OSMIJEH BOGA ŠIVE

I dalje, i više, i još više — stenje stari lendrover i uzdiše dok mu motor klopoče boreći se za razrijeđeni zrak. Vozimo u pravcu zapada često praveći lukove u cik—cak linijama, vozeći čas sjeverno čas južno, u potrazi za mostom ili plitkim prijelazom preko rijeke.

Indirektno  slijedimo  tok  rijeke  Ind  napredujući  polako  prema  Lehu.  Tamnosmeđe

planine, brojni klanci i crnogorica. Tu i tamo nailazimo na sela, na drvene brvnare od borovine s uskim prozorima — krajolik što kadšto podsjeća na Sloveniju i Alpe, i samo na trenutak osjećamo neku prisnost kao da smo se nekom čarolijom vratili u Jugoslaviju.

Noga nesvjesno pritišće gas očekujući da će iza zavoja izbiti panorama Kranja ili Jesenica i onda udobni zimski hotel, centralno grijanje i kreveti s čistom posteljinom. Čovjek umalo da osjeti miris kranjske kobasice i olimpija piva, onda ulazi u zavoj da bi ugledao golemu prijeteću grdosiju mrke boje što se uzdiže nebu pod oblake. Tada shvaća da su kranjske kobasice i kreveti u nekom drugom svijetu. Prelazimo preko mnogih grubo izgrađenih drvenih mostova ne znajući mogu li uopće podnijeti težinu automobila. Često zaustavljamo džip pred mostom, ispitujemo balvane, procjenjujemo, i onda polako, pažljivo prelazimo na drugu stranu.

Putevi su uglavnom od utabane zemlje, dva do tri metra širine i pogodni za vožnju od

15 do 20 kilometara na sat. Međutim, mnoštvo je prepreka koje nam ponekad oduzimaju sate. Uglavnom su to oštećene ceste koje se odronjavaju prema koritima rijeka, ili odroni i nanosi s planina.

Kadšto nam je potrebno i nekoliko sati da prevalimo par metara, gdjekad se vraćamo po dvadeset i više kilometara nazad tražeći neki drugi put.

Ljudi su tek nešto tamnije puti od Kailaša i nalik su nama. Pretpostavljamo da su mnogi

od njih pomuslimanizirani Kailaši. Neki gledaju lendrover sa zanimanjem, no primijetili smo da nas ne drže strancima. Jest da vrlo loše govorim urdu jezik, no drže da smo iz nekoga kraja Kašmira gdje se govori neko drugo narječje. Taj odnos stanovnika prema nama nalik je onome u Kafiristanu. Ti gorštaci ne samo da izgledaju kao Evropejci već izričito podsjećaju na ljude baš iz naših krajeva.

Kada zastanemo u selu, ponašamo se kao kod kuće. Tražimo hranu, postavljamo pitanja

kao da je jasno da će nam izići u susret, kao da na to imamo potpuno pravo, kao da nismo stranci. Taj stav nismo mi nametnuli, već nam je bio nametnut. Osjetili smo da nam se nitko ne čudi. Izgledom i odjećom nismo ih iznenadili. I oni nose hlače, neku vrstu košulja i prsluka poput naših iz Zagorja. Razlika je u šeširu. Oni nose vunenu kapu smotanu kao čarapu. Čak smo se osjetili i blago povređenima jer ih je najviše zanimao naš džip. Ta dionica bila je ugodan odmor. Već nam je dojadilo posvuda biti atrakcijom za djecu i pse. Tu nas nitko nije šljivio osim ako bismo nešto pitali. Bilo je i obilja divljači, no nismo lovili jer smo hranu nabavljali bez poteškoća. Bio je to bogat kraj — ne raskošno bogat, ali jeli smo dobro i ljudi su bili zdravi i snažni. Cijelo vrijeme postajali smo sve svjesniji Himalaya.

Ta golema planinska masa kao da nosi neku posebnu snagu u sebi. I Alpe su snažne, i Dinara, i svako gorje posjeduje nešto snažno, elementarno, što čovjek osjeća i što formira karakter ljudi koji dolaze ili žive u tom gorju. Svako gorje je posebno. No Himalaya je ipak nešto najposebnije.

Svi već znamo da je Himalaya najveći i najviši planinski lanac. Taj 2000 kilometara

dugačak polukrug s visinama vrhova od po šest, sedam ili osam kilometara i gotovo devet kilometara visokim Mount Everestom. No takve informacije pripadaju statistici. Prema toj logici vrhovi Himalaya su tri puta viši od vrhova Triglava, no u osjećajnom smislu ti vrhovi su trideset puta viši! Oni su beskonačno visoki! Čovjek je zapanjen pred tom velebnošću. Teško je to opisati. Možda takove gigantske gromade sadrže u sebi neke magnetske rude, možda te visine stvaraju elektromagnetske vibracije. Neko znanstveno objašnjenje mora postojati. Uspinjati se Himalayom u duši osjećajnog čovjeka stvara neopisive osjećaje ništavila, ushićenja, sreće, nadahnuća, smisla i besmisla. Ipak najjači osjećaj bio je osjećaj nekog obećanja, nekog sveopćeg očekivanja. Kako smo se primicali vrhu tako je i rastao taj osjećaj. Istodobno se s osjećajem uzbuđenja i ushićenja u nas uvlačila neka tuga i žalost. Obojica smo to osjetili i trebalo nam je vremena da shvatimo o čemu se radi.

Skrivali smo taj osjećaj jedan od drugoga, pokušavali ga zatomiti, držati beznačajnim. No nismo uspijevali.

Približavao se čas rastanka s lendroverom. Iako samo hrpa metala, zupčanika, cilindara,

osovina, žica i guma, osjećali smo da je i ta ljudska tvorevina preuzela dio našeg karaktera i naše misije. Bilo je prosto nevjerojatno da se ta 30 godina stara mehanička tvorevina ni jedamput nije razboljela. Nismo mogli sebi dopustiti kvarove. To nam se nije smjelo dogoditi. Na neki način kao da je džip to znao.

A sada je dolazio čas rastanka. Gotovo smo se bojali putovati bez njegova umirujućeg brujanja. No istovremeno znali smo da mora biti tako i da ćemo uskoro morati nastaviti s konjima.

Dvije strane planine, dvije vrste boja, dva svijeta. Brvnare, visoki bijeli ljudi, usponi, crnogorica, zatim prvi nanosi snijega, i onda sve dublje naslage. Zrak se prorjeđuje, tamni oblaci nadvili su se nad prevojem Zoi—La. Ulazimo u gust oblak magle. Kašmirski konji umorno koračaju. Njima nije mjesto ni ovdje, na prijevoju ni na drugoj strani, još uvijek nevidljivoga Polu Tibeta Ladaka ili Zapadnog Tibeta, kako ga zovu Englezi. Vidljivost pada na nekoliko metara. Silazimo s umornih konja. Nekoliko sati pješačenja, još jedan klanac i nagli prodor u drugi svijet. Vjetar rastjeruje maglu i pred nama puca pogled na dolinu Ladaka.

Rijeka Ind ljeska se u dolini obrubljena strmim stijenama i liticama, s načičkanim stotinama budističkih samostana.

Spuštamo se i uskoro susrećemo prve hodočasnike na putu za sveta mjesta. U početku

su to tek skupine, da bi kasnije prerasle u gomile.

Spuštajući se prema dolini gubimo se u rijeci hodočasnika koja kreće ka mnogim lamaserijama i samostanima u čast proslave božice podzemlja.