Najtragičniji slom duhovnosti događa se pred licem zla. Idealisti, ljudi puni ljubavi koji nipošto ne bi naudili drugoj osobi, bivaju uvučeni u vrtlog rata. Vjera koja propovijeda postojanje jednoga Boga, vodi bitku za uništenje nevjernika. Religije ljubavi zabrazde u ratobornu mržnju prema hereticima i onima koji im prijete. Čak i ako smatrate da raspolažete najvišom istinom, ništa vam ne jamči da ćete izbjeći zlo. U ime religije dogodilo se mnogo više nasilja nego zbog bilo kojega drugog razloga. Odatle sarkastičan aforizam: Bog je pružio istinu, a vrag je rekao: "Dopusti da je ja raspodijelim".

Tu je i nešto manje očit propust pasivnosti - stajanje po strani i dopuštanje zla. Takav stav možda odražava potisnuto vjerovanje da je zlo u konačnici jače od dobra. Jednu od najistaknutijih duhovnih ličnosti dvadesetoga stoljeća upitali su kako bi se Engleska trebala postaviti prema prijetnji nacizma. On je odgovorio: Želim da se protiv nacizma borite bez oružja. Volio bih da odložite oružje koje posjedujete jer vam ono ne može pomoći da se spasite ili da spasite čovječanstvo. Ponudite herr Hitleru i signor Mussoliniju da iz zemalja koje nazivate svojima uzmu što žele. Neka zauzmu vaš prelijepi otok zajedno s brojnim prelijepim građevinama. Sve ćete to predati, ali nećete predati svoje duše niti svoje umove.

Autor toga odlomka bio je Mahatma Gandhi, a nije potrebno reći da je njegovo "otvoreno pismo" Britancima izazvalo preneraženost i sablazan. No, Gandhi je govorio u skladu s načelom ahimse i l i nenasilja. Načelo pasivnog nenasilja uspješno je primijenio uvjerivši Britance da Indiji daruju slobodu pa je, odbivši ući u rat protiv Hitlera (to je stajalište zauzeo tijekom Drugoga svjetskog rata), bio dosljedan svojim duhovnim uvjerenjima. Bi li ahimsa doista uvjerila Hitlera, čovjeka koji je izjavio da je "rat otac svega"? Nikada nećemo doznati.

Nedvojbeno je i da sama pasivnost ima svoju tamnu stranu.

Katolička crkva jednim od svojih najmračnijih razdoblja smatra godine tijekom kojih je dopustila da nacizam ubije milijune Židova do te mjere da su talijanski Židovi okupljeni tako da ih se moglo vidjeti s vatikanskih prozora.

Stoga priznajmo da se duhovnost već nebrojeno mnogo puta neuspješno suočila sa zlom.

Otklonivši se od učenja koja su dopustila množenje i širenje zla, jedna stvarnost otvara novi put jer ako postoji samo jedna stvarnost, zlo nema osobitu moć niti postoji zasebno od nje. Ne postoji kozmički Sotona koji bi se suprotstavio Bogu, a čak je i bitka između dobra i zla tek privid proizašao iz dvojnosti. I dobro i zlo su, u konačnici, tek oblici koje svijest može preuzeti. U tom se kontekstu zlo ne razlikuje od dobra. Njihova sličnost proizlazi iz izvora. Dva djeteta rođena na isti dan mogu odrasti u osobu koja čini zlo i osobu koja čini dobro, ali se ne može reći da je jedno od njih stvoreno zlo. Njihova svijest obuhvaća potencijal za ispravno i pogrešno, a dječju svijest pri odrastanju oblikuju mnoge sile.

Te su sile toliko složene da je besmisleno odrediti nekoga kao potpuno zlu osobu. Svijest svakog novorođenčeta oblikuju sljedeće sile:

- roditeljske smjernice ili njihov izostanak

- prisutnost i l i izostanak ljubavi

- kontekst cijele obitelji

- pritisak vršnjaka u školi i društveni pritisak tijekom cijeloga života

- osobne sklonosti i reakcije

- nametnuta vjerovanja i vjerska učenja

- karma

- povijesno razdoblje

- uzori

- kolektivna svijest

- privlačnost mitova, junaka i ideala

Svaka navedena sila utječe na vaše odluke i nevidljivo vas potiče na djelovanje.

Budući da je stvarnost isprepletena sa svim tim utjecajima, isprepleteno je i zlo. Očitovanje dobra ili zla iziskuje sve te sile. Ako vam je u djetinjstvu junak bio Staljin, svijet nećete poimati onako kako biste ga poimali da je vaša junakinja bila Ivana Orleanska. Zamislite čovjeka kao zgradu sa stotinama električnih vodova koji joj donose poruke i potiču mnoštvo različitih zamisli. Gledajući tu zgradu, vidite je kao jednu cjelinu, samostojeći objekt. A l i , njezin unutarnji život, baš kao i vaš, ovisi o stotinama signala koji joj pristižu.

Ni jedna od sila koje utječu na nas nije zla sama po sebi. No, ispod svih tih utjecaja svaki čovjek donosi odluke. Vjerujem da se svaka sklonost zlu svodi na odluku donesenu u svijesti, a te su se odluke u vrijeme donošenja doimale dobrima. To je središnji paradoks u pozadini zlih postupaka jer ljudi koji postupaju zlo, uz rijetke iznimke, mogu slijedom svojih motiva doći do odluka koje su u tadašnjoj situaciji bile najbolje. Primjerice, mnoga zlostavljana djeca odrastaju u osobe koje zlostavljaju vlastitu djecu. Pomislili biste da bi oni posljednji pribjegli obiteljskom nasilju budući da su bili njegove žrtve. No, u njihovim umovima ne postoje druge, nenasilne mogućnosti. Kontekst zlostavljanja, koji na njihove umove djeluje od ranoga djetinjstva, previše je snažan i zasjenjuje slobodu izbora.

Ljudi u različitim stanjima svijesti različito poimaju dobro i zlo. Najbolji primjer jest društvena podređenost žena širom svijeta, koja se u suvremenom svijetu doima potpuno pogrešnom, ali je u mnogim državama podržavaju stoljetna tradicija, vjerske sankcije, društvene vrijednosti i obiteljski običaji. Donedavno su čak i žrtve tih sila svoju ulogu bespomoćne, pokorne, djetinje žene smatrale "dobrom".

