OSTVARIVANJE U LJUBAVI

 

 

Sada   stižemo    do vječnog      problema    koegzistencije' beskonačnog i konačnog, vrhovnog biča i naše duše. To je uzvišeni  paradoks,  koji  leži  u  korijenu  postojanja.  Nikada ga  nećemo  moći  zaobići,  jer  nikada  nećemo  moći  izići izvan problema i izvagati ga nasupro t bilo kakvoj drugoj mogućoj alternativi. Ali problem postoji samo u okvirima' logike, u stvarnosti na m ne predstavlja nikakve teškoće. Logički  govoreći,  udaljenost  između  dvije  točke,  koliko god     bila      bliska, može    se    smatrati    vječnom      jer je beskonačno djeljiva. Ali mi odista prelazimo beskonačno u svakom trenutku,  i  susrećemo  vječno  u  svakoj  sekundi. Stoga neki naši filozofi tvrde kako, mad a postoji nešto što se    zove     konačnost, je to maya,       iluzija.            Stvarno je beskonačno, i samo zbog    maye, nestvarnog,   izgleda konačno. Ali riječ mdyá je  tek ime,  a  ne  objašnjenje.  To je tek   izjava    da   uistinu      postoji  ova      pojavnost,  koja   je suprotstavljena                istini;   međutim ,     način      njihovog istovremenog  postojanja je  potpun o   neshvatljiv.

Kod nas egzistira nešto što na  sanskrtskom  zovemo dvandva, niz suprotnosti nastalih tijekom stvaranja; popu t pozitivnog i negativnog pola, centripetalne i centrifugalne sile, prihvaćanja i odbijanja. To su tek različiti načini potvrđivanja činjenice da je svijet po svojoj suštini mirenje parova suprotni h silina. Ove siline, popu t lijeve i desne stvarateljeve ruke, djeluju u apsolutnoj harmoniji, a ipak dolaze  iz  različitih  smjerova.

Postoji harmonija naša dva oka, koja čini da zajednički djeluju. Također postoji neuništivo jedinstvo odnosa u fizičkom svijetu, između vrućine i hladnoće, svjetlosti i tame, kretanja i mirovanja, kao i između basa i visokih tonova glasovira. To  je  razlog  zbog  kojeg  ove  suprotnosti ne unose konfuziju u svemir, već harmoniju. Kada bi stvaranje bilo puki kaos, zamišljali bi dva suprotstavljena principa kako se bore jedan protiv drugog. Ali svemir nije pod ratnim zakonom, sustavno ili nehotice. Ovdje ne nalazimo ni jednu silinu koja djeluje ubilački,  ili  bez prestanka neobuzdan o napreduje, nalik bjeguncu pred zakonom,  uništivši  skladne  odnose sa   vlastitom okolinom; svaka silina, dapače, mor a se vijugavom linijom vratiti vlastitoj ravnoteži. Valovi se uzdižu, svaki do svoje individualne   visine,    izgledajući    kao    da    se   neumoljivo

natječu, ali    samo       do     određene     točke;         nako n čega  ) pronalazimo  veliki   spokoj,  more  s   kojima  su  svi   povezani,   j i  kojem se vraćaju  u  veličanstveno prekrasnom ritmu.        i U    stvari,   ovi    prekidi   i   vibracije,   ovi    usponi   i   padovi, nemaju ništa  sa   ekstremnim  krivljenjem   različitih   tijela, ovo je ritmičan ples. Ritam se nikada  ne  može  slučajem roditi u sukobu bitke. Njegov temeljni princip mora biti jedinstvo,  a  ne suprotnost.

Ovaj je princip jedinstva zagonetka svih zagonetki. Postojanje dualnosti time uskrsava pitanje u našim umovima, pa  mi  tražimo  rješenje  u Jednom.  Kada napoko n pronađem o odnos između ovo dvoje, i time ih sagledamo kao  suštinski  jednake,  osjećamo  da  smo  stigli do istine. Potom odražavamo ono što najviše čudi u svim paradoksima - Jedno se  pojavljuje  kao  mnoštvo, pojavnost je  suprotn a  istini,  a  ipak je  neodvojivo  povezana sa njom.

Jako interesantno, ali postoje ljudi koji, kada otkriju jednoobraznost zakona u  različitosti  prirode,  gube  ovaj osjećaj za zagonetno što obitava u korijenu  svih  naših užitaka. Kao da  gravitacija  nije  misterioznija  od  pada jabuke,  kao  da  evolucija  jedne  vrste  bića  iz  druge  nije manje objašnjena čak  i od   neprekidnosti   stvaranja. Nevolja je u tome  što  mi  često zastanemo  kraj nekog takvog zakona kao da je on kraj potrage, a poto m pronalazimo da nije ni započeo oslobađati naš duh . Tada zadovoljstvo  nastaje jedino  u  našem  intelektu,  i  ne  odnosi se na cjelokupno biće, tako uništavajući u nam a osjećaj beskonačnog.

