OSHO

NEBESKO SJEME

Komentari Isusovih kazivanja iz gnostickog “Evandelja po Tomi”

Predavanja zapisana u Osho Ašramu, Puna, Indija od 21. kolovoza do 10. rujna 1974.

 

Prva izreka...

Ucenici zapitaše Isusa:

“Reci nam, kakvo je kraljevstvo nebesko?”

A on im rece:

“Ono je kao gorušicino sjeme manje od svakog sjemena,

i ono, kada padne na plodno tlo, veliko drvo se stvori

i utocište postane za sve ptice nebeske “.

GORUŠICINO SJEME

Ljudski odnosi mnogo su se promijenili, ali su postali sve gori i gori. Dubina je išcezla u svim

dimenzijama: žena više nije žena nego djevojka. Muž nije suprug nego mladic, decko. Prijateljstvo i nije tako

loše, ali ne ide narocito duboko. Brak je za nešto što se dešava iskljucivo u dubinama - on i jeste dogadaj na

najdubljim nivoima, i sve dok vam se ne desi, ostajete plitki. Ako se ne predate, nikada necete da se usudite

na skok.

Možete da plutate po površini, ali onda dubina nije za vas. Naravno, ici u dubinu stvarno je opasno -

tako i mora biti, jer vi ste uspješni i snalažljivi samo na površini. U plicaku djelujete kao automat, i nikakva

svjesnost nije vam nužna. Ali, što više prodirete u dubinu, što vam je budnost sve neophodnija, jer u tim

dubinama smrt je moguca svakog trenutka. Drugim rijecima, strah od dubine stvorio je plitkocu u svim

meduljudskim odnosima. Sve je to tako nezrelo.

Mladic ili djevojka mogu biti zabavni, ali oni ne mogu da postanu vrata do onog najdubljeg, do onog

što je skriveno u svima i svakom. Sa djevojkom možeš biti u seksualnom odnosu, ali tad ljubav ne može da

raste. Ljubav jednostavno zahtjeva duboke korijene. Seksualnost je moguca na površini, ali ona je cisto

biološka potreba, animalna aktivnost. Ona može biti lijepa samo ako je dio jedne dublje ljubavi, a ako toga

nema, onda je u pitanju najružnija moguca stvar. Najružnija je zato što tad nema zajedništva - dodirujete se i

razilazite; spajate se i razdvajate. Samo se tijela srecu, ali ne i vi - ne Ja. To je ono što se dogodilo s

meduljudskim odnosima.

Ali najveci meduljudski odnos u potpunosti je iscezaoc - to je odnos Majstora i ucenika. Necete biti u

stanju razumijeti Isusa ako niste u stanju shvatitite tu dimenziju odnosa izmedu ucenika i Ucitelja, a tog

odnosa gotovo da uopce nema. Žena je zamijenjena djevojkom, muž mladicem, ali Majstor, i odnos koji

postoji izmedu njega i ucenika, sasvim je nestao. Ili, može se reci da je zamijenjen jednom suprotnošcu -

odnosom koji postoji izmedu pacijenta i psihijatra.

Njihov odnos mora biti bolestan, nešto patološko - jer pacijent dolazi kod njega ne zbog istine, ne cak

ni zbog zdravlja, jer i sama rijec “zdravlje” veoma je znacajna: ona oznacava ucjelovljenost, svetost, duboko

izljecenje u sopstvu. Pacijent psihijatru ne ide radi zdravlja, jer ako dolazi baš zato, onda je ucenik a ne

pacijent. On dolazi samo da bi se oslobodio bolesti; stav mu je potpuno negativan. Pacijent je došao samo

da bi se prisilio da opet bude normalan, da opet postane ispravan zavrtanj u mašini ovog sveta. Postao je

neprilagoden - sada mu treba nešto malo prilagodljivosti, a psihijatar mu samo pomaže pri svemu tome. Ali,

kome pacijent treba da se prilagodi? Ovom svijetu, ovom društvu, koje je u potpunosti bolesno.

Ono što vi zovete “normalnim” ljudskim bicem, nije ništa drugo do normalna patologija, ili normalno

ludilo, ili normalna abnormalnost. Covjek koji je “normalan” takoder je lud, ali u okviru prihvacenih

ogranicenja društva i kulture u kojoj se nalazi. Ponekad netko i prede preko tih dopuštenih okvira - i tad je

baš lud. To je, nakon prelaska odredenih granica, mišljenje njegove okoline, i svi kažu da je malo “otkacio”.

