Idealan način za umrijeti je da osoba razdijeli sve, u sebi, i ono vanjsko tako da um ima što manje moguće žudnje, pohlepe i vezanosti da se zakvači u tom bitnom trenutku. Zbog toga prije nego umremo trebali bi pokušati osloboditi od vezanosti za sav naš imetak, prijatelje i voljene ne možemo uzeti ništa sa sobom, zato bi trebali planirati da dademo i svoju imovinu unaprijed kao poklone ili darovanja u dobrotvorne svrhe.

Na Tibetu bi učitelji, prije nego što napuste njihova tijela, naznačili što bi voljeli podariti drugim učiteljima. Ponekad bi učitelj koji se namjeravao inkarnirati u budućnosti ostavio osobitu grupu predmeta za svoju rein­karnaciju, ostavljajući jasan nagovještaj što bi htio ostaviti. Uvjeren sam da bi mi također trebali biti točni u tome tko će dobiti naše posjedovanje ili naš novac. Te bi želje morale biti izražene što je jasnije moguće. Ako to nisu, tada nakon što umrete, ako ste u bardou nastajanja, vi ćete vidjeti vaše rođake kako se svađaju nad vašim dobrom ili zloupotrebljavaju vaš novac, i to će vas uznemiriti. Navedite točno koliko će vašega novca biti namijenjeno darovanjima, ili različitim duhovnim ciljevima, ili dano svakom od vaših rođaka. Načinivši sve jasnim, sve do konačnih pojedinosti, umirit će vas i pomoći vam da istinski ostavite.

Kao što sam rekao, neophodno je da atmosfera oko nas kada umiremo bude što mirnija. Zbog toga tibetanski učitelji savjetuju da ožalošćeni prija­telji i rođaci ne bi trebali biti prisutni pokraj samrtne postelje, u slučaju da izazovu uznemirujuće uzbuđenje u trenutku smrti. Zaposleni u staračkim domovima su mi govorili da umirući ponekad zahtijevaju da ih njihova bližnja obitelj ne posjeti u trenutku dok umiru, zbog tog vlastitog straha od izazivanja bolnih osjećaja i snažne vezanosti. To ponekad može rodbini biti krajnje teško za shvatiti; oni mogu osjećati da nisu više voljeni od umiruće osobe. Pa ipak, trebali bi imati na umu da puka prisutnost voljenih može izazvati snažne osjećaje vezanosti u umirućoj osobi, što može biti teže nego ikada za njega ili nju da napuste.

Krajnje je teško ne plakati kada smo pokraj postelje nekoga koga volimo a tko umire. Ja savjetujem svakoga da učini što najbolje može da se riješi vezanosti i duboke žalosti prema umirućoj osobi prije nego smrt dođe: plačite zajedno, izrecite vašu ljubav, i recite zbogom, ali pokušajte završiti sa tim načinom prije nego stvarni trenutak smrti dođe. Ako je moguće, najbolje je da prijatelji i rođaci ne pokazuju prekomjernu duboku tugu u trenutku smrti, jer je svijest umirućeg u tom trenu izuzetno ranjiva. Tibetanska knjiga mrt­vih kaže da su vaše plakanje i suze oko postelje umirućeg doživljavane kao grmljavina i tuča. Ali ne brinite ako se rasplačete uz samrtnu postelju; tu se ne može pomoći i nema razloga da se uzbuđujete i osjećate krivim.

Jedna od mojih pra-tetki, Ani Pelu, bila je izvrsna u duhovnoj praksi. Ona je učila s nekima legendarnim učiteljima svoga vremena, posebno sa Jamyang Khyentseom, i on ju je blagoslovio napisavši za nju poseban „savjet srca". Bila je snažna i punašna, gazda našeg kućanstva, s lijepim i plemenitim licem, i nesputanom yogi, čak i poletnom prirodom. Bila je vrlo praktična žena, i izravno je na sebe preuzela upravljanje porodičnim poslovima. Pa ipak, mjesec dana prije nego što je umrla potpuno se promijenila, na najpotresniji način. Ona koja je bila toliko zaposlena sve je napustila, smirenim i bezbrižnim odricanjem. Činilo se da je bila neprestano u stanju meditacije, i nastavljala je pojanje svojih omiljenih odlomaka iz pisanja Longchenpe, sveca Dzogchena. Uživala je jesti meso; ipak prije nego je umrla, nije ga htjela ni vidjeti. Bila je kraljica njezinog svijeta, i samo je nekoliko ljudi mislilo o njoj kao o yogini. U njenom umiranju pokazala je tko je uistinu bila, i nikada neću zaboraviti duboki spokoj koji je iz nje zračio tih dana.

Ani Pelu, na mnogo je načina bila moj anđeo čuvar; mislim da me je posebno voljela jer nije imala svoje vlastite djece. Moj je otac uvijek bio zapos­len kao administrator Jamyang Khyentsea, a moja je majka također bila zau­zeta s ogromnim kućanstvom; ona nije razmišljala o stvarima koje Ani Pelu nije nikada zaboravila. Ani Pelu bi često pitala mog učitelja: „Što će se dogo­diti sa ovim dječakom kada poraste? Hoće li biti sve u redu? Hoće li imati prepreka?" i ponekad bi joj odgovorio i rekao stvari koje nikada ne bi izre­kao o mojoj budućnosti da mu ona nije dodijavala.

Na koncu svog života, Ani Pelu je posjedovala silno spokojstvo u svom biću i postojanost u svojoj duhovnoj praksi, pa ipak je ona, kada je bila u trenu umiranja, zatražila da ja ne budem nazočan, za svaki slučaj da njena ljubav za mene ne bi uzrokovala njenu trenutnu vezanost. To ukazuje kako je ona ozbiljno shvatila „savjet srca" njenog voljenog učitelja Jamyang Khyentsea: ,,U trenutku smrti, napusti sve misli o vezanosti i nesklonosti."