9. Osobine novog društva

Nova znanost o čovjeku

Prvi zahtjev za moguće stvaranje novog društva je svijest o gotovo neprevladivim teškoćama s kojima se takav pokušaj mora suočiti. Vjerojatno je nejasna svijest o toj poteškoći jedan od glavnih razloga što se ulaže toliko malo napora u ostvare- nje nužne promjene. Mnogi misle: »Čemu težiti nemogu- ćem? Radije djelujmo tako kao da će naš pravac koji slijedi- mo dovesti do mjesta sigurnosti i sreće koji se nalaze na našoj mapi.« Oni koji nesvjesno očajavaju, ali usprkos tome navlače masku optimizma nisu nužno mudri. Ali oni koji još nisu napustili nadu mogu uspjeti jedino ako realistički misle, ako napuste sve iluzije i potpuno sagledaju poteškoće. Ova razno- likost označava razliku između budnih i uspavanih »utopista«. Treba spomenuti bar neke poteškoće koje mora riješiti iz- gradnja novog društva:

—   Problem nastavka industrijskog načina proizvodnje bez totalne centralizacije tj. bez nastupa fašizma starog tipa ili, vjerojatnije, tehnokratskog »fašizma nasmijanog lica«.

—   Kombinacija okvirnog planiranja s visokim stupnjem

decentralizacije, uz napuštanje »ekonomije slobodnog tržišta« što je umnogome postalo fikcija.

—   Ideja selektivnog rasta morat će zamijeniti ideju ne ograničenog rasta, a da se pri tom ne dovodimo u opasnost od rizika ekonomske propasti.

—   Stvaranje uvjeta rada i opće atmosfere u kojoj djelo tvorni motivi neće biti materijalni dobitak već psihičko za dovoljstvo.

—  Unapređivanje znanstvenog napretka i istovremeno sprečavanje da praktična primjena tog napretka postane opas nost ljudskom rodu.

—  Ostvarenje uvjeta u kojima će ljudi doživljavati bla ženstvo i radost, a ne zadovoljenje nagona za maksimumom užitka.

—  Pružiti osnovnu sigurnost pojedincima i ne dovoditi ih u zavisnost od birokracije.

—  Obnavljanje mogućnosti za »individualnu inicijativu« ali više u životu nego u biznisu (gdje još jedva da i postoji).

Kao što su u razvoju tehnike neki problemi izgledali nesa- vladivi, danas nesavladivim izgledaju gore navedene poteškoće. Ali poteškoće u tehnici nisu bile nesavladive, jer je osnovana nova znanost koja je uvela princip promatranja i spoznavanja prirode kao uvjeta da se njome ovlada (Francis Bacon, Novum Organum /Novi organonl, 1620). Ta nova znanost XVII. sto- ljeća privlačila je, sve do danas, najblistavije umove u indus- trijskim zemljama i vodila ih ispunjenju tehničkih Utopija o kojima je ljudski duh sanjao.

Ali danas nam je, samo tri i pol stoljeća kasnije, potrebna potpuno drugačija, nova znanost. Potrebna nam je humani- stička znanost o čovjeku kao osnova za primijenjenu znanost i umijeće društvene rekonstrukcije.

Tehničke utopije — na primjer letenje — ostvarene su novom znanošću o prirodi. Ljudska Utopija 'YL mesijanskih vremena

—ujedinjena nova ljudska vrsta koja živi u slozi i miru, slobo dna od ekonomskog determinizma te od rata i klasne borbe

—može biti dostignuta pod uvjetom da u njeno ostvarivanje uložimo jednaku energiju i entuzijazam kao i u ostvarivanje tehničkih Utopija. Nemoguće je graditi podmornice čitajući Julesa Vernea, nemoguće je uspostavljati humano društvo či tajući proroke.

Nitko nije u stanju reći da li će se zbiti promjena od pre- vlasti prirodnih znanosti do nove društvene znanosti. Ako se to dogodi imat ćemo prilike preživjeti, no hoće li se dogoditi ovisi o jednom faktoru: koliko će izvrsnih, učenih, disci- pliniranih i brižnih ljudi privući novi izazov ljudskom duhu kao i činjenici da u tom slučaju cilj nije vladanje prirodom, već tehnikom i iracionalnim snagama te institucijama koje ugroža- vaju opstanak zapadnog društva, ako ne i ljudskog roda.

Po mom uvjerenju, naša budućnost ovisi o tome da li će postojeća svijest o sadašnjoj krizi uspjeti pokrenuti najbolje umove da se posvete novoj humanističkoj znanosti o čovjeku. Jer nikakav zajednički napor kratkog daha neće moći pomoći u rješavanju već spominjanih problema i ostvarenju dalje na- vođenih ciljeva.