Psihijatar je covjek koji cuci na granici i koji samo pomaže bolesniku da se vrati nazad, u gomilu.

Sam po sebi, psihijatar ne može biti Majstor, zbog toga što nije ucjelovljen; pacijent, s druge strane, ne

može biti ucenik - samim tim što nije došao da uci. On je uznemiren, i sada samo želi da ga doticni problem

ne uznemirava. Njegov je napor usmjeren na prilagodavanje, ne na zdravlje. Psihijatar ne može biti Majstor;

on se kao takav predstavlja na Zapadu, a uskoro ce i na Istoku poceti da glumi istu ulogu. No, bilo kako bilo,

psihijatar ne može biti Ucitelj; on sam je bolestan On drugima može pomagati što se prilagodavanja tice, i to

je sasvim u redu. Jedan bolesnik može pomoci drugome - na neki nacin. Ali, jedan ludak ne može da

ucjelovi drugog ludaka. Ne postoji nacin da ludak oslobodi ludila svog patološkog suplemenika.

Cak i vaši Frojdovi, Jungovi, Adleri, krajnje su bolesni. Ne samo sitni psihijatri - i najveci medu njima

imaju nešto patološko u sebi.

Reci cu vam par stvari da bi to mogli i osjetiti: kada god bi bilo tko spomenuo smrt, Frojd bi poceo da

drhti. Dvaput se cak i onesvijestio kada je netko spomenuo mumije iz starog Egipta. Onesvijestio se! Jednom

je Jung govorio nešto u vezi smrti, a Frojd je samo zadrhtao, pao sa stolice, onesviješten u trenutku.

Ako je smrt za Frojda nešto što rada takav užas, što onda reci za sljedbenike? I zašto bi uopce smrt

stvarala takav strah? Možete li pojmiti Budu koji se boji smrti? Cim se uplaši, nije Buddha.

Na nekoliko mjesta Jung je spominjao svoju želju da posjeti Rim, a pogotovo biblioteku u Vatikanu,

koja je najveca, a i najtajanstvenija biblioteka, u kojoj su zabilježeni svi misteriozni podaci o skoro svim

religijama ovoga svijeta - što je rijetkost. Ali, kada god bi došao trenutak da kupi kartu, Jung bi, kao i Frojd,

3

kada mu se spomene smrt, poceo da drhti. Samo zbog puta u Rim! - što bi se dogodilo da je zakoracio na

Stazu Oslobodenja? I Jung bi uvijek odgodio putovanje. Nikada nije otišao, nikada. Doduše, pokušavao je i

pokušavao, no na kraju bi ipak odlucio: “Ne, necu ici”.

Kakva je to vrsta straha - put u Rim? Zašto se psihijatar plaši ulaska u religiju? Zbog toga što je Rim

samo simbol, a Jung je stvorio posebnu filozofiju u vezi uma, te sada drhti pred mogucnošcu da mu se

filozofija jednostavno ne raspadne. Tako se i kamila boji putovanja na Himalaje, jer kada im se približi po prvi

put, ona shvati koliko je sitna, beznacajna, neugledna. Citava filozofija koju je Jung stvorio jednostavno je

djetinjasta, jer covjek je stvorio tako nepregledne, maltene kozmicke sisteme - i svi su ti sistemi sada u

ruševinama. Strah je: otici do Rima, to znaci otici na ruševine velikih sistema koji su stvoreni jednom u

prošlosti.

A što ce biti što se tvog malog sistema tice? Što reci o našem maleckom cošku koji je tako lijepo

ocišcen i dotjeran? Što reci o vašim filozofijama? I one najvece, najuzvišenije, propale su u prašini: idi do

Rima, vidi malo što se dogodilo! Idi do Atine, pa i tamo spoznaj što se desilo! Gdje li su škole Aristotela,

Platona i Sokrata? Sve su sravnjene u šaku vruceg pepela. Na kraju se ispostavi da su sve misli potpuno

beskorisne, jer misao je ljudsko djelo.

