VI.

 

OSTVARIVANJE U  DJELOVANJU

 

 

Samo oni koji znaju da se  radost izražava kroz zakon  su ga naučili transcendirati. Njima okovi zakona nisu prestali postojati - postali su  oblikom  utjelovljenja  njihove slobode. Oslobođena duša uživa u  prihvaćanju  okova, ne teži ih izbjeći, jer u njima osjeća manifestiranje beskrajne energije,  čija je  radost u stvaralaštvu.

Činjenica je da  tamo  gdje  nema  okova, gdje  postoji ludilo slobodnjaštva, duša prestaje biti slobodna. Odavde proizlazi patnja; odavde  proizlazi  odvajanje  od beskonačnog, njegova agonija grijeha. Kad god se, na zov iskušenja, duša otrese okova zakona, tada, popu t djeteta kojem je uskraćena podrška majčinih ruku, ono povikne: Nemojte me tući!42 "Vežite me " moli on o  "oh,  vežite me okovima ljubavi; vežite me iznutra i  izvana;  držite  me čvrsto; neka u lance tvoje ljubavi bude m vezan tvojom radošću; zaštite me čvrstim zagrljajem od smrtonosne raspuštenosti  grijeha."

Baš kao što neki,  vjerujući  kako  je  zakon  suprota n radosti,  miješaju  opijanje  sa  radošću,  tako  postoje  mnogi u našoj zemlji koji zamišljaju kako je  djelovanje suprotstavljeno slobodi.  Oni  misle kako  je  djelovanje, budući se dešava na materijalnom planu, ograničavanje slobodnog duh a  duše.  Ali  mi  moram o  zapamtiti  da,  kao što se radost izražava u zakonu, tako duša pronalazi svoju slobodu  u    akciji.   Budući   radost   ne   može   pronaći  svoj

Ma ma himsih.

izražaj isključivo u sebi, ona žudi za zakonom, koji postoji izvana.  Isto  tako, duša   ne   može   pronaći   unutarnju slobodu, pa teži izvanjskom djelovanju. Čovjekova duša se uvijek oslobađa vlastitih  grešaka  svojim  djelovanjem; kada bi   bilo  drugačije  ne  bi   mogla  voljno  izvršiti  posao.

Što više  čovjek  djeluje, aktualizirajući  ono što  je latentno u njemu, to bliže dovodi udaljeno Tek-trebam- postati. U toj aktualizaciji čovjek neprestano čini  sebe većim, a ipak udaljenijim, vidjevši se jasno zahvaljujući  sve novijim     i      novijim     sredstvima     kroz     svoje      raznolike

aktivnosti, kako u državi, tako i u društvu.  Ova  vizija donosi slobodu.

Sloboda nije u tami,  niti  u nejasnoćama.  Nema strahotnijeg  vezivanja  od   onog   u   opskurnosti.   Sjemenka se bori izniknuti, pupoljak teži procvjetati bježeći od te opskurnosti. Pokušavajući se osloboditi ovog oklopa nejasnoća ideje u našem um u se neprestano trude zadobiti vanjski oblik. Na isti način naša duša, kako bismo se oslobodili magluštine i stigli na čistinu,  neprestano  otvara svježa  polja  izražavanja,  bivajući  uposlena   izmišljanjem novih oblika djelovanja, čak i onih koji nisu nužni za potrebe vlastitog zemaljskog života. Zbog čega? Jer želi slobodu.  Želi  se vidjeti,  shvatiti sebe.

Kada čovjek  iskrči baruštinu prepunu  boleština  i napravi si vrt, ljepota koju tako oslobađa iz ovog zatvora ružnoće ljepota je njegove duše:  bez  davanja  ove  slobode ona ne može postati slobodna iznutra. Kada posije zakon i red posred nereda društva, dobrota koju  oslobađa  od opstrukcije lošeg, dobrota je  njegove  vlastite  duše:  bez  da se oslobodimo izvana, ne možemo pronaći unutrašnju slobodu.   Stoga  je    čovjek    neprestano   zauzet   korištenjem svojih sposobnosti, svoje  ljepote, svoje  dobrote, same duše. I što više uspijeva u tome, tim veći postaje, šire je područje njegovog  poznavanja  sebe.