Velika poema, kada se analizira,  sastavljena  je  od nepovezanih  zvukova.  Čitatelj   koji   otkrije  njeno   značenje, to jest unutarnji medij koji povezuje te vanjske zvukove, razotkriva savršeni zakon svekolike misli, nikada  ni najmanje oskvrnute; zakon evolucije ideja, zakon glazbe i oblika.

Ali ovaj zakon  je  sam po sebi  ograničen.  On  jedino pokazuje da, što god jest, ne može biti drugačije. Kada  je čovjek u potpunosti zaokupljen potragom za vezama uzročnosti,  njegov  um,  bježeći iz  tiranije  činjenica, podliježe tiraniji zakona. Učeći jezik, preko običnih izraza dosegnuvši zakone riječi, ostvarujemo  značajnu  stvar.  Ali ako se zaustavimo na toj točki i zaokupimo jedino veličanstvenošću nastanka jezika, tražeći skrivene razloge svih njegovih očitih kaprica, ne  dosežemo  kraj  -  jer gramatika  nije   književnost,   a   ritam  nije  pjesma.

Kada  se uhvatimo  književnosti   pronalazimo  kako, mada mislimo da potvrđuje  pravila gramatike,  ipak pokušava  izazivati    radost,   po    svemu   bivajući  sloboda.

Ljepota pjesme je vezana strogim zakonima, a ipak ih nadilazi. Zakoni su njena krila, ne vuku je pu t dolje, već je nose u slobodu. Njen oblik je dio zakona, ali joj je du h u ljepoti. Zakon je prva stepenica prema slobodi, a ljepota je savršeno oslobađanje,  koje  stoji  na  postolju  zakona. Ljepota u sebi uravnotežuje ograničenja i on o što je iznad njih, zakon i slobodu.

U pjesmi-svijetu su razotkrivanje  zakona  ritmova, mjerenje širenja i kontrakcija, kretanja i stanki, te pretraživanje razvoja oblika i karaktera istinske oznake postignuća uma;  ali  se  tu  ne  možem o zaustaviti. On a  je nalik željezničkoj stanici; ali čekaonica  nije  naš  dom. Krajnju istinu je  dosegao  samo  onaj  koji  znade  kako je cijeli  svijet  stvaranje  radosti.

Stoga počinjem razmišljati o tome koliko mora da je zagonetan odno s između ljudskog srca i  prirode.  U vanjskom svijetu aktivnosti  priroda  ima  određeni  aspekt, ali u našim srcima, u unutarnjem svijetu, ona pokazuje sasvim drugo lice.

Uzmimo, na primjer,  cvijet neke   biljke.   Koliko   god izvrsno i tankoćutn o izgledao,  stvoren  je  kako  bi služio velikoj svrsi, a njegove boje i oblici  su  tome  podesni.  On mora uroditi voćkom, ili će kontinuitet biljnog života biti uništen, pa će nedugo poto m zemlja biti pretvorena u pustinju. Boja i miris cvijeta postoje zbog  određene  svrhe; inače ga  pčela  ne  bi  mogla  oprašiti.  Međutim,  kada nastupi vrijeme rasta  ploda,  odbacuje  svoje  prekrasne latice,  a  okrutn o   svođenje  na  bitno  ga  tjera  na  odricanje od slatkog mirisa.  Nem a  vremena  za  hvastanje  nakitom, jer je zaposlen  preko  mjere.  Promatrano  sa  strane,  nužnost je   po   svemu  sudeći  jedini   faktor  prirode  zbog  kojeg  sve djeluje i kreće se. Odatle se  pupoljak  pretvara  u  cvijet, cvijet u voćku, voćka u sjemenku, sjemenka iznova u novu biljku, i tako dalje, lanac događaja se neprekidno nastavlja. Ako iskrsnu bilo kakve zapreke ili uznemiravanja, nikakve isprike neće biti uvažene, te će  nesretna  stvar,  tako ugušena u začetku, biti odma h odbačena, osuđena na propast, ubrzo nestavši. U velikoj radionici prirode postoje bezbrojni odjeljci, sa bezbrojnim zadacima, a prekrasni cvijet, kojeg tamo spazite, i koji tako zavodljivo miriše, bez sumnje jest on o što izgleda, ali ipak,  on  je  popu t trudbenika što tegli na  suncu  i  kiši,  bivajući  prisiljen izložiti jasan dokaz svojega rada i nemajući kada uživati u svojoj razigranoj ludosti.

Ali kada isti taj cvijet uniđe u ljudsko  srce,  njegova marljivost je praktički nestala, te on  postaje  suštinski amblem odmor a i spokoja. Isti predmet koji je, izvana, utjelovljenje   beskrajne   aktivnosti,   iznutra    je    savršeni izražaj  ljepote  i   mira.

