VII. 

OSTVARIVANJE LJEPOTE 

Stvari zbog kojih ne osjećamo radost  su  ili  teret  našem umu , kojih se treba osloboditi  pod  svaku  cijenu;  ili su korisne, i stoga u privremenom i djelomičnom odnosu sa nama, postajući opterećenje kada  se izgube  njihove prednosti; ili su popu t lutajućih vagabunda; momentaln o zastanu na rubu priznanja, a zatim nestaju. Stvar je u potpunosti  naša jedino  kada  na m  donosi radost.

Svijet  na m  uglavnom  izgleda  ništavno.  Ali  mi  ne možem o dozvoliti da tako ostane, jer nas to omalovažava. Cijeli je svijet naš, i sve  naše  sposobnosti  dobivaju  svoje krajnje značenje ako vjerujemo da ćemo uz njihovu pomo ć ovladati   našim nasljeđem.

Ali što je svrha našeg osjećaja  ljepote  u  ovom  procesu širenja  svijesti? Treba  li  razdvojiti istinu  na   izrazitu svjetlost i sjenku, predstavivši na m ih u beskompromisnoj podjeli na ljepotu i ružnoću? Kada bi to bilo  tako,  tada bismo morali priznati kako osjećaj ljepote stvara razdor u našem svemiru i podiže zid smetnji preko autoput a komunikacije  što  vodi  od  svega  do  svih stvari.

Međutim, to ne može biti istina.  Onoliko  dugo  dok  je naša realizacija nekompletna, nužn o opstaje podjela međ u stvarima, znanim i neznanim, ugodni m i neugodnim. Ali, usprkos tvrdnjama  nekih  filozofa,  čovjek   ne   može prihvatiti nikakva proizvoljna i nedostižna  ograničenja znano m mu  svijetu.  Njegova  nauk a  svakoga dan a  prodire u područja koja su na njegovoj  mapi  označena  kao neistražena   ili    neistraživa.   Naš   osjećaj   za   ljepotu  je   na sličan način uključen u svaki napor tih osvajačkih pohoda. Istina je posvuda, stoga je sve  predmet  naše spoznaje. Ljepota  je sveprisutna,  stoga  nam  je sve  sposobno ponuditi radost.

U ranim danima svoje povijesti čovjek je sve smatrao fenomenom života. Njegova nauka o životu je otpočela stvaranjem oštre granice između živog i neživog. Ali  što je dalje napredovao, takvo razgraničavane je sve više i više nestajalo. Na početku  našeg  poimanja  te  oštre  kontrastne linije su na m od pomoći, ali kako napreduje naše razumijevanje,  one  postepeno  iščezavaju.

Upanišade kažu kako su sve stvari stvorene i bivaju održavane beskrajnom radošću.  Želimo  li  shvatiti  ovaj princip stvaranja moram o otpočeti od  razdvajanja  -  s podjelom na lijepo i na ono  što  nije  lijepo.  Potom  na m mor a stići sa odlučnim udarcem poimanje ljepote, razbudivši našu svijest iz primitivne letargije, dosegavši vlastiti  cilj  kroz  nužd u  kontrasta.  Stoga  tijekom   našeg prvog sastanaka sa ljepotom ona  nosi  odoru  raznolikih nijansi, koja nas uzbuđuje prugama i cvjetićima, štoviše, svojim izobličenjima. Ali, kako naše poznanstvo  sazrijeva, očiti se nesklad razrješava prilagodbom ritma. U početku odvajamo  ljepotu od  njenog   okruženja,   držimo  je   podalje od ostatka stvari,  ali  na kraju doživljavamo  njenu sukladnost sa svime. Muzika ljepote više nem a potrebu uzbuđivati nas glasnom bukom; ona se odriče nasilja, apelirajući na naše srce  istinom  da  krotki  nasljeđuju zemlju.

Na određenom stupnju našega razvoja, u određenom razdoblju naše povijesti, mi  pokušavamo  uspostaviti poseban kult ljepote, svodeći je  na usko područje, kako   bi se  samo  nekolicina  odabranih uzdizala. Poto m se  on a uzgaja  kroz  redovničke  afektacije   i   ekstravagantnosti, kako je  to,  u  doba  dekadencije  indijske  civilizacije,  bio slučaj sa brahmanima, kada je nestalo  sagledavanje  više istine  i  razvilo  se praznovjerje.