Zlo u potpunosti ovisi o čovjekovoj razini svijesti.

Ovu ćete zamisao lakše usvojiti ako razmotrite sedam različitih definicija zla. S kojom se instinktivno slažete?

ŠTO JE NAJGORE ZLO?

Sedam stajališta

1. Najgore zlo jest tjelesno povrijediti drugoga ili ugroziti njegov opstanak.

2. Najgore zlo jest gospodarski porobiti ljude oduzimajući im svaku mogućnost za uspjeh i napredak.

3. Najgore zlo jest narušavanje mira i izazivanje nereda.

4. Najgore zlo jest sputavanje tuđih umova.

5. Najgore zlo jest uništavanje ljepote te gušenje kreativnosti i slobode istraživanja.

6. Najgore je zlo često teško razlučiti od dobroga jer je sve relativno.

7. Ne postoji zlo, već samo promjenjivi obrasci svijesti u vječnom plesu.

Velika bi većina ljudi vjerojatno izabrala prve dvije definicije jer su tjelesne ozljede i porobljavanje velike prijetnje. Zlo na toj razini svijesti znači nemogućnost preživljavanja ili zarađivanja za život, a dobro znači tjelesnu i gospodarsku sigurnost. Na sljedeće dvije razine zlo više nije tjelesno, već mentalno. Čovjekov najveći strah nije nedostupnost hrane, već određivanje načina razmišljanja te prisilno življenje u kaosu i nemiru. Dobro podrazumijeva unutarnji mir i slobodan tijek uvida i intuicije.

Sljedeće su dvije razine još istančanije: vezane su za kreativnost i viziju. Na njima čovjek najviše strahuje da mu neće biti dopušteno izražavanje ili da će biti prisiljen proglašavati druge zlima. Duboko duhovna osoba dobro i zlo ne shvaća kao stroge kategorije, već je počela uviđati da je Bog oboje stvorio s nakanom. Dobro je slobodno izražavanje, otvorenost svemu novome, uvažavanje mračnih i svijetlih vidova života. I na psljetku, posljednja razina uviđa prividnost cjelokupnog međuodnosa dobra i zla, svjetlosti i sjene. Svako iskustvo donosi sjedinjenje sa stvarateljem; čovjek živi kao sustvaratelj uronjen u Božju svijest.

Budući da je za onoga koji opaža stvarno sve što svijest opazi, nužno je da jedna stvarnost obuhvaća sve navedene definicije. Zlo je dio hijerarhije, stupanj razvoja na kojemu se sve mijenja ovisno o postignutom razvoju. Proces razvoja nikada ne završava. I u ovom se trenutku odvija u vama.

Ako se jednoga dana probudite i shvatite da mrzite nekoga, da se ta situacija može riješiti samo nasiljem, da ljubav ne dolazi u obzir, razmislite kako ste postupno stigli do toga stajališta. Potreban je cijeli svijet da se vas ili bilo koga drugoga baci u naručje onoga što se određuje kao dobro ili kao zlo. Kad uvedete te sile u svoj unutarnji svijet, odražavate svijet jednako kao što svijet odražava vas. To u praktičnom smislu znači nositi cijeli svijet u sebi.

No, ako je svijet u vama, zlo vam ne može biti neprijatelj; ono može biti samo jedan vid vas samih. Svaki vid jastva vrijedan je ljubavi i suosjećanja.

Svaki vid nužan je za život, ništa nije isključeno niti protjerano u tamu.

Takvo se stajalište na prvi pogled može doimati naivnijim od Gandhijeve pasivnosti jer se doima da bismo ubojicu trebali voljeti i shvaćati jednako kao i sveca. Isus je propovijedao isto učenje. No, izražavanje ljubavi i suosjećanja u teškim situacijama bio je jedan od najvećih uzroka strahovitog sloma duhovnosti: nasilje slama ljubav te je pretvara u strah i mržnju. No, zlo to zapravo ne čini. To čine sile koje oblikuju svijest. Na tom se mjestu dobro i zlo izjednačuju. Tu tvrdnju mogu potkrijepiti uvjerljivim primjerom.

Studenti sveučilišta Stanford 1971. godine zamoljeni su sudjelovati u neuobičajenom pokusu igranja uloga. Jedna skupina studenata trebala je igrati ulogu zatvorskih čuvara koji nadziru drugu skupinu studenata u ulozi zatvorenika. Iako je svima bilo jasno da je posrijedi predstava, dvije su skupine tijekom trajanja pokusa zajedno živjele u improviziranom zatvorskom okružju. Prema planu, svi su svoje uloge trebali igrati dva tjedna, ali je pokus obustavljen već nakon šest dana. Razlog? Mladići koji su odabrani zbog svojega mentalnog zdravlja i moralnih vrijednosti pretvorili su se u neobuzdane sadiste i u potištene žrtve neizdrživog stresa.

Profesori koji su vodili pokus bili su preneraženi, ali nisu mogli poreći što se dogodilo. Glavni istraživač Philip Zimbardo zapisao je: "Moji su stražari opetovano svlačili svoje zatvorenike, navlačili im kukuljice, vezali ih lancima, uskraćivali im hranu i l i posteljinu, zatvarali ih u samice i prisiljavali ih da golim rukama čiste zahodske školjke." Oni koji se nisu srozali do takvih užasa, nisu poduzeli ništa da bi zaustavili one koji se jesu. (Slična situacija vezana za sramotne postupke čuvara američkih zatvora u Iraku 2004. godine potaknula je Zimbarda da nakon više od trideset godina ponovno progovori o pokusu izvedenom na Stanfordu.) Izuzev tjelesnog mučenja, nije bilo krajnosti kojoj studenti-čuvari nisu pribjegli. Zimbardo se sa žaljenjem prisjeća:

"Kad ih je svladala dosada svojstvena tom poslu, sa zatvorenicima su počeli postupati kao s igračkama izmišljajući igre koje su obuhvaćale sve više ponižavanja i omalovažavanja. S vremenom je ta razonoda krenula u smjeru seksualnosti pa su zatvorenici bili prisiljeni hiniti sodomiju. Kad sam doznao za to izopačeno ponašanje, ukinuo sam Stanfordski zatvor."

