Zajamčeni godišnji prihod osigurao bi stvarnu slobodu i nezavisnost. Zbog toga je on neprihvatljiv za svaki sistem za- snovan na izrabljivanju i kontroliranju, naročito za razne oblike diktature. Karakteristično je za sovjetski sistem da je dosljedno odbacio čak i sugestiju za uvođenje najjednostav- nijih oblika besplatnih dobara (na primjer besplatno mlijeko i besplatni javni promet). Besplatna medicinska njega je izu- zetak, ali je to samo prividno, jer je besplatna medicinska njega samo odgovor na jasnu situaciju: da bi je se dobilo, čovjek mora biti bolestan.

Kada se uzmu u obzir današnji troškovi funkcioniranja birokracije za socijalnu pomoć, troškovi liječenja fizičkih, a naročito psihosomatskih bolesti, kriminala i uživanja droga (a sve su to, velikim dijelom, protesti protiv prisiljavanja i dosade), izgleda vjerojatnim da bi pružanje minimalnog go- dišnjeg prihoda svakoj osobi koja to želi koštalo manje no današnji sistem socijalne skrbi. Ta će ideja izgledati neizve- divom ili opasnom onima koji vjeruju da su »ljudi po prirodi lijeni«. Taj kliše zapravo nema nikakve podloge. Ta parola jednostavno služi kao racionalizacija za otpor osvještavanju o nasilju koje se vrši nad bespomoćnima.

— Žene se moraju osloboditi patrijarhalne dominacije.

Oslobođenje žena od patrijarhalne dominacije je temeljni faktor humaniziranja društva. Dominacija muškaraca nad ženama počela je tek prije otprilike šest tisuća godina u raz- nim dijelovima svijeta gdje je višak poljoprivrednih proizvoda dopustio iznajmljivanje i izrabljivanje radnika, organizaciju vojske i izgradnju moćnih gradova-država.3 Tada su ne samo srednjoistočna i europska društva već i većinu svjetskih kul- tura osvojili »ujedinjeni muškarci« koji su podredili žene. Ta pobjeda muškaraca nad ženama u ljudskom društvu bila je zasnovana na ekonomskoj moći muškaraca i vojnoj mašine- riji koju su izgradili.

Rat među spolovima star je koliko i rat medu klasama, ali oblici prvog su složeniji, jer muškarci nisu trebali žene samo kao radne životinje već i kao majke, ljubavnice, tješiteljice. Oblici rata medu spolovima često su otvoreni i brutalni, ali još češće prikriveni. Žene su se pokorile nadmoćnoj sili, ali su uzvraćale svojim oružjima od kojih je glavno ismijavanje muškaraca.

Podređivanje jedne polovice ljudskog roda drugoj uzro- kovalo je, i još uvijek uzrokuje, ogromne štete obim spolo- vima: muškarci su poprimili osobine pobjednika, a žene žrt- ve. Čak ni danas nijedan odnos između muškarca i žene, pa čak ni medu onima koji svjesno protestiraju protiv su- premacije muškaraca, nije oslobođen prokletstva osjećaja su- periornosti među muškarcima odnosno osjećaja inferiornosti medu ženama. (Freud, nedvojbeno uvjeren u nadmoćnost mu- škaraca, pretpostavljao je, nažalost, da ženski osjećaj bespo- moćnosti proizlazi iz žaljenja što nemaju penis, a muška nesi- gurnost iz navodnog »univerzalnog straha od kastracije«. U ovim pojavama do izražaja dolaze simptomi rata medu spo- lovima, a ne biološke i anatomske razlike kao takve.)

Mnoge činjenice pokazuju koliko mnogo vlast muškaraca nad ženama sliči vlasti jedne grupe nad bespomoćnim stano- vništvom. Primjera radi razmotrimo sličnost između stanja crnaca na američkom jugu prije stotinjak godina i položaja žene u to vrijeme, ili čak do danas. Crnci i žene uspoređivani su s djecom: smatralo se da su emotivni, naivni, bez osjećaja za stvarnost pa nisu uživali povjerenje u donošenju odluka; smatrani su neodgovornima, ali šarmantnima. (Tom katalo- gu Freud je dodao da žene imaju manje razvijenu savjest [nad-ja] od muškaraca i da su narcisoidnije.)

Izražavanje moći nad slabijima predstavlja bit postojeće patrijarhalnosti jednako kao i dominacija nad neindustrija- liziranim nacijama te djecom i mladima. Razvitak pokreta za oslobođenje žena ima ogroman značaj, jer ugrožava princip sile na kojem počiva suvremeno društvo (kapitalističko kao i komunističko) - to jest ako žene pod oslobađanjem podrazu- mijevaju da ne žele dijeliti moć muškaraca nad drugim gru- pama, kao što je moć nad kolonijalnim narodima. Ako po- kret za oslobođenje žena može poistovjetiti svoju ulogu i funkciju sa zastupanjem »antimoći«, žene će imati odluču- jući utjecaj u borbi za novo društvo.

Osnovne oslobadajuće promjene su se već dogodile. Možda će kasniji povjesničari bilježiti kako je najrevolucionarniji događaj u XX. stoljeću bio početak pokreta za oslobođenje žena i pad prevlasti muškaraca. No borba za oslobođenje žena upravo je počela, a ni otpor muškaraca ne smije se podcje- njivati. Sav njihov odnos prema ženama (uključujući i seksu- alni odnos) zasnivao se na njihovoj navodnoj moći i već su se počeli osjećati potpuno neugodno i tjeskobno pred ženama koje odbijaju prihvatiti mit o muškoj nadmoći.