Ovdje nas  nauka  upozorava  da  griješimo, svrha cvijeta nije ništa drugo do li on o što je očito, svojstvo ljepote i miline za koju mislimo da na m nosi, naš je proizvod, besplatan  i  imaginaran.

Ali, naša srca misle drugačije. Ako ih pitamo, ona na m odgovaraju  kako  uopće  ne  griješimo.  U  okružju   prirode cvijet posjeduje potvrdu, cijenjen je zbog vrlo korisnog djelovanja, ali  on  sa  sobom  nosi  skroz  drugačiju poruk u kada kuca  na  vrata  naših  srca.  Tada  je  ljepota  njegova jedina kvaliteta. Tam o je sluga, ovdje je slobodnjak. Zašto bismo,  stoga,  prihvatili  prvi   izražaj,   prestavši   vjerovati   u taj drugi? Da cvijet svoje postojanje  duguje  neslomljivom lancu  uzročnosti  ponad  je  svake  sumnje;  ali   to   je  izvanjska istina. Unutarnja  istina  kaže:  Odista  se  iz  vječne  radosti rađaju  sve stvari."

Cvijet, stoga, nem a funkciju isključivo u prirodi, već još jednu veliku funkciju u ljudskom umu .  Kakva je  to funkcija? U  prirodi  obnaša  posao  sluge,  i  mor a  se pojaviti u dogovoreno vrijeme, ali u ljudsko srce stiže kao glasnik Kralja. U Rdmaydni, kada Sita, na silu odvojena  od svojega muža,  oplakuje  svoju zlu  sudbinu  u  Ravaninoj  zlatnoj palači, ona se susreće sa  glasnikom  koji  sa  sobom  nosi prsten njenog voljenog  Rdmacbandre.  Već  prvi pogled  na njega uvjerava Situ  u  istinitost  vijesti koje ovaj  nosi. Trenutn o je uvjerena kako je odista stigao od njenog ljubljenog,  koji  je  nije  zaboravio  i  koji ju je  naumi o spasiti.

Cvijet je takav glasnik, poslan od strane našeg veličan­ stvenog ljubavnika. Okruženi pompo m i raskošnom svečanošću svjetovnog, koje možem o smatrati Ravaninim zlatnim gradom, mi još uvijek živimo  u  egzilu,  dok  nas drski du h svjetovnog prosperiteta zavodljivo mami i pretvara u svoju nevjestu. Za to vrijeme cvijet  donosi poruku sa suprotn e obale, i šapuće na m u  uho : "Stigao sam. On me je poslao. Ja sam glasnik ljepote,  onaj  čija je duša blistavilo ljubavi. Ovaj otok izolacije je premošten pomoć u njega, on te nije zaboravio, sada će  te spasiti. Privući će te k sebi, i učiniti svojim. Ova te iluzija neće zauvijek držati u  svojem  ropstvu."

Ako smo slučajno budni,  mi ga  pitamo:  "Kako  ćemo znati da si odista stigao od  njega?"  Glasnik  kaže: "Pogledaj! Nosim njegov prsten sa sobom. Kako li su prekrasne  njegove  boje  i čarolije!"

" Anandadhveva khalvimani bhutani  javante. 82

Ah, bez sumnje je njegov  -  odista,  to  je  naš  vjenčani prsten. Sada sve drugo pada u zaborav, samo nas taj mili simbol dodira vječne ljubavi  ispunjava duboko m žudnjom. Mi shvaćamo kako zlatna palača u kojoj se nalazimo nema ništa sa nam a - naš spas je izvan  nje  - i tamo naša ljubav porađa svoje plodove,  a  život  dobiva svoje ispunjenje.

On o što je  pčeli tek  boja  i miris,  dakle  oznake  ili  mrlje koje  pokazuju  pu t  prema  medu,  to  je  ljudskom  srcu ljepota i radost nesputana potrebom. Tako srcu stiže ljubavno  pismo  ispisano  raznobojnom tintom.

Stoga vam kažem da, koliko  god  izvana  izgledala uposlena naša aktivna priroda, ona posjeduje  tajni pretinac unuta r srca. Tam o ulazi, slobodno lutajući, bez ikakve namjere. Tu je vatra njene radionice pretvorena u svečarske svjetiljke, a buk a njene tvornice nalikuje glazbi. Željezni lanac  uzroka i  posljedica  u  prirodi  zvuči  teško,  ali u ljudskom srcu njegov nepomućen užitak odzvanja, po svemu sudeći, popu t zlatnih žica harfe.

Odista je čudesno  što  priroda  istovremeno  posjeduje ova dva aspekta, a tako su  suprotn a  -  jedno je  od  ropstva, dok je drugo od slobode. U istom  obliku,  zvuku,  boji  i okusu se čuju dva suprotstavljena tona:  prvi  nužnosti,  a drugi užitka. Izvana je priroda zaposlena, nem a počinka. Iznutra je tišina i mir. S jedne strane mor a raditi, a s druge dokoličiti. Vidiš njenu vezanost  tek  kada  je   gledaš   sa strane,  ali  unuta r  srca joj je  beskrajna ljepota.

