svjetskog rata, spopalo je neobično uzbuđenje koje je za ostatak života iznova razbuktalo njegove ranije vizionarske snage.

Je li to bio trenutak u kojem je Hitler, oči u oči s čovjekom koji će ga proglasiti njemačkim mesijom, proživio svoje preobraćenje u zlo? Možda je ugledao kako iznad bivšeg kaplara lebdi duh Lucifera s kovrčom na čelu i banalnim brkom. "Hitler je čovjek koji budi duše, instrument mesijanskih sila", izjavljivao je on. "Ovdje je novi vođa što ga je Bog poslao njemačkom narodu koji se našao u krajnjoj nuždi."

Iskovana je posljednja karika u lancu. Prorok arijskog kršćanstva pružio je ruku oruđu Antikrista u njegovom strašnom križarskom pohodu za ugnjetavanje slobodne volje čovječanstva.

Von Moltke je smatrao kako mu je najveća greška u životu bila što je neograničenu moć dao upravo onom čovjeku koji će više od svih ostalih utirati put i postati glasnik nacionalsocijalizma - generalu Erichu von Ludendorffu Von Moltke je bio jedan od prvih koji je primijetio koje izvanredne organizacijske sposobnosti i predanost pozivu krase tog čovjeka kao još relativno mladog stožernog časnika. Njemu, Ludendorffu, povjerio je provođenje planova mobilizacije i planiranje proboja kroz Belgiju. Kasnije se Ludendorff pokazao previše revnim i zanemario je zlatno pravilo stožernog korpusa, kada je kriomice ušao u političku arenu i pokušao se založiti za jačanje armije. Von Moltke više nije mogao sačuvati svog štićenika kada je ministar rata zatražio njegovo izravno premještanje na službu u pukovniji.

Njegova prva mjera u početku mobilizacije bila je da je Ludendorffa vratio natrag u stožer i dao mu neograničene ovlasti glede napada na Belgiju, zadatak kojem se ovaj posvetio bezobzirnim angažmanom. Negdje u to vrijeme Moltke je donio sudbonosnu odluku da Ludendorffa unaprijedi u generala i pošalje ga na Istočnu bojišnicu kao zapovjednika stožera.

Hindenburg, vremešni pješadijski general, povučen je iz mirovine da bi služio kao galionska figura pod čijom će zaštitom Ludendorff moći izdavati svoje zapovijedi.

Ludendorffovi slavni i odlučujući trijumfi u bitkama kod Tannenberga na mazurskim jezerima bile su dvije zaista značajne njemačke pobjede tijekom Prvoga svjetskog rata. Ruske armije, koje su brojčano bile četiri puta jače od njemačkih, opkoljene su i uništene. Bio je to početak Ludendorffova munjevita uspona na vlast. U dvije godine postao je stvarnim vojnim diktatorom Njemačke.

Dok je živio, Von Moltke nije požalio što je unaprijedio tog čovjeka koji se pokazao neupitnim strategijskim i taktičkim genijem i pokazivao upravo zbunjujuću sposobnost da u ispravnom trenutku donese ispravne odluke, a posjedovao je i odgovarajući autoritet da nadzire njihovo provođenje do najsitnijih detalja.

Tek nakon smrti Von Moltke je progovorio o zlu što se neizbježno moralo dogoditi zbog generala Ludendorffa, kojega je sada identificirao kao reinkarnaciju pape Ivana VIII, crkvenog kneza, kojega je kao suurotnika Landulfa II od Capue u devetom stoljeću bio najgori glas u cjelokupnoj povijesti Rimokatoličke crkve.

Da Von Moltkeova pretkazanja o kasnijim zbivanjima u dvadesetom stoljeću nisu bila toliko nevjerojatno precizna, mogli bismo doći u napast da povjerujemo kako je Eliza von Moltke, koja je tvrdila kako izvješćuje o iskustvima svoga muža nakon smrti, podlegla opasnoj obmani, a možda čak i poludjela. No, tomu proturječi činjenica da su riječi što su prelazile preko njenih usana točno pretkazale sve važne događaje u kasnijem Ludendorffovu životu, uključujući i pomoć što ju je pružao tada još nepoznatom Hitleru pri njegovom usponu na vlast.

Promatramo li Ludendorffa s potpuno općenitog, ljudskog aspekta, lako ćemo spoznati koje su strahovite posljedice za čovječanstvo morali imati njegov genij, njegove odluke i djela.

Ludendorff, primjerice, nije planirao samo svaki detalj u taktičkoj povredi belgijske neutralnosti 1914. nego je također bio taj koji je s bojnog polja pokrenuo prvi zračni napad našega stoljeća, bombardiranje civilnog stanovništva u Lüttichu.

Također je bila Ludendorffova ideja da Francuze namami u zamku Verduna, s namjerom da ih ondje sasječe na najbesmisleniji način što ga je svijet ikada vidio. A sa svojim napadima iz dubine po prvi puta je proveo strategiju koja je najavila pokretnu taktiku infiltriranja, tako karakterističnu za Drugi svjetski rat.

Kao vojni diktator Njemačke također je bio odgovoran što su sva područja javnoga života stavljena u službu rata. Na taj način stvorena vojna vlada na neki je način bila predložak totalne uprave u Hitlerovom Trećem Reichu. U to doba posijano je i prvo sjeme progona Židova, kada je Ludendorff javno obznanio da se tisuće mladih Židova nisu odazvale pozivu pod zastavu i da se većina njemačkih Židova bavila poslovima koji nisu predstavljali nikakav pozitivan doprinos za ostvarenje pobjede.