Planovi s takvim općenitim ciljevima kao »podruštvovlje- nje sredstava za proizvodnju« pretvorili su se u socijalističke i komunističke lozinke koje uglavnom prikrivaju nedostatak socijalizma. »Diktatura proletarijata« ili »intelektualne elite« nije manje nebulozna ni zbunjujuća od pojma »ekonomije slobodnog tržišta« ili »slobodnih« nacija. Najveća slabost so- cijalizma je u tome što raniji komunisti i socijalisti, od Marxa do Lenjina, nisu imali konkretnih planova za socijalističko ili komunističko društvo.

Novi oblici društva koji će predstavljati osnovu bivanja neće moći nastati bez mnogo planova, modela, studija i eks- perimenata koji trebaju početi premošćivati jaz između nužnog i mogućeg. To će konkretno dovesti do sveobuhvatnosti, du- goročnog planiranja i prijedloga za kratkoročne poteze, za prve korake. Problem predstavljaju volja i humanistički duh onih koji na tome rade. Uz to kada ljudi steknu predodžbu i istovremeno uvide što se, korak po korak, može konkretno učiniti za ostvarenje novog društva, počet će osjećati poticaj i oduševljenje umjesto straha.

Ako ekonomska i politička područja društva moraju biti

podređena ljudskom razvitku, model društva mora biti odre- đen zahtjevima neotuđenog, na bivanje usmjerenog pojedinca. To znači da ljudska bića neće živjeti u neljudskom siromaštvu (što je još uvijek glavni problem većine ljudi) niti će čovjek biti prisiljavan (što nameće obilje industrijskog svijeta) da bude homo consumens, prisiljavan zakonima inherentnim kapitali- stičkoj proizvodnji koja traži stalno povećanje proizvodnje pa zbog toga iznuđuje povećanje potrošnje. Ako ljudska bića trebaju ikada postati slobodna i prestati patološkom potroš- njom održavati industriju, neophodna je radikalna promjena ekonomskog sistema: moramo prekinuti sadašnju situaciju u kojoj je zdrava ekonomija moguća jedino po cijenu nezdravih ljudskih bića. Zadaća je izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude.

Prvi korak k tom cilju je usmjeravanje proizvodnje na pro- izvodnju za »zdravu potrošnju«.

Tradicionalna formula »proizvodnja za upotrebu umjesto za.profit« nedostatna je, jer ne određuje na koju se vrstu upo- trebe misli: da li na zdravu ili patološku. Ali ovdje se susreće- mo s najtežim praktičnim pitanjem: tko će odrediti koje su potrebe zdrave a koje patogene? U jedno možemo biti posve sigurni: upitno je da li je najbolje - čak i kad bi bilo najbolje

-   prisiljavali građane na potrošnju onoga što odredi država. Birokratska uprava koja bi prisilno ograničila potrošnju sa- mo bi uzrokovala sve veću glad za potrošnjom. Do zdrave potrošnje moguće je doći jedino ako stalno raste broj ljudi koji žele promijeniti oblike svoje potrošnje i svoj način živo- ta. A to je moguće samo ako se ljudima ponudi tip potrošnje koji će biti privlačniji od sadašnjeg. To se ne može dogoditi

preko noći ni uspostaviti dekretom već to zahtijeva polagani proces odgoja, u čemu vlada mora odigrati važnu ulogu.

Država treba ustanoviti norme za zdravu potrošnju kao i norme protiv patološke i ravnodušne potrošnje. Takve je norme u principu moguće ustanoviti. U.S. Food and Drug Administration (Uprava SAD-a za hranu i lijekove, u dalj- njem tekstu: FDA) pruža nam dobar primjer. Ta institucija određuje koja je hrana i koji su lijekovi štetni, zasnivajući svoju odluku na mišljenjima eksperata i znanstvenika različi- tih područja, često nakon dugotrajnih eksperimenata. Na sli- čan se način, porotom psihologa, antropologa, sociologa, filozofa, teologa i predstavnika raznih društvenih grupa i gru- pa potrošača može odrediti vrijednost roba i usluga.

Ali ispitivanje koje će pokazati što unapređuje život, a što mu šteti, zahtijeva dubinu istraživanja koja bi morala biti mnogo veća od one koja je nužna za rješavanje problema FDA-a. Osnovna istraživanja o prirodi potreba, koja jedva da su bila dotaknuta, morat će obaviti nova znanost o čovjeku. Bit će potrebno odrediti koje potrebe nastaju u našem orga- nizmu, koje su posljedica kulturnog napretka, koje su izrazi individualnog rasta, koje su sintetičke, pojedincu nametnute od strane industrije, koje »aktiviraju« a koje »pasiviziraju«, koje su ukorijenjene u patologiji a koje u psihičkom zdravlju.