Upamšade kažu: Posred djelovanja ćeš žudjeti živjeti stotinu godina." Ovo su riječi onoga koji  je  do  kraja  iskušao radosti duše. Oni  koji  su  u  potpunost i  razumjeli  dušu  nisu 7 nikada progovarali žalostivim tonovima o životu ili o S vezanosti za djelovanje. Oni  nisu  popu t  slabašnog  cvijeta, toliko krhkog da propada prije dosezanja zrelosti. Drže se J života  svim  svojim  sposobnostima  i  kazuju:  "Nećemo nikada popustiti,  sve  dok  plod  ne  bud e  zreo."  U  svojoj radosti  neumorn o  žude  predstaviti  sebe  kroz  vlastiti  život i svoje  djelo.  Patnja  i  žalost  ih  ne obeshrabruju,  oni  ne puze po prašini savladani težinom svojih srca. Glave uzdignute popu t pobjedničkog heroja stupaju kroz život, gledajući se i pokazujući,  sjaj  njihove duše  raste  i kroz radosti i  kroz  patnje.  Radost  njihovog  života  održava korak sa radošću one energije koja se igra gradeći i rušeći diljem svemira. Radost sunčeve svjetlosti, radost otvorenih prostranstva,  pomiješana  sa  radošću   njihovih   života, stvara  vladavinu  umilne  harmonije  iznutra  i   izvana.   Oni su ti koji  kažu:  Posred  djelovanja  ćeš  žudjeti  živjeti  stotinu godina.

Ova radost  života,  ova radost  djelovanja,  posve  je istinita unuta r  čovjeka.  Nem a  koristi  govoriti kako se  radi o  našoj  zabludi;  da,  osim  ako je  ne  odbacimo, ne  možem o

doseći   stazu  samoostvarenja.    Nem a   nikakve   koristi ~"u~t7 pokušaju ostvarivanja beskonačnog ako smo odvojeni od / svijeta djelovanja.                                            '

"  Kurvanneveha  karmani jijlvishet  catam  samah.

Nije točno  da čovjek djeluje  zbog  prinude.  Ako je s jedne strane prinuda, sa druge je zadovoljstvo; s jedne je strane djelovanje potaknut o željom, sa druge žuri svojem prirodno m ispunjenju. Ovo je razlog zbog kojeg,  kako ljudska  civilizacija  napreduje,  čovjek   uvećava   vlastite obveze i broj poslova  koje voljno  sebi izmišlja.  Možda mislite kako vam je priroda osigurala više nego dovoljno posla da biste neprestano bili u  pokretu,  da vas  iscrpljuje rado m do smrti, bičuje vas glađu i žedanjem - ali to nije točno. Čovjek ovo ne smatra  dostatnim;  ne  može  se smiriti radeći samo on o što mu je priroda propisala, a zajedničko je sa pticama i zvijerima.  Njegove  potrebe moraju prevladati sve,  čak  i  u  aktivnosti.  Ni  jedno stvorenje ne mor a raditi  toliko  naporn o  kao  čovjek;  on  je bio prinuđen smisliti ogromn u količinu  društvenih aktivnosti; i tam o je gradio i razgrađivao, pišući i poništavajući zakone, gomilajući hrpe  materijala,  i neprestano razmišljajući, tražeći i pateći. Na ovom je području izborio svoje najveće  bitke;  neprestano osiguravajući novi život, učinivši smrt veličanstvenom, i ne bježeći od neprilika, voljno je i bez  prestanka preuzimao teret svježih problema. Uočio je istinu da nije potpu n u kavezu  vlastite  neposredne  okoline,  veći  je od  trenutno g ja, i kako,  mad a  stajati  na  jedno m  mjestu  može  biti utješno,   utamničenje  života  uništava  njegovu   pravu svrhu i   stvarnu  namjenu postojanja.