Odakle proizlazi to divljačko zlostavljanje? Da bismo se utješili, najčešće govorimo kako zlo opstaje u malobrojnim "trulim jabukama", ali stanfordski pokus navodi na prilično zabrinjavajući zaključak: zlo postoji u svima kao sjena zbog toga što je i svijet u svima. Odgoj u duhu dobrote, dakako, suzbija sjenu zla, a ako se vratimo popisu sila koje oblikuju svijest, ustanovit ćemo da je sklop utjecaja kod svake osobe drugačiji. No, čak i ako ste imali dovoljno sreće da ste donijeli odluke koje su prevagnule dobru stranu jednadžbe, morate biti svjesni da negdje u vama postoji sjena.

Ta je sjena nastala pod utjecajem istih svakidašnjih situacija koje oblikuju našu svijest, a oslobađaju je nove situacije slične tim utjecajima. Ako ste u djetinjstvu bili zlostavljani, voditelji stanfordskog pokusa sastavili su popis utjecaja koji ljude potiču na postupke koje poimamo kao zle i l i barem strane našemu istinskom jastvu. Osobno sam ga razmotrio u kontekstu naših spoznaja o dvojnosti i zasebnosti.

POSTANAK ZLA

Uvjeti u kojima se oslobađaju mračne energije

Odbacivanje osjećaja odgovornosti

Anonimnost

Dehumanizirajuća okružja

Primjeri lošega ponašanja u društvu vršnjaka

Pasivni promatrači

Okrutne razine moći

Prevladavanje kaosa i nereda

Izostanak smisla

Prešutno dopuštanje zlodjela

Filozofija "mi protiv njih"

Izoliranost

Neuračunljivost

Ponovno se postavlja isto pitanje: je li ijedan od tih uvjeta sam po sebi zao? U usporedbi s prvim, ovaj se popis doima kao da je na scenu ušla kakva zla komponenta. Na stranu zatvori u kojima se može očekivati da će iz ljudske prirode izaći ono najgore, međutim, kao liječnik sam svjedočio sličnom zlostavljanju u bolničkom okružju. Nedvojbeno je da bolnice nisu sjedišta zla; utemeljene su u plemenitom cilju. A l i , sjena se ne očituje zbog toga što je netko dobar ili loš. Posrijedi su zatočene energije koje traže odušak, a u bolnicama vrlo često vladaju gore navedeni uvjeti: pacijenti su bespomoćni pred autoritetom liječnika i medicinskih sestara, hladna mehanička rutina dehumanizira ozračje, izolirani su od društva te manje ili više anonimni, jedan od tisuću "slučajeva" i tako dalje.

Svaki će čovjek u odgovarajućim okolnostima očitovati svoju sjenu.

Usredotočimo se, dakle, na sjenu kao na područje u kojemu se svijest izobličila toliko da bi mogla omogućiti donošenje zlih odluka. (Ističem riječ mogla jer postoje dobri ljudi koji i u najnečovječnijim okolnostima ostaju dobri, što znači da su sposobni suspregnuti ili nadzirati oslobađanje svojih mračnih energija.) Glasoviti švicarski psiholog C. G. Jung prvi je uporabio riječ "sjena" kao klinički izraz, no na ovom mjestu govorim općenito o tajnim dubinama u koje svi potiskujemo ono zbog čega osjećamo krivnju ili stid. Te ću dubine nazvati sjenom i smatram da o njima valja izreći određene istine:

Sjena je istodobno osobna i univerzalna.

U njoj može biti pohranjeno bilo što.

Tama izobličuje sve što je u njoj pohranjeno.

Izražavanje siline mračnih energija način je privlačenja pozornosti.

Osvještavanje razoružava svaku energiju.

Sjena sama po sebi nije zla te stoga nije vaš neprijatelj.

Razmatrajući svaku pojedinu tvrdnju, približavamo se otklanjanju demona kojega, gotovo uvijek u drugima, određujemo kao utjelovljeno zlo.

Sjena je istodobno osobna i univerzalna. Svatko u sebi nosi jedinstven obrazac stida i krivnje. Jednostavna pitanja poput golotinje, spolnog snošaja, gnjeva i tjeskobe pobuđuju iznimno složene osjećaje. Opažanje vlastite majke bez odjeće u jednom bi se društvu moglo smatrati beznačajnim, dok bi u drugom moglo biti toliko traumatično iskustvo da je taj doživljaj moguće prevladati jedino njegovim potiskivanjem u sjenu. Ne postoji jasna granica između osobnih, obiteljskih i društvenih osjećaja. Svi se ti osjećaji isprepliću.

Čak i ako se vi stidite jer ste kao sedmogodišnjak na igralištu udarili vršnjaka nasilnika, a netko drugi takav događaj smatra vrijednim trenutkom u razvoju hrabrosti, posjedovanje sjene je univerzalno kao i osobno. Ljudska psiha posjeduje skrovište koje je većini ljudi krajnje neophodno jer se vrlo teško suočavaju s vlastitim najmračnijim porivima i najdubljim poniženjima.

U njoj može biti pohranjeno bilo što. Bankovni trezor u kojemu čuvate svoju najvrjedniju imovinu također je skrovište jednako kao i tamnica. Isto vrijedi i za sjenu. Iako se tim izrazom najčešće opisuje skrovište negativnih energija, vi posjedujete moć pretvaranja pozitivnog u negativno i obratno.

Poznavao sam dvije sestre koje su u djetinjstvu bile bliske, ali su odrasle u potpuno različite žene: jedna je bila uspješna sveučilišna profesorica, a druga dva puta razvedena i zaposlena na određeno vrijeme. Uspješna je sestra svoje djetinjstvo opisala kao divno, dok je druga svoje opisala kao traumatično. "Sjećaš li se kako te je tata šest sati ostavio zaključanu u kupaonici nakon što si u nečemu pogriješila?" čuo sam kako nesretna sestra govori drugoj. "Za mene je to bilo prekretnica. Mogla sam zamisliti kako si bila gnjevna i bespomoćna."