Za razliku od postojeće FDA, odluke novog humanističkog tijela eksperata ne bi se provodile silom već bi služile samo kao putokazi i bile bi ponuđene građanima na raspravu. Već smo postali vrlo svjesni problema zdrave i nezdrave hrane, a rezul- tati istraživanja eksperata pomoći će da se brže društveno uvi- di zdravost i štetnost svih ostalih potreba. Ljudi bi uvidjeli da veći dio potrošnje rađa pasivnost; da potreba za brzinom i no- vošću, koju je moguće zadovoljiti samom potrošnjom, odraža- va nemir, unutrašnji bijeg od sebe; postali bi svjesni da je tra-

ganje za novim stvarima koje treba učiniti, i najnovijim uređa- jima kojima se treba koristiti, samo sredstvo zaštite od bliskosti prema samima sebi ili drugima.

Vlada bi mogla subvencioniranjem proizvodnje željenih

roba i usluga, sve dok je moguće rentabilno ih proizvoditi, uvelike olakšati taj odgojni proces. Te bi napore morala pra- titi opsežna odgojna kampanja o zdravoj potrošnji. Može se očekivati da zajednički napor na pobuđivanju potrebe za zdra- vom potrošnjom ima izgleda da promijeni oblik potrošnje. Čak uz izbjegavanje propagandnih metoda ispiranja mozga, koji- ma se sada koristi industrija, a to je bitan uvjet, ne čini se nerazumnim očekivati da taj napor urodi plodom i da neće previše zaostajati za rezultatima industrijske propagande.

Standardni prigovor cijelom programu selektivne potro- šnje (i proizvodnje), prema principu »što unapređuje dobro- bit?«, jest taj da u ekonomiji slobodnog tržišta potrošači dobivaju upravo ono što žele te da, zbog toga, ne postoji po- treba za »selektivnom« proizvodnjom. Taj je argument zasno- van na pretpostavci da potrošači žele ono što je za njih do- bro, što je, naravno, posve neistinito (u slučaju lijekova, pa čak ni cigareta, nitko se ne bi služio takvim argumentom). Važna činjenica koju taj argument potpuno ignorira je da su želje potrošača proizvod proizvođača. Usprkos takmičenju raznih proizvođača, cjelokupni učinak reklamiranja je pobu- đivanje žudnje za potrošnjom. U tom osnovnom djelovanju putem reklamiranja svi proizvođači se uzajamno pomažu: kupac ima tek sekundarnu i problematičnu privilegiju da bira između nekoliko konkurentskih marki. Jedan od stan- dardnih primjera što ga iznose oni koji tvrde da su želje ku- paca svemoćne je neuspjeh Fordovog modela »Edsel«. Ali taj neuspjeh neće promijeniti činjenicu da je reklamna propa- ganda propagiranje kupovanja automobila, od koje su koristi

imali svi modeli osim nesretnog Edsela. Nadalje, industrija djeluje na ukus ne-proizvodnjom roba koje bi za ljudska bića bile zdravije, a za industriju manje rentabilne.

Zdrava potrošnja je moguća samo ako možemo drastično

obuzdati pravo akcionara i uprava velikih poduzeća da određuju proizvodnju samo temeljem profita i ekspanzije.

Takve bi promjene bile postignute zakonom i one ne bi mijenjale ustave zapadnih demokracija (već postoje brojni zakoni koji sužavaju prava vlasništva, u interesu javnog bla- gostanja). Važna je moć upravljanja proizvodnjom, a ne vla- sništvo kapitala. Dugoročno o proizvodnji će odlučivati ukus potrošača jednom kada dođe kraj sugestivnoj moći reklami- ranja. Postojeća poduzeća će morati preurediti svoje proizvo- dne mogućnosti da bi mogle zadovoljiti nove zahtjeve, a tamo gdje to ne bude moguće vlada će morati potrošiti sredstva nužna za proizvodnju novih traženih proizvoda i usluga.

Do svih tih promjena može doći samo postupno i uz su- glasnost većine stanovništva. To će biti nov oblik ekonomskog sistema koji je potpuno različit od današnjeg kapitalizma, ka- ko od sovjetskog državnog kapitalizma tako i od švedske to- talne birokracije blagostanja.

Posve je jasno da će od samog početka velike korporacije upotrijebiti svoju ogromnu snagu da pokušaju onemogućiti takve promjene. Samo će neodoljiva želja građana za zdravom potrošnjom biti u stanju slomiti otpor korporacija.