Do Božanskog dolazite samo preko “ne-misli”. Pomocu misli ne možemo ostvariti spoznaju onog što je

vjecno i bezvremeno, jer misao je iz vremena i u vremenu. Ona ne može biti beskrajna; ne može biti vjecna.

Nijedna filozofija, nijedan misaoni sistem nema nikakve veze sa bezvremenošcu.

I to je bio strah. Barem cetiri, pet puta Jung je rezervirao kartu i otkazivao je: na kraju, a bio je jedan

od najvecih psihologa koje je svijet vidio! Pa, ako se on boji jednog obicnog puta, što onda reci o sljedbenicima?

A evo, cak ni vi niste uplašeni, ali ne zbog toga što ste bolji od Junga - samo ste nesvjesniji. On je

shvatio da ce mu Rim pognuti glavu koju s ponosom uspravlja. U trenutku kada baci pogled na velike

filozofske sisteme koji sada pocivaju u ruševinama, odjednom ga obuzima drhtavica i strah: “Što li ce se

dogoditi sa mojim sistemom? što ce onda sa mnom biti?” Zadrhtao bi i odustao, i u svojim memoarima je

napisao: “Na kraju sam odbacio citavu zamisao: ne idem u Rim'.

A potpuno ista stvar dešavala se i Frojdu. I on je pokušavao da dopre do Rima - izgleda da nije u

pitanju puka slucajnost - no strah bi ga uvijek savladao. Zašto? Frojd je ljut baš kao vi, i seksualan baš kao i

svaki covjek, uplašen od smrti, pa i neurotican po ponašanju kao vi, takoder; i gdje je onda razlika? On može

biti mnogo inteligentniji možda je i genije - i cak može donekle i pomoci, ali je slijep kao i vi, što se onog

vrhovnog tice, što se tice onog najdubljeg sloja bica.

Ne, psihijatrija ne može da postane religija. Dobra bolnica još i može biti, ali ne i hram - to je sasvim

iskljuceno. Psihijatar može biti nužan, zato što su ljudi bolesni i neprilagodeni, ali on nije Majstor, niti je

pacijent ucenik. I ako dodete do Ucitelja kao pacijent, tada cete propustiti mnogo toga, jer Majstor zaista nije

psihijatar. Ja s psihijatrom nemam ama baš nikakve veze. Ljudi mi dolaze i kažu: “Patim od mentalne

zabrinutosti, od neuroze, od ovog ili onog”.

“U redu je”, ja im odgovaram. “Ja necu lijeciti tvoju bolest, nego cu lijeciti tebe samog. Mene nije briga

za tvoju neurozu - ti si moja jedina briga. Bolesti su nešto sa periferije, a ludila nema tamo gdje si ti”.

I jednom kada spoznate što ste vi u stvari, sve bolesti išcezavaju. One su prisutne samo zbog toga što

ste nekako zaturili samospoznavanje, stoga što ste, na neki nacin, izbjegavali sebe. Osnovni, najvažniji

susret, bio je odlagan, jer vi ne želite suociti se sa sobom. Zašto? Što vam se to dogodile? Sve dok niste

spremni da izadete sebi samome u susret, ne možete postati ucenik, jer Majstor je nemocan ako vi sami

niste u stanju suociti se sa sobom. On vam može pomoci samo u jednom - u susretu sa dubinom koja je u

vama.

Zašto ste tako uplašeni? Nešto je otišlo, izgubilo se negdje u prošlosti... Dijete se rodilo: nisu ga

prihvatili takvim kakvo je, mnoge stvari morale su da se promjene, da se namecu, discipliniraju. Ono je imalo

mnogo djelica koje društvo ne usvaja. Ni društvo, ni otac, ni majka; svi oni odbijaju odredene dijelove djeteta,

i onda se svi ti dijelovi poricu, negiraju, potiskuju. Tek nekoliko dijelova je prihvaceno, i dijete je njih uspjelo

ispoljiti. Medutim, vecini je zabranjeno biti izražena, a sav je ostatak osporen. Dijete te neprihvatljive dijelove

mora tako snažno potiskivati da jednoga dana i samo postane nesvjesno tog dijela svog bica. To je ono što

se podrazumijeva pod potiskivanjem, a citavo društvo pociva na tom mehanizmu.

