VIII. 

OSTVARIVANJE BESKONAČNOG 

 

Upanišade kažu: "Čovjek postaje  istinit  za  ovog života ako  dokuči Boga;  ako  ne,  po  njega je  to velika nesreća."

Ali što je priroda ovog postizanja Boga? Poprilično je očito kako vječno nije popu t bilo kojeg med u mnoštvo m objekata, ne može se sasvim klasificirati i držati med u ostalim našim  stvarima,  koristeći  ga  kao  saveznika  koji na m očevidno pomaže u politici, ratu, stjecanju novca ili društvenog statusa. Ne možem o Boga  smjestiti  na  isti popis sa vikendicama, motorkotačima,  ili  kreditom u banci, kao što bi  to  toliki ljudi  najradije uradili.

Pokušajmo shvatiti pravo  lice žudnje  koja  obuzima čovjeka kada mu duša čezne za Bogom.  Sastoji  li se  od njegove želje da ovaj bude dodatak, ma koliko vrijedan, njegovim posjedima? Očito ne! Ovo je krajnje iscrpljujući zadatak, to  neprestano  popunjavanje  naših  zaliha.  U stvari, kada duša traži Boga, on a traži spas pred stalnim okupljanjima i gomilanjima, koja nikad  ne  stižu  kraju.  On nije dodatni predmet,  već  je nityo  'nitydndm,  stalnost  u svemu  nestalnom, rasdndm  rasatamah,  najviše   stanište radosti koja ujedinjuje užitke. Stoga, kad nas Upanišade podučavaju uviđanju svega u Brahmi, to nije potraga  za nečim  posebnim,  nije  pokušaj  izrade  nečeg novog.

Znaj  sve  što  je  u  svemiru  kao  okruženo  Bogom.Si   Uživaj u svemu  što je  dao  i  ne gaji  u  umu pohlepu  za  tuđim bogatstvom.*

 

"    Ichavasvamdiam sarvam vat kincha jagatvanjagat.

"   Tena tvaktena bhunjitha ma gridhah kasvasviddhanam.

 

Kada  znaš  on o što  jest  kao  ispunjeno   njime,   i   kada je sve što imaš njegov poklon, tada uočavaš beskonačno u konačnom, i darivatelja u poklonima. Tada znaš da sve činjenice  stvarnosti  posjeduju  svoje  jedino   značenje   u prikazu  jedne  istine,  a  svi  tvoji  posjedi  imaju   značenje samo za tebe, ne  po  sebi,  već  u  odnos u  kojeg  uspostavljaju sa   vječnim.

Stoga se ne može  kazati  kako  pronalazimo  Brahmu kao što pronalazimo druge predmete; ovo  nije  pitanje  potrage za njim u jednoj stvari više nego  li u  drugoj,  na  jedno m mjestu radije nego  li  na  neko m  drugom.  Ne  moram o trčati do trgovine mješovitom  robo m  tražeći  jutarnju svjetlost; otvorimo oči i ona je pred nama, stoga trebamo samo predati sebe želimo li pronaći  Brahmu  koji  je posvuda.

Ovo je razlog zbog kojeg nas Buddha opominje da se oslobodimo zatvora života ličnosti. Ako ne postoji ništa drugo, savršeno i zadovoljavajuće, što će zauzeti  njeno mjesto, tada ova  opomen a  nem a  nikakvog  značaja.  Ni jedan čovjek ne  može  zaozbiljno  razmatrati  takav  savjet, niti pokazivati entuzijazam; predajući sve on  ne  dobiva ništa.

Stoga dnevno obožavanje Boga u  stvari  nije  proces njegovog postupno g ostvarivanja, već svakodnevni proces predavanja sebe, uklanjanja prepreka jedinstva i proširenja svijesti o njemu kroz obožavanje i služenje, kroz dobrot u i ljubav.

Upanišade kažu: Budi  sasvim  izgubljen  u  Brahmi  poput strijele koja je probola svoju metu. Biti svjestan bića sasvim okruženog Brahmo m nije samo čin koncentracije uma. To mora  biti   težnja  cjelokupnog  našeg  života.   U   svim našim mislima i postupcima moram o biti svjesni vječnog. Neka svakodnevno ostvarivanje ove istine  bude  sve  lakše,  da ništa ne može živjeti i kretati se ako  energija  sveprevladavajuće radosti ne ispunjava nebesa.51  U  svim našim  postupcim a osjetimo  silovitost  beskrajne  energije  i  budim o zadovoljni.