Jedan od djelotvornih načina na koji građani mogu de- monstrirati snagu potrošača je stvaranje borbenog pokreta po- trošača koji će kao oružje koristiti prijetnju »štrajkovima potrošača«. Pretpostavimo, na primjer, da 20% američkih kupaca automobila odluči da više ne kupuju privatne auto- mobile, jer vjeruju da su, u usporedbi s odličnim javnim tran- sportom, privatni automobili ekonomski rasipni, ekološki

otrovni i psihički štetni - da su droga koja stvara umjetni osjećaj moći, povećava zavist i pomaže odvraćanje od sebe. Budući da samo ekonomist može utvrditi koliko bi to bila velika ekonomska prijetnja automobilskoj industriji - i, na- ravno, naftnim kompanijama - ako bi do takvog štrajka došlo, nacionalna ekonomija, usredotočena na automobilsku industriju, našla bi se u ozbiljnoj neprilici. Jasno je da nitko ne želi da američka ekonomija zapadne u ozbiljne poteškoće, ali takva bi prijetnja, ako bi se mogla predstaviti kao vjeroja- tna (na primjer: neupotrebljavanje automobila mjesec dana) potrošačima pružila potrebnu moć za uvođenje promjena u cjelokupni sistem proizvodnje.

Velike prednosti štrajkova potrošača su u tome što oni ne trebaju akciju vlade, što ih je teško suzbiti (osim ako vlada ne bi poduzela korake kojima bi prisilila potrošače da kupuju ono što ne žele kupovati) i u tome što ne bi bilo potrebe za suglasnošću 51% građana kao za mjere koje poduzima vlada. I tako bi 20% stanovništva bilo krajnje djelotvorno u uvođe- nju promjena. Štrajkovi potrošača mogu djelovati mimo političkih linija i parola. U njima bi mogli sudjelovati i kon- zervativci i liberali i »lijevi« humanisti, jer bi postojao motiv koji bi ih sve ujedinjavao: želja za zdravom i ljudskom potroš- njom. Prvi korak u prekidanju štrajka predstavljali bi prego- vori što bi ih predstavnici pokreta za radikalno ljudsku po- trošnju vodili s predstavnicima krupne industrije (i vlade) o uvođenju traženih promjena. Njihove bi metode, u osnovi, bile iste kao one koje se koriste u pregovorima za okončanje radničkih štrajkova.

Problem svega toga leži u osvještavanju potrošača: (1) o njihovom djelomičnom nesvjesnom protestu protiv potro- šačkog mentaliteta i (2) o njihovoj potencijalnoj snazi kada se jednom humanistički orijentirani potrošači organiziraju.

Takvi bi pokreti manifestirali istinsku demokraciju: pojedin- ci bi se neposredno izražavali i pokušavali bi - aktivno i neo- tuđeno - promijeniti pravac društvenog razvitka. A sve bi bilo zasnovano na osobnom iskustvu, ne na političkim paro- lama.

Ali ni djelotvoran potrošački pokret neće biti dovoljan sve

dok moć velikih korporacija ostane velika kao što je danas. Jer i sam ostatak demokracije koji još postoji osuđen je na predaju tehnološkom fašizmu, društvu dobro uhranjenih, nemisaonih robota - što je upravo onaj tip društva kojeg se toliko plašimo pod imenom »komunizma« — sve dok ne pre- stane velik utjecaj što ga velike korporacije imaju na vladu (a koji je svakim danom sve veći) i na ljude (upravljanjem nji- hovim mislima putem ispiranja mozga). Sjedinjene Ameri- čke Države imaju tradiciju u obuzdavanju moćnih gigant- skih poduzeća, izraženu u antitrustovskom zakonu. Moćno javno mnijenje moglo bi djelovati tako da se duh tih zakona primijeni na postojeće korporacijske super-sile na taj način da se korporacije razdijele u manje proizvodne jedinice.

Da bi se ostvarilo društvo zasnovano na bivanju, svi ljudi moraju aktivno ispunjavati svoje ekonomske i građanske dužno- sti. Zbog toga je oslobođenje od modusa imanja moguće jedino potpunim ostvarenjem industrijske i političke participacijske de- mokracije.

S tim se zahtjevom slaže većina radikalnih humanista.

Industrijska demokracija implicira da svaki član velike in- dustrijske ili neke druge organizacije igra aktivnu ulogu u životu te organizacije, da svatko bude obavještavan i da su- djeluje u donošenju odluka (čime treba otpočeti na razini individualnog radnog procesa), u poduzimanju zdravstvenih i sigurnosnih mjera (što je već uspješno provedeno u nekim švedskim i američkim poduzećima) te u sve većem učešću pri

donošenju odluka na višoj razini, razini opće politike podu- zeća. Bitno je da radnici i namještenici zastupaju sami sebe, a ne da ih zastupaju sindikalni rukovodioci izvan poduzeća. Industrijska demokracija znači i to da poduzeće nije samo ekonomska i tehnička već i društvena institucija u čijem životu i načinu funkcioniranja svaki član postaje aktivan i, zbog toga, zainteresiran.