Najveci dio djecjeg bica jednostavno mora da se potisne i gurne u potpuni mrak. No, taj izgurani dio se

bori, namece, podiže ustanak, reagira, želeci da izade na vidjelo, pa vi morate da ga s jednakom upornošcu

negirate i osporavate. Zbog svega toga, strah vas je suociti se sa sobom, jer što ce se onda dogoditi sa

potisnutim dijelovima? Oni ce iskociti napolje, ispoljiti ce se. Što ce se desiti sa nesvjesnim? Ako se suociš

sa sobom nesvjesno ce se pojaviti, i sve što je odvajkada potiskivano, bice opet tu. To je ono što u vama

rada strah.

Sve dok dijete nije prihvaceno u potpunosti, taj strah ce preživjeti; ali, do sada se nije rodilo takvo

društvo koje ce usvajati djecu u potpunosti. To je gotovo nemoguce. Dakle, jace ili slabije potiskivanje mora

postojati, ali svi se, prije ili kasnije, moraju sresti sa sobom. Postaješ ucenik onoga dana kada zaboraviš što

je dobro a što loše, kada zaboraviš što je usvojeno a što osporeno. Onoga sata kada si u stanju da citavo

svoje bice izložiš sebi, postao si pravi ucenik.

Majstor je babica. On pomaže da prodeš kroz novo rodenje, da se preporodiš. A i kakav je odnos

izmedu Majstora i ucenika? Ucenik imati povjerenja; ne može sumnjati. Ako je podozriv, onda nije u stanju

4

slobodno izložiti sebe. Kada sumnjaš u bilo koga, ti se skupljaš, i ne uspjevaš se proširiti. Kada sumnjaš...

Stranac je, recimo, u blizini, i ti se zatvaraš; ne možeš otvoriti se zato što ne znaš što ce on uciniti u

sljedecem trenutku. Pred njim ti ne smiješ biti ranjiv, i moraš se štititi, nositi svoje oklope, zidove, sigurnosne

pojaseve.

Pred Majstorom, vi morate da odbacite svoj zaštitni omotac - i to je nešto što je nužno, neophodno,

zaista. Cak i pred ljubavnikom možete da u nekoj mjeri nosite svoje zidove, pred voljenim ste tek donekle

otvoreni. Ali, sa Majstorom, vaša otvorenost mora da je totalna - u bilo kojem drugom slucaju, ništa se nece

desiti. Cak i ako najsitniji dio sebe pridržavate, odnosa nema. Potpuno povjerenje zaista je nezaobilazno, jer

samo su tada tajne na dohvat ruke, i tek tada, nude vam se kljucevi. Ali, skrivanje ispred Majstora znaci

borbu sa njim, a onda se ništa ne može izvesti.

U odnosu sa Majstorom povjerenje je najbitnija stvar, a ne borba. No, ono što je najgore, je to što je

prednost potpuno išcezla sa ovoga sveta. Mnoge stvari su tome išle na ruku: u poslednja tri, cetiri vijeka,

covjeka su ucili biti sebicni pojedinac; nisu ga ucili da se preda, nego da se sukobljava; nisu ga ucili da sluša,

nego da se bori; ucili su ga sumnji, nikada povjerenju. To je razlog zbog kojeg sada uocavamo nedostatak

povjerenja, jer današnja nauka raste kroz sumnju. Nauka i jeste duboki skepticizam. Njoj nije potrebna vjera,

vec logika, dokaz: što više sumnjaš, to si “naucniji”. Put nauke je, u stvari, potpuno suprotan putu religije.

Religija zahtjeva povjerenje: što si povjerljiviji, to si religiozniji. Nauka je izvela prava cuda, i sva ta

cuda su sasvim vidljiva, dok je religija izvela ubjedljivo najveca cuda, prava cuda nad cudima, no nažalost,

ona su nevidljiva. Cak i ako je Buddha tu negdje, što vi možete osjetiti? Što ste u stanju da vidite? Buddha

kao Buddha, nije vidljiv pojavno, on je tijelo i ništa drugo; pojavno, on je smrtan baš kao i vi. Pojavno,

Buddha ce ostariti i umrijeti jednoga dana - ali nepojavno, on je besmrtan. No, vi nemate oci da doživite i ono

što je nevidljivo, nemate tu sposobnost osjetiti ono najdublje, ono nepoznato.