Prorok kaže: "Iz radosti su rođena sva  stvorenja,  kroz radost  opstaju,   preko  radosti  napreduju,  i   u   radost ulaze."

On  ne  ignorira  zakon, njegovo promišljanje  ove beskrajne    radosti    nije     posljedica    zatrovanosti   uslijed podavanja apstraktnoj misli. On u potpunost i prihvaća nemilosrdne zakone prirode i kaže: "Vatra  go n  strahujući pred njim  (to  jest,  njegovim  zakonom);  sunce  sjaji strahujući pred njim; i strahujući pred njim vjetar, oblaci i smrt vrše svoju dužnost." Ovo je vladavina željezne ruke, spremna kazniti najmanji prijestup. Ipak, pjesnik uzdiže zanosni glas: "Iz radosti  su  rođena  sva  stvorenja,  kroz radost traju,  preko  radosti  napreduju,  i  u  radost ulaze."

Vječno biće se pojavljuje u radosnom obliku.'" Njegovo manifestiranje u stvaranju je posljedica njegove  punine radosti.  Priroda je  te  ispunjavajuće radosti da se  razotkrije u liku koji je zakon. Radost, budući je bez oblika, mor a stvarati, mora se pretvoriti u oblike. Pjevačeva radost sebe izražava u glazbi, on a  pjesnika  u  poemi.  Čovjek  u  svojoj ulozi kreatora uvijek stvara oblike, a ovi stižu  iz  njegove obilne  radosti.

Ta radost, čije je drugo ime ljubav, mor a po  svojoj suštinskoj  prirodi  posjedovati  dvojnost  kako  bi   se ostvarila. Kada pjevač  dobije  inspiraciju  on  se dijeli  na dvoje; unuta r sebe ima svoje drugo  ja  kao  slušatelja,  a vanjska publika  je  tek  produžetak  tog  drugog  ja. Ljubavnik traži vlastito drugo ja u voljenom. Radost stvara ovu razdvojenost ne bi  li  se  ostvarila  kroz prepreke jedinstva.

Amrita,  besmrtno  blistavilo,  podijelila  se  na  dvoje.  Naša je duša voljeni, ona je  vlastito  drugo ja.  Mi  sm o razdvojeni; ali kada bi ova odvojenost bila apsolutna, tada bi postojao apsolutni jad i krajnje zlo na ovom svijetu. Tad a nikada ne bismo  mogli  dosegnuti  istinu  preko  neistine,  a  iz    grijeha

*' Anandarupamamritam yad vibhati. 84

nikada ne bismo mogli doseći čistoću  srca; sve  bi suprotnosti zauvijek ostale suprotnosti, a mi nikada ne bismo mogli pronaći medij preko kojeg bi se naše razlike ikada poželjele susresti.  Tad a  ne  bismo  imali  nikakav jezik, nikakvo  razumijevanje, nikakvo  stapanje   srca, nikakvu kooperaciju. Međutim, upravo nasuprot ovome, pronalazimo kako je odijeljenost predmeta fluidna. Njihove osobnosti se mijenjaju, one se susreću i  spajaju jedne sa drugima, nauk a se često pretvara u metafiziku, materija gubi granice, a  definicija  života  je  sve nerazumljivija.

Da, naša osobna duša je  bila  odvojena  od  vrhovne duše, ali  to  nije  bilo  zbog  otuđenja,  već  zbog  punin e  ljubavi. Ovo je posljedica toga što neistine, patnje i zlo nisu kraj; ljudska ih  duša može  pobijediti, može  ih  prevladati, štoviše,  može ih  preobraziti u  novu mo ć  i  ljepotu.

Pjevač pretvara svoje stihove u pjevanje, svoju radost u oblike, a slušatelj mor a prevesti zvuke natrag u izvornu radost; time je ostvarena potpun a povezanost između pjevača i slušatelja. Beskrajna radost se predstavlja u bezbrojnim oblicima, prikazavši se  kroz  obveze  zakona,  a mi ispunjavamo svoju sudbinu vraćajući  se  iz  oblika  u radost,  iz  zakona u  ljubav, kada  odvezujemo   čvor konačnog i  vraćamo  se  u vječno.