Isti se principi primjenjuju u ostvarivanju političke demo- kracije. Demokracija se može othrvati autoritarnoj opasnosti ako se iz pasivne »promatračke demokracije« preobrati u aktivnu »partipacijsku demokraciju« - u kojoj su stvari zaje- dnice jednako bliske i važne individualnim građanima kao i privatni poslovi ili, bolje, u kojoj dobrobit zajednice postaje osobna briga svakog pojedinca. Ljudi nalaze da život postaje zanimljiviji i poticajniji kada se sudjeluje u životu zajednice. I zapravo, istinsku političku demokraciju moguće je defini- rati kao demokraciju u kojoj je život upravo to, zanimljiv. Participacijska demokracija je - za razliku od »narodnih« i

»centralističkih« - samom svojom prirodom ne-birokratska i stvara klimu koja virtualno isključuje pojavu demagoga.

Razraditi metode participacijske demokracije vjerojatno je daleko teže no što je u XVIII. stoljeću bilo razraditi demo- kratski ustav. Od mnogih pogodnih ljudi bit će zatraženo da učine divovski napor u razradi novih principa i promjenljivih metoda za izgradnju participacijske demokracije. Tek kao je- dnu od mnogih mogućih sugestija za način ostvarenja tog cilja htio bih ponoviti onu koju sam u Zdravom društvu iznio prije više od dvadeset godina: osnivanje stotine tisuća grupa od otprilike petstotinjak članova, grupa koje bi se konstitui- rale kao savjetodavna tijela koja bi i donosila odluke o osnov- nim pitanjima ekonomije, vanjske politike, zdravstva, obrazovanja i načina ostvarenja dobrobiti. Te bi grupe trebale

dobivati sve potrebne informacije (prirodu tih informacija opisujem kasnije), zatim bi raspravljale o tim informacijama (bez vanjskih utjecaja), glasale o njima (i, shodno našim su- vremenim tehnološkim metodama, svi bi se glasovi mogli sabrati u jednom danu). Sve te grupe bi tvorile »donji dom« čije bi odluke, zajedno s onima ostalih političkih organa, imale odlučujući utjecaj na zakonodavstvo.

Moguće je postaviti pitanje: »Čemu svi ti planovi kad je anketama javnog mnijenja moguće obaviti zadatak utvrđi- vanja stava stanovništva u jednakom vremenskom roku?« Ova primjedba dotiče jedan od najproblematičnijih vidova istraživanja mišljenja. Kakvo je to »mišljenje« na kojem se te- melji anketa kad je stav što ga osoba zastupa donesen bez odgovarajuće informacije, kritičke refleksije i rasprave? Na- dalje, anketirani znaju da se njihova »mišljenja« ne uzimaju u obzir i da, na taj način uopće nisu djelotvorna. Takva miš- ljenja samo predstavljaju svjesne ideje ljudi u danom času, ona nam ništa ne govore o osnovnim kretanjima koja bi mogla dovesti do suprotnih stavova kad bi se okolnosti promijenile. Slično tome, glasači na političkim izborima znaju da nakon glasanja za nekog kandidata nemaju daljnjeg stvarnog utjecaja na tok događanja. U nekim vidovima je glasanje na političkim izborima gore od anketa o javnom mnijenju, zbog otu- pljivanja mišljenja poluhipnotičkim metodama. Izbori postaju uzbudljiva melodrama u kojoj sadržaj predstavljaju nade i aspiracije kandidata, a ne politička pitanja. Glasači mogu čak sudjelovati u drami, dajući svoje glasove kandidatu s kojim se slažu. Premda veliki dio stanovništva odbija to učiniti, naj- veći broj ljudi opčinjavaju ti moderni rimski spektakli u koji- ma se u arenama - umjesto gladijatora - bore političari.

Da bi se stvorila istinska uvjerenja, treba ispuniti najma- nje dva zahtjeva. To su: adekvatna informacija i znanje da je

donesena odluka djelotvorna. Mišljenja bespomoćnih pro- matrača ne izražavaju njihova uvjerenja već predstavljaju igru analognu onoj izražavanja veće sklonosti jednoj vrsti cigareta no drugoj. Zbog svega toga mišljenja izražena u anketama i na izborima umjesto najbolju predstavljaju najlošiju razinu ljudskog prosuđivanja. To potvrđuju upravo  dva primjera najboljih vrsta prosuđivanja, tj. odluke pojedinaca daleko su iznad razine njihovih političkih odluka: (a) u njihovim privat- nim stvarima (naročito u biznisu, kao što je pokazao Joseph Schumpeter) i (b) pri sudjelovanju u radu porota. Porote su sastavljene od prosječnih građana koji trebaju donositi odlu- ke u vrlo složenim i teško shvatljivim slučajevima. Članovi porote dobivaju sve potrebne informacije, imaju priliku pro- blem temeljito prodiskutirati i znaju da njihov sud odlučuje o životu i sreći ljudi kojima se sudi. Posljedica je, općenito, da njihove odluke pokazuju visoki stupanj razumijevanja i objektivnosti. Nasuprot tome, neobaviješteni, poluhipnotizi- rani i bespomoćni ljudi ne mogu izraziti ozbiljna uvjerenja. Bez informacija, savjetovanja i mogućnosti da tako donesene odluke postanu djelotvorne, demokratski izraženo mišljenje jedva da je nešto više od pljeska na sportskoj priredbi.