Tijesno povezan s pokretom za oslobođenje žena je anti- autoritarni obrat mladih generacija. Taj antiautoritarizam je kulminirao krajem šezdesetih godina. Sada su, uslijed broj- nih promjena, mnogi pobunjenici protiv »establishmenta« u biti ponovno postali »dobri«. Ipak je međutim spremnost podređivanja roditeljskom ili nekom drugom autoritetu iz- brisana i izgleda sigurnim da se stari »strah« od autoriteta više neće vratiti.

Paralelno s tom emancipacijom od autoriteta teče eman- cipacija od osjećaja krivnje zbog seksa: čini se izvjesnim da je seks prestao biti nešto o čemu se ne smije govoriti kao i nešto grešno. Ali koliko god se razlikovala mišljenja ljudi o različi- tim vidovima zasluga seksualne revolucije, jedno je sigurno: seks više ne straši ljude; više ga se ne može upotrebljavati za razvijanje osjećaja krivnje i, odatle, sile podređivanja.

—   Trebalo bi osnovati Vrhovni kulturni savjet koji bi bio zadužen da savjetuje vladu, političare i građane o svemu za što je nužno znanje.

Članovi kulturnog savjeta bili bi predstavnici intelektual- ne i umjetničke elite Države, muškarci i žene čiji bi integritet bio izvan svake sumnje. Oni bi, nastavljajući na oblik rada FDA, određivali prirodu novog i izabrali bi ljude koji bi bili odgovorni za širenje informacija.

Postoji u biti sloga oko toga tko bi trebali biti ti istaknuti predstavnici raznih grana kulture i vjerujem da bi bilo mo- guće naći prave članove za takav Savjet. Razumljivo je da je od odlučujućeg značaja da u tom Savjetu budu zastupljeni i oni koji su protiv postojećih stavova: na primjer »radikali« i

»revizionisti« u ekonomiji, historiji i sociologiji. Poteškoća nije u tome da se članovi za Savjet nadu, već u tome da budu izabrani, jer njih narod ne može izglasati, a vlada ih ne može imenovati. No ipak je moguće naći neki drugi put da ih se izabere. Na primjer, moglo bi se započeti s jezgrom od tri ili četiri osobe i grupu postupno proširivati do njenog punog

obujma, do, recimo, pedeset do stotinu osoba. Taj bi kultur- ni savjet trebalo bogato financirati tako da bude u mogućno- sti naručivati posebne studije o različitim problemima.

—  Mora se organizirati sistem djelotvornog sirenja objektiv- nih informacija.

Informacija je bitni element u formiranju djelotvorne de- mokracije. Treba prestati sa zadržavanjem ili falsificiranjem informacija u navodnom interesu »nacionalne sigurnosti«. Ali čak i bez takvog nelegitimnog zadržavanja informacija ostaje problem da je današnja razina stvarne i nužne infor- macije koja se iznosi pred prosječne ljude gotovo jednak nuli. A to se ne odnosi samo na prosječne građane. Kao što je često bilo dokazano, većina izabranih predstavnika, članova vlade, rukovodilaca obrambenih snaga i vodećih poslovnih ljudi lo- še su, a velikim dijelom i krivo informirani falsifikatima koje dijele razne vladine agencije, a prenose sredstva javnog infor- miranja. Na nesreću, većina tih ljudi obdarena je najboljom vrstom posve manipulativne inteligencije. Imaju slabo razvi- jenu sposobnost za uočavanje snaga koje djeluju ispod povr- šine i, stoga, za stvaranje zdravog suda o budućim zbivanji- ma, a da ne govorimo o njihovoj sebičnosti i nepoštenju, o čemu smo dosta slušali. Ali nije dovoljno biti pošten i inteli- gentan birokrat da bi se riješili problemi svijeta koji se suoča- va s katastrofom.

S izuzetkom nekoliko »velikih« novina, čak je i činjenična obaviještenost o političkim, ekonomskim i društvenim činje- nicama krajnje smanjena. Takozvane velike novine bolje informiraju, ali bolje i dezinformiraju: ne objavljujući sve vijesti nepristrano, pisanjem i isticanjem naslova koji uvijek ne odgovaraju tekstu na koji se odnose, pristranošću u uvod- nicima koji su pisani pod prividom razumnog i moralizator- skog jezika. Novine, revije, televizija i radio zapravo proizvo-

de robu: vijesti iz sirovine događaja. Moguće je prodavati samo vijesti, a mediji odlučuju koji su događaji vijest, a koji to nisu. Informacija je u najboljem slučaju konfekcionirana, odnosi se samo na površinu događaja i jedva da građanima pruža mogućnost da probiju površinu i da dopru do dubljih uzroka događaja. Sve dok je prodaja vijesti biznis, novine i revije teško da mogu spriječiti tiskanje onoga što prodaje (u različitim stupnjevima neskrupuloznosti) njihove publikacije i što nije protiv oglašivača.