Zbog svega toga, samo oci pune povjerenja, malo pomalo, pocinju da prepoznaju što je što, i da

postaju osjetljive. Kada imaš povjerenja... to povjerenje predstavlja sklapanje ociju. Zato je ono u neku ruku

slijepo, baš kao i ljubav - povjerenje je vece slijepilo cak i od ljubavi.

Ali kada sklapate ova dva obicna oka, što se dešava? - jedan unutrašnji preobražaj. Kada sklopite oci

koje su upotrebljive spolja, što se onda dešava sa energijom koja je do maloprije oticala kroz njih? Ta ista

energija sada pocinje da se krece unazad. Jednostavno, više ne može iz ociju oticati ka predmetima; dolazi

do preokreta, do obrta. Energija mora da se krece. Za nju je nemoguce biti staticna; ako zacepiš jedan

ispust, ona pocinje pronalaziti neki drugi. Kada su oba oka sklopljena, energija koja se kretala kroz njih

pocinje da se obrce -dešava se preokret.

Ta energija udara u vaše trece oko. To oko nije fizicke prirode: to je samo energija koja se, nakon

oticanja ka objektima, sada posuvracuje ka izvoru - taj “prijelom” postaje trece oko, treci nacin sagledavanja

svijeta.

Buddha može biti viden samo trecim okom. Takoder, Isus se može prepoznati samo na taj nacin. Ako

nemate to trece oko, Isus može biti tu odmah do vas, ali vi cete ga promašiti - a stvarno ga mnogi

promašuju. U njegovom rodnom mjestu ljudi su mislili da je on samo sin tesara Josipa. Nitko, bukvalno nitko,

nije mogao shvatiti što se u suštini desilo s tim covjekom: on nije sin tamo nekog stolara, vec Božji sin - ali, to

je u potpunosti jedna unutrašnja pojava. I kada je Isus objavio da je njegov otac Bog, glavom i bradom, svi

su nm se smijali: “Ili si poludio ili oglupavio, ili si možda veoma prepreden covjek. Kako tako brzo sin jednog

drvodjelje može postati Božji sin”? Ali, postoji nacin; nacin zaista postoji...

Samo se tijelo rada iz tijela; unutrašnje sopstvo ne proizlazi iz tjelesnosti - ono je od Božanskog; od

svetog duha, da tako kažemo. Ali, prije no što se to shvati, morate ostvariti oci koje vide, i uši koje su u

stanju da cuju.

Vrlo je tanana stvar razumjeti jednog Isusa. Morate proci kroz odgovarajuce poducavanje. To je sve

nalik na klasicnu muziku: ako vam je iznenada dana prilika da cujete neko klasicno djelo, vi cete uzviknuti:

“Koja je ovo glupost”? Ta je muzika tako delikatna; jedno dugotrajno uvježbavanje je stvarno nužno. Morate

postati pravi šegrt što se slušanja te muzike tice, i tek nakon te, maltene obuke - biti cete u stanju da

slušajuci prepoznate ono najprefinjenije - a kada se to desi, onda ne postoji ništa što bi moglo da se, po

ljepoti, usporedi s klasicnom muzikom. Svakodnevna muzika, muzika iz filmova, gotovo da s muzikom i

nema neke vece veze. To je skoro buka, i to buka koja je veoma zaglupljujuca.

Zbog toga što vam je sluh lišen bilo kakvog uvježbavanja, vi živite okruženi bukom, za koju, opet

mislite da je muzika. Ali, za klasiku vam trebaju skoro aristokratske uši. Vježbanje je nužno. Što više

vježbate, to sve više ono prefinjeno postaje vidljivo. Ali, ni klasicna muzika nije nešto narocito u poredenju s

Isusom, jer on je kozmicka muzika. Morate biti tako tihi da nema cak ni jednog misaonog vida, ni najsitnije

kretnje vašeg bica... samo ga je tada moguce cuti.

Zbog toga Isus stalno ponavlja: “Oni koji imaju uši, oni ce biti u stanju da me cuju. Oni koji imaju oci...

pogledajte - ovdje sam?”. Zašto on uvijek iznova ponavlja: “Oni koji imaju oci neka vide. Oni koji imaju uši

neka cuju”? Zašto?