Aktivno sudjelovanje u političkom životu zahtijeva maksi- malnu decentralizaciju industrije i politike.

Zbog imanentne logike postojećeg kapitalizma, poduzeća i vlada postaju sve ogromniji i na kraju postaju giganti koji ma birokratski aparat upravlja iz centra, s vrha. Jedna od pret postavki humanističkog društva je zaustavljanje tog procesa centralizacije i uvođenje opće decentralizacije. Za to postoji više razloga. Ako se društvo transformiralo u ono što je Mum- ford nazvao »megamašinom« (tj. cijelo društvo, uključujući sve ljude, ponaša se kao ogroman, iz središta upravljani stroj), fašizam je, dugoročno gledano, gotovo neizbježan, jer (a) lju-

di postaju ovce, gube sposobnost kritičkog mišljenja, osjećaju se  bespomoćnima,  pasivni  su  i  nužno  slijede  vodu  koji

»zna« što da se radi - kao i sve drugo što oni ne znaju - i (b)

»megamašinu« može pokrenuti svatko tko ima pristup do nje, jednostavnim pritiskom na tipku. Megamašina se, kao i automobil, kreće sama, tj. osoba za upravljačem automobila mora samo pomicati prave poluge, upravljati volanom i ko- čnicama i posvetiti nešto pažnje nekim sličnim detaljima. Ono što su u autu i drugim strojevima brojni kotači, u mega- mašini su to mnoge razine birokratske administracije. Čak i osoba osrednje inteligencije i sposobnosti može lako uprav- ljati državom, kad se jednom nade u centru moći.

Funkcije vlasti ne smiju biti povjerene državi koja sama predstavlja ogromni konglomerat, već relativno malim podru- čjima gdje se ljudi još mogu međusobno poznavati i ocjenji- vati pa, stoga, aktivno sudjelovati u upravljanju svojom ko- munom. Decentralizacija u industriji mora dati više vlasti malim sektorima u velikom poduzeću i gigantske korporacije podijeliti u manje ćelije.

Aktivna i odgovorna participacija dalje zahtijeva da biro- kratsku upravu zamijeni humanistička.

Većina ljudi još misli da velika administracija nužno mora biti »birokratska« tj. otuđeni oblik administracije. A većina ljudi nije svjesna kako je umrtvljujući duh birokracije i kako prodire u sva područja života, čak i tamo gdje to ne izgleda vjerojatnim, kao u odnosima između liječnika i bolesnika, muža i žene. Birokratsku metodu možemo definirati kao metodu koja (a) upravlja ljudskim bićima kao da su ljudi stvari i (b) upravlja stvarima više u kvantitativnom no kvali- tativnom smislu, da kvantifikacija i vladanje postanu lakši i jeftiniji. Birokratskom metodom vladaju statistički podaci: birokrati svoje odluke zasnivaju na čvrstim pravilima koja

dobivaju iz statističkih podataka više no od reakcije na živa bića koja stoje pred njima. Oni odlučuju prema onome što je statistički najvjerojatnije, riskirajući da oštete 5 ili 10% onih ljudi koji se ne uklapaju u model. Birokrati se boje osobne odgovornosti i traže zaklon iza svojih pravila. Birokratska sig- urnost i ponos leže u njihovoj odanosti pravilima, a ne oda- nosti zakonima ljudskog srca.

Eichmann je bio ekstremni slučaj birokrata. On nije po-

slao u smrt stotine tisuća Židova jer ih je mrzio, jer on niko- ga nije ni mrzio ni volio. Eichmann je »obavljao svoju duž- nost«: kada je Zidove slao u smrt bio je jednako revan kao i kada je bio zadužen za organizaciju iseljavanja iz Njemačke. Jedino što mu je bilo važno bilo je da slijedi pravila. Nano- seći sam sebi štetu, izjavio je da je osjećao krivnju samo zbog dvije stvari: kad je kao dijete bježao s nastave i kad je, za vri- jeme jednog zračnog napada, prekršio pravila, sklonivši se u zaklon. To ne znači da kod Eichmanna nije bilo elemenata sadizma kao kod mnogih drugih birokrata, tj. zadovoljstva zbog vladanja nad drugim živim bićima. Ali ta sadistička crta samo je sekundarna prema primarnim elementima birokrata: nepostojanje ljudskih reakcija i obožavanje pravila.