Ovaj mahati vinashtih - ovo veliko uništavanje on ne može podnijeti, i sukladno tome radi i pati kako bi dobio na veličini  prerastanjem  vlastite   sadašnjosti,   želeći   postati on o  što  još uvijek  nije. U  ovoj je  porođajnoj muci čovjekova   slava;   stoga  što  je   on   zna,   ne   teži   ograničiti područje svojega djelovanja, već je neprestano zaokupljen širenjem granica.  Ponekad  odluta  toliko  daleko  da njegovo  djelo gubi svako   značenje,   a   bacanje   naprijed- natrag stvara strahotne kovitlace sa različitim središtima - kovitlace  sobom okupiranih  interesa,  ponosa zbog  moći. Ipak, dok god silina struje ne opadne, ne  postoji  strah; zapreke i besmisleno  nagomilavanje  djelovanja  se rasplinjuju i odneseni su; žustri ispravljaju vlastite greške. Jedino kada duša spava, zbog stagnacije njeni neprijatelji dobivaju nesavladivu snagu, i ova razaranja postaju suviše konkretna da bi se porazila.  Budući su  nas  naši  učitelji upozorili da, kako bismo radili moram o živjeti, a kako bismo živjeli  moram o raditi;  život i djelovanje  su neodvojivo  povezani.

Sasvim je karakteristično za život da  nije  zaokružen unutar sebe; mora izići vani. On je uistinu u razmjeni vanjskog i unutarnjeg.  Kako  bismo  živjeli,  tijelo  mor a održavati različite odnose sa svjetlom i zrakom  -  ne  samo kako bi se dosegla životna snaga, već, također, kako bi se izrazila. Razmotri koliko je tijelo uposleno vlastitim unutrašnjim aktivnostima;  udarci  njegovog  srca  ne  smiju se  ni  na  trenutak  zaustaviti,  njegov  stomak  i  mozak moraju neprestano raditi. Ipak, ni ovo nije dovoljno; tijelo je i izvana neprestano u pokretu. Njegov život ga vodi beskrajnom plesu djelovanja i izvanjske igre; ne može se zadovoljiti  kruženjem  tvari  unuta r  tijela,   štoviše, ispunjenje  radosti  nalazi  jedino   u   svojim   vanjskim izletima.

Isto  je  sa  dušom. Ne može  živjeti   u   unutarnjim osjećajima i maštanjima. Uvijek treba vanjske  objekte;  ne samo  kako  bi  nahranila  unutrašnju  svijest,  već  se također uključuje u djelovanje,  ne  samo  kako  bi  primila, već  i kako bi  dala.

Činjenica je da ne  možem o  živjeti  ako ne podijelimo onoga koji je suštinska  istina  u  dva  dijela.  Moram o boraviti u njemu u nama, kao i izvana. U  kojem  god aspektu ga negiramo zavaravamo se i  trpimo  gubitak. Brahma  me  nije  napustio,   ne   dozvoli   da   napustim   Brabmur Ako kažemo kako  ćemo  ga  ostvariti  samo  kroz introspekciju i ostavimo ga bez naših  djelovanja  prema vani, kako ćemo uživati u njemu kroz ljubav u  našim srcima, ne obožavajući ga kroz izvanjsko služenje; ili ako kažemo upravo  suprotno,  i  pretegnemo  na  bilo  koju stranu tijekom naše životne potrage, u oba slučaja ćemo se zateturati,  uzrokujući  vlastiti pad.

Vidimo da je na velikom zapadnom kontinent u ljudska duša uglavnom zaokupljena vlastitim širenjem; zanima se golemim poljem  prakticiranja  moći.  Njezina  djelomičnost je podesna svijetu širenja, i on a  će  zanemariti  -  ni  ne vjeruje u njega - ovo područje unutrašnje svijesti koje  je područje ispunjenja. To  ide  toliko  daleko  da  joj savršenstvo ispunjenja naizgled nigdje ne postoji. Nauk a takvih ljudi uvijek govori o beskonačnoj evoluciji svijeta. Njihova metafizika sada počinje pričati o evoluciji samoga Boga. Oni neće  priznati kako on jest,  oni će smatrati kako je  on  istovremeno  nastajanje.