Sretna se sestra doimala iznenađeno. "Zašto me nisi pitala? Voljela sam biti sama pa sam jednostavno ušla i izmišljala priče. To je bila sitnica." I tako naše priče odlaze svojim, potpuno osobnim putevima. Za jednu sestru taj događaj nije nosio nimalo emocionalnog naboja, dok je za drugu bio uzrok gnjeva i stida. Prizori nasilja mogu uroditi uzvišenim umjetničkim djelima (primjer je Picassova Guernica), a iz pobožnih vrlina mogu proizaći užasi (primjer je razapinjanje Isusa). Nesvjesno je prepuno neotkrivenih poriva.

Student sa Stanforda koji se osramotio kao sadistički nastrojen zatvorski čuvar mogao je u sebi nositi umjetnički dar koji neće izroniti na površinu ako odgovarajuća situacija nesvjesnom umu ne omogući oslobađanje njegova sadržaja.

Tama izobličuje sve što je u njoj pohranjeno. Svijest bi trebala teći poput svježe vode, a ako ne može teći, postaje ustajala. Vaš unutarnji svijet skriva bezbrojna sjećanja i potisnute porive. Njima ne dopuštate da teku, odnosno ne dopuštate im da se oslobode pa je ustajalost neizbježna. Dobri porivi zamiru jer ih niste prihvatili. Neizražena ljubav postaje plaha i bojažljiva. Mržnja i tjeskoba doimaju se neizmjerno velikim. Svojstvo prihvaćanja novih obrazaca i planova osnovno je svojstvo svijesti. Međutim, ako joj ne dopustite da ide onamo kamo želi ići, energija postaje zbrkana. Primjerice, ako roditelje upitate što misle o svojim roditeljima te tako načnete temu koju većina ljudi potiskuje kao stvar prošlosti, otkrit ćete da su njihova sjećanja iz djetinjstva potpuno zbrkana. Nevažni događaji ističu se kao duboke traume, drugi su članovi obitelji pojednostavljeni poput crtanih likova, a istinski su osjećaji mučni ili ih nije moguće izvući na površinu. Kad se uznemireni pacijent obrati psihijatru u želji za iscjeljivanjem rane iz djetinjstva, razlučivanje činjenica od izmišljenih događaja često traje mjesecima, katkad čak i godinama.

Izražavanje siline mračnih energija način je privlačenja pozornosti. Skrivanje nije uništavanje. Mračne energije ostaju žive. Iako ih vi ne želite vidjeti, one nisu poništene - štoviše, upravo zbog toga očajnički žele zaživjeti. Da bi privuklo pozornost roditelja, zanemareno će dijete u svojem ponašanju odlaziti u sve veće krajnosti: najprije poziv na pozornost, zatim plač i na posljetku ispad gnjeva. Mračne energije slijede gotovo isti obrazac. Primjerice, napadaje panike doima se posve razboritim shvaćati kao ispad gnjeva potisnutog straha. Taj je strah najprije uputio normalan poziv na opažanje, no budući da mu nije posvećena pozornost, poziv se pretvorio u vapaj i na posljetku se razvio u silovit ispad. Strah i gnjev vrlo lako pojačavaju naboj do te mjere da ih smatramo stranim, zlim, demonskim silama koje djeluju neovisno o našoj volji. No, zapravo su posrijedi tek vidovi svijesti potiskivanjem dovedeni do nečovječne silovitosti. Potiskivanje govori: "Ako te ne budem gledao, ostavit ćeš me na miru". Sjena na to odgovara: "Prisilit ću te da me pogledaš".

Osvještavanje razoružava svaku energiju. Ova tvrdnja logično proizlazi iz prethodne. Ako određena energija zahtijeva pozornost, tada ćete je donekle zadovoljiti ako joj posvetite pozornost. Zanemareno dijete ne možete zadovoljiti tek jednim pogledom. Pozitivna i l i negativna promjena bilo kojeg ponašanja iziskuje određeno vrijeme, a naše mračne energije, kao i djeca, zaglave u obrascima i navikama. No, to ne mijenja opću istinu koja govori da izopačenosti tame pod utjecajem svjetlosti počinju slabiti pa s vremenom dolazi do iscjeljenja. Imamo li dovoljno vremena i strpljenja za temeljito obavljanje toga posla? Na to nema jasno određenog odgovora. Primjerice, depresija je složena reakcija koju je moguće izliječiti spoznajom, suosjećanjem, strpljenjem, brižnom pozornošću drugih, voljom i stručnom terapijom. Ili možete uzeti tabletu i ne zamarati se ostalim. Ta je odluka osobna i razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Stanja poput dječjeg autizma, kojemu na izgled nema pomoći, izliječili su roditelji koji su uložili iznimno mnogo vremena i pozornosti kako bi dijete izvukli iz tame. Tama je bila izobličenost u svijesti za čije je iscjeljenje bila potrebna svjetlost. Sjena u svim svojim oblicima iziskuje svijest u obliku svjetlosti i ljubavi, a iscjeljenje ovisi samo o tome koliko smo spremni sebe uložiti u taj cilj.

Sjena sama po sebi nije zla te stoga nije vaš neprijatelj. Ako su prethodne tvrdnje istinite, tada i ova mora biti istinita. Svjestan sam da su mnogi ljudi suočeni s golemom preprekom u obliku "drugih", nekoga izvan njih samih čije zlo nije upitno. Ti su "drugi" prije šezdeset godina živjeli u Njemačkoj i u Japanu, prije trideset godina živjeli su u Sovjetskom Savezu, a danas žive na Bliskom istoku. Takvi ljudi zlo lakše objašnjavaju ako "druge" ne ispuštaju iz vida - kad ne bi imali neprijatelja, morali bi se suočiti sa zlom u sebi. Mnogo je bolje unaprijed znati da ste na strani anđela!