Ljudska duša putuje od zakona do ljubavi, od discipline do oslobađanja, od moralne razine do duhovne. Buddh a je podučavao disciplinu  samouzdržavanja  i  moralnog  života; to je potpun o prihvaćanje zakona. Ali ova vezanost zakonom ne može sama po sebi biti  kraj;  sasvim  ga savladavši ostvarujemo sredstva kojima se izdižemo ponad toga.  To  je   povratak  Brahmi,   beskrajnoj   ljubavi,   koja  se manifestira kroz konačne  oblike  zakona.  Buddha  to naziva brahma-vihdra,  radost  života   u   Brahmi.   Onaj koji želi doseći taj stadij, prem a Buddhi: "Neće nikog prevariti, neće nikoga mrziti, i nikada neće željeti povrijediti kroz mržnju. On će gajiti bezgraničnu ljubav prema svim stvorenjima, bivajući popu t majke prema svojem jedinom djetetu, kojeg štiti vlastitim životom. Gore, dolje i svuda uokolo sebe će proširiti svoju ljubav, koja je bez granica i prepreka, i koja je  oslobođena  okrutnosti  i  netrpeljivosti. Dok stoji, sjedi, hoda, leži, spava, on će održavati svoj um aktivnim,  prakticirajući  univerzalnu   dobrotu."

Zelja za ljubavlju je unekoliko bešćutna; jer ljubav je savršena svijest.  Mi  ne  volimo,  jer  ne  shvaćamo,  ili  još bolje, mi ne shvaćamo, jer ne volimo. Napokon , ljubav je krajnji smisao svega uokolo nas. To nije samo osjećaj; to je istina; to je radost  koja  je  u  korijenu  cjelokupnog stvaranja. To je  bijela  svjetlost  čiste   svjesnosti   koja emanira iz Brahme. Stoga, žudimo li biti jedno sa ovom sarvdnubhuh,  ovim bićem  iz beskrajnih  nebesa  koje  sve osjeća, baš kao i u našoj  duši,  moram o  postići  tu sveukupnu svijest, koja je ljubav: Tko bi  se  mogao  kretati  ili disati ako nebo nije ispunjeno  radošću,  ispunjeno  ljubavlju?" Upravo kroz uranjanje naše svijesti u ljubav, i kroz njeno širenje diljem svijeta, možemo postići  brabma-viharu, zajedništvo  sa  to m  beskrajnom radošću.

Ljubav  se spontan o  predaje   kroz   beskrajno darivanje. Ali ovi darovi gube svoje pun o značenje ako kroz njih ne dosežemo ljubav, koja je davalac. Kako bismo to uradili moram o   imati  ljubav  u   vlastitom  srcu.   Onaj   koji   u  sebi

41 Ko hvevanvat kah pranvat vadčsha akaca anando na svat. 86

nema ljubavi vrednuje darove svojeg voljenog samo kroz njihovu iskoristivost. Međutim, on a je privremena i djelomična. Nikada neće  uspjeti zaokupiti  naše cjelokupno biće; ono što je korisno dodiruje jedino točku koja nešto želi. Ako još uvijek postoji, kada je potreba zadovoljena, korist postaje teret. Sa druge strane,  obična gesta je od trajnog značenja ako u  našem  srcu  postoji ljubav. Ipak, to nije ni od  kakve  posebne koristi. Zaokruženo je u sebi; služi cijelom našem biću,  pa  nas stoga  nikada  ne  može umoriti.

Pitanje je: "Na koji  način  prihvaćate  svijet,  koji  je savršeni dar radosti?" Da li smo ga u stanju primiti u srce, tamo gdje čuvamo posvećene stvari, koje  su  na m  od besmrtne   vrijednosti?   Mi   smo   opsjednuti   korištenjem silina svemira  kako  bismo  pridobili  što  više  moći;  hranim o se i odijevamo iz njegovih zaliha, otimam o se za njegova bogatstva, i on na m  postaje  polje  žestokog  nadmetanja. Ali, jesmo li mi zbog  toga  rođeni  - kako  bismo  proširili naše posjede diljem svijeta i učinili  ih  potrošno m  robom? Kada  na m   je   cjelokupni   um   zaokupljen   jedino korištenjem svijeta,  on  gubi svoju  istinsku  vrijednost. Učinili smo ga jeftinim kroz našu  prljavu  požudu;  te  se stoga  do  kraja  svojih dana samo pokušavamo  hraniti njime,  ne  sagledavajući  njegovu  istinu,  baš   popu t pohlepnog djeteta koje trga listove dragocjene knjige, pokušavajući   ih   progutati.

Tam o gdje   prevladava   kanibalizam   čovjek   čovjeku izgleda hranom. U takvoj zemlji  civilizacija  ne  može opstati, jer  tam o  čovjek  gubi  vlastitu  višu  vrijednost, postavši uistinu običan. Ali postoje  i druge  vrste kanibalizma,   možda   ne   toliko   odvratne,   ali    ne  manje odbojne,  zbog  kojih  se ne  treba  otići  daleko.  U civilizacijski razvijenim zemljama,  čovjeka  se  ponekad smatra puki m tijelom,  pa  ga  kupuju  i  prodaju  na  tržnici po cijeni  njegova  mesa.  Ponekad  dobiva  na  vrijednosti zato što je koristan; pretvoren je u stroj, bogataši njime trguju kako bi se još  više  obogatili.  Tako  naša  strast,  ili naša pohlepa, naša ljubav prema udobnosti rezultira u degradaciji čovjeka do njegove najniže vrijednosti.  To je najveće  moguće  samozavaravanje.  Naše   nas   želje osljepljuju za  istinu  kako  je  pred  nam a  čovjek  i  to je najveća pogreška na štetu vlastite duše. Ovo uništava našu svijest, nije ništa drugo do li metod a postupno g duhovnog samoubojstva.  Stvara  ružne  rane po  tijelu   civilizacije, podiže potleušice i kupleraje, izmišlja kazneni  zakonik, okrutne zatvorske  sisteme,  organizira  načine  iskorišta­ vanja tuđinskih rasa  do  nivoa  trajnog  oduzimanja  prava na vlastitu  državu  i  načine obrane.

