Mogli bismo reći da postoji prava vrsta stida i kriva vrsta stida. Prava vrsta stida mogla bi se nazvati istinskim kajanjem ili žaljenjem. Bez te vrste stida uopće ne bi bilo razvoja, jer se nitko ne bi imao snage uhvatiti u koštac s negativnošću u sebi. Kriva vrsta stida je osjećaj krivnje koji je destruktivan. Ne moramo biti svjesni emocija koje stoje iza osjećaja krivnje, ali one bi se mogle izraziti ovako: »Ja sam toliko loš, za mene nema nade; ništa se ne može napraviti.« Ovakav više ili manje svjestan stav stvara samosažaljenje, a ono što je još gore je to da ovakav stav onemogućava da se borimo i radimo na onome što je doista pogrešno u nama. Ne poštujemo sami sebe, pa se ne možemo tada ispravno boriti, jer smo pasivni tamo gdje bi se trebali boriti. Sami sebe sređujemo, pa se ne možemo razvijati. Nadalje, ovakav stav izaziva konflikt u nama, jer zahtijevamo poštovanje i ljubav od drugih dok istovremeno ne volimo sami sebe.

Zbog toga stvaramo začarani krug: što više negiramo sami sebe, to manje se možemo boriti za istinsku samospoznaju koja je osnova razvoja, a to opet smanjuje naše samopoštovanje. A što to više radimo, to više zahtijevamo ljubav od drugih da bi kompenzirali nedostatak samopoštovanja. ranjeno dijete u nama, ili nezreli dio ličnosti, vjeruje da ako dobijemo dovoljno ljubavi od drugih da ćemo biti sretni. No, ovakvo očekivanje čini nas samo ovisnim i bespomoćnim, jer sretni možemo biti samo ako se razvijamo u skladu s našim mogućnostima. Samo tako možemo rasti i razvijati se.

Nedostatak samopoštovanja nije rezultat naših grešaka, slabosti ili nedostataka, nego je rezultat pogrešne vrste stida. Ne trebamo biti savršeni da bismo mogli sami sebe poštovati. Ono što nam je potrebno je realno sagledavanje naše negativnosti da bismo je mogli mijenjati brzinom kojom možemo. Što ćemo više poštivati sebe, to manje ćemo zahtijevati od drugih da nas poštuju i tad ćemo se osjećati sve više sigurno. A budući da nećemo vršiti pritisak na druge oni će se osjećati slobodnim i biti će im lakše da nam daju ljubav i poštovanje.

Kriva vrsta srama dolazi od taštine koju povratno opet jača. Rekli smo da u nama postoji negativni dio sa svim svojim nedostacima - nezrelim emocijama i neistinitim vjerovanjima. Što manje smo svjesni tog dijela sebe, to više zavaravamo sami sebe, tj., ne prihvaćamo sebe kakvi jesmo u ovom trenutku. To opet onemogućava da se mijenjamo, jer ne vidimo što treba mijenjati. Varamo sami sebe i to smanjuje samopoštovanje koje tada tražimo od drugih, a to djeluje demotivirajuće na druge, pa to opet povećava našu ovisnost koja opet smanjuje naše samopoštovanje. To opet uzrokuje smanjenje poniznosti da bismo se hrabro mogli suočiti s onim što ne valja u nama, a to je taština.

Treba reći da mi intelektualno znamo da nismo savršeni, no to ne znamo emocionalno. Često je veliki rascjep između onog što znamo i mislimo i onog što osjećamo, pa zbog toga potiskujemo emocije. No, ne bi trebalo biti teško učiniti te emocije svjesnim samo kad bismo se potrudili da ih prevedemo u misli. Osjećajno još uvijek želimo biti savršeni, to je ranjeno dijete u nama. Budući da to nismo u stvarnosti, to izaziva ljutnju ili na nas same ili na druge umjesto da se potrudimo mijenjati. Pogrešna vrsta stida znači tada taštinu, lijenost, nepravdu i bijeg od stvarnosti, tj. onog što jesmo u ovom trenutku. A to onda stvara osjećaj krivnje i to ne zbog onog što stvarno jesmo u ovom trenutku, nego zbog toga što nismo savršeni. Ono što jesmo, i s negativnošću u nama, nikada ne bi stvaralo krivu vrstu stida kad bismo se prihvatili i počeli se, korak po korak, mijenjati. A to je jedino stvaran i konstruktivan način mijenjanja.