Opažanje vlastite sjene poništava poimanje "drugih" i približava nas riječima rimskoga pjesnika Terencija: Ništa ljudsko nije mi strano. No, možemo li tako brzo iskorijeniti apsolutno zlo? Ispitivanja javnog mnijenja otkrivaju da većina ljudi vjeruje u postojanje Sotone, a mnoge vjerske sekte duboko vjeruju da vrag slobodno hara svijetom i svojim zlodjelima potajice mijenja povijest. Smatra se da dobro nema izgleda pobijediti zlo - možda je njihova borba vječna, možda nikada neće biti okončana. No, vi ipak možete odabrati stranu. Ta činjenica poništava apsolutno iz pojma "apsolutnog zla" jer apsolutno zlo, prema definiciji, uvijek pobjeđuje budući da mu nepostojanost ljudskog izbora nije prepreka. Međutim, većina ljudi ne prihvaća taj zaključak. Svoju moć predaju drami dobra i zla te zabezeknuti promatraju prizore najnovije epidemije zločina, rata i katastrofa.

Kao pojedinci ne možemo riješiti taj problem na globalnoj razini, a posljedični osjećaj bespomoćnosti potvrđuje vjerovanje da dobro na kraju doista neće pobijediti. No, da biste se uhvatili u koštac sa zlom, morate ga promotriti, ali ne kao užas ili čudesan prizor, već s istom pozornošću koju posvećujete ozbiljnim problemima. Promatranje zla za mnoge je tabu; poruka većine filmova strave glasi: ako se previše približiš, dobit ćeš što zaslužuješ. No, priroda osobnog zla više je svjetovna nego zastrašujuća. Svi mi u sebi nosimo porive proizašle iz osjećaja da nam je nanesena nepravda. Ili osjećamo da nas je netko neoprostivo povrijedio pa mu zamjeramo i l i ga optužujemo.

Gnjev je prirodna reakcija na nepravednost i l i osobnu povrjedu. Ako taj gnjev ne može izaći, nastavlja rasti u sjeni. Kad ga osoba više ne može susprezati gnjev provali, a to vodi ciklusu nasilja. Zbog osjećaja krivnje možete se osjećati kao loš čovjek; zbog toga što osjećate određeni poriv ili se bavite određenom mišlju. U toj situaciji možete birati između dva jednako nepovoljna izlaza: ako dopustite da gnjev provali i osvetite se za zlo koje vam je učinjeno, učinili ste zlo, a ako nastavite potiskivati gnjev, možete se osjećati jednako zlo.

No, nasilje je moguće ukrotiti raščlanjivanjem na savladive dijelove.  Negativne se emocije hrane određenim vidovima sjene koje je moguće svladati:

Sjena je mračna. Zbog prirodnog kontrasta između tame i svjetlosti svi imaju svoju sjenu.

Sjena je tajna. U njoj pohranjujemo porive i osjećaje koje želimo zadržati za sebe.

Sjena je opasna. Potisnuti nas osjećaji mogu uvjeriti da nas mogu ubiti i l i natjerati da poludimo.

Sjena je obavijena mitom. Mnogi su je naraštaji doživljavali kao špilju u kojoj prebivaju zmajevi i čudovišta.

Sjena je iracionalna. Njezini se porivi protive razumu; eksplozivni su i potpuno samovoljni.

Sjena je primitivna. Civiliziranom je čovjeku ispod časti istraživati to područje jer zaudara poput grobnice, zatvora, umobolnice i javnog zahoda.

Premoć negativnosti proizlazi iz činjenice da se odjednom hrani na svim navedenim značajkama: tajno, mračno, primitivno, iracionalno, opasno, mitsko zlo gubi na uvjerljivosti ako ga raščlanite na značajke. No, taj proces razoružavanja zla neće biti uvjerljiv sve dok ga ne primijenite na sebe.

Učinimo to. Za primjer uzmimo trenutno vruće pitanje: terorizam. Terorizam usmjeren prema nevinim ljudima po svim je mjerilima kukavički čin i užasno zlo. Sada se primaknite bliže. Zamislite da ste toliko raspaljeni nesnošljivošću i vjerskom mržnjom da ste spremni ubiti. (Ako smatrate da terorizam za vas nema toliki naboj, umjesto njega razmotrite osjećaj koji možda proizlazi iz rasizma, odmazde ili zlostavljanja u obitelji - onog pitanja koje u vama budi ubilački poriv.)

Koliko god zao bio vaš poriv, moguće ga je raščlaniti na korake koji vode prema njegovu razrješavanju:

Tama. Upitajte se je li taj poriv doista vaš, pripada li osobi koju svakoga jutra vidite u ogledalu.

Tama se pobjeđuje uvođenjem svjetlosti. Freud to naziva zamjenjivanjem ida egom, odnosno "ono" (neimenovano u vama) je potrebno vratiti u područje "ja" (osobe kakvom se poznajete). Jednostavnijim rječnikom, svijest mora ući u područje iz kojega je isključena.

Tajnovitost. Svoj zao poriv povjerite osobi u koju imate povjerenja.

Tajnovitost se razrješava iskrenim suočavanjem s onime što se doima sramotno ili izaziva osjećaj krivnje. Sa svakim se osjećajem suočavate izravno, bez poricanja.

Opasnost. Glasno oslobodite svoj gnjev i promatrajte kako slabi. Taj postupak ne bi smio biti puko "ispuhivanje", već biste ga trebali izvesti u nakani istinskog oslobađanja od gnjeva.

Opasnost se prevladava deaktiviranjem bombe, odnosno pronalazite eksplozivan gnjev koji vreba u vama i raspršujete ga. Gnjev je najveći uzrok zlih poriva. Kao i svi porivi pojavljuje se u različitim stupnjevima, a čak je i neizmjeran gnjev moguće smanjiti te svesti na gnjev koji je moguće držati pod nadzorom, potom na opravdani gnjev, na pravedničko gnušanje i na posljetku na osobnu povrijeđenost. Kad oslobodite nakupljenu žestinu koja prerasta u neobuzdani gnjev, osobnu povrijeđenost nije teško razriješiti.

Mit. Navedite junaka koji bi se na drugi način obračunao s vašim osjećajima i pritom ipak ostao junak. Iako je nasilje svojstveno junaštvu, svojstvene su mu i mnoge druge pozitivne značajke. Mit je maštovit i kreativan. Stoga svaki mit možete oblikovati na drugi način - Sotona postaje komičan lik iz srednjovjekovnih mirakula, a radnja može izravno voditi do komičnih zlikovaca iz filmova o Jamesu Bondu. Mit nije ništa drugo doli metamorfoza; stoga nam ova razina pruža moć za pretvaranje demona u božje pomagače ili u poražene neprijatelje anđela.