On govori o jednoj drugoj dimenziji razumijevanja koju samo ucenik može pojmiti. Samo njih

nekolicina mogu da ga shvate; to je u samoj prirodi stvari, i tako mora biti. Samo nekoliko - a tko su ti ljudi?

Oni nisu bili ucenjaci, profesori univerziteta, ne. Oni nisu bili ni filozofi, ni panditi, ne. Rijec je o najobicnijim

ljudima: ribar, seljak, obucar, prostitutka; oni su svi zaista krajnje obicni ljudi - najobicniji medu obicnima.

5

Kako je moguce da su baš ti ljudi mogli shvatiti? Mora da je bilo neceg vrlo neobicnog u tim obicnim ljudima.

Mora postojati nešto posebno, nešto što postoji samo u obicnim ljudima, a išcezava u onima što su neobicni.

Što je to?

Poniznost, povjerenje... jer, što si izvježbaniji na intelektualnom nivou, to je manje vjerojatno da ce se

tvoje povjerenje povecati. Povjerenje imaju samo oni ljudi kojima intelekt nije “bildan”,

Seljak je pun povjerenja, i on jednostavno ne mora da sumnja. On zasije sjeme na polju i vjeruje da ce

ono izniknuti kadoci vrijeme. A ono ce nici. Seljak ceka i moli, a nakon nekog vremena pojave se prvi

izdanci. On ceka i vjeruje. Živi sa drvecem, izdancima, rijekom, planinama. Nema potrebe da se bude

podozriv: drvece nije lukavo, i štit nije nužan, nema potrebe da se covjek brani. Ni planine nisu prepredene -

one nisu politicari, nisu zlocinci - što ce vam bilo kakav oklop da se zaštitite od prirode? Sigurnost nije

neophodna, a samim tim, možete biti potpuno otvoreni.

Zbog toga, kada odete negdje na izlet, vi osjecate takvo ushicenje, prosto ste oduševljeni. Odakle to

dolazi? Iz okolnih bregova? Ama ne! - to je zbog toga što sada možete odložiti sve svoje zidove, zbog toga

što nema potrebe da se tresete od straha. Kada prilazite stablu osjecate se lijepo. Taj doživljaj ne dolazi iz

drveta nego neposredno iz vas, no pored njega nije potrebno da se zaštitite, lagodno vam je, osjecate se

kao kod kuce. Cvijet vas nece mucki isprepadati. Jedno drvo ne može biti prevejani lopov; ono od vas ništa

nece ukrasti. Kada idete u brda, na more, u šumu ili bilo gdje u prirodu, sve svoje oklope bezbrižno odlažete

u stranu.

Ljudi koji u prirodi žive su povjerljiviji. Zemlja koja nije toliko industrijalizirana, ona u kojoj ima manje

mašinerije, manje tehnologije, dakle zemlja koja živi više s prirodom je sasvim spontano puna povjerenja.

Zbog toga vam je teško da pojmite rodenje Isusa Krista u New Jorku - stvar je gotovo nemoguca. “Isusovi

trikovi” tamo još i mogu da se rode, ali Isus ne, ni slucajuo. A ti su trikovi najobicniji neuroticari, i Isus im je

samo dobar izgovor za bolest. Ne, o tome se ne može ni razmišljati - Isus iz New Jorka - zaista nezamislivo.

Pa cak i da je roden u takvoj sredini, nitko ga ne bi slušao; cak i ako je tu medu nama, nitko nece biti u stanju

da ga prepozna. On je roden u vremenu bez tehnologije, bez nauke, bio je sin prostog stolara, citav svoj

život proveo je sa siromašnim, jednostavnim ljudima koji su bili u bliskoj vezi s prirodom koja ili je okruživala.

Svi su oni imali povjerenja.

Isus dolazi jednoga dana... Negdje pred samu zoru. Sunce se još uvijek nije pojavilo na horizontu. Tu

su dva ribara koja su baš bacila svoje mreže kada je Isus došao do jezera i uzviknuo: “Gledajte malo! Zašto

tracite sopstvene živote. Ja mogu da od vas nacinim ribare ljudskih duša. Zašto bi se i dalje zamlacivali sa

ribama? Stvoricu od vas ribare ljudi. Dodite, slijedite me”.