Naravno, čovjek je koristan čovjeku jer je njegovo tijelo veličanstvena mašina,  a  um mu je  izvanredno  efikasan organ. Ali on je također duh, i taj se du h istinski spoznaje jedino kroz ljubav. Kada definiramo čovjeka preko tržišne vrijednosti usluga koje od  njega možem o  očekivati,  mi  ga ne poznajemo. Sa tim ograničenim  znanjem  lako  na m  je biti nepravedan prema njemu i osjećati potrebu da si trijumfalno čestitamo  kada,  zbog  nekakve  surove prednosti, od njega možem o dobiti  daleko  više  nego  li smo  platili.  Ali  kada  ga  poznajemo  u  dušu,  on   na m postaje  blizak.  Odjednom  osjećamo  okrutnos t   prema njemu kao okrutnos t prema sebi, uniziti ga krađa je naše osobne ljudskosti, jer pokušaj iskorištavanja zbog osobne zarade,  mad a  donosi novac ili  udobnost, plaćamo   istinom.

Jednog sam dana plovio brodo m po Gangesu. Bila je to prekrasna jesenja večer. Sunce je  upravo zašlo;  tišina neba je do ruba bila ispunjena neopisivim miro m i ljepotom. Beskrajna voda nije ocrtavala ni najsitniji nabor,  zrcalila je sve promjenjive nijanse rumenila sunčeva  zalaska. Kilometri i kilometri napuštenih pješčanih obala su ležali uokolo popu t ogromnih amfibijskih gmizavaca nekog pretpotopnog  doba,  čije  ljuske  blješte  sjajnim   bojama. Dok je naš brod tiho klizio kraj strmih obala rijeke, izrešetanih gnijezdima ptičjih jata, velika je riba nenadan o iskočila ponad površine vode, i  poto m  nestala, sakupivši na svojem iščezavajućem tijelu sve boje večernjeg neba. Na trenutak  je  odvukla  pažnju  sa  raznobojnog  platna,  iza kojeg se nalazio utihnuli svijet,  prepu n  radosti  života. Stigla je iz dubina zagonetnih boravišta, sa prekrasnim, rasplesanim pokretima, i dodala vlastitu glazbu bezvučnoj simfoniji umirućeg dana. Osjećao sam se kao da mi  je upućen prijateljski pozdrav iz nepoznatog svijeta, na njegovom jeziku, koji je dodirnu o moje srce bljeskom prijatnosti. Tada je, iznenada, čovjek za kormilom uzviknuo, sa prigušenom nijansom žaljenja: "Ah, velike li ribe!" Slika je u njemu trenutn o potaknula viziju njenog hvatanja, i pripremanja za večeru. On je ribu mogao promatrati jedino kroz vlastitu žudnju, time preskočivši cijelu  istinu  njenog  postojanja.  Ali,  čovjek   nije   u potpunosti životinja. On teži duhovnoj viziji, koja sadrži cjelokupnu istinu. To mu nudi najviši užitak, jer mu razotkriva najdublju harmoniju, on u između njega  i njegovog okruženja. Naše želje ograničavaju raspon našeg samoostvarivanja, ometajući širenje naše svijesti,  i omogućavaju     pojavu     grijeha,     što     je      najunutarnjija prepreka koja nas odvaja od  Boga,  uspostavljajući vladavinu podvojenosti i aroganciju posebnosti. Jer,  grijeh nije tek osamljeni čin, to je stav prema životu, koji sam po sebi podrazumijeva da je naš cilj konačan, i da u suštini nismo svi jedno, već svatko postoji u svojoj odvojenoj stvarnosti.