Ne tvrdim da su svi birokrati Eichmanni. Kao prvo, mno- ga ljudska bića zaposlena u administraciji nisu postala biro- krati u karakternom smislu. Drugo, u mnogim slučajevima birokratsko ponašanje nije zahvatilo cijelu osobu i ubilo njena ljudska nagnuća. Pa ipak postoje mnogi Eichmanni medu birokratima, a jedina je razlika u tome što ovi ne mo- raju uništavati tisuće ljudi. Ali kad birokrat u bolnici odbije primiti kritično bolesnu osobu zato što pravila zahtijevaju liječničku uputnicu, tada birokrat ne postupa drugačije od Eichmanna. Jednako postupaju i socijalni radnici koji ostav- ljaju ljude da umru od gladi radije no da prekrše neko pravi-

lo svog birokratskog koda. Taj birokratski stav ne vlada samo u administraciji već i medu liječnicima, bolničarima, učitelji- ma, profesorima — kao i u brojnim odnosima između muža i žene, roditelja i djece.

Kad se jednom ljudsko biće svede na broj, pravi birokrat može počiniti krajnje okrutnosti, ali ne zbog nagona okrut- nosti čija bi veličina bila razmjerna njegovim djelima već zbog nepostojanja ljudske veze s njegovim podanicima. Iako manje opaki od pravih sadista, birokrati su opasniji, jer u nji- ma ne postoji čak ni sukob između savjesti i dužnosti: njiho- va savjest im nalaže da obavljaju svoju dužnost. Za njih ne postoje ljudska bića kao predmeti empatije i suosjećanja.

Staromodni birokrat, koji je bio sklon neljubaznosti, još postoji u nekim davno osnovanim poduzećima ili u tako veli- kim organizacijama kao što su ustanove za socijalnu pomoć, bolnice i zatvori, gdje pojedini birokrat ima značajnu moć nad siromašnim ili drukčije bespomoćnim ljudima. Birokrati u modernoj industriji nisu neprijateljski raspoloženi i vjerojatno imaju tek nešto malo sadizma, pa čak i ako im moć nad drugi- ma ljudima može pružiti neko zadovoljstvo. Ali ponovno, u njima nalazimo birokratsko prianjanje uz stvari — u njihovom slučaju uz sistem. Oni vjeruju u sistem. Korporacija je njihov dom, a njena pravila su sveta, jer su »racionalna«.

Ni stari ni novi birokrati ne mogu opstati u sistemu par- ticipacijske demokracije, jer je birokratski duh nespojiv s du- hom aktivne participacije pojedinaca. Novi znanstvenici koji proučavaju društvo trebali bi razraditi planove za nove oblike nebirokratske opće administracije kojom bi upravljao osjećaj za ljude i situaciju više no puka primjena pravila. Nebiro- kratska administracija je moguća samo ako računamo na po- tencijalnu spontanost reagiranja administratora i ako ne feti- šiziramo škrtost.

Uspjeh u uspostavljanju društva bivanja ovisi o mnogim drugim faktorima. Nemam nikakvih pretenzija da, iznoseći ove sugestije, budem originalan. Upravo suprotno, ohrabren sam činjenicom da su gotovo sve te sugestije u nekom od ob- lika iznosili humanistički pisci.1

—  Nužno je zabraniti sve metode »ispiranja mozga« u in- dustrijskoj i političkoj propagandi.

Te metode »ispiranja mozga« su opasne ne samo zato što nas nagone da kupujemo stvari koje ni ne trebamo ni ne že- limo, već zato što nas dovode do toga da izabiremo političke predstavnike koje ne bismo ni trebali ni željeli kad bismo po- tpuno vladali svojim umom. Ali zbog hipnotičkih metoda koje se koriste u propagandne svrhe, mi ne vladamo u potpu- nosti svojim umom. Da bismo suzbili ovu sve veću opasnost, moramo zabraniti upotrebu svih hipnotičkih oblika propagande

-  kako roba, tako i političara.

Hipnotičke metode upotrebljavane u oglašavanju i politič- koj propagandi predstavljaju ozbiljnu opasnost mentalnom zdravlju, naročito jasnom i kritičkom mišljenju i emotivnoj neovisnosti. Uopće ne sumnjam da bi studije pokazale kako je oštećenje mozga od ovisnosti o lijekovima samo djelić oš- tećenja što ga uzrokuju metode »ispiranja mozga«, od sub- limiranih sugestija do takvih poluhipnotičkih izuma kao što je stalno ponavljanje ili skretanje racionalne misli apelom na spolnu požudu (»I'm Linda, fly me!«). Zaludujuće je bom- bardiranje sasvim sugestivnim metodama u oglašavanju, a iznad svega u televizijskoj reklami. Taj nasrtaj na um i osjećaj za stvarnost prati pojedinca posvuda i stalno: tijekom višesat- nog gledanja televizijskog programa, tijekom vožnje auto- mobilom, u političkoj propagandi kandidata itd. Poseban učinak tih sugestivnih metoda je stvaranje ugođaja polubud-

nosti, vjerovanja i nevjerovanja, gubitka vlastitog osjećaja za stvarnost.