Ako formiranje mišljenja na temelju informacija i odluči- vanja treba postati moguće, problem informacija mora se riješiti na drugi način. Ovdje ću spomenuti samo jedan takav primjer: jedna od prvih i najvažnijih funkcija Vrhovnog kul- turnog savjeta bila bi prikupljanje i širenje svake informacije koja bi bila od zajedničkog interesa za cjelokupno stanovništ- vo i, osobito, služila kao osnova za raspravu među sukoblje- nim grupama u našoj participacijskoj demokraciji. Takva bi informacija sadržavala osnovne činjenice i osnovne alterna- tive sa svih područja o kojima se politički odlučuje. Naročito je važno da se u slučaju neslaganja objave mišljenja manjine i većine te da ta informacija bude dostupna svakom građani- nu, a napose sukobljenim grupama. Vrhovni kulturni savjet bio bi odgovoran za nadziranje rada tog novog tijela izvjesti- telja a, naravno, radiju i televiziji bi pripala značajna uloga u širenju te vrste informacija.

—  Znanstveno istraživanje mora biti odvojeno od primjene u industriji i obrani.

Dok bi postavljanje bilo kakve granice zahtjevima za spo- znajom predstavljalo sputavanje ljudskog razvitka, bilo bi krajnje opasno kad bi se u praksu provodili svi rezultati znan- stvenog mišljenja. Kao što su naglašavali mnogi promatrači, izvjesna  otkrića u genetici,   moždanoj   kirurgiji,   primjeni

psiho-lijekova i u mnogim drugim područjima mogu, na ve- liku štetu čovjekovu, biti zloupotrijebljena. To je neizbježno sve dok interesi industrije i vojske imaju mogućnost korište- nja svih novih teorijskih otkrića koja smatraju pogodnima. Profit i vojni prihodi moraju prestati određivati primjenu znanstvenog istraživanja. To će zahtijevati nadzorni odbor koji bi morao odobriti praktičnu primjenu bilo kojeg novog otkrića. Nije ni potrebno reći da takav nadzorni odbor mora biti - zakonski i psihološki - potpuno neovisan o industriji, vladi i vojsci. Vrhovni kulturni savjet bi morao imati vlast imenovanja i nadgledanja takvog nadzornog odbora.

— Kako je već sve do sada spomenute sugestije dosta teško ostvariti, naše poteškoće postaju gotovo nerazrješive kada doda- mo još jedan uvjet za novo društvo: atomsko razoružanje.

Jedan od bolesnih elemenata naše ekonomije je potreba

za velikom vojnom industrijom. Još danas Sjedinjene Ame- ričke Države, najbogatija zemlja na svijetu, moraju ograniča- vati svoje troškove za zdravlje, socijalnu zaštitu i obrazovanje da bi podnijele teret svog obrambenog proračuna. Vlada vje- rojatno ne može snositi troškove za socijalno eksperimenti- ranje, jer je osiromašila proizvodnjom željeznarije koja je upotrebljiva jedino kao sredstvo za samoubojstvo. Nadalje, duh individualizma i aktivnosti ne mogu opstati u atmosferi gdje vojna birokracija svakog dana dobiva sve veću moć i nastavlja povećavati strah i podređenost.

Postoje li realni izgledi za novo društvo?

Ako se ima na umu moć korporacija, apatičnost i bespomoć- nost velikog dijela stanovništva, nepriličnost političkih vođa u gotovo svim zemljama, opasnost od nuklearnog rata, eko- loške opasnosti, a da i ne govorimo o takvim pojavama kao što je promjena klimatskih prilika koja može uzrokovati glad u mnogim dijelovima svijeta, postoji li tada realna mogućnost za izbavljenje? Sa stajališta biznisa takva prilika ne postoji. Nijedno razumno ljudsko biće neće svoje bogatstvo staviti na kocku kada su izgledi za dobitak svega 2%, niti će imati smje- losti investirati kapital u posao s jednako malim izgledima za dobitak. Ali kada se radi o životu i smrti »realni izgledi« moraju se pretvoriti u »realnu mogućnost«, ma koliko mala ona bila.

Ali život nije ni igra na sreću ni poslovna pogodba, i mo- ramo nekako pokušati doći do procjene realnih mogućnosti za spas. Uzmimo za primjer medicinsko umijeće ozdravljiva- nja. Sve dok živa osoba ima i najmanjih izgleda da preživi, nijedan odgovorni liječnik neće reći: »Dižemo ruke od njega« ni koristiti samo sredstva za ublažavanje bolova. Upravo su- protno, sve će poduzeti da se pokuša spasiti život bolesne osobe. Sigurno je da bolesno društvo ne može očekivati ništa manje od toga.

Ocjena današnjih izgleda društva da se spasi, sa stajališta klađenja ili biznisa više no sa stajališta života, osobina je duha poslovnog društva. Vrlo je malo mudrosti u danas moder- nom tehnokratskom stavu da nema ničeg ozbiljno pogrešnog u tome što smo stalno zaokupljeni poslom ili zabavom, a ne osjećajem, te da, čak ako tehnokratski fašizam i postoji, na- kon svega možda i nije tako loš. Ali to je misao-želja. Tehno- kratski fašizam nužno mora dovesti do katastrofe. Dehuma- nizirani će čovjek postati toliko lud da neće biti u stanju dugoročno podupirati društvo sposobno za život, a kratkoro- čno neće biti u stanju oduprijeti se samoubojstvenoj upo- trebi nuklearnih ili bioloških oružja.