Iracionalnost. Iznađite najbolji argument da ne djelujete u smjeru svojega gnjeva. Ne činite to emocionalno: zamislite se kao odraslog savjetnika zabludjelog tinejdžera koji bi si mogao upropastiti život. Kako biste ga urazumili?

Iracionalnost se pobjeđuje uvjeravanjem i logikom. Emocije su mnogo snažnije i moćnije od razuma, ali iz svojega svijeta, u kojemu vladaju isključivo osjećaji, neće moći pobjeći sve dok im proces razmišljanja ne pruži razlog za promjenu. Prepušteni sami sebi i lišeni razuma, osjećaji ostaju isti i s vremenom jačaju. (Čest primjer: zamislite da ste se razbjesnili jer je klinac s crvenom bejzbolskom kapom ključem zagrebao vaš automobil. Odjuri i uspijeva pobjeći. Sutradan ga opazite i potrčite prema njemu, ali kad se okrene, uviđate da to nije on. Gnjev se pretvara u ispriku jer je um uspio uvesti jednostavnu zamisao: pogrešna osoba.)

Primitivnost. Zaboravite isprike i opravdanja te svoj bijes izrazite poput divlje zvijeri - urlajte, ričite i grčite se puštajući tijelo da čini što želi. Neka primitivno bude primitivno unutar sigurnih granica.

Primitivni osjećaji razrješavaju se na njihovoj razini kao zaostaci nižega mozga. Pritom skidate krinku uljuđenosti. Ta razina svijesti dublja je od razine emocija - najprimitivnije područje poznato kao reptilski mozak sve stresove tumači kao presudnu bitku za opstanak. Svoj "razborit" osjećaj povrijeđenosti na toj razini doživljavate kao slijepu paniku i slijepo divljaštvo.

Premda vaši porivi ne moraju nikada prijeći granicu nasilja, uobičajeni porivi jačaju u sjeni gdje ih ne možete vidjeti. Kad god se zateknete u srdžbi ili gnjevu bez ikakvog povoda, kad god osjećate da biste mogli zaplakati bez razloga, kad god ne možete objasniti zašto ste odjednom donijeli neku nepromišljenu odluku, zapravo osjećate posljedice energije koja je neopaženo rasla u sjeni.

Sjena je navikla na potiskivanje pa u to područje mozga nije lako ući. Ni izravan napad ne donosi rezultate. Sjena se zna oduprijeti; može vam zalupiti vrata i svoju mračnu energiju sakriti još dublje. Možda se sjećate pojma katarze iz grčke tragedije: smatralo se da će se publika otvoriti i osjetiti sažaljenje samo ako je se natjera u dubok strah. Katarza je oblik pročišćenja. U navedenom je slučaju izazvana posredno tako što je publika vidjela strašne događaje iz života lika na pozornici. No, taj oblik manipulacije ne djeluje u svakoj situaciji. Danas možete poći u kino, pogledati film strave i izaći potpuno ravnodušni, a vaš bi viši mozak mogao promrmljati: "Te sam efekte već vidio". (Jednako tako, televizijske su vijesti, nakon pedeset godina emitiranja jezivih prizora rata i nasilja, samo privikle svoje gledatelje na takve slike i l i , još gore, pretvorile ih u oblik zabave.) No, tijelo se prirodno rasterećuje pa samim promatranjem negativnih energija možemo otvoriti put za njihov ulazak na svjesnu razinu uma.

Ljudi pretpostavljaju da mračna strana čovjekove prirode posjeduje nezaustavljivu moć; Sotona je uzdignut na razinu negativnog Boga. No, kad zlo raščlanimo, ispostavlja se da je posrijedi iskrivljena reakcija na svakidašnje situacije. Zamislite da usred noći sami sjedite u praznoj kući. Začujete zvukove koji dopiru negdje iz kuće. Odmah prepoznajete škripu vrata koja se otvaraju. Svako je osjetilo u stanju pripravnosti; tijelo vam se koči. Jedva susprežete poriv da viknete, ali je golema tjeskoba iskočila iz svojega skrovišta. Pljačkaš! Ubojica! Svi smo pretrpjeli takve mučne trenutke prije no što smo ustanovili da škripanje dolazi iz klimave podne daske ili se netko neočekivano vratio kući. No, što se doista dogodilo u tom trenutku užasa?

Vaš je um primio nevažan podatak iz okružja i pridodao mu značenje. Sam po sebi, zvuk škripanja vrata je bezazlen, ali ako vaše nesvjesno skriva strah od napada u mraku - a nitko nije otporan na takve strahove - skok iz nevažnog osjetilnog opažanja do krajnje tjeskobe doima se automatskim. No, u procjepu između zvuka i vaše reakcije prikralo vam se tumačenje, a naboj toga tumačenja ("Netko provaljuje! Ubit će me!") stvorio je opasnost.

Navedenim sam primjerom želio reći da se zlo rađa u procjepu između tijela i uma. Ne postoji moćan vladar kraljevstva zla. Sotona se rodio u trenutku osjetilnog impulsa koji se oteo nadzoru. Uzmimo za primjer strah od letenja, jednu od najčešćih fobija. Većina ljudi koji pate od nje živo se sjećaju trenutka kada se strah rodio. Bili su u zrakoplovu i odjednom je, kao i u slučaju škripanja vrata, neki zvuk u zrakoplovu ili naglo potresanje u njima izazvalo krajnju preosjetljivost. Beznačajni osjeti poput potresanja kabine i l i promjene zvuka rada motora odjednom su poprimili zloslutno značenje.

Razmak između osjeta i reakcije straha trajao je djelić sekunde. Koliko god kratak, taj je razmak omogućio tumačenje ("Srušit ćemo se! Umrijet ću!") tjelesnog osjeta. Trenutak kasnije pojavili su se tipični znakovi tjeskobe -znojenje dlanova, suha usta, ubrzan rad srca, vrtoglavica i mučnina - te pojačali uvjerljivost prijetnje.

Žrtve fobije pamte svoj prvi trenutak neobuzdane panike, ali nisu sposobni raščlaniti ga na korake. Stoga ne uviđaju da su njihove reakcije samoizazvane.