Može biti rečeno kako je beskrajno pona d našeg postignuća, stoga na m je on o ništa. Da,  ako  riječ postignuće uključuje bilo kakvu ideju posjedovanja, tada moram o priznati kako je beskrajno nedosezivo. Ali, mi moram o imati na um u kako čovjekov najviši užitak nije u imanju, već u dobivanju, koje je istovremeno ne-dobivanje. Naša fizička zadovoljstva ne ostavljaju nikakve okrajke za nerealizirane. Popu t mrtvog satelita zemlje, nemaju pun o zraka. Kada hraneći se zadovoljimo svoju glad,  to predstavlja kompletan čin  posjedovanja.  Dok  god  glad nije zadovoljena, zadovoljstvo je jesti, jer tada naš užitak jedenja dodiruje svaku točku beskrajnog. Međutim, kada dosegne potpunost , ili drugim riječima,  kada naša  žudnja za jelom stigne svojem svršetku, uspu t je to  kraj zadovoljstva. Kod  naših  intelektualnih  zadovoljstava  rub je pun o širi, granica je jako daleko. U prožetosti ljubavlju ostvarivanje i neostvarivanje su usporedni. Ljubavnik kaže svojoj ljubavi u jednoj od naših  vaishnava  pjesama: "Osjećam kao da promatra h ljepotu tvojega lica od svojega rođenja, svejedno su moje  oči  još  uvijek  gladne;  kao  da sam te držao  u  svojem  srcu milijune  godina, svejedno moje srce nije  zadovoljno."

Ovo razjašnjava kako  je  upravo  beskrajno  on o  što tražimo   u   našim   zadovoljstvima.   Žudnja  za  bogatstvom

57   Ko  hyevanyat  kah  pranyat yadesha akacha anando  na syat.

nije žudnja za određenom svotom novca, nedefinirana je, i najkraći naši užici su trenutačni dodiri vječnog. Tragedija ljudskog života sastoji se u uzaludnim pokušajima da rastegnemo granice stvari, mad a one nikada neće postati bezgranične  -  težimo  doseći  vječno  kroz   apsurdn o dodavanje  prečki  ljestvama konačnog.                            

Iz ovog je očito kako je istinska žudnja naše duše uzdignuti  se  pona d  svojih  posjeda.   Okružena  stvarima on a može dodirnuti i osjetiti, pa viče: "Umorn a sam od dobivanja;  ah,  gdje je onaj  kojeg se ne  može  dobiti?"

U ljudskoj povijesti je posvuda naznačeno kako je duh odricanja najdublja stvarnost ljudske duše. Kada duša o nečemu kaže: "Ne želim to, jer sam iznad toga", ona izgovara  najvišu istinu  koju sadrži. Kada  djevojčica nadraste svoju lutku, kada shvati kako je njen život po mnogočemu više od te lutke, tada je odbacuje. Kroz čin posjedovanja znam o kako smo veći od stvari koju posjedujemo. Odista je žalosno biti vezan stvarima koje su ispod nas. Ovo je osjećala Maitrevi kada joj je njen mu ž prepisao imanje, večer prije  nego  što  je  napustio  kuću. On a ga je upitala: "Mogu li ove materijalne stvari pomoći čovjeku da dosegne najviše?" - ili, drugim riječima: "Jesu li mi one značajnije od vlastite duše?" Kada je njen mu ž odgovorio: "Obogatit će te u zemaljskom smislu.", ona je odma h uzvratila: "Sto ond a da s tim radim?" Tek kada čovjek  uistinu  shvati  što  su  njegovi  posjedi  ne  zavarava  se u vezi s njima;  tada  zna  kako  je  njegova  duša daleko pona d ovih stvari, i postaje slobodan od njihovih okova. Stoga čovjek uistinu ostvaruje svoju dušu kroz prerastanje vlastitih posjeda, a njegov napredak na stazi vječnog života ostvaruje  se  zahvaljujući  nizu  odricanja.