Ipak postoji nekoliko faktora koji nam pružaju neko ohrabrenje. Prvi je da sve veći broj ljudi danas prihvaća kao istinito ono što su utvrdili Mesarovic i Pestel, P. Ehrlich i A. Ehrlich i drugi: da su nova etika, novi odnos prema prirodi,

ljudska solidarnost i suradnja nužni i zbog posve ekonomskih razloga, ako zapadni svijet ne želi biti potpuno uništen. Taj apel umu, čak i bez obzira na emotivne i etičke faktore, može mobilizirati duhove ne malog broja ljudi. To ne bi trebalo olako uzimati pa makar su, povijesno gledajući, narodi često djelovali protiv svojih vitalnih interesa, čak i protivno nago- nu za opstanak. To je bilo moguće, jer su vode uvjerile svoje narode da se ne nalaze pred izborom »biti ili ne biti«. Ali da su spoznali istinu, došlo bi do normalnih neurofizioloških reakcija: svijest o životnoj ugroženosti mobilizirala bi odgo- varajuću obrambenu akciju.

Još jedan znak nade je povećanje palete nezadovoljstva s našim današnjim društvenim sistemom. Sve veći broj ljudi osjeća le malaise du siecle: osjećaju utučenost i svjesni su je us- prkos raznovrsnim naporima da ju se potisne. Osjećaju ne- sreću zbog izoliranosti i prazninu zbog »zajednosti«, osjećaju svoju nemoć, besmislenost svojih života. Mnogi to osjećaju vrlo jasno i svjesni su toga; neki to osjećaju manje, ali toga postaju potpuno svjesni kad to netko drugi izrazi riječima.

U dosadašnjoj svjetskoj povijesti život ispraznog užitka bio je moguć samo za malobrojnu elitu koja je, u biti, ostala zdrava jer su njeni pripadnici znali da imaju moć i da moraju razmišljati i djelovati da tu moć ne izgube. Danas praznim ži- votom potrošnje živi cijela srednja klasa koja nema ekonom- ske ni političke moći i koja ima vrlo malu osobnu odgovor- nost. Veći dio zapadnog svijeta pozna prednosti potrošačkog tipa sreće i sve je veći broj onih koji je smatraju nedovoljnom. Oni počinju otkrivati da imati mnogo ne predstavlja dobro- bit: tradicionalno etičko učenje stavljeno je na kušnju - i isku- stvo ga potvrđuje.

Stara iluzija ostaje nedirnuta samo za one koji žive bez be- neficija raskoši srednje klase: za niže srednje klase Zapada i za

većinu ljudi u »socijalističkim« zemljama. A buržoaska iluzi- ja o »sreći putem potrošnje« nigdje nije življa nego u onim zemljama koje još nisu ispunile buržoaski san.

Jedan od najtežih prigovora mogućnosti prevladavanja pohlepe i zavisti - naime, da je njihova snaga inherentna ljud- skoj prirodi — u sljedećem razmatranju gubi dobar dio svoje težine. Pohlepa i zavist nisu toliko snažni zbog svog inheren- tnog intenziteta već zbog poteškoća pružanja otpora javnom pritisku da se bude vuk među vukovima. Kada se promijeni društvena klima i vrijednosti koje su ili dokazane ili nedoka- zane, nestat će najveći dio poteškoća za promjenu od sebi- čnosti k altruizmu.

Tako ponovno dolazimo na premisu da je orijentacija na bivanje snažan potencijal u ljudskoj prirodi. Modus imanja upravlja samo manjinom, dok modus bivanja upravlja jednom drugom manjinom. Svaka od tih manjina može prevladati, a koja će to biti ovisi o strukturi društva. U društvu koje je pretežno orijentirano na bivanje umiru tendencije imanja, a hrani se modus bivanja. U društvu kao što je naše, glavna orijentacija kojeg je imanje, događa se suprotno. Ali modus bivanja uvijek je prisutan, premda potiskivan. Nijedan Savao ne postaje Pavao koji prije svog obraćenja nije bio Pavao.*

Promjena od imanja na bivanje u stvari je preokret skala kada se, u vezi s društvenom promjenom, ohrabruje novo, a obeshrabruje staro. Uz to, ne radi se o novom čovjeku koji bi bio različit od staroga kao što je nebo od zemlje već se radi o promjeni smjera. Za jednim korakom u novom pravcu sli- jedit će sljedeći i, upravljeni u pravom smjeru, ti koraci znače sve.

*  Savao je prvo židovsko ime apostola Pavla. (Nap. prev.)

Još jedan ohrabrujući element što bi ga trebalo uzeti u obzir odnosi se, paradoksalno, na sve veći stupanj otuđenja koji karakterizira većinu stanovništva, uključujući i vode. Kao što je navedeno u ranijoj raspravi o »tržišnom karakte- ru«, pohlepa za imanjem i gomilanjem modificirala se u sklo- nost ka pukom dobrom funkcioniranju, ka shvaćanju sebe kao robe koja je - ništa. Lakše je otuđenom, tržišnom karak- teru da se mijenja no zgrtačkom karakteru koji se mahnito držao za posjede i naročito za svoje ja.

Prije stotinjak godina, kada se veliki dio stanovništva sa- stojao od »nezavisnih«, najveća prepreka promjeni bilo je strah od gubitka vlasništva i ekonomske nezavisnosti, kao i otpor tome. Marx je živio u vrijeme kada je radnička klasa bila velika ovisna klasa i, kao što je Marx mislio, najotuđeni- ja. Danas je velika većina stanovništva ovisna i zapravo su svi koji rade namještenici (prema statističkim izvještajima SAD za 1970. godinu samo je 7,82% od ukupnog broja zaposle- nih, starijih od 16 godina, »samostalno«) te, bar što se Sjedi- njenih Američkih Država tiče, radnici plavih ovratnika su ti koji održavaju tradiciju srednjoklasnog zgrtačkog karaktera i zbog toga su manje otvoreni za promjene no danas otudenija srednja klasa.

