Još za trajanja Prvog svjetskog rata, godine 1917., Rabindranath je u Americi održao niz predavanja na temelju kojih je nastala ova knjiga. Jednim smo dijelom nas, otpočinje on razvijati svoju tezu, materijalni u materijalnom svijetu, no mi također posjedujemo osobnost i ona s njim komunicira na sasvim drugačiji način, ne znanstveno, već kroz umjetnički izražaj. Čovjek, dakle, ima zalihu emocionalne energije koja nije isključivo zaokupljena samoodržanjem. Taj se višak izražava kroz kreativnost, zahvaljujući njoj neprestano se rađaju nove ideje i mogućnosti, što je uzrokovalo nastanak, održavanje i razvoj civilizacije. On također, što je jako važno, omogućava spoznavanje sebe.
Kako je umjetnost neupitno produkt stvaralačkog nagona, ona nas povezuje sa Stvarateljem, čak nam omogućujući da, dosežući istinu, učinimo Božji svijet vlastitim. Zamijetivši da je Vrhovno biće istovremeno nepokretno u sebi i pokretljivo prema vani, to jest savršeno i usavršavajuće, čovjeka usmjerava Njegovim pozitivnim kvalitetama. Mi moramo pronaći vlastiti ideal u neprestanoj nadogradnji onoga što potencijalno jesmo. Bilo bi dobro napraviti život, u svim njegovim bezbrojnim izričajima, božanstvenom pjesmom.
Nasuprot tom neposrednom, iskustvenom doživljaju, nalazi se svijet preživljavanja. Trudeći se osigurati vlastiti opstanak, kao i priskrbiti svojim potomcima stvari nužne njihovoj dobrobiti, čovjek se usprotivio Prirodi i time otuđio od nje. No, kako se rađa opremljen za život kakvim ga ona diktira, ne može biti ono što jest ako joj se ne vrati, ponovo se povezavši s njom. Trenutno su naš odgoj i obrazovanje uvelike zaokupljeni tehnički ispravnim funkcioniranjem djeteta u društvenim uvjetima, i ne posvećuje se dostatna pažnja neposrednim obraćanju njegovoj duši sa svrhom stvaranja osjećaja da je viđeno, prepoznato i voljeno.
Štoviše, duša se neprestano potiskuje, ponekad do te mjere da se sasvim zaboravlja na nju. Postajemo nesposobni susresti se sa duhovnom dimenzijom stvarnosti, neposredno doživjeti ono što nas okružuje, uključujući druge ljude, pa čak i same sebe. Zamijetivši tu našu pogrešku, koja život čini umjetnim, a ne Umjetnošću, osnovao je vlastitu školu u Shanti Niketanu utemeljenu na pokušaju da se ponudi sustav obrazovanja u kojem će se nastavnici podvrgnuti djeci, pratiti njihove želje i navoditi ih da sama pokažu interes za određenu temu prije negoli im ju se predstavi.
Već je ovakav njegov pristup školstvu, svojim umanjivanjem napetosti u ključnom razvojnom razdoblju i dokazivanjem djeci da mogu imati povjerenja u zajednicu iz koje su izniknuli, kao i u njenu volju da im pomogne rješavati komunikacijske probleme na licu mjesta, sam po sebi donosi revolucionarno poboljšanje kvalitete društvenog života, međutim Tagore ide i dalje. Okreće se raspravi o socijalnoj ulozi žene, tom još jednom neuravnoteženom elementu izgradnje svijeta sadašnjice. Iako je proteklo gotovo sto godina od njegovog upozorenja i danas se pokušavajući redefinirati ženin status, iako je potreba za tim u demokratski razvijenijim zemljama prepoznata kao problem, često se poseže za, u suštini, kozmetičkim rješenjima. Žena je ili ukras ili ju se prisiljava da se, ostvarujući vlastitu ambiciju, ponaša sukladno muškim principima, “igra” po muškim pravilima. Time ne uspijeva odraziti onu specifičnu vlastitu kvalitetu koja bi nesumnjivo blagotvorna djelovala na mnoge probleme koji nas još uvijek progone. Tek ako muškarac siđe s prijestolja apsolutnog vladara sudbine Čovječanstva, ono će si osigurati spokojniju, a samim tim i trajnu budućnost, zaokružujući svoje postavke zaključuje Tagore.