To da ne možem o do  kraja  raspolagati  vječnim bićem, nije tek intelektualna  tvrdnja.  On o  mor a  biti doživljeno, što je sjajno iskustvo. Ptica, dok leti nebesima, pri svakom treptaju svojih krila  shvaća  kako je  nebo  bezgranično, da se on a nikada neće moći izdići nad njim. Ovdje leži njena radost. U kavezu je nebo ograničeno; može biti dovoljan potrebama ptičjeg života, ali ne nud i više od neophodnog . Ptica se ne može radovati unuta r  granica nužde. Jedino ako osjeća kako je ono  što  ima beskrajno  veće  od  onoga što je mogla poželjeti ili  zamisliti, može biti  zadovoljna.

Stoga naša duša mor a lebdjeti u beskraju, i mor a svakog trenutk a osjećati kako je  u  poimanju  da  nije  sposobna stići do kraja svojih postignuća  njena  vrhunska  radost, njena  konačna  sloboda.

Čovjekova  krajnja  sreća  nije u  dobivanju,  već  u predavanju onome što je veće  od  njega  samog,  od  ideja koje  su veće  od  njegovog života,  poput  države, čovječanstva,  Boga.  Zahvaljujući  njima  mu  je   lakše oprostiti se od svega što  ima, ne  očekujući  svoj  život. Njegovo postojanje  je  bijedno  i  prljavo,  sve   dok  ne pronađe neku veliku ideju koju istinski može proglasiti svojom, a koja ga može osloboditi svih vezivanja za vlastite posjede. Buddh a  i  Isus,  i  svi  naši veliki  proroci, predstavljaju takve velike ideje. Oni pred nas postavljaju mogućnosti predavanja  svega  što  jesmo.  Kada  donesu svoju božansku posud u za prošenje osjećamo kako se ne možemo  oduprijeti  davanju,  i  u  davanju  pronalazimo svoju istinsku radost i  oslobođenje,  jer  se  u  ujedinjavanju sebe  sa  time  nalazi  dosezanje beskraja.

Čovjek nije potpun ;  on  tek  treba biti.  U  ono m  što jest on je   malen,  i   ako  ga  uvjerimo   da  se   tu   zaustavi    dovijeka predstavit ćemo ideju najodvratnijeg pakla kojeg  čovjek uspijeva zamisliti. U svojem biti je vječan, tam o su njegova nebesa, njegovo oslobađanje. Njegovo jest je neprestano zaokupljeno onim što može  dobiti  i  što može uraditi; njegovo  biti  gladuje za  nečim  što ne  može  dobiti,  što nikada  ne  može  izgubiti, jer  to  nikada nije  ni  posjedovao.

Konačni aspekt postojanja ima svoje mjesto u svijetu nužnosti. Tu čovjek luta, tražeći hran u radi preživljavanja, odjeću zbog grijanja. U to m području - području prirode - njegova je  funkcija  dobiti  stvari.  Običan  čovjek  je zaokupljen  uvećavanjem  svojih   posjeda.

Ali ovaj čin dobivanja je djelomičan. Ograničen je čovjekovom nuždom . Mi možemo  imati  samo  nauštrb naših potreba, baš kao što lada može propuštati  vodu samo nauštrb praznog prostora. Naš odnos prema hrani je prisutan samo dok jedemo, naš odnos prema kući je prisutan samo  dok  u   njoj   prebivamo.   Sveukupno smatram o boljim ako je stvar podesna  nekoj  našoj specifičnoj potrebi. Zbog toga dobiti uvijek znači dobiti djelomično, i to  nikada  neće moći biti  drugačije.  Ova žudnja za  posjedima  pripada  našem  konačno m ja.

Međutim,  ovaj  dio našeg postojanja   stremi beskonačnom ne zbog  bogatstva,  već  zbog slobode  i radosti. Tu iščezava  vladavina  nužnosti,  i  naša  funkcija nije imati, već biti. Biti što? Biti jedno sa Brahmom. Jer, područje vječnog je područje istine. Stoga Upanišade kažu: Ako  čovjek  dokuči  Boga,  on  postaje  istinit.  To  je  nastajanje,  a ne porast posjedovanja. Riječi ne zbunjuju ako im znaš značenje;  one  postaju  istinite  bivajući  jedno  sa idejom.