Ukidanje otrova masovne sugestije djelovat će na potro- šače kao šok povlačenja/ukidanja koji će se malo razlikovati od simptoma povlačenja narkomana koji prestaje uzimati drogu.

— Mora se premostiti jaz između bogatih i siromašnih nacija.

Gotovo da nema sumnje da će nastavak i daljnje produ- bljivanje tog jaza dovesti do katastrofe. Siromašne nacije više ne prihvaćaju ekonomsko izrabljivanje od strane industrij- skog svijeta kao bogodanu činjenicu. Premda Sovjetski Savez još uvijek iskorištava svoje satelitske države na jednako kolo- nijalistički način, on koristi i pojačava protest kolonijalnih naroda kao političko oružje protiv Zapada. Povećanje cijena nafti bio je početak — i simbol — zahtjeva kolonijalnih naro- da da se okonča sistem koji od njih traži da prodaju jeftine sirovine, a kupuju skupe industrijske proizvode. Na isti način je vijetnamski rat bio simbol početka kraja političke i vojne dominacije Zapada nad kolonijalnim narodima.

Što će se dogoditi ako se ništa bitno ne učini na premoš- ćivanju tog jaza? Ili će epidemija zavladati u tvrđavi bijelog društva ili će glad nagnati stanovništvo siromašnih nacija u očaj pa će, možda uz pomoć simpatizera iz industrijskog svi- jeta, počiniti čin destrukcije, možda upotrebljavajući mala nuklearna ili biološka oružja, što će unijeti pomutnju u tvr- đavu bijelih. Tu mogućnost katastrofe moguće je izbjeći sa- mo ako se glad, umiranje od gladi i bolest stave pod nadzor

—  a za to je vitalno nužna pomoć industrijskih naroda. Metode takvog pomaganja moraju biti oslobođene svih interesa za profit i političke prednosti što bi ih uživale bogate zemlje; to znači da se bogate zemlje moraju osloboditi ideje da će se ekonomski i politički principi kapitalizma prenijeti u Afriku i Aziju. Očito je da će o najdjelotvornijem načinu ekonom- skog pomaganja morati odlučiti ekonomski stručnjaci.

Toj svrsi mogu služiti samo oni koji su okvalificirani kao istinski stručnjaci, pojedinci koji nemaju samo blistave moz- gove već i ljudska srca koja im nalažu da traže optimalno rje- šenje. Da bi takvi stručnjaci bili pozvani u pomoć i da bi se njihove preporuke uozbiljile, mora znatno oslabiti orijenta- cija na imanje i potrebno je razvijati osjećaj solidarnosti, brige (ne milosti). Briga ne znači samo brigu za naše bližnje već i brigu za naše potomke. I zaista, nema rječitijeg dokaza naše sebičnosti no što je pljačkanje sirovina, zagađivanje Zemlje i pripreme za nuklearni rat. Uopće se ne sustežemo da vlastitim potomcima u nasljeđe ostavimo tu opustošenu Zemlju.

Hoće li doći do unutrašnje transformacije? To nitko ne zna. Ali svijet bi trebao znati da će bez nje jaz između bogatih i siromašnih nacija poprimiti nezamislive razmjere.

— Mnoga bi zla današnjih kapitalističkih i komunističkih društava nestala uvođenjem garantiranog godišnjeg prihoda.2

Srž te ideje je da sve osobe, bez obzira na to da li rade ili ne, dobiju bezuvjetno pravo da ne skapaju od gladi i da imaju krov nad glavom. Primali bi ne više no što je potrebno za uzdržavanje — ali ne bi primali ni manje. To pravo danas iz- ražava novo shvaćanje, iako i vrlo staru normu koju je posta- vilo kršćanstvo, a provodila mnoga primitivna plemena, da ljudska bića imaju bezuvjetno pravo na život, bez obzira na to da li obavljaju svoju »dužnost prema društvu«. To je pravo za- jamčeno našim životinjskim mezimcima, ali ne i našim bližnji- ma.

Područje lične slobode takvim bi zakonom bilo znatno prošireno. Nitko tko je ekonomski zavisan od nekog drugog (npr. roditelja, supruga, šefa) ne bi mogao biti prisiljavan da

se pokorava ucjeni skapavanja od gladi. Nadarene osobe koje se žele pripremiti za drugačiji život imale bi za to priliku, uz uvjet da se žrtvuju, živeći jedno vrijeme u svojevrsnom siro- maštvu. Moderne države obilja taj su princip — zamalo — pri- hvatile... što zapravo znači »stvarno nisu«. Birokracija još uvi- jek »upravlja« ljudima, kontrolira i ponižava ih. Ali zajamče- ni prihod ne bi zahtijevao nikakvih »dokaza« o potrebi da svaka osoba dobije sobu i minimum hrane. Tako ne bi bila potrebna nikakva birokracija da upravlja programom blago- stanja, birokracija sa svojim troškovima i kršenjima ljudskog dostojanstva.