Povijest estetike je također iskusila proces emancipacije, kada je bilo jednostavno raspoznati ljepotu u malim i velikim stvarima, kao i kada je radije vidimo u čednoj harmoniji običnih predmeta, nego li u oni m stvarima koje zastrašuju svojom jedinstvenošću. Ovo je istinito do te mjere da moram o prolaziti kroz stadije reakcije kada, predstavljajući ljepotu, pokušavamo izbjegavati on o što je očito ugodno, i što je kao takvo okrunjeno konven­ cionalnim mjerama. Potom smo kušani prkosom preuveličavanja običnosti uobičajenih stvari, tako  ih uradivši  agresivno  neuobičajenima.  Obnavljajući  harmo­ niju stvaramo sukob, koji je oružje svih reakcija. U našoj sadašnjosti postoje naznake ove estetske reakcije, koja dokazuje kako je čovjek napoko n spoznao da samo skučenost percepcije kruto razdvaja polje njegove svijesti o estetskom na ružnoću i ljepotu. Kada posjedujemo sposobnost viđenja stvari  odvojenima od  sebičnog interesa i od nedosljednih poruka čulnih strasti, tek tada možemo dosegnuti posvudašnju viziju istinske ljepote. Tada uspijevamo spoznati kako onom e što na m je neprijatno ne nedostaje  nužn o  ljepota,  već  posjeduje  ljepotu  u istini.

Kada kažemo kako je ljepota svugdje mi ne  mislimo  da bi riječ "ružnoća" trebalo izbaciti iz govora, kao što bi bilo apsurdno kazati kako ne postoji  neistina.  Neistina zasigurno postoji, ne u samom svemiru, već u našoj moći razumijevanja,   kao  njen   negativni  element.  Na  isti    način postoji  ružnoća,  zahvaljujući iskrivljenim   prikazima ljepote, tijekom života i u umjetnosti, što dovodi od nesavršenog shvaćanja Istine.  Do  određene  granice možemo život suprotstaviti zakonu istine u nama, kao i u svemu, a također možem o i uzdignuti ružnoću, boreći se protiv  svekolikog  vječnog  zakona  harmonije.

Pomoću   našeg   osjećaja   za     istinu      shvaćamo        zakon stvaranja, a kroz osjećaj ljepote otkrivamo harmoniju u svemiru. Kada dokučimo zakon u prirodi, ovladavamo fizičkim  silinama  i  postajemo   moćni;   kada   dokučimo zakon vlastite moralne  prirode,  ostvarujemo  vlast  na d sobom i postajemo slobodni. Na sličan način, koliko više uočavamo harmoniju u fizičkom svijetu, toliko će više naš život      dijeliti   ugode   stvaranja,   a             naš      izražaj   ljepote umjetnosti     postaje      preciznije          sveobuhvatan.    Kako postajemo  svjesniji  harmonije  u  našoj duši, poimanje blistavila duh a svijeta postaje  univerzalnije,  a  izražavanje ljepote se u našem životu,  zahvaljujući  dobroti  i ljubavi, kreće prema beskraju. Ovo je krajnji cilj našeg postojanja; / uvijek moram o znati sljedeće: "Ljepota je istina, istina je/ ljepota"; mi moram o dokučiti cijeli svijet kroz ljubav, jerV^ ljubav ga porađa, odražava i vraća natrag pod svoje okrilje. I Mi moram o  posjedovati  on u  savršenu  emancipaciju  srca! koja na m daje moć da stupimo u najunutarnjije središte stvari, okusivši punin u nevezane radosti koja pripada  , Brahmi.