Oni propuštaju shvatiti da je, osim  što  je  vječno  uvijek veće od bilo kakvog objašnjivog ograničenja, on o također kompletno; sa jedne strane Brahma se razvija, sa druge je strane on savršenstvo; u jedno m je aspektu suština,  u drugo m   manifestacija   -   oboje   istovremeno   izraženo, baš

" Maham brahma nirakuryyam ma  ma brahma nirakarot.

poput pjesme i čina pjevanja. Ovo je popu t ignoriranja svjesnosti pjevača  i  tvrdnje  kako  se  jedino  dešava  pjevanje, ali pjesma ne postoji.  Bez  sumnje  smo  izravno svjesni jedino pjevanja, ali nikada kao cjeline; nismo li  svo  vrijeme znali   kako  je  cjelokupna  pjesma  u   duši  pjevača?

Upravo zbog takvog inzistiranja na   djelovanju   i nastajanju mi kod Zapada uočavamo opijenost idejom moći. Ovi su ljudi izgleda odlučili pljačkati i sve prigrabiti silom. Oni će uvijek raditi  s prkosom  i nikada  završiti  - neće   priznati   smrti   njeno   prirodno  mjesto   u   okviru stvari

-  oni  ne  poznaju ljepotu dovršavanja.

U našoj zemlji opasnost stiže sa suprotne strane. Naša je podijeljenost kao stvorena za unutarnji svijet. Sa porugo m ćemo odbaciti područje moći i širenja. Ostvarit ćemo Brahmu kroz meditaciju jedino u njegovom  svojstvu potpunosti. Nismo  ga  odlučili  doživjeti  u trgovini  svemira kroz njegov evolutivni aspekt. To je razlog zbog  kojeg  u našim  tragaocima  tako  često  pronalazimo   opijenost duho m i degradaciju  koja je  posljedica  toga.  Njihova vjera ne priznaje  nikakvo   vezivanje   zakonom,  njihova   maštanja ne poznaju granice, njihovi zaključci ne nud e nikakvo objašnjenje razumu. Njihov intelekt, u svojem uzaludno m naporu da sagleda Brahmu  neodvojivo  od  stvaralaštva, sam sebe iscrpljuje  do  kraja,  a  njihovo srce,  tražeći načine da ga potvrdi unuta r svojih procesa, tone u pijanu  ekstazu osjećaja. Oni  nisu  čak  ni  zadržali  bilo  kakvo  mjerilo kojim bi mogli procijeniti gubitak snage i  karaktera  muževnosti, time ignorirajući okove zakona i zahtjeve djelovanja u vanjskom  svemiru.

Ali, istinska duhovnost, kako to podučava naš  sveti zakon,   smirenost  je   uravnotežena  snagom   -   u   okvirima odnosa izvanjskog  i unutarnjeg.  Istina posjeduje  vlastiti zakon, vlastitu radost. Sa jedne je strane pjevano: Bhayddasydgnistapati,"  a  sa  druge  Anandddhyeva  khalvimdni bhutdm  jdyante*  Slobodu  je  nemoguće  postići   bez prihvaćanja zakona,  jer  je  Brahma istovremeno  vezan vlastitom  istinom,  ali  je  i   u  svojoj  radosti.