Mada je Zapad prihvatio za svojeg učitelja  onoga  koji  je smjelo  proglasio  svoje  jedinstvo  sa  vlastitim  Ocem,  i  koji  je  poticao svoje sljedbenike neka bud u  savršeni  popu t  Boga, ipak ideja našeg jedinstva sa beskrajnim bićem nikada nije ! bila  prihvaćena.  Proklinje  se,  kao  vrsta  svetogrđa,   bilo kakvo naslućivanje  da bi čovjek   mogao  postati   Bogom. Ovo zasigurno nije ideja koju je propovijedao Krist, niti je, najvjerojatnije,    ideja   kršćanskih              mistika,   ali   je    izgleda postala  popularna  na Zapadu.

Ipak,  najviša mudros t  Istoka  drži  kako  funkcija naše duše nije dobiti Boga, koristiti ga radi bilo kakve  posebne svrhe. Jedino čemu uistinu možem o  težiti  jest  sve  više  i više se ujedinjavati sa Bogom. U okvirima prirode, to m području   odvojenosti,   rastemo  kroz   stjecanje;   u duhovno m svijetu, koji je svijet jedinstva, rastemo  gubeći sebe, kroz sjedinjavanje. Dobivanje stvari, kako smo spomenuli, samo po sebi je djelomično, ograničeno  je jedino na određene želje; no, biće je potpuno , on o pripada našoj cjelovitosti, ne proistječe iz nekakve  potrebe, već  iz naše  zainteresiranosti  za vječno,  za princip   savršenstva koji je  sastavnica  naše duše.

Da, mi moram o postati  Brahma.  Ne smijemo se umanjivati kako bismo to dokazali. Naše postojanje je besmisleno ako ne možemo očekivati ostvarivanje najvišeg savršenstva koje postoji. Ako imam o cilj, a ne možem o ga doseći,  ond a  to  uopće nije cilj.

Ali, može li se ond a kazati kako nem a razlike između Brahme i naše duše? Jasno daj e razlika očita. Nazovimo to iluzijom ili neznanjem, ili bilo kojim imenom, tam o je. Možete ponudit i objašnjenja, ali svejedno ne  možete objasniti.  Čak je  i  objašnjavanje  iluzije  u   stvariiluzija.

Brahma je Brahma, on  je  beskonačni  ideal  savršenstva. Ali   mi  nismo  on o  što  uistinu  jesno;  vječno  postajemo sve više istiniti, vječno postajemo sve više  Brahma.  Postoji vječna igra ljubavi u odnos u ovog bića i nastajanja; pa je u dubinam a ove zagonetke izvor svekolike istine i ljepote što podržava  vječni   marš stvaranja.

U muzici hrlećeg potoka zvuči su radosne sigurnosti: "Postat ću more." To nije puka pretpostavka;  ovo  je suštinska skrušenost, jer je istinita. Rijeka nem a drugih mogućnosti.  Obje  strane  njenih   obala   su   ispunjene poljima i šumama, selima i gradovima; može im služiti na različite načine, čistiti ih i hraniti, nositi njihove proizvode sa mjesta na mjesto. Ali ona ima samo djelomične odnose sa njima, i ma koliko  dugo  tud a  vijugala,  ostaje  izdvojena; nikad  ne  može  postati  grad  ili   šuma.

Ali može i  postaje  more.  Manje  vode u  pokretu teže prema velikoj nepokretnoj vodi oceana. On e  se  kreću nizdol, kroz tisuće objekata, svrha tog kretanja biva ispunjena kada dosegnu more.

Rijeka može postati more, ali nikada ne može učiniti more svojim dijelom i svojinom. Ako, nekim slučajem, ona okruži nekakvu poveću količinu vode, pretvarajući se daj e učinila more dijelom sebe, svejedno  znam o  kako  je  to privid, jer još uvijek traži spokoj u velikom oceanu kojem nikada neće  moći  postaviti  granice.