Glazba je najčišći oblik umjetnosti, i stoga najdirektniji izraz ljepote, jedna i jedinstvena oblikom i duhom , i najmanje zakočena nebitnim. Mi izgleda osjećamo kako je izražavanje beskonačnog u konačnim oblicima stvaranja samo   po   sebi   glazba,   nečujna   i    čujna.   Večernje    nebo, neumorn o ponavljajući  zvjezdane   konstelacije,   nalikuje djetetu   pometeno m   čuđenjem   pred   misterijem    vlastite prve riječi; koju izgovara iznova i iznova, slušajući je s nesmanjenom  radošću.  Kada  za   srpanjske   kišne   večeri tama polegne preko livada, a pljusak  nabacuje  veo  za velom na  tišinu  dremljive zemlje,  ova   monotonija pljuštanja nalikuje zvuku iste  te tame.  Mrkli mrak  i tamni oblici  drveća,  bodljikavo  grmlje  raštrkano  po goloj  ledini popu t plutajućih glava plivača vlažne kose, miris  orošene trave i natopljena zemlja, zvonik hram a što se uzdiže nad neraspoznatljivom tamno m masom, okupljenom uokolo seoskih kućica - sve ovo sliči  zvucima  što  se  uzdižu  iz  srca noći,  miješajući  se i gubeći  u usamljenom  ton u   beskrajne kiše   što   ispunjava nebo.

Stoga istinski pjesnici, ako su  proroci,  teže  izraziti svemir  pomoć u muzike.

Rijetko  koriste  slikarske  simbole   prikazujući  razotkri­ vanje oblika, miješanje bezbrojnih linija i boja koje se neprestano  dešavaju  po  platnu neba.

Imaju oni svoje razloge, jer čovjek koji slika mor a imati platno, kist i kutiju s bojama.  Prvi  dodir  kista  je poprilično udaljen od završne ideje. A potom , kada je djelo završeno, umjetnik je otišao, uramljena slika je napuštena, a  neprestanih  dodira ljubavi  stvaralačke  ruke  nem a više.

Ali pjevač sve nosi sa sobom. Upute stižu direktno iz unutarnjeg života. Ovo nisu materijali sakupljeni izvana. Njegova ideja i njeno izražavanje su brat i sestra; često su popu t blizanaca. U muzici se srce trenutn o razotkriva; ne smetaju   ga   prepreke   nastale   korištenjem vanjskog.

Stoga, mad a glazba mor a iščekivati svoj izražaj  popu t bilo  koje  druge umjetnosti, ipak  pri  svakom koraku odaje ljepotu  svega.  Kao  način  izražavanja riječi  su  također prepreke, jer se njihovo značenje mor a rekonstruirati u mislima. Ali glazba nikada ne ovisi o nekakvom očitom značenju; ona izražava ono  što  nikakve  riječi  ne  mog u izraziti.

Štoviše, glazba i glazbenik su neodvojivi. Kada  pjevač otide, njegova pjesma nestaje s njim; ona je u vječnom jedinstvu  sa  životom   i   radošću  majstora.

Ovaj svijet-pjesma ni na trenutak nije odvojen od svojeg pjevača. Nije uobličen nikakvim vanjskim  stvarima. Njegova radost preuzima vječni oblik. On a je veliko srce, koje pronosi drhtavicu svojega ushita nebesima.

Postoji savršenstvo u svakom  zasebnom ton u  ove glazbe, koja je otkrivanje potpuno g u nepotpunom . Ni jedan zvuk nije  završen,  a  ipak  svaki  odražava  vječno.

Zar je važno  ako ne  uspijemo  prikazati  istinsko značenje ove velike harmonije? Nije li to popu t ruke što susreće žicu, odjednom izmamivši sve zvukove? To je  jezik ljepote,  milovanja;  on dolazi iz  srca  svijeta,   trenutn o dosežući  naše  srce.

Prošle noći, u tišini koja je vladala u tami, stajah sam i slušah glas pjevača vječnih melodija. Kada sam  otišao spavati zatvorio  sam  oči,  sa  to m  posljednjom  misli  u svojem umu , tako da je, čak i dok sam tonu o u besani drijemež, ples života još uvijek kružio ovom  utihlom arenom mojeg uspavanog tijela, održavajući korak sa zvijezdama. Srce će lupati, krv će juriti venama, a milijuni živućih  atom a  mojega  tijela će  vibrirati pjesmom  uz tonove  harfe,  što  podrhtava  pod  dodiro m  znalačkih ruku.