Sve to donosi vrlo značajne političke posljedice: budući da socijalizam predstavlja težnju k oslobođenju svih klasa — tj. težnju k besklasnom društvu — on se neposredno obraćao

»radničkoj klasi« tj. fizičkim radnicima; danas je radnička klasa (u relativnim odnosima) malobrojnija no što je bila prije sto godina. Da bi došle na vlast, socijaldemokratske partije moraju zadobiti glasove mnogih pripadnika srednje klase, a da bi to postigle moraju se u svojim programima odreći socijalističke vizije i napraviti mjesto za liberalne refor- me. S druge strane, identificiranjem radničke klase s nosiocem humanističke promjene, socijalizam se nužno postavio nasuprot članovima svih ostalih klasa koje su se preplašile da će radnici oduzeti njihovo vlasništvo i njihove privilegije.

Danas je poziv na izgradnju novog društva upućen svima koji trpe otuđenje, koji su zaposleni i čije vlasništvo nije ugro- ženo. Drugim riječima, on je upućen većini, a ne manjini stanovništva. On ne prijeti uzimanjem ničijeg vlasništva, a što se prihoda tiče, povećao bi životni standard siromašnih. Visoke plaće vrhunskih rukovodilaca ne bi se snižavale ali, ako bi sistem funkcionirao, rukovodioci ne bi trebali željeti da one budu simbol prošlih vremena.

Nadalje, ideali novog društva prelaze preko svih partijskih crta: mnogi konzervativci još nisu izgubili svoje etičke i reli- gijske ideale (Eppler ih naziva »vrijednosnim konzervativci- ma«), a isto vrijedi i za mnoge liberale i ljevičare. Svaka poli- tička stranka iskorištava glasače uvjeravajući ih da ona zastu- pa istinske vrijednosti humanizma. Pa ipak se s onu stranu svih političkih stranaka nalaze samo dvije grupe: angažirani i ravnodušni. Kada bi se svi u grupi angažiranih mogli oslobo- diti stranačkih klišea i shvatiti da angažirani imaju iste ci- ljeve, znatno bi porasla mogućnost promjene, naročito od vremena kada većina građana postaje sve manje i manje zain- teresirana za vjernost stranci i za stranačke parole. Ljudi da- nas čeznu za ljudskim bićima koja imaju mudrosti, uvjerenja i hrabrosti da djeluju prema svojim uvjerenjima.

Čak i uz postojanje svih ovih faktora punih nade, izgledi za nužnu ljudsku i društvenu promjenu ostaju slabi. Naša je- dina nada leži u davanju snage privlačnosti novoj viziji. Pre- dlaganje ove ili one reforme koja ne mijenja sistem dugoro- čno gledano je beskorisno, jer nedovoljno motivira. »Utopij- ski« je cilj realističniji od »realizma« današnjih lidera. Ostva- renje novog društva moguće je samo ako stare motive profi-

ta i moći zamijene novi: bivanje, dijeljenje, razumijevanje; ako produktivni karakter zamijeni tržišni; ako kibernetsku religiju zamijeni novi radikalno-humanistički duh.

Onima koji nisu istinski ukorijenjeni u teističkoj religiji bitno pitanje predstavlja preobraćanje na humanističku »re- ligioznost« bez religije, bez dogmi i institucija, dugo pripre- manu pokretom neteističke religioznosti, od Buddhe do Mar- xa. Ne nalazimo se pred izborom između sebičnog materija- lizma i prihvaćanja kršćanske koncepcije Boga. Sam društveni život - u svim svojim oblicima rada, dokolice, ličnih odnosa — izražavat će »religijski« duh i neće biti neophodna nikakva zasebna religija. Taj zahtjev za novom, neteističkom, neinstitucionaliziranom »religioznošću« ne predstavlja napad na postojeće religije. On, međutim, znači da se rimokatoli- čka crkva, sa svojom rimskom birokracijom, mora preobra- titi na duh evanđelja. To ne znači da se »socijalističke zemlje« moraju »desocijalizirati« već da svoj krivotvoreni socijalizam moraju zamijeniti istinskim humanističkim socijalizmom.

Kasna srednjovjekovna kultura je cvala, jer su ljudi slije- dili viziju Države Božje. Moderno društvo je cvalo, jer su ljudi dobivali energiju od vizije Zemaljske države napretka. Ali u našem stoljeću ta se vizija izopačila u viziju Babilonske kule koja se sada počela raspadati i koja će, na kraju, sve za- kopati u svojim ruševinama. Ako su Božja država i Zemaljska država teza i antiteza, nova sinteza je jedina alternativa kaosu: sinteza duhovne srži kasnog srednjovjekovnog svijeta i razvit- ka racionalne misli i znanosti od renesanse naovamo. Ta sin- teza je Država bivanja.

 

1.       U želji da ne prenatrpam ovu knjigu odustajem od navođenja obimne literature koja sadrži slične prijedloge. Mnogi se naslovi mogu naći u bibliografiji, na kraju knjige.