Krivi stav u nama donosi daljine poteškoće. Zbog taštine i zbog naše potrebe da nas drugi poštuju i vole pod svaku cijenu, mi se počinjemo odvajati od onoga što uistinu mislimo i osjećamo, počinjemo sakrivati ono što jesmo iza zida, iza maske. Ne usuđujemo se biti ono što jesmo zbog straha da će nas onda drugi prezreti i napustiti. rekli smo da što se manje poštujemo, to nam više treba poštovanje izvana. Tako stvaramo masku i počinjemo glumiti. A to nas za uzvrat čini još očajnijima i mi preziremo sebe još više. Začarani krug se nastavlja i vodi nas u sve dublje emocionalne konflikte sve dok ne smognemo hrabrosti i poniznosti da to počnemo mijenjati. Prihvatiti sebe znači vidjeti negativnost u nama i početi je konstruktivno transformirati. To znači prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i ne prikazivati se lažno drugima.

Tako dugo dok osjećamo tugu, ogorčenost, poraženost ili neravnotežu kada sagledavamo neku svoju grešku, mi nismo prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Prihvaćanje ne znači da želimo ostati u tom stanju nesavršenosti, to znači da je moramo prvo prihvatiti da bismo je mogli mijenjati. Nadalje, trebamo pronaći gdje emocionalno želimo da nam drugi gledaju kroz prste kod naših nedostataka kao kompenzaciju jer mislimo da se ne možemo mijenjati i poštovati sami sebe. Kad dovedete u svijest te nerazumne emocije, tad će vam ih biti lagano mijenjati.

Kad postanemo sposobni prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i nemamo više potrebu da se prikazujemo boljima tada više nećemo imati krivi stid i moći ćemo rasti. Jer krivi stid stvara stanje svijesti koje je iznimno nezdravo i koje čini da se osjećamo sve usamljenije. dakle, svaki puta kad se osjećate usamljeno, odbačeno i kada imate osjećaj da vas drugi ne razumiju, pokušajte shvatiti da to nije zato što vas drugi ne vole, nego vaš pogrešni osjećaj krivnje. Bez obzira kako ljudi koji vas okružuju mogu biti nesposobni da vole, oni nisu uzrok vašim osjećajima usamljenosti, jer kad bismo ih mi mogli voljeti tog osjećaja usamljenosti ne bi bilo u nama.

Problem u krivom osjećaju srama je u tome što bez obzira na o čemu se radi, bilo to važno ili nevažno, veliko ili malo, osjećaj srama je jednako velik. Tada se to prekriva i ponašamo se kao da ne postoji ono čega se sramimo. I to stvara zid neistine između nas i ostalih i koji stvara usamljenost. Tad nikad ne možemo biti sigurni da li nas drugi cijene i vole. U nama je glas koji govori: »Kad bi oni znali kakav sam u stvarnosti i što radim, ne bi me nikada voljeli.« To stvara usamljenost i patnju. I osjećamo da je sva pažnja i ljubav dana lažnoj osobi koju glumimo, a ne nama kakvi jesmo. To dodatno stvara krivnju i usamljenost. Ali mi smo jedina osoba koja to može promijeniti tako da se suočimo sa sramom i hrabro počnemo biti ono što u stvarnosti jesmo. Što više pokušavamo varati sebe i druge to smo u većoj dilemi. Zato treba početi postajati biti ono što jesmo i samo to će nam donijeti istinsko poštovanje i ljubav naših prijatelja. Onaj koji je sposoban za ljubav cijenit će vas i voljeti više zbog vaše iskrenosti. Oni koji nisu sposobni za ljubav i tako vam ne mogu dati ljubav ma što vi činili. Jedini način da bismo se osjećali sigurnima jest da budemo ono što jesmo.