Strah je bio nuspojava sljedećih sastavnica:

Situacija: u normalnoj situaciji događa se nešto neuobičajeno ili blago uznemirujuće.

Tjelesna reakcija: doživljavamo tjelesnu reakciju povezanu sa stresom.

Tumačenje: tjelesne reakcije tumače se kao znakovi opasnosti pa um nesvjesno zaključuje da opasnost mora biti stvarna (nesvjestan je um vrlo zbiljski pa su noćne more zastrašujuće kao da se doista događaju).

Odluka: osoba odlučuje pomisliti: "Sada se plašim".

Budući da se navedene sastavnice spajaju vrlo brzo, doimaju se kao jedna reakcija iako je posrijedi lanac manjih događaja. Svaka karika toga lanca obuhvaća izbor. Um ne može dopustiti da primljeni osjet ostane neprotumačen jer je, u svrhu opstanka, ustrojen u svemu tražiti značenje. Fobije je moguće razriješiti tako da se osobu polako provede unatrag putem tvornoga lanca događaja kako bi donijela nova tumačenja. Usporavanjem reakcije i omogućavanjem vremena za njezino razmatranje moguće je razmrsiti čvor straha. Zvukovi povezani s letenjem postupno se vraćaju na svoje neutralno, bezopasno mjesto.

U uskom procjepu između osjeta i tumačenja rađa se sjena. Kad proniknete u taj procjep i opazite koliko je sve neopipljivo, duhovi se počinju rasplinjavati.

Terorizam danas toliko opterećuje ljudske umove da ne možemo zaobići pitanje masovnoga zla. Najviše nas uznemiruju pitanja: "Kako su obični ljudi pristali sudjelovati u takvom zlu?" i "Kako je moguće da su nevini ljudi postali žrtvama takvih strahota?"

Stanfordski zatvorski pokus i naša rasprava o sjeni približavaju nas odgovoru na ta pitanja, ali ne mogu pružiti odgovor koji će zadovoljiti sve - kad god se zlo pojavi, posjećuje nas naša vlastita sjena. Što sam mogao poduzeti u vezi Aushwitza? pita unutarnji glas, a ton mu je najčešće optužujući, prožet osjećajem krivnje. Ni jedan odgovor ne može promijeniti prošlost, no važno je uvidjeti da se to ne može očekivati ni od jednog odgovora.

Najbolji pristup masovnom zlu nije neprestano prisjećanje, već potpuno oslobađanje od njega, tako da se prošlost pročisti kroz vas. Moj najbolji odgovor na pitanje "Kako su obični ljudi pristali sudjelovati u takvom zlu?" nalazi se na stranicama koje ste upravo pročitali. Zlo se rađa u procjepu. Taj procjep nije privatno vlasništvo. U njemu su pohranjene kolektivne reakcije i kolektivni pojmovi. Kad cijelo društvo prihvati pojam "autsajdera" koji izazivaju sve nevolje, tada svi postaju majke i očevi zla.

Pa ipak, svaki slučaj masovnog zla obuhvaćao je tisuće ljudi koji se nisu predali kolektivnom porivu: oduprli su se, pobjegli, skrili se i pokušavali spasiti druge. Izbor pojedinca određuje hoćete li prihvatiti kolektivni pojam i pristati sudjelovati u njegovu ostvarenju.

Drugo pitanje: "Kako je moguće da su nevini ljudi postali žrtvama takvih strahota?" teže je zbog toga što je um pitaoca već zatvoren. Pitalac ne želi drugi odgovor. Previše je pravedničkoga gnjeva, previše uvjerenosti da nam je Bog okrenuo leđa pa nitko ne želi riskirati vlastiti život da bi zaustavio strahovito zlo koje se čini drugima. Jeste li uvjereni u to? Uvjerenost je suprotna otvorenosti. Kad se pitam zašto je šest milijuna Židova pobijeno ili zašto su jednako nevine mase ljudi pobijene u Ruandi, Kambodži ili u staljinističkoj Rusiji, moj osnovni motiv je oslobađanje vlastite tjeskobe.

Dokle god sam svladan tjeskobom, pravedničkim gnjevom ili užasom, moja sposobnost izbora je blokirana. Trebao bih biti slobodan izabrati pročišćenje, povratak nevinosti omogućen užasom posljedica zanemarivanja nevinosti. Vi i ja odgovorni smo za svoje sudjelovanje u sastavnicama zla iako ih sami ne ostvarujemo na masovnoj razini. Vjera u njih održava naše sudjelovanje.

Stoga nam je zadaća prestati vjerovati u "bezazleni" gnjev, zavist i osuđivanje drugih.

Postoji li kakav mističan razlog zbog kojega nevina osoba postaje metom zla? Dakako da ne postoji. Ljudi koji o karmi žrtava govore kao da kakva neobjašnjiva sudbina donosi bujicu razaranja, govore iz neznanja. Kad se cijelo društvo upusti u masovno zlo, vanjski kaos odražava unutarnje previranje.

Sjena je provalila na masovnoj razini. Kad se to dogodi, oluja zahvaća nevine žrtve, ali ne zbog neobjašnjive karme, već zbog toga što je ta oluja toliko jaka da ne izostavlja nikoga.

Odnos dobra i zla osobno ne shvaćam kao borbu apsoluta; za mene je potpuno uvjerljiv mehanizam koji sam opisao, i u kojemu mračne energije jačaju skrivenu moć tako što osobi uskraćuju mogućnost slobodnog izbora. U sebi opažam djelovanje mračnih energija, a svjesnost je prvi korak prema rasvjetljavanju tame. Svijest može preoblikovati svaki poriv. Stoga smatram da zli ljudi ne postoje, već samo postoje ljudi koji se nisu suočili sa svojim sjenama.

Za to uvijek ima vremena, a naše duše neprestano otvaraju nove puteve za primanje svjetlosti. Dokle god je tako, zlo neće biti temeljni dio ljudske prirode.