2.       To sam predlagao 1955. godine u knjizi Zdravo društvo. Isti je prijed log iznesen najednom simpoziju sredinom šezdesetih godina (urednik

A.  Theobald, v. bibliografiju).

3.       O ranom »materijalizmu« i o literaturi vezanoj za tu temu raspravljao sam u knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti.

Bibliografija

U bibliografiju su uključene sve knjige navedene u tekstu, iako ne i svi izvori koje sam koristio pri pripremanju ove knjige. Knjige koje preporučujem za čitanje označene su zvjezdicom a knjige označene s dvije zvjezdice namijenjene su čitaocima koji raspolažu ograničenim vremenom.

AOJJINAS, THOMAS, 1953. Summa Theologica. Uredio P. H. M. Chri- stmann. OP. Heidelberg: Gemeinschaftsverlag, F. H. Kerle; Graz: A. Pustet. ARIETI, SILVANO, ur., 1959. American Handbook of

Psychiatry, 2. tom.

New York: Basic Books. ARISTOTEL.  Nichomachean Ethics.

Cambridge:   Harvard  Universitv

Press, Loeb Classical Library. * ARTZ, FREDERICK B.  1959.

The Mind of the Middle Ages: An

Historicalsurvey: A. D. 200—1500. III. prošireno izdanje. New York: Alfred A. Knopf. AUER, ALFONS. »Die Autonomie des

Sittlichen nach Thomas von Aquin«. Neobjavljeni članak.

*------- 1975. »Ist die Šunde eine Beleidigung Gottes?«. U Theol. Quar- talschriji. Miinchen, Freiburg i. Br.: Erich Wewel Verlag.

1976.  Utopie,  Technologie,  Lebensqualitdt.  Ziirich:  Benzinger Verlag.

*  BACHOFEN, J. J. 1967. Myth, Religion and the Mother Right: Selected Writings ofjohann Jakob Bachofen. Ur. J. Campbell; preveo R. Man- heim. Princeton: Princeton Universitv Press. (Original: Das Mutter- recht, 1861).

BACON, FRANCIS. 1620. Novum Organum. BAUER,  E. Allgemeine Literatur Zeitung 1843/4.  Citirano prema,  K.

Marxu i F. Engelsu.

*  BECKER, CARL L. 1932. The Heavenly City ofthe Eighteenth Century Philosophers. New Haven: Yale Universitv Press.

BENVENISTE, EMILE. 1966. Problemes de Linguistique Generale. Pariš: Ed. Gallimard.

BENZ, E. vidi Eckhart, Meister.

BLAKNET, RAYMOMD B. vidi Eckhart, Meister.

BLOCH, ERNST, 1970. Philosophy of the Future. New York: Seabury Press.

*------ 1971. On KarlMarx, New York: Seabury Press.

*------  1972. Atheism in Christianity. New York: Seaburv Press. Cloud of Unknotving, The. Vidi Underhill, Evelyn. DARW1N,  CHARLES.

1969.   The Autobiography of Charles Dartvin

1809—1882. Ur. Nora Barlow. New York: W. W. Norton. Citirano prema E. F. Schumacher. DELGADO, J. M. R. 1967. »Aggression

and Defense Under Cerebral

Radio Control«. U Aggression and Defense: Neural Mechanisms and Social Patterns. Brain Function, tom 5. Ur. C. D. Clemente i D. B. Lindslev. Berklev: Universitv of California Press. DE LUBAC,

HENRI. 1943. Katholizismus als Gemeinschafi. Prijevod:

Hans-Urs von Balthasar. Einsiedeln/Koln: Verlag Benziger und Co. DE MAUSE, LLOYD, urednik. 1974. The History of Childhood. New

York: The Psychohystory Press, Actom Inc. DIOGENES LAERTIUS.   1966.   U  Lives of Eminent Philosophers.

Prijevod: R. D. Hicks. Cambridge: Harvard University Press. Du MARAIS. 1769. Les Veritables Principes de la Gmmmaire. DUMOULIN, HEINRICH. 1966. Ostliche Meditation und Christliche

Mystik. Freiburg/Miinchen: Verlag Karl Alber. ** ECKHART,

MEISTER. 1941. Meister Eckhart: A Modem Translation.

Prijevod: Razmond B. Blakney. New York: Harper and Row, Torch- books.

----  1950. Urednik: Franz Pfeifer, prijevod: C. B. Evans. London:

John M. Watkinson.

----- 1969. Meister Eckhart, Deutsche Predigten und Traktate. Uredio i preveo Joseph L. Quint. Miinchen: Carl Hansen Verlag.

-----Meister Eckhart, Die Deutschen Werke. Uredio i preveo Joseph L.

Quint. U Gesamtausgabe der deutschen und lateinischen Werke. Stut- tgart: Kohlhammer Verlag.

----  Meister Eckhart,  Die lateinischen Werke,  Expositio Exodi 16.

Uredili E. Benz et al. U Gesamtausgabe der deutschen und lateinischen Werke. Stuttgart: Kohlhammer Verlag. Citirano prema Ottu Schillingu.

*  EHRLICH, PAUL R, i EHRLICH, ANNE H. 1970. Population, Reso-

urces, Environment: Essays in Human Ecology. San Francisco: W. H. Freeman.

ENGELS, F. Vidi Mara, K.