Ludendorffova odluka da izda zapovijed njemačkim podmornicama za potapanje svih brodova, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, koji održavaju trgovinske odnose s Velikom Britanijom, dovela je do toga da se u rat umiješala i Amerika.

Time ne samo da je rat definitivno odlučen na štetu Njemačke, nego je time predsjednik Wilson dobio snažno pravo odlučivanja pri sastavljanju Versajskog ugovora koji je u poratno doba izazvao toliko opravdanog bijesa i nezadovoljstva.

Vjerojatno najdrastičniju odluku stoljeća Ludendorff je donio kada je Lenjina i njegovu "ćeliju" što se sastojala od trideset marksista u zapečaćenom željezničkom vagonu iz Švicarske kroz Njemačku dao prebaciti u Rusiju. Sam Lenjin se protivio da krene na put i samo Ludendorffovi znatni novčani prilozi i jamčenje osobne sigurnosti uspjeli su ga uvjeriti u suprotno. Ludendorffova je namjera bila da u srcu Rusije uspostavi pe tu kolonu. Samo zahvaljujući Ludendorffu, i isključivo njemu, pješak u toj političkoj šahovskoj igri pretvorio se u kraljicu. Komunistički blok i željezna zavjesa već su tada, kod te sudbonosne odluke njemačkoga generala, bacale svoju sjenu. A ipak, kada se radilo o proklinjanju "židovskomarksističke opasnosti", vodeću riječ u poratnoj Njemačkoj imao je Ludendorff.

Najveći zločin Ludendorff je počinio protiv vlastitog naroda, jer već 1917. znao je da njemačke armije ni u kom slučaju neće moći ostvariti konačnu pobjedu. Usprkos tomu - a možda i da bi produžio vrijeme vlastite, osobne moći - milijune Nijemaca poslao je u besmislenu smrt rovovskog rata. I kada je konačno uvidio da je rat neopozivo izgubljen, bez oklijevanja je krivnju za njegov završetak prebacio na socijaldemokrate.

Time je odgovornost za kapitulaciju uspio nametnuti civilnoj vladi i tako stvoriti pretpostavke za pojavu legende o nožu u leđa.

Nije trebalo previše nagovaranja kako bi se Ludendorffa, kada se 1919.

nastanio u Bavarskoj u Ludwigshöhe, potaknulo da podrži začetke nacionalsocijalističke partije. Satnik Ernst Röhm, čija su vojnička junaštva Ludendorffu bila poznata, predstavio mu je Hitlera. Oba muškarca, general i kaplar sa Željeznim križem drugoga reda, uskoro su ustanovili da imaju zajedničku rasnu ideologiju, da su obojica htjeli srušiti Weimarsku Republiku te da su bili jedinstveni u mržnji i preziranju svih Židova!

Uskoro se Ludendorffu odori počeo pojavljivati na paradama Jurišnih odreda nacista te je podržavao Hitlera u njegovim govorima na skupovima i demonstracijama. Hitleru je bilo jasno što za ugled znače ime i slava najvećeg živućeg njemačkog generala. Njegova prisutnost na njihovim susretima nacističkoj je partiji dala ugled u očima časničke klase i desno usmjerenih krugova u cijeloj Njemačkoj.

Hitler je bio usredotočen na to da partiju ne prepusti Ludendorffu i time provede kontrarevoluciju jer u političkom koncertu nije htio biti druga violina. Brzo je spoznao da Ludendorff nema smisla za politiku. Ono što je Hitler prije svega naučio iz razgovora s Ludendorffom bila je značajna činjenica da vodeća elita časničkih udruženja ni u kom slučaju nije nedodirljiva, nego su se u političkoj areni ponašali kao "djeca nedorasla oružju" te se sukladno tomu prema njima moglo i postupati. Također nema sumnje da je stvarni pobjednik kod Tannenberga, koji je Slavene promatrao kao nižu rasu, Hitlerovu pozornost usmjerio prema istoku i u njemu probudio snove o osvajanju golemih ruskih prostranstava.

Kada su nacisti 1923. pokušali pučem preuzeti vlast u Bavarskoj te su bavarskog predsjednika vlade Kahra u početku prisilili na suradnju, Ludendorffovo sudjelovanje opasnom je pothvatu dalo određen autoritet.

Ali puč nije bio dovoljno pomno planiran i propao je, budući da je Hitler propustio koncentrirati svoje ljude na strateški važnim točkama. Umjesto toga, glavna kolona nacista, predvođena Ludendorffom i Hitlerom, marširala je prema središtu Münchena, i to prema Marienplatzu, gdje su upali u usko grlo te su bili uhićeni. Kada je policija s nekoliko puščanih plotuna otvorila vatru, Hitler je pobjegao, dokje Ludendorff nastavio sam marširati dalje s prijezirom odguravajući policijske karabine.

Iako je puč doživio fijasko, proces koji je uslijedio Hitleru je pružio priliku da pored imena znamenitog generala učini poznatim i svoje ime. Optuženičku klupu iskoristio je kao političku platformu kako bi diskreditirao Von Kahrovu kompromitiranu vladu. Hitlerove riječi po prvi puta su se čule izvan granica Bavarske, a njegovo ime krasilo je naslovne stupce svjetskoga tiska. Jednostavno je zasjenio najznačajnijeg vojskovođu Prvoga svjetskog rata, pretvorio je proces u trijumf za vlastitu stvar, kujući tako posljednju kariku lanca koja je klijajuću nacističku partiju u patriotskom žaru povezivala s konzervativnim krugovima njemačkog stanovništva.