Stoga  ponavljam  kako  nikada  nećemo  imati  istinski uvid u čovjeka ako ga ne volimo. Civilizacija mora biti prosuđivana i  priznavana, ali  ne  kroz količinu moći  koju je dosegla, već kroz to koliko se razvila i izrazila, kroz svoje zakone i institucije, kroz ljubav prema čovječanstvu. Prvo i posljednje pitanje na koje mora odgovoriti je:  "Kada  i koliko dubok o doživljava čovjeka više kao dušu, nego kao stroj?" Kad god  bi drevne  civilizacije  počele  nestajati, poto m se ugasivši, to  se  dešavalo  zahvaljujući  uzrocima koji stvaraju bešćutna srca i vode obezvređivanju čovjeka; kada, ili država ili nekakva moćn a grupacija, počne promatrati ljude kao obične instrumente njihove moći; kada, primoravajući niže rase na ropstvo i pokušavajući ih zadržavati u  njemu  svim  sredstvima,  čovjek  uništava temelje vlastite veličanstvenosti,  vlastitu  ljubav  prema slobodi i poštenju. Civilizacija nikada neće podržati ljudožderstvo ni  u  ko m  obliku.  Napokon ,  samo  tako čovjek može biti hranjen jedino ljubavlju i  pravednošću.

Kako je sa čovjekom, tako je i sa našim svemirom. Kada promatram o svijet kroz veo naših želja činimo ga malenim i skučenim, propuštajući  uvidjeti  cjelokupnu  njegovu istinu. Naravno, očito je da nas svijet služi i ispunjava naše potrebe, ali naš odnos sa njim se  tu  ne  završava. Vezani smo uz njega dubljom i istinskijom vezom  od  potrebe. Naša je  duša  njemu  privučena;  naša  ljubav  prema  životu je u stvari želja  da nastavimo  naš  odno s sa  ovim  velikim svijetom. To je ljubavni odnos. Drago na m je što bivamo u njemu; vezani smo  njime  bezbrojnim  nitima,  koje  se uzdižu sa zemlje do  zvijezda.  Čovjek  u  svojoj  ludosti pokušava dokazati vlastitu nadmoć, zamišljajući svoju prirođenu  odvojenost  od  onoga što  proziva  svojim fizičkim  svijetom,  kojeg, u slijepom fanatizmu,  ponekad sasvim zanemaruje, smatrajući ga svojim najstrašnijim neprijateljem. Ipak, što više njegovo  znanje  napreduje,  to teže je čovjeku održati ovu  odvojenost,  a svi  zamišljeni okovi, kojima se okružio, nestaju jedan  za  drugim.  Kad god izgubimo  ponešto  od  našeg tereta,  apsolutnog razlikovanja  pomoć u   kojeg   dajemo   svojoj   čovječnosti pravo da se drži odvojeno od vlastite okoline, izloženi smo šoku poniznosti. Ali mi se tome moram o podvrgnuti. Ako isturimo naš ponos na stazi vlastitog samoostvarenja kako bi stvorili razdvojenost i nejedinstvo, tada  će  on  prije  ili kasnije  biti  pregažen  kotačima  istine,   i   smrvljen   u   prah. Ne, mi nismo opterećeni nekom čudovišnom superior- nošću,  besmislenom u svojoj jedinstvenoj  odsječenosti. Bilo bi krajnje ponižavajuće  živjeti u svijetu  beskrajno manjem po kvaliteti duše od nas samih, baš kao što bi bilo odvratno i ponižavajuće danju i noću biti okružen i posluživan od   vojski   robova,   od   rođenja  do   trenutk a smrti. Upravo suprotno, ovaj je svijet naš  drugar, štoviše, mi  smo jedno  sa njim.

Kroz  razvoj  nauke  cjelovitost svijeta i naše  jedinstvo  s njim postaje na m jasnije  u umu . Kada  ovo viđenje savršenstva jedinstva nije samo intelektualno, kada otvara cjelokupno  naše  biće  u prosvjetljavajućoj  svijesti  svega, tada  postaje   obasjavajuća  radost,  ljubav  što   sve   prekriva.

Naš du h pronalazi svoje više ja u cjelokupnosti svijeta, i ispunjen je apsolutno m sigurnošću kako je besmrtan. On umire stotinama put a u svojim ograđivanjima sebe; jer je odvojenost osuđena na  smrt;  ne  može  postati  vječna.  Ali ne može umrijeti ako je postao jedno sa svime, jer  je  to njegova  istina,  njegova  radost.  Kada   čovjek   osjeća ritam bila duše-života cijeloga svijeta u vlastitoj duši, tada je slobodan. Poto m on otpočinje tajno udvaranje koje se odigrava između ove prekrasne nevjeste-svijeta, prekrivene velom  raznobojnih  završetaka,  i  paramatmana,  mladoženje, u svojoj savršenoj čistoći. Tako on shvaća da je dio ove predivne ljubavne svetkovine, počasni je gost svetkovine besmrtnosti.  Razumije  riječi  pjesnika-proroka:  "Iz  ljubavi je svijet rođen, ljubav ga održava, prema ljubavi se  kreće, u ljubav  ulazi."

U ljubavi se sve suprotnosti svijeta povezuju i bivaju izgubljene. Samo se u ljubavi jedinstvo  i  dvojnost  slažu. Ljubav  mor a  biti jedno  i  dvoje istovremeno.