EPPLER, E. 1975. Ende oder Wende. Stuttgart: W. Kohlhammer Verlag. FARNER, KONRAD. 1947. »Christentum und Eigentum bis Thomas von Aquin.« U Mensch und Gesellschaft, vol. 12. Ur. K. Farner. Bern:

Francke Verlag. Citirano prema Ottu Schillingu. FINKELSTEIN, LOUIS. 1946. The Pharisees: The Sociological Backgro-

und ofTheir Faith, tom 1—2. Philadelphia: The Jewish Publication Society of America. FROMM, E. 1932. »Die psychoanalytische

Charakterologie und ihre Be-

deutung fiir die Sozialforschung.« Zeitschrift fu'r Sozialforschung.  1: 253—277.

----- »Psychoanalytic Characterology and Its Relevance for Social

Psychology.« U: E. Fromm, The Crisis of Psychoanalysis.

----- 1941. Escape from Freedom. New York: Holt, Rinehart and Winston.

----- 1942. »Faith as a Character Trait.« U Psychiatry 5. Preneseno, uz

manje izmjene, u Manfor Himself.

----- 1943. »Sex and Character.« U Psychiatry 6: 21—31. Preneseno u E. Fromm,  The Dogma of Christ and Other Essays on Religion, Psychology and Culture.

*  _ 1947. Man for Himself: An Inquiry into the Psychology of Ethics.

New York: Holt, Rinehart and Winston.

----- 1950. Psychoanalysis and Religion. New Haven: Yale University Press.

----- 1951. The Forgotten Language: An Introduction to the Understan- dlng of Dreams, Fairy Tales, and Myths. New York: Rinehart and Winston.

*  ------ 1955. The Sane Society, NewYork: Holt, Rinehart and Winston.

----- 1956. The Art ofLoving. New York: Harper and Row.

----- 1959. »On the Limitations and Dangers of Psychology.« U W. Leibrecht, ur. Religion and Culture: Essays in Honor of Paul Tillich.

**------ 1961. Marx's Concept ofMan. New York: Frederick Ungar.

*  — 1963. The Dogma of Christ and Other Essays on Religion, Psycho- logy, and Culture. New York: Holt, Rinehart and Wkiston.

----- 1964. The Heart ofMan. New York: Harper and Row.

----- urednik, 1965. Socialist Humanism. Garde Ciry, N. Y: Double-

day and Co.

----- 1966. »The Concept of Sin and Repentance.« U E. Fromm, You Shall be as Gods.

*------ 1968. The Revolution ofHope. New York: Harper and Row.

-     1970.  The Chrisis of Psychoanalysis: Essays on Freud, Marx, and Social Psychology. New York: Holt, Rinehart and Winston.

** ----- 1973. The Anatomy of Human Destructiveness. New York: Holt, Rinehart and Winston.

---- i MACCOBY, M. 1970. Social Character in a Macican Village.

Englevvood Cliffs, N. ].: Prentice-Hall.

---- SUZUKI, D. T. i DE MARTINO, R. 1960. Zen Buddhism and

Psychoanalysis. New York: Harper and Row.

GALBRAITH, JOHN KENNETH, 1969. The Affluent Society. II. izdanje. Boston: Houghtort Mifflin.

----- 1971. The New Industrial Society. II. prošireno izdanje. Boston: Houghton Mifflin.

----- 1974. Economics and the Public Purpose.  Boston: Houghton Mifflin.

*  HABERMAS, JURGEN, 1971. Toivard a Rational Society. Prijevod: J. Shapiro. Boston: Beacon Press.

----- 1973. Theory andPractice. Ur. J. Viertel. Boston: Beacon Press. HARICH, W. 1975. Kommunismus ohne Wachstum. Hamburg: Rovvohlt Verlag. HEBB, D. O. »Drives and the CNS (Conceptual Nervous

System) «.

Psych. Rev. 62, 4: 244. HESS, MOSES. 1843. »Philosophie der Tat« U

EinundzivanzigBogen aus

der Schweiz. Ur. G. Henvegh. Ziirich: Literarischer Comptoir. Pre- štampano u Moses Hess, Okonomische Schriften. Ur. D. Horster. Darmstadt: Melzer Verlag. ILLICH, IVAN. 1970. Deschooling

Society. World Perspectives, vol. 44.

New York: Harper and Row.

-----1976. Medical Nemesis: The Expropriation of Health. New York: Pantheon.

* KROPOTKIN, P. A. 1902. Mutual Aid: A Factor ofEvolution. London. LANGE, WINFRIED. 1969. »Gliickseligkeitsstreben und uneigenniltzige Lebensgestaltung bei Thomas von Aquin. Dizertacija. Freiburg i Br. LEIBRECHT, W., ur. 1959. Religion and Culture: Essays in Honor ofPaul

Tillich, New York: Harper and Row. LOBKOWICZ, NrCHOLAS. 1967. Theory and Practice: The History of

a Concept from Aristotele to Marx. International Studies Series. Notre Dame, Ind.: Universitv of Notre Dame Press.

*  MACCOBY, MICHAEL. 1976. The Gamesmen: The New Corporate Leaders. New York: Simon and Schuster.

MAIMONIDES, MOSES 1963. The Code of Maimonides. Prijevod: A.

M. Hershman. New Haven: Yale Universitv Press.

*  MARCEL, GABRIEL. 1965. Being and Having: An Existential Diary.

New York: Harper and Row, Torchbooks. MARX, K. 1844. Economic and Philosophical Manuscripts. U Gesamtaus-

gabe (MEGA). Moskva.

---- 1909. Capital. Chicago: Charles H. Kerr and Co.