Sto se nas samih tiče, jedino kada se u potpunost i podvrgnemo okovima istine postižemo krajnju radost slobode. Kako? Popu t žice koja je vezana uz harfu. Kada je harfa istinski zategnuta, kada ne postoji ni najmanja mlohavost, samo tada nastaje muzika; a žica koja je transcendirala sebe u  vlastitoj   melodiji   pronalazi   u svakom svojem akordu istinsku slobodu. To je tako jer je vezana teškim i nepopustljivim zakono m upravo kako bi uspjela pronaći ovu slobodu kroz muziku. Dok žica nije istinita, odista je samo  okov;  ali  prekidanje vezivanja  nije pu t u slobodu, nju može u potpunost i postići tek kada je vezana toliko  čvrsto  da  doseže  svoj  pravi ton.

Žice naših dužnosti su vezane za basove i visoke tonove onoliko dugo dok ih sasvim ne uskladimo prema zakonu istine; mi ne možem o slobodom zvati njihov nestanak u ništavilu nedjelovanja. Zbog toga kažem kako se istinska težnja u potrazi za istinom, dharmom, ne sastoji od zanemarivanja djelovanja, već napora da ga se što više uskladi sa  vječnom  harmonijom.  Prikaz  ove  težnje  bi trebao glasiti: Kakvim god  djelima  se  bavili,  posvetimo  ih Brahmi.'7 Time se tvrdi kako je  duša  sebe  posvetila Brahmi kroz  sve   svoje   aktivnosti.  Ova  posveta  je  pjesma  duše,   u

4 i   "Zbog straha pred njim vatra ne  gori",   itd.

46  "Iz radosti se  rodiše sve  stvorene stvari",  itd.

47 Yadyat karma prakurvita tadbrahmani samarpavet.

tome je njezina sloboda. Kada sav rad postane staza do jedinstva sa Brahmom, prevlada radost; tada se duša neprestano teži vratiti vlastitim željama; tada sve više i više narasta naše samožrtvovanje.  Tada  nastaje upotpunjenje, tada stiže sloboda, tada, u takav svijet, silazi  kraljevstvo Božje.

Tko je onaj koji se, sjedeći u svojem uglu, izruguje ovom velikom izražavanju čovječnosti u djelovanju, ovom neprekidnom samoposvećivanju? Tko je taj koji misli daj e jedinstvo Boga i čovjeka moguće  pronaći  u  neko m odvojenom  užitku  vlastitih  maštarija,  daleko  od   hram a što probija nebo veličanstvene ljudskosti, koju cjelokupno čovječanstvo, na suncu i kiši, mukotrpn o  pokušava uzdignuti eonima? Tko je onaj koji misli kako je ova odvojena  pričest  najviši  oblik  vjere?

O ti, izluđena lutalice, ti sannyasine, opijen vinom samoopijenosti, nisi li već zapazio napredovanje ljudske duše duž ceste što se proteže širokim stazama ljudskosti - grmljavinu razvoja u kočiji postignuća,  čija  je  sudbina nadići vezanosti koje  onemogućavaju  njen  prodo r  u svemir? Čak se i planine sklanjaju u stranu, propuštajući napredovanje njenih zastava, koje trijumfalno lepršaju na nebesima; popu t izmaglice pred izlaskom sunca, zbrkana opskurnost materijalnih predmeta nestaje pred tim nepobjedivim dolaskom. Patnja, bolest  i  nered  se  pri svakom koraku povlače pred njenim jurišom; opstrukcija neznanja je bačena u stranu; tam a slijepila je probodena; stoga  pogledaj,  obećana  zemlja bogatstva   i   zdravlja, poezije i umjetnosti, znanja i pravednosti se postepeno razotkriva pogledu. Hoćeš li u svojoj  letargiji  tvrditi  kako ova  kočija  čovječanstva,  koja  potresa  i  sam u  zemlju svojim trijumfalnim   napretko m   kroz   moćne   vidike  povijesti, nem a kočijaša koji bi je vodio njenom ispunjenju?  Tko odbija odgovoriti na njegov poziv da se pridruži tom pobjedničkom napredovanju? Tko je toliko  budalast  da bježi iz radosne gužve i traži ga  u  ništavilu  nedjelovanja? Tko  je toliko  zagazio  u  neistinu  da  se  usuđuje  prozivati sve ovo neistinom - ovaj veliki svijet ljudi, ovu  civilizaciju širećeg čovječanstva,  ovaj  vječni čovjekov  napor,  gonjen preko dubina žalosti, kroz vrhunce veselja, kroz bezbrojne zapreke,  iznutra  i  izvana,  ne bi  li  osigurao  pobjedu vlastitim snagama? Onaj koji  može  smatrati  ova nesaglediva postignuća ogromno m prijevarom, može li on istinski vjerovati u Boga, koji je istina? Onaj koji  misli dosegnuti Boga bježeći od svijeta, kada i gdje  ga očekuje susresti? Koliko daleko može bježati - može li bježati  i bježati, dok ne uleti u samo ništavilo? Ne, kukavica  ga bježeći ne može nigdje pronaći. Moram o  biti  dovoljno hrabri kako bismo mogli kazati: "Mi ga dosežemo ovdje, upravo na ovom mjestu, sada, u ovom trenutku." Moram o biti sposobni uvjeriti sebe da, kao što svojom akcijom ostvarujemo  sebe, tako  u   nam a   samima   ostvarujemo njega, koji je jastvo jastva. Moram o steći pravo odlučno to kazati, odbacivši vlastitim  naporima  sve  prepreke,  sav nered, sve sukobe sa svoje staze aktivnosti; moram o biti sposobni kazati: "U mojem  djelovanju je  moja  radost, i  u toj  radosti  obitava  radost  moje radosti."