Slično tome, naša duša može postati Brahma jedino na isti način kao što rijeka postaje more. Sve drugo  on a dotakne nekom svojom točkom, poto m napušta i kreće dalje, ali nikada ne može ostaviti Brahmu i stići  pona d njega. Kada naša duša shvati svoj krajnji cilj rastapanja u Brahmi, svo njeno kretanje dobiva svrhu. Ovaj ocean beskrajnog odmor a je onaj koji daje značaj  vječnom djelovanju.   To   savršenstvo  bića  omogućava  nesavršenstvu nastajanja  on u   kvalitetu  ljepote  koja  pronalazi  svoj   izražaj u svekolikoj poeziji, drami i umjetnosti. Tam o se  mora nalaziti cjelokupna  ideja  koja  pokreće  pjesmu.  Svaka rečenica pjesme dodiruje tu ideju. Kada čitalac shvati prevladavajuću zamisao, kako nastavlja čitati, ona  mu počinje predstavljati krajnji užitak. Tada svaki dio zrači svjetlošću cjeline!  Ali  ako  se  pjesma  nastavi  u  beskraj, nikada   ne   izražavajući   ideju   cjeline,   već   samo   nabacujući nevezane   slike,      ma         koliko   prekrasne,          ona postaje  • iscrpljujuća i sasvim beskorisna. Napredak  naše  duše je popu t savršene pjesme. On a posjeduje  vječnu  ideju koja, jedno m shvaćena, ispunjava svo kretanje  značenjem  i  j radošću. Ali ako odvajamo njeno kretanje od završne ideje, 4 ako ne vidimo beskrajni spokoj,  već  samo beskrajno kretanje,  tada  na m  postojanje  izgleda  popu t čudovišnog zla -  naglo propadanje kroz beskrajnu besciljnost.

Sjećam  se  kako  mi  je u djetinjstvu  predavao  učitelj   koji nas je tjerao da zapamtim o cijelu knjigu  sanskrtske gramatike, pisanu simbolima, bez objašnjavanja značenja. Dan  za  dano m smo  se  mučili, a on   nije   ništa  govorio. Stoga smo, što se naših  lekcija  tiče,  bili  u  položaju pesimista koji osluškuje jedino bešumne postupke svijeta, ali  ne  uspijeva   vidjeti   vječni   spokoj  savršenstva   u   kojem ove aktivnosti neprestano dobivaju uravnoteženje kroz apsolutnu ispravnost i harmoniju. Tako se udubivši nad postojanjem mi gubimo svu radost, budući smo promašili istinu. Vidimo gestikulaciju plesača i zamišljamo daje ona određena  surovom  tiranijom  šanse,  međuti m   mi   smo gluhi za vječnu glazbu,  zbog  koje  su sve ove  geste,  bile kakve bile, spontane  i  prekrasne.  Ove  kretnje  vječno narastaju  do   muzike   savršenstva,   postajući  jedno   sa njom.

Posvetivši toj melodiji  pri  svakom  koraku  bezbroj  oblika, one  nastavljaju  stvarati.

To je istina  naše  duše,  i  to  je  njena  radost,  da  vječno mor a narastati u Brahmu, da bi sve njene kretnje trebalo modulirati ovom ultimativnom idejom, a sve kreacije bi trebale  biti  ponuđen e  vrhovnom  duh u savršenstva.

Postoji izvrsna izreka u  Upanišadama:  Ne  mislim  da ga dobro  znam,  ili  da ga  znam,  ili  čak  da ga  ne znam."

Kroz proces spoznaje  nikada  ne možem o  razumjeti vječno biće. Ah ako je u potpunosti  van  našeg  dosega, tad nam a on o nije apsolutno ništa. Istina je da  ga  mi  ne znamo,  pa  ipak  ga poznajemo.

Ovo je bilo objašnjeno u  drugoj  izreci  iz Upanišada: Brahme riječi se vraćaju iskrivljene, baš kao i um, ali onaj koji ga poznaje, njegovom je radošću oslobođen svib strahova:'1                                           •

Znanje je  djelomično,  jer  je  naš  intelekt  instrument; dn"I je samo dio nas, može na m ponuditi obavijesti o  stvarima koje  se mogu  podijeliti  i  analizirati,  a  čija  svojstva   mogu biti   klasificirana,   dio   po    dio.   Ali                        Brahma   je  savršen,: djelomično  znanje  ga  nikada neće dokučiti.                                    '

Međutim, njega se  može  spoznati  kroz  radost,  kroz ljubav. Jer radost je potpunos t znanja, to je znanje cijelim bićem. Intelekt nas  razdvaja od  stvari  koje  treba spoznati, ali ljubav upoznaje svoj cilj združivanjem. Takvo je znanje neposredno i ne dopušta nikakve nedoumice. Jednako je poznavanju  sebe  samog, jedino je  još  dublje.

/  Stoga,   kako   Upanišade  kažu,   um   nikada  ne  može spoznati  Brahmu, riječi  ga nikada ne  mog u  opisati;  može

s s   Náham manye  suvedeti no  na vedeti  vedacha.