Samo je ljubav kretanje i odmo r u  istom  trenutku. Naše srce vječno mijenja smjer, sve dok ne  pronađe  ljubav,  i  tek tada može otpočinuti. Ali ovaj je odmo r sam po sebi intenzivan oblik djelovanja, u kojem se krajnje mirovanje i neiscrpna energija nužn o susreću na istoj točci, to jest u ljubavi.

U ljubavi su gubitak i dobitak uravnoteženi. To je izbalansirani saldo, sum a računa ponud e i potražnje je jednaka, a darovi su pridodani dobicima. U ovoj predivnoj svetkovini stvaranja, ovoj velikoj ceremoniji  samo- žrtvovanja Boga, ljubavnik se neprestano daje kako bi se ostvario u ljubavi. Odista, ljubav je ono što združuje i neodvojivo  povezuje  čin  odbacivanja  sa  oni m primanja.

U  ljubavi, na  jedno m  njenom  kraju   nalazite  osobno, a na drugo m neosobno. S jedne strane imate pozitivnu tvrdnju: "Ovdje sam"; na drugoj jednako snažno negiranje: "Ja nisam". Bez tog ega, što  je  ljubav?  A  opet,  samo  sa egom,  kako  ljubav  može  biti moguća?

Vezivanje i oslobađanje  nisu  netrpeljivi u  ljubavi.  Jer ljubav je najslobodnija, a istovremeno najviše ograničava. Kada bi Bog bio apsolutno slobodan ne bi bilo stvaranja. Beskrajno biće je  preuzelo  na  sebe  zagonetku  konačnosti. A  u  njemu,  koji je  ljubav,  konačno i  beskonačno su  jedno.

Slično tome, kada govorimo o relativnim vrijednostima slobode i neslobode, to postaje najobičnija igra riječi. Nije stvar u tome da žudimo samo slobodu, mi također želimo ropstvo. To je vrhovna funkcija ljubavi, prihvatiti sva ograničenja i nadići ih. Napokon , ništa nije neovisnije od ljubavi. Gdje ćemo drugdje, ponavljam, pronaći toliku ovisnost?  U  ljubavi,  ropstvo je  uzvišeno  koliko  i sloboda.

Vaishnava religija smjelo proglašava da se Bog vezao za čovjeka, i u tome je sadržana najveća slava ljudskog postojanja. U čaroliji prekrasnog ritma konačnog  on  se okiva svakim korakom i tako nudi svoju ljubav kao glazbu najsavršenije lirske ljepote.  Ljepota  je  njegovo  snubljenje našeg srca; ne može imati drugu svrhu. Posvuda na m priopćava kako pokazivanje moći nije krajnje značenje stvaranja; gdje god postoji trunk a boje, tonovi pjesme, gracioznost oblika, to je poziv našoj ljubavi. Glad nas prisiljava podvrgnuti se njezinim naredbama, ali on a nije posljednja riječ upućena čovjeku. Bijaše netko tko  je namjerno prkosio  njenim  naredbam a  kako  bi  na m pokazao da ljudska duša ne bi trebala popustiti pod pritiscima  zahtjeva  i   prijetnjama  patnjom.  U  stvari, svakog se dana moram o oduprijeti  njenim  zahtjevima  želimo  li živjeti  životom čovjeka -  kako  najmanji  medu nama,  tako i najveći. Ali, sa druge  strane,  postoji  ljepota  svijeta koja nikada ne vrijeđa našu slobodu,  nikada ne  podiže ni najmanji  prst  kako  bi  nas   učinila   svjesnima   svoje ovisnosti.  Možemo  je  sasvim  zanemariti  i   nećemo pretrpjeti nikakvu kaznu. On a je poziv,  ali  ne  i  naredba. Teži ljubavi u nama, a ljubav se ne može nikada  dosegnuti kroz prisilu, koja odista nije najbolja poruka upućena čovjeku, ali  radost  jest.  Radost  je posvuda;  ona  je u zemljinom  zelenom  travnatom  pokrivaču;  u   plavom spokoju neba; u nemirno m izobilju proljeća; u mrkoj suzdržanosti sivila zime; u živućem mesu što pokreće naš tjelesni  okvir;  u savršenoj   ravnoteži   ljudske figure, plemenite i uspravne; u postojanju; u korištenju svih naših sposobnosti; u sakupljanju znanja; u  borbi  protiv  zla;  u žudnji za probicima koje nikada nećemo moći podijeliti. Radost je posvuda; ona je usputna, bespotrebna; štoviše, najčešće je suprotstavljena odlučnim odredbama neophodnosti.  Postoji  kako  bi  pokazala  da  se   okovi zakona  mog u  objasniti  jedino  ljubavlju;  oni   su   popu t tijela i duše. Radost je ostvarenje istine jedinstva, jedinstva duše  sa  svijetom  i  duše-svijeta sa  vrhovnim ljubavnikom.