Bijes je neprijatno osjećanje. Ono je kao plamen na kome sagorijeva naša



samokontrola i zbog koga govorimo stvari kojih se kasnije stidimo. Kada je neko ljut,



možemo jasno vidjeti da je u paklu. Bijes i mržnja su materijali od kojih je pakao



sačinjen. Duh bez bijesa je smiren, svjež, nevin. Odsustvo bijesa je osnova stvarne



sreće, ljubavi i saosjećanja.



Kada je naša ljutnja pod svjetlom svjesnosti, ona odmah počinje da gubi nešto od svoje



dstruktivne prirode. Možemo sebi reći: "Udišući, znam da je ljnjutnja u meni. Izdišući,



znam da sam ja moja ljutnja." Ako pažljivo pratimo naš bijes, on više ne može potpuno



da nas obuzme.



Možemo prizvati svjesnost da se pridruži našoj ljutnji. Svjesnost ne može da potisne i



izbaci ljutnju. Ona je samo posmatra. To je veoma važan princip. Svjesnost nije



suđenje. Ona je više nalik starijoj sestri koja toplo brine o mlađoj. Možemo se



usredsrediti na svoje disanje da bismo izgradili ovakvu svjesnost i potpunije upoznali



sebe.



Kada smo ljuti, obično ne žurimo da se vratimo sebi. želimo da mislimo o osobi koja



nas je naljutila, o njenim aspektima koji nas ljute - njenoj grubosti, nepoštenju,



okrutnosti, zlonamjernosti itd. što više mislimo o toj osobi, što je više slušamo,



gledamo - naša ljutnja se rasplamsava. Nepoštenje i sklonost mržnji te osobe mogu biti



realni, imaginarni ili pretjerani ali, u stvari, korijen problema je sama ljutnja i mi treba



da se vratimo i prvo pogledamo u svoju unutrašnjost. Najbolje je da ne slušamo i ne



gledamo osobu koju smatramo uzročnikom naše ljutnje. Kao vatrogasac, moramo prvo



da polijemo plamen vodom, a ne da gubimo vrijeme tragajući za onim koji je



prouzrokovao plamen. "Udišući, znam da sam ljut. Izdišući, znam da moram svu svoju



24



energiju uložiti u zbrinjavanje moje ljutnje." Znači, izbjegavamo razmišljanje o drugoj



osobi i uzdržavamo se da učinimo ili kažemo bilo šta dok smo ljuti. Ako čitavim



svojim bićem posmatramo svoju ljutnju, izbjeći ćemo da učinimo nešto zbog čega



bismo kasnije žalili.



Kada smo ljuti, naša ljutnja je naše ja. Da bismo ljutnju potisnuli ili izbacili treba da



potisnemo ili izbacimo naše ja. Kada smo radosni, mi smo radost. Kada smo bijesni,



mi smo bijes. Kada se u nama rodi ljutnja, možemo biti svjesni da je ljutnja energija u



nama, i možemo prihvatiti tu energiju da bismo je transformisali u drugu vrstu



energije. Kada imamo đubrivo od organskih materija koje se raspadaju i smrde,



znamo da te otpatke možemo transformisati u divno cvijeće. Na prvi pogled možemo



vidjeti kompost i cvijeće kao suprotnosti ali kada malo dublje pogledamo vidimo da



cvijeće već postoji u đubrivu, i da đubrivo već postoji u cvijeću. Potrebno je samo par



nedjelja da se cvijeće raspadne. Kada dobar organski baštovan pogleda svoje đubrivo,



on to može vidjeti i nije tužan niti zgađen. Umjesto toga, on cijeni raspadajući



materijal i nema ništa protiv njega. Za par mjeseci iz toga će nići divno cvijeće.



Potreban nam je uvid u ne-dualističko viđenje organskog baštovana kada se radi o



ljutnji. Ne treba da je se plašimo ni da je odbacimo. Znamo da ljutnja može biti vrsta



đubriva, i da u njemu leži snag rođenja nečeg lijepog. Potreban nam je bijes u smislu u



kome je baštovanu potrebno đubrivo. Ako znamo kako da prihvatimo naš bijes, mi već



imamo neki mir i radost. Postepeno možemo potpuno preobraziti ljutnju u mir, ljubav i



razumijevanje.



Udaranje jastuka



Ispoljavanje bijesa nije uvijek najbolji način da se sa njim izađe na kraj. Na taj način



ga pojačavamo u dubini naše svjesnosti. Ispoljavanje bijesa prema osobi na koju smo



ljuti može uzrokovati mnogo štete.



Neki od nas mogu izabrati da uđu u sobu, zaključaju vrata i udaraju po jastuku. To se



naziva "dolaženje u kontakt sa svojim bijesom". Ali ja uopšte ne mislim da je to



dolaženje u kontakt sa našim bijesom. U stvari, mislim da to nije čak ni dolaženje u



kontakt sa jastukom. Ako smo zaista u kontaktu sa jastukom, mi znamo šta je jastuk i



nećemo ga udariti. Ipak, ova tehnika može privremeno biti od koristi jer udaranjem



jastuka oslobađamo mnogo energije, nakon izvjesnog vremena smo iscrpljeni i



osjećamo se bolje. Ali korijeni našeg bijesa su još uvijek netaknuti; ako izađemo i



pojedemo nešto, naša energija će biti obnovljena. Ako je sjeme našeg bijesa opet



zaliveno, bijes će biti ponovo rođen i opet ćemo morati da udaramo po jastuku.



To udaranje može donijeti određeno olakšanje, ali ne dugotrajno. Da bi došlo do



pravog preobražaja, treba da se suočimo sa korijenom našeg bijesa tragajući duboko za



njegovim uzrocima. Ako to ne učinimo, sjeme bijesa će opet nići. Ako praktikujemo



svjesno življenje, sijemo novo, zdravo sjeme. Ono će brinuti o našem bijesu i može ga



transformisati čak i ako to od njega ne tražimo.



Naša svjesnost će se pobrinuti o svemu, kao što sunce njeguje vegetaciju. Baš i ne



izgleda da sunce čini mnogo, ono samo sija, ali ono sve preobražava. Bulke se



zatvaraju kada ono zađe, ali kad sunce sija sat, dva - one se opet otvaraju. Sunce



prodire u cvijeće, u određenom momentu cvijeće ne može da odoli i otvara se. Na isti



način će svjesnost, ako se kontinuirano održava, dovesti do transformacije u cvijetu



naše ljutnje. On će se otvoriti i pokazati svoju prirodu. Kada razumijemo prirodu,



korijene našeg bijesa, bićemo oslobođeni od njega.