" Yato vácho nivartante aprápya manasá saha ánandam brahmano  vidván  na  vibheti kutacchana.

biti znan jedino kroz dušu, njenom radošću  u  njemu, njenom ljubavlju. Ili, drugim riječima,  možem o  doći  u odnos sa njim jedino kroz ujedinjenje - ujedinjenje našeg cjelokupnog bića. Moram o biti jedno sa našim Ocem, moram o  biti  savršeni,  baš  popu t njega.

Kako to ostvariti? Nem a razlikovanja u beskrajnom savršenstvu. Ne  možem o  sve  više  narastati do  Brahme.  On je  apsolutno, stoga ne  možem o  biti više  ili  manje  u  njemu.

Odista, ostvarivanje paramdtmana, vrhovne duše, unuta r našeg  antardtmana,  naše  unutarnje  individualne  duše, stanje je krajnjeg postignuća. Ne možem o  o  tome  misliti kao o nepostojećem i ovisnom o  našim  ograničenim moćima zbog postepenosti izgradnje. Ako je naš odnos sa božanskim u potpunost i naše djelo, kako se osloniti na njegovu  istinitost  i  kako  na m  može  dati potporu?

Odista, moram o znati kako u na m postoji mjesto gdje vrijeme i prostor ne vladaju, a razvojne točke evolucije su spojene u jedinstvu. U tom  vječnom  boravištu  dtamana, duše,  otkrivanje paramdtmana,  vrhovne  duše, već  je dovršeno. Stoga Upanišade kažu: Onaj koji poznaje Brahmu, istinu, svijest o svemu i beskrajno kao  skriveno  u  dubinama  duše, koja je najviše nebo (unutarnje  nebo  svijesti),  uživa  u  svim objektima  želja  bivajući  u jedinstvu  sa  sveznajućim   Brabrnom.6"

Jedinstvo je već ostvareno. Paramdtman,  vrhovna  duša,  • sama je odabrala ovu našu  duš u  kao  svoju  nevjestu  i  1 ženidba je završena.  Izrečena je  svečana  mantra:  Neka  tvoje srce   bude   nalik   mojem    srcu."                                 Na    ovom   vjenčanju                            nema

10 Satyam jfianam anantam  brahma  yo  veda  nihitam guhavam paramo vvoman so'cnute sarvan kaman saha brahmana  vipaschite.

"   Yadetat hridavam mama tadastu hridavan tava.

mjesta  evoluciji kao  majstoru  ceremonije.  Eshah,  kojeg   se ne može drugačije opisati nego kao Ovo, bezimena neposredna prisutnost, uvijek je tu,  u  našem najunutarnjijem biču. "Ovaj eshah ili Ovo, vrhovni  je kraj drugog ovo";*2 "ovo Ovo je vrhovna  riznica  drugog  ovo";" "ovo Ovo je vrhovno boravište drugog ovo";" "ovo Ovo je vrhovna radost drugog ovo".65 Budući je vjenčanje vrhovne ljubavi ostvareno u bezvremenom vremenu, sada se dešava vječna lila, igra ljubavi. On, koji je bio  ostvaren  u vječnosti, sada je gonjen kroz vrijeme i prostor, u radostima i patnjama, na ovom svijetu i onim a ponad. Kada duša- nevjesta ovo do kraja dokuči, njeno je srce zadovoljno i smireno. On a zna da je, popu t rijeke,  dosegnula  ocean svojeg ispunjenja sa jedne strane  svojeg  bića, a  sa  druge strane ga uvijek  ostvaruje;  s jedne je  strane  to  vječni  odmo r i upotpunjenje, sa druge neprestano kretanje i  promjena. Kada poznaje oba kraja kao nerazdruživo povezana, svijet postaje njeno domaćinstvo, zahvaljujući pravu druženja sa gospodarom svijeta kao vlastitim  suprugom.  Tada  sve njene usluge postaju izražaji ljubavi,  sve  joj nevolje  i iskušenja života dolaze kao testovi,  pobjedonosno prebrođeni kako bi pokazali snagu njene ljubavi.  Smiješeći se ona skida  teret  sa  svojeg  ljubavnika.  Ali  onoliko  dugo dok prkosno ostaje u tami, ne podižući svoj veo,  ne raspoznaje  svojeg  voljenog,  i  zna  jedino  za   bivanje odvojeno od njega. On a radi kao služavka, a po pravu  bi trebala  kraljevski  vladati;  kolebljivo  se   ljulja  u   nedoumici,

62   Eshasva  parama gatih.

"    Eshasva parama sampat.