---- Grundrisse der Kritik der politischen Okonomie. Frankfurt: Euro-

paische Verlagsanstalt.

-----i ENGELS, F. 1844-5. The Holy Family, or a Critique of Critical Critique. London. Lawrence and Wishart, 1947. MAYO, ELTON.

1933.  The Human Problems of an Industrial Civili-

zation. New York: Macmillan. MEADOWS, D. H., et al. 1972. The Limit to Groivth. New York: Uni-

verse Books. MESAROVIC, MIHAJLO D. i PESTEL, EDUARD.

1974. Mankind at the Turning Point. New York: E. P. Dutton. MIETH, DIETMAR.    1969.  Die Einheit von  Vita Activa und Vita

Contemplativa. Regensburg: Verlag Friedrich. Pustet.

----- 1971. Christus — Das Soziale im Menschen. Diisseldorf: Topos Taschenbiicher, Patmos Verlag. MILL, J. S. Principles of Political

Economy. VII izdanje, reprint izdanja iz

1871. g. Toronto: Universitv of Toronto/Routledge and Kegan Paul. MILLAN, IGNACIO. (Uskoro.) The Character ofMexican Executives. MORGAN, L. H., 1870. Systems ofSanguinity andAffinity ofthe Human

Family. Publication 218, Washington, D. C.: Smithsonian Institution.

** MUMFORD, L. 1970. The Pentagon ofthe Poiver. New York: Harco- urt Brace Jovanovic. ** NYANAPONIKA MAHATERA. 1962.;

1970: The Heart ofBuddhist

Meditation. London: Rider and Co.; New York: Samuel Weiser.

*------ur., 1971.; 1971. Pathways of Buddhist Thought: Essaysfrom the Wheel. London: George Allen and Unwin; New York: Barnes and Noble, Harper and Row. PHELPS, EDMUND S., ur.  1975; Altruism,

Morality and Economic

Theory. New York: Russell Sage Foundation. PIAGET, JEAN. 1932.

The MoralJudgement of 'the Child. New York: The Free Press, Macmillan. QUINT, JOSEPH

L. Vidi Eckhart, Meister.

RUMI. 1950. Izbor, prijevod, uvod i bilješke: R. A. Nicholson. London: George Allen and Unwin. SCHECHTER, DAVID E. 1959. »Infant

Development.« U Silvano Ari-

eti, ur. American Handbook of Psychiatry, tom 2. SCHILLING, OTTO. 1908. Reicbtum und Eigentum in der Altkirchli-

chen Literatur. Freiburg i. Br.: Herderische Verlagsbuchhandlung. SCHULZ, SIEGFREID.  1972.  Q. Die Spruchquelle der Evangelisten.

Ziirich: Theologischer Verlag. ** SCHUMACHER, E. F. 1973.

Smallls Beautiful: Economics as ifPeople

Mattered. New York: Harper and Row, Torchbooks.

*  SCHUMPETER, JOSEPH A. 1962. Capitalism, Socialism, and Demo- cracy, New York: Harper and Row, Torchbooks. SCHWEITZER,

ALBERT. 1923. Die Schuld der Philosophie an dem Ni-

edergang der Kultur. Gesammelte Werke, tom. 2. Zurich: Buchclub Ex Libris.

-----1923. Verfall und Wiederaufbau der Kultur. Gesammelte Werke,

tom 2. Zurich: Buchclub Ex Libris.

----- 1973. Civilizđtion and Ethics. New York: Seaburv Press.

SIMMEL, GEORG. 1950. Hauptprobleme der Philosophie. Berlin: Walter de Gruvter. SOMMERLAD, T. 1903. Das Wirtschaftsprogramm der

Kirche des Mittel-

alters. Citirano prema Onu Schillingu.

SPINOZA. 1927. Ethics. New York: Oxford Universitv Press. STAEHELIN, BALTHASAR.  1969. Haben und Sein. Zurich: Editio

Academica. STIRNER, MAX. 1973. TheEgo andHis Own: The Case ofthe Individual

Against Authority.  Urednik: James J.  Martin;  prijevod:  Steven T. Bvington. New York: Dover. SUZUKI, D. T. 1960. »Lectures on Zen

Buddhism.« U Fromm et al. Zen

Buddhism and Psychoanalysis. SWOBODA,   HELMUT.   1973.  Die Qualitdt des Lebens.   Stuttgart:

Deutsche Verlagsanstalt.

*  TAWNEY, R. H. 1920.  The Acquisitive Society. New York. Harcourt Brace.

-----»Technologie und Politik.« Aktuell-Magazin, juli 1975. Rhein-

beck bei Hamburg: Rovvohlt Taschenbuch Verlag. THEOBALD, ROBERT, ur. 1966. The Guaranteed Income: Next Step in

Economic Evolution. New York: Doubledav. THOMAS AQUINAS. Vidi Aquinas, Thomas.

TITMUSS, RICHARD. 1971. The Gift Relationship: From Human Blood to Social Policy. London: George Allen and Unvin. ' UNDERHILL,

EVELYN, ur. 1956. A Book ofContemplation the Which

Is Called The Cloud of Unknotving. VI. izdanje. London: John M. Watkins. UTZ, A. F. OP. 1953. »Recht und Gerechtigkeit.« U

Thomas Aquinas,

Summa Theologica, tom 18. YERKES, R. M. i YERKES, A. V. 1929.

The Great Apes:. A Study ofAn-

thropoidLife. New Haven: Yale Universitv Press.