Koga   Upanišade   zovu:   Poglavar   medu   znalcima  Brahme?**

On   je   kao:   Onaj   čija  je   radost  Brahma,   djelatni."   Radost  bez

48     Brahmavidamvaristhah.

49  Atmakrirha  atmaratih  krivavan.

plesa radosti uopće nije radost - ples bez djelanja nije ples. Djelanje je ples radosti. Onaj čija je radost u Brahmi, kako može živjeti bez djelanja? Ne mor a li svojim djelanjem omogućiti on o u čemu se radost Brahme oblikuje i izražava? Stoga onaj koji poznaje Brahmu, koji se raduje u Brahmi, također mor a svo svoje djelovanje iskazati u Brahmi - jedući i pijući, kroz težnju za uzdržavanjem i dobrohotnošću. Baš popu t radosti pjesnika u njegovoj poemi, ili umjetnika kroz njegovu umjetnost, smionog čovjeka pri pokazivanju hrabrosti, te mudraca tijekom razotkrivanja istine, uvijek traži izražaj u svojim aktivnostima, kako bi radost poznavatelja Brahme, u sveukupnosti svakodnevnog posla, velikog i malenog, u istini, u ljepoti, u zakonitosti  i  dobrohotnosti, gledala izraziti vječno.

Sam Brahma izražava  vlastitu  radost  na isti  način. Pomoću raznovrsnih aktivnosti, što zrače u svim pravcima, mi ostvarujemo  želju  zajedničku  svim   njegovim  različitim stvorenjima.™ Ta zajednička želja je on sam, stoga  na  tako mnog o načina, u toliko mnog o oblika, daje  sebe.  On djela, jer kako bi bez djelanja mogao dati sebe. Njegova se radost uvijek  predaje  u  posvećenosti  koja je  njegovo  stvaralaštvo.

Naše istinsko značenje leži u istoj  ovoj  stvari,  u  tome je naša sličnost sa našim ocem. Također moram o sebe dati u mnogostruki m raznoraznim izabranim djelatnostima. U Vedama je nazvan: Davatelj sebe, davatelj snage.5' On nije zadovoljan samo davanjem sebe, već na m daje moć da i mi možemo  popu t  njega  davati  sebe.  Zbog  toga mu  se prorok

Bahudha  cakti  vogat  varnananekan  nihitartho dadhati. "  Atmada balada.