Iskrenost ne znači da govorite tajne svakome koga sretnete. Odaberite pravu osobu kojoj se možete otvoriti, odaberite osobu koja vam može pomoći. Tad odaberite ljude s kojima ste bliski i koji vas poznaju onakvima kakvi ste u stvarnosti. Nije u pitanju što ćete govoriti ljudima koje srećete u životu, nego je u pitanju što osjećate. Da bismo toga postali svjesni treba prevesti te osjećaje u svijest da bismo razriješili krivi sram koji nas prijeći da budemo iskreni u našim osjećajima, a koji stvaraju unutarnji stav koji upravlja našim ponašanjem. Kada postanemo svjesni nezrelosti i nerazumnosti tih emocija tada ih možemo početi mijenjati. Samo tada ćemo moći učiniti slijedeći krak. Jedino tako možemo imati sigurnost i poštovanje samih sebe. Tako dugo dok se skrivamo iza zida i krivo predstavljamo, mi ne možemo cijeniti sami sebe.

Nije u pitanju koliko smo dobri ili koliko imamo slabosti da bismo cijenili sami sebe. To određuje koliko možemo biti iskreni prema sebi što je uvjet za iskrenost prema drugima. Istinsko kajanje, žaljenje u pozitivnom smislu znači biti spreman prihvatiti sebe sa svim nedostacima, biti spreman ih mijenjati tako da sve dublje i dublje spoznajemo svoje nedostatke. Za to je potrebna poniznost, jer to ne može biti učinjeno brzo, nego je to put ili proces.

Rekli smo da je važno da bi se nadišli nedostaci da se otvorimo kvalificiranoj osobi (ispovijed) i osobama s kojima smo bliski. Dok skrivamo svoje nedostatke od sebe i drugih nismo u stanju realno procijeniti stvari, pa preuveličavamo ili podcjenjujemo. A druga osoba kojoj se otvarate može vidjeti realno. Osim toga čim se otvorimo drugoj osobi to je već poniznost, pa makar samo prema jednoj osobi. Jednoj osobi se pokazujemo barem u određenoj mjeri kakvi jesmo za početak.. Čak ako vam ta osoba ne da savjet, odmah ćete osjećati olakšanje i vidjeti situaciju realnije.

Slijedeći korak je prestati sakrivati ono čega smo svjesni. To je uvjet da bismo došli do onoga čega nismo svjesni. U ovoj fazi trebali bismo biti dovoljno slobodni i otvoreni da govorimo o svemu što prožima našu ličnost. Tek tad ćemo polako otkrivati skrivene emocije i motive. Recimo da svi naši nedostaci potječu iz taštine, samovolje i straha.

U trenutku kad ne budemo više željeli da se prikazujemo boljima nego što jesmo, u vlastitim i tuđim očima, tek tad ćemo biti spremni da se počnemo mijenjati tako da rušimo lažnu sliku. Ako budete imali hrabrosti da vidite da ste posrnuli stotinu puta i više preko istih pogrešaka, ali sve na dubljem sloju, i budete sposobni se dignuti spoznajući svoje slabosti tada ćete se istinski mijenjati i rasti (spiralni rast). Tad ćete se oslobađati taštine i lažnosti puno prije nego što ste razriješili negativnost u sebi, a koju ćete paradoksalno puno brže razrješavati.

Treba reći da se rast odvija ciklički. Uzmimo primjerice da imate masku ljubavi i da kad ste u masci negirate sebe i kupujete ljubav. Već ste puno radili na sebi, znači da ste sve više u istini. No, kako je život neprestano učenje, brda i doline, dogodit će se da se ponovno iznevjerite sebe ili učinite nešto što nije u redu zbog straha. Imat ćete osjećaj da se niste pomakli iz mjesta, ali to je samo novo učenje. A novo učenje je kad sve što smo do tada znali više ne pomaže, pa imate takav osjećaj koji nije točan. Ako budemo imali hrabrosti vidjeti i osjećati svoje emocije na takav način brže ćemo rasti i mijenjati se.