Osjećanje je osnovno pravilo života. Kada su nečiji prirodni impulsi inhibirani, potisnuti, dolazi do pojave neuroze. Sve životinje imaju potrebu za čulnim nadražajima. Ne postoji neurotična životinja. U laboratoriji, kada se nekoj životinji uskrati svaki čulni nadražaj (dodir, ukus, miris, itd.), ona postaje depresivna ili hiperaktivna.

Oko 85% religioznih ljudi pate od depresije, jer su opterećeni mnogobrojnim dužnostima, idealima i nedovoljnim čulnim nadražajima. I oni postaju depresivni ili hiperaktivni. Održavanje aktivnosti svakako je forma stimulacije, ali ljudi pre svega imaju potrebu za emotivnom stimulacijom.

Kako se dobija emotivni podstrek? Tako što izražavamo sopstvene emocije. Kada ste tjelesno neaktivni, dajete sebi malo stimulansa tako što šetate, radite gimnastiku, itd. Ako se nalazite u stanju depresije, možete sebi dozvoliti da zađete u sferu emotivnog rizika. Tako će emocije ponovo početi normalno da teku. Kada su emotivni i čulni podsticaji blokirani u nama, tada postajemo depresivni. Pokažite svoja osećanja. Pogledajte s kakvom lakoćom to rade djeca, jer nisu podložna strahovima i inhibicijama. Neće vam više biti potrebno da vas drugi emotivno stimuliraju. Ostat ćete na sredini scene, nećete se kriti iza nekog drveta. Izrazite svoja osećanja, bez pridavanja velikog značaja činjenici da li će te emocije biti pozitivno prihvaćene ili neće.

Zašto bismo bili toliko zavisni od onoga što drugi misle? Zašto da dozvolimo da nas to inhibira? U onoj meri u kojoj se naše emocije ispolje, utoliko ćemo manje imati potrebu za drugima, manje ćemo voditi računa o njihovim stavovima, izraženim ili prećutnim. Imaćete toliko ljepote i bogatstva u sebi, u svakom trenutku imaćete toliko života i emocija na raspolaganju, da ćete se upitati da li su vam stvarno potrebni drugi ljudi.

Kada vaša strepnja u odnosu na određenu osobu popusti, vi ste tada slobodni. Možete ispitati da li se ta strepnja preselila u odnos sa nekom drugom osobom. Ljudi s najvećom lakoćom zamjenjuju želje, zavisnosti, strepnje. Ako je tako, potrebno je da se ponovo oslobodite. Porok težnje da budemo prihvaćeni je dubok i brzo širi korenje. Vaše inhibicije samo su strahovi. Kako ste mogli da budete toliko bijesni, prepuni mržnje, zazirući čak i od osoba koje su vam izjavljivale svoju ljubav? Jer ste htjeli nešto što ste smatrali neophodnim da biste emocionalno preživjeli, i to ste zahtijevali od tih osoba.

Nemoguće je voljeti kad ste obuzeti strepnjom ili očajanjem. Želite li još nešto od njih? Alternativa je: voljeti ili željeti nešto; biti slobodni ili želeti da se drugi promijene.

Kada se djeca ne bi plašila, bilo bi im uvijek dobro. Ona su sposobna da slušaju, uče, opažaju. Zašto se onda njihovim iskustvima i greškama koje čine dodaju strepnje, strahovi, osjećanje sramote, nevaljalstva i grijeha?

Gdje smo to naučili? Sjećate li se ko vam je nametnuo stid i strah kao vrijednosti?

„Ne ponaša se tako prema gostima!" „Oprosti, mama." „Zamoli izvinjenje!" „Molim vas, izvinite." „Stidim se tebe; nadam se da i ti osjećaš stid zbog onog što si učinio, itd. itd."

Iskustva i greške su normalni i zdravi; kad ne bi bilo toga, ne bi bilo ni rizika. Postojao bi samo proračunati konformizam. To nije život, tu nema nikakve kreativnosti, nema iskustva ljubavi, niti poruke evanđelja.

Kako formulirate razlog zašto neko živi konformističkim životom? Otjelotvoreni strah? Emotivna osakaćenost obično je maskirana zvučnim terminima kao što su obrazovanje, porodične veze, autoritet i poslušnost. Šta onda uče djeca? Brinete se da ne napravite neku grešku, da ne razočarate druge; ili možda strepite da ne budete ukoreni ili kažnjeni? Posebni ste i u mučnini koju izaziva, u vama vaša uslovljenost. Da li ste uopće svjesni kada činite napore da biste ispunili ono što drugi očekuju od vas?

Ko vas je naučio da se izražavate, da živite slobodno i srećno? S druge strane, ko vas je naučio da se sreća postiže kada smo prihvaćeni i dokažemo se u društvu?

Prisetite se najsretnijih trenutaka u svom životu: šta ste činili? Možda ćete se sjetiti da ste se smijali širom otvorenih usta, ne brinući šta drugi misle o tome; da ste se ponašali s osećanjem potpune slobode i povjerenja.

Obrazovani smo da budemo nesretni. „Misli prije nego što nešto kažeš", govorili su nam. Postali smo stručnjaci u dokazivanju sebe, samo da bismo bili prihvaćeni, naučili smo da cenzuriramo sve: „Promisli dvaput pre nego što nešto kažeš"; „Ne pokazuj svoja osećanja"; „Govori ono što drugi očekuju od tebe"; „Misli o onome o čemu i drugi misle". I svi počinju da govore ono što bi drugi trebalo da misle. Proizilazi da nitko više ne uspijeva da izrazi sebe i sopstveni život.