iz Upanišada moli kao onom e koji ispunjava naše  želje: On nam može  podariti  dobrostiv  um,"  kako  bi na m  ispunio  tu našu najveću želju.  Ovim  se  hoće  reći  kako  nije  dovoljno da on sam radi na uklanjanju naših želja, već bi morali posjedovati želju i  imati  snage  da  radimo  sa  njim  u njegovoj aktivnosti i u prakticiranju dobrote. Tada  će, odista, naše jedinstvo sa njim  biti  ostvareno.  Dobrostiv je um onaj koji na m pokazuje  volju  (swdrtha)  drugog  ja sukladnu volji (nihitdrtha) našeg ja;  što  pokazuje kako na m se radost  sastoji  od  različitih  težnji  naših  raznovrsnih silina pri zalaganju za čovječnost. Kada djelujemo pod vodstvom ovog dobrostivog uma, tada je naša aktivnost sređena, ali ne postaje mehanizirana; ovo djelovanje nije tjerano potrebom,  već  potaknut o  zadovoljstvom  duše. Takve aktivnosti se pokazuju slijepim imitiranjem gomile, kukavičkim praćenjem diktata mode. U tome počinjemo uviđati kako: On je u početku i na kraju svemira," te tako pronalazimo kako je on vodoskok  i  inspiracija  našem djelu, kako je on na kraju svega, pa su stoga sva naša djela protkan a miro m  i  dobroto m i radošću.

Upanišade kažu: Znanje, moć i djelanje su njegova priroda:' Budući ova prirodnost još nije izniknula u nama,  mi naginjemo odijeliti radost od posla. Radni dan nije dan radosti - za  to  mi  trebamo odmor; jer, jadni  kakvi jesmo, ne možemo pronaći svoj odmo r u svojem radu. Rijeka pronalazi svoj odmo r u kretanju niz brdo, vatra u neprestanom  uzdizanju  plamena,  miris  cvijeta   u natapanju  zraka;   ali    u    našem   svakidašnjem   djelovanju

52  Sa no buddhva cubhava samvunaktu. "  Vichaiti  chante vicvamadau.

54    Svabhavikijnana bala kriva  eha.

nema takvog odmora.  Ovo  je  tako  jer  si  ne  dozvoljavamo da se opustimo, budući se ne dajemo radosno i u potpunosti, već  nas  savladava  naš  posao.

O davaoče  sebe!  Dozvoli   radosne   naše   duše   neka vatreno liznu  prema  tebi  čim  te  ugledamo,  neka  doplove do tebe popu t rijeke, ispunivši tvoje biće popu t mirisa cvjetnog. Daj na m snagu za ljubav, volimo  potpunije  naš život u svojim radostima i žalostima, dobicima i gubicima, usponim a   i   padovima.   Daj   na m   dovoljno  snage  da vidimo i čujemo  svemir,  i da   djelamo   puno m   snagom   unuta r njega. Neka u potpunosti živimo život  kojeg  si  na m ponudio, neka hrabro uzimamo i hrabro dajemo. Ovo je naša molitva upućena tebi. Odbacimo jednom zauvijek iz misli naše varljive maštarije, koje odvajaju tvoju radost od djelanja  - prozirne,  bezlične  i ničim podržane.  Kad   god seljak ore tvrdu  zemlju, tada  tvoja  radost  iznikne  u zelenilu žita, kad god čovjek posiječe gustu šumu, izravna kameno tlo i iskrči sebi prostor  za  dom,  tada  se  tvoja radost  razotkriva  u   redu  i  miru.

O radnice  svijeta!  Molimo ti  se,  dozvoli  neodoljivoj struji tvoje univerzalne energije da stigne popu t silovitog proljetnog južnog  vjetra,  neka  stigne  spustivši  se  nad pusto  polje  života  ljudskog,  neka  donese   miris raznovrsnog mnoštva cvijeća, mrmorenje mnogih šuma, neka učini slatkom i zvučnom beživotnost naše isušene duše-života. Neka naše tek probuđene moći klikću težeći bezgraničnom ispunjenju  u  listu  i  cvijetu  i plodu.