Da je to isto rekao tebi dok sediš u svom uredu, ti bi mu bez dvoumljenja podviknuo: “Hajde, gubi se.

Nemam vremena da se zaludujem. Samo mi oduzimaš dragocjeno vrijeme”. Ali, ona dva ribara pogledala su

ga malo pobliže. Zurili su u njega bez podozrenja, bez sumnje. Sunce je svitalo, a taj covjek je bio

jednostavno opcinjavajuc. A njegove oci - bile su dublje od jezera, i imale su snagu vecu od sunceve. Ribari

su odbacili svoje mreže i pošli za njim.

To je povjerenje. Cak nem ni uajprostijeg pitanja: “A tko si ti, strance”? Nisu ga znali; Isus nije bio iz

njihovog sela; nisu ga nikada prije toga ni vidjeli, niti su culi i rijec o njemu. Ali, bilo je dovoljno poziv,

pristupnica, i to je sve. Culi su Isusov glas, pogledali, osjetili njegovu iskrenost, i nakon toga, poceli da ga

slijede.

Baš negdje na izlasku iz sela, neki je covjek u trku dobacio onim ribarima: “Gdje ste vi pošli? Pa otac

vam je iznenada preminuo. Vratite se nazad”. Kada su to culi, oni rekoše Isusu: “Možemo li se barem vratiti i

sahraniti mrtvog oca? Doci cemo odmah kada se to završi”. Isus im odgovori: “Ne brinite o mrtvima; dovoljno

je mrtvaca u selu, i oni ce sahraniti mrtve. Vi podite za mnom i slijedite me. I ne razmišljajte previše o onima

koji ne žive”. Ribari su ga bez rijeci pratili u stopu.

To je povjerenje: culi su Isusa, vidjeli ga. On im je rekao - a bio je potpuno u pravu, “Kada je otac

nrrtav, što može da se uradi? kada je netko umro, jednostavno je umro: nema potrebe da se vracate. A živili

mrtvaca ionako ima dovoljno u selu; oni ce uciniti sve što treba, i ritual, i sahranu. Vaše je da nastavite sa

mnom zapoceti put”. Ribari su to i ucinili, i nijednom nisu bacili pogled na mesto sa kojeg su otišli. To je

povjerenje: ne gledati unazad. Povjerenje je nemogucnost osvrtanja, nemogucnost povratka.

Podozriv um uvijek se okrece iza sebe, stalno misli o nekim drugim mogucnostima, o onom što nije

ucinio, o tome da li je ono što radi ispravno ili ne: da li da se vrati ili da slijedi tog ludaka? Tko zna? On,

doduše, kaže da je Božji sin, ali tko zna? O Bogu podataka nema, još manje o njegovom sinu ili sinovima -

“a taj covjek po svemu lici na nas!” No, ribari su, usprkos svemu, nastavili da ga slijede.

Ako pratite Isusa, prije ili kasnije on ce postati zarazan. No, u samom pocetku, obavezno je i nužno da

ga slijedite. Prije ili kasnije, zaista cete osetiti da je Isus Božji sin; i ne samo to - kroz njega cete spoznati i

vlastito božansko poreklo. Ali, u pocetku, povjerenje je neizbježno. Ako sumnja postoji od samog pocetka,

vrata su zatvorena.

Taj tip odnosa gotovo da je nestao, zbog toga što je nauka bila vrlo uspješna u poslednja tri stoljeca.

Ona je zaista ucinila toliko toga; njena dijela su prava cuda - beskorisna cuda, naravno - jer naucnici nisu

doprineli produbljivanju ljudske srece, a ako je sreca kakva je i prije bila, onda su sva ta nazovi cuda potpuno

neupotrebljiva i bezvrijedna. U stvari, cak se može reci da je srece sve manje i manje. Sve je više

tehnologije, sve je više lagodnosti - ali srece je zaista sve manje i manje: u tome se ogleda cjelokupno cudo

6

te tristogodišnje nauke. Što više stvari može da se izvede uz pomoc mehanickih sredstava, to ste vi sve

nepotrebniji, a što ste nepotrebniji, to se osjecate bezvrijednijim, praznim, lomnim. Prije ili kasnije kompjuter

ce da vas zameni, i tada cete biti suