2.      OSNIVAČ

Osnivač Univerzalne Religije

Swami Narayanananda, osnivač Univerzalne Religije, rođen je u Coorgu (Južna Indija) u cijenjenoj obitelji. Već kao mladić običavao je svakodnevno meditirati ujutro i navečer iako tada nije imao Gurua (Učitelja) niti bilo koga tko bi ga vodio. Kao rezultat tih meditacija, doživljavao je duboke koncentracije uma, dok je još bio student. Godine 1929. napustio je rodbinu i  rodni dom  sa svojih  27 godina  te otišao na Himalaje da postigne realizaciju (spoznaju) Boga. Nakon vrlo naporne Tapasye (Pokore), postiže Nirvikalpa Samadhi (Transcendentalno stanje) 1933. godine. Čak i nakon postignuća te najviše vrste Samadhija, Swami Narayanananda je ostao u svom vlastitom raspoloženju u osami sve do 1947. godine.

Godine 1947. Indija, koja je bila pod upravom Britanije, stekla je svoju nezavisnost. Traženje nezavisnosti Indijci su započeli još 1880. godine. Snaga tog pokreta sve se više povećavala. Tada je nastupio Prvi svjetski rat. Britanci su obećali nezavisnost nakon završetka rata, te uključili u rat čitavu naciju sa svim njezinim bogatstvom. Indijski vojnici prolijevali su svoju krv i davali živote u europskim ratovima. Rat je bio dobiven, i nakon Versajskog ugovora za Indiju je donesena Rowlattska odluka prema kojoj osumnjičeni čovjek može biti pritvoren u zatvoru i tamo biti zadržan bez mučenja na neodređeno vrijeme, ali slobodu Indija nije dobila. Narod je to uvidio, pa su vođe i ostali ljudi održali, kao znak protesta, javni sastanak. Usred sastanka, vojnicima je bilo naređeno da masakriraju nevine ljude (muškarce, žene i djecu). Rezultat tog masakra bilo je osnivanje pokreta koji je s još većom usrdnošću zahtijevao slobodu i tada su snage udružili i Hindusi i Muslimani. To je Britancima bilo previše. Bili su na kraju svojih snaga. Generalni guverner Indije (u Indiji zvan potkraljem) nije spavao tri dana. Nije znao što da čini i kako da postupi u ovoj situaciji. Konačno, došao je do zaključka da podijeli zemlju i uvede politiku čvrste ruke, što je bilo vrlo uspješno. Do tada su Hindusi, Muslimani i Sikhi živjeli u miru kao djeca istih roditelja, ali sada su počeli žestoko mrziti jedni druge. Otmice nevinih mladih žena, ubojstva i masakri, događali su se sve slobodnije. Pored toga, Muslimani su tražili posebnu državu. Indija je, kao rezultat toga, bila podijeljena na dvije države: Hindustan i Pakistan. Prije podjele Indije na dva dijela i davanja slobode, bilo je potrebno učiniti određene mjere kako bi se osigurala emigracija. No to nije bilo učinjeno te su Hindusi, koji su bili zatočeni u Pakistanu, preživjeli paklene muke. Muslimani su im zagorčali život neljudskim postupcima. Kada su Hindusi u Indiji saznali kako postupaju s njihovom braćom i sestrama u Pakistanu, nastupilo je užasno stanje. Posljedice su bile strašne

- obje strane igrale su se ljudskom krvlju. Sve moguće besramne stvari koje su činili nevinim djevojkama, ženama i drugim poštenim ljudima na obje strane, teško se mogu i opisati. Opis svih tih besramnih i vulgarnih djela počinjenih od obje strane zahtijevao bi posebnu knjigu. Ukratko, ti su se ljudi ponašali gore od zvijeri. Sve te stvari činile su se u ime Boga, religije, rase i boje kože, u nedostatku jasnog razumijevanja Boga i religije. Vidjevši svu tu užasnu ljudsku bijedu i neznanje, Swami Narayananandino srce se sažalilo nad tim te ga potaklo da

izađe iz svoje osame i počne pisati knjige. Taj je događaj zapravo bio uzrokom postavljanja temelja Univerzalnoj Religiji.