64   Eshasva  paramo lokah.

"    Eshasva parama anandah.

plače žalosna  i  potištena.  Ona  prelazi  iz  oskudice  u oskudicu, iz  nevolje  u  nevolju,  i iz straha u strah:"

Nikada  neću  zaboraviti   izvadak   pjesme   koju   sam jedno m čuo u ranu zoru usred buke gomile što se okupila tu noć, privučena svetkovinom: "Lađaru, prevezi me na drugu obalu!"

U žurbi  sveg našeg rada  dolazi  povik:  "Prevezi  me preko". Vozar u Indiji pjeva dok gura svoja kolica: "Prevezi me preko." Lutajući trgovac prodaje svoju robu i pjeva: "Povezi  me preko."

Sto je značenje  ovih  uzvika?  Osjećamo  kako  nismo dosegli  naš cilj;  i  znam o  kako  usprkos  našem  cjelo­ kupno m upiranju i muci nismo stigli do kraja; mi ne dosežemo svoj naum . Popu t djeteta razočaranog lutkama, naše srce klikće: "Ne to, ne to." Ali što je to drugo? Gdje je udaljena  obala?

Da li je drugačija od onoga što imamo? Da li je negdje drugdje, gdje mi nismo? Znači li to odmoriti  se  od  svih svojih  djela,  biti  oslobođen  svih  odgovornosti života?

Usred naših aktivnosti mi težimo našem kraju. Težimo prijeći, čak i dok stojimo ovdje. Tako, dok naše usne izriču molitvu koja govori o tome da želimo prijeći preko, naše uposlene  ruke  nisu dokone.

Uistinu, ti si ocean radosti, ova obala i druga  obala  su jedno te isto u tebi. Kada ovu nazivam svojom, druga leži neznana;  i  gubeći  osjećaj  te  potpunost i  unuta r  sebe,  srce mi neprestano plače za njom. Svo moje ovo, i  on o  drugo, čekaju  ne  bi  li  bili  do  kraja usklađeni  u ljubavi.

66 Daurbhikshat yati daurbhiksham klecat klecam bhavat bhavam.

To moje "ja" se jako crudi, danju i  noću,  zbog  dom a kojeg smatra  svojim.  Avaj,  neće  biti  kraja  njegovim patnjama, dok god  nije  u  stanju  nazvati  ovaj  do m tvojim. Do tada će se nastaviti boriti, a njegovo će srce vječno uzvikivati: "Ladaru,  prevezi  me  preko."  Kada  je  ovaj  moj do m učinjen tvojim, istog  je  trenutka  prebačen  preko, na drugu obalu, usprkos tome što ga okružuju njegovi  stari zidovi. Ovo "ja" nikad nem a mira. On o teži dobitku koji nikada neće moći biti udružen sa  duhom ,  kojeg  nikada neće moći zadržati i poduprijeti. U svojim naporima da rukam a uhvati sve, povreduje  druge  i, zauzvrat  povrijeđen, viče: "Vodi me preko." Ah čim je u stanju kazati:  "Svo  moje djelo je popu t tvojeg",  sve  ostaje  isto,  jedino  što  je prevezeno  preko.

Gdje da  te susretnem,  osim ako   ovaj   moj   do m   ne uradim tvojim? Gdje ti se mogu pridružiti, osim ako ne pretvorim ovo moje djelo u tvoj  rad?  Ako  napustim  svoj dom neću dosegnuti tvoj dom; ako obustavim svoj posao, nikada ti se neću pridružiti u tvojem radu. Jer ti stanuješ u meni,  a ja  u  tebi.  Ti  bez  mene,  ili  ja  bez  tebe,  ništa smo.

Stoga, u središtu našega dom a i našega  rada, ustaje molitelj: "Vodi me preko!" Jer, ovdje se  kotrlja  more, uistinu,  ovdje  leži  druga obala što  čeka  da  bude dosegnuta

- da, ovdje je ta vječna sadašnjost,  nije  udaljena,  on a nije nigdje drugdje.