PROMJENA STVARNOSTI U CILJU USKLAĐIVANJA S OSMOM TAJNOM

Posudit ću izraz s područja fizike i reći da osma tajna govori o "mračnoj energiji" uma. Sjena je izvan vidokruga. Da biste je otkrili, morate se posvetiti  putu poniranja. To putovanje možete shvatiti kao povratak u cilju ponovnog otkrivanja dijelova vlastitoga života koje ste potisnuli jer su u vama izazvali jak stid ili osjećaj krivnje. Gnjev koji probija iz sjene, vezan je za prošle nerazriješene događaje. Ti su događaji prošlost, ali su njihove emocionalne posljedice i dalje prisutne.

Osjećajima stida, krivnje i straha ne možete pristupiti putem razmišljanja. Sjena nije područje misli i riječi. Čak i kad se u bljeskovima sjećanja prisjetite tih emocija, pritom koristite dio višega mozga - korteks - koji ne može prodrijeti u sjenu. Put poniranja započinje tek kada pronađete ulaz u niži mozak gdje se doživljaji ne razvrstavaju u skladu s razumom, već prema intenzitetu osjećaja.

U vašem nižem mozgu, poistovjećenom s limbičkim sustavom koji obrađuje emocije i s reptilskim mozgom koji reagira u kontekstu grube prijetnje i opstanka, neprestano se odvija drama. Mnoga pitanja koja bi viši mozak razumno protumačio - zaglavili ste u prometu, doživjeli ste poslovni gubitak, niste dobili očekivano promaknuće na radnom mjestu, djevojka je odbila vaš poziv na izlazak - izazivaju iracionalne reakcije. Iako toga niste svjesni, svakidašnji događaji potiču vaš niži mozak na donošenje sljedećih zaključaka:

U opasnosti sam. Mogao bih poginuti.

Moram napasti.

Povrijeđen sam toliko da se nikada neću oporaviti.

Ti ljudi zaslužuju smrt.

Bacaju me u očaj.

Ne zaslužujem živjeti.

Sve je beznadno - zauvijek sam izgubljen u tami.

Proklet sam.

Nitko me ne voli.

Da bih te osjećaje pretočio na papir, morao sam ih verbalizirati, no najbolje ih je promatrati kao energije - snažne, impulzivne sile s vlastitim pogonom.

Koliko god se osjećate slobodnim od tih mračnih energija, budite vjereni da postoje i u vama. U suprotnom biste živjeli u stanju potpune slobode, radosti i nesputanosti. Bili biste u jedinstvu, u stanju nevinosti postignutom pročišćavanjem skrivenih energija sjene.

Danas možete početi učiti kako putem osjećaja proniknuti u sjenu. Energije sjene se otkrivaju:

- kad god ne možete govoriti o svojim osjećajima

- kad god osjećate da ste izgubili nadzor

- kad god doživljavate bljeskove panike ili užasa

- kad god želite snažno osjećati, ali vam je um prazan

- kad god se rasplačete bez razloga

- kad god osjećate neobjašnjivu odbojnost prema nekome

- kad god se razumna rasprava pretvori u žestoku svađu

- kad god napadnete nekoga bez ikakva povoda

Mnogo je drugih načina na koje sjena prodire u svakidašnje situacije, no navedeni su načini najčeši. Zajedničko im je prelaženje granice: situacija koja je bila pod nadzorom odjednom postane tjeskobna, izazove neočekivani gnjev ili jaki strah. Kada to sljedeći put osjetite, promatrajte hoćete li poslije osjetiti krivnju ili stid; ako ih osjetite, dodirnuli ste sjenu, makar nakratko.

Provala iracionalnih osjećaja nije isto što i njihovo oslobađanje. "Ispuhivanje" nije pročišćenje. Zato ispad nemojte pogrješno protumačiti kao katarzu.Energija sjene pročišćuje se sljedećim koracima:

* Pojavljuje se negativan osjećaj (gnjev, tuga, tjeskoba, nesnošljivost, zamjeranje, samosažaljenje, beznadnost).

* Zamolite za njegovo oslobađanje.

* Prepuštate se osjećaju i slijedite ga kamo god želi poći.

* Osjećaj vas napušta putem daha, zvuka ili tjelesnih osjeta.

* Nakon toga osjećate olakšanje i shvaćate što je taj osjećaj značio.

Posljednji korak otkriva najviše: kad vas energija sjene doista napusti, više ne osjećate otpor i opažate ono što prije niste vidjeli. Uvid i oslobađanje idu ruku pod ruku. Poniranje se sastoji od brojnih susreta s vlastitom sjenom. Intenzivne emocije poput stida i krivnje predaju se malo - pomalo, a više ne biste ni željeli. Budite strpljivi prema sebi i, koliko god malo mislite da ste se oslobodili, recite: "To je sva energija koja je u ovom trenutku bila spremna za oslobađanje".

Ne morate čekati žestoku provalu energija iz sjene. Pronađite malo vremena za "meditaciju sjene" u kojoj ćete si dopustiti osjetiti sve što poželi izaći na površinu. Potom možete započeti proces traženja oslobođenja.

Druga vježba: pisanje kao otponac

Drugi djelotvoran otponac koji pomaže doprijeti do energija sjene jest automatsko pisanje; uzmite komad papira i zapišite rečenicu: "Trenutno se doista osjećam ". Prazninu ispunite osjećajem koji se pojavi - po mogućnosti negativnim osjećajem koji ste toga dana držali za sebe - i nastavite pisati. Ne zastajkujte - pišite što brže bilježeći riječi koje žele izaći iz vas.

Za početak ove vježbe možete uporabiti i sljedeće rečenice:

"Trebao sam reći ."

"Jedva čekam da nekome kažem kako sam ."

"Nitko me ne može spriječiti da kažem istinu o ."

"Ovo nitko ne želi čuti, ali ."

Pomoću navedenih otponaca sami sebi dopuštate izražavanje, no važniji cilj jest stići do skrivenog osjećaja. Zbog toga riječi nisu važne. Kad pristupite osjećaju, pravi posao oslobađanja može započeti. Potrebno je prepustiti se osjećaju i potpuno ga osjetiti, zatražiti oslobađanje i pratiti osjećaj sve dok ne steknete novi uvid u samoga sebe. Istinsko i duboko oslobađanje moglo bi iziskivati vježbu, no zidovi otpora postupno će se rušiti. Sjena na prikriveni način sudjeluje u vašem svakidašnjem životu. Nikada nije toliko skrivena da je ne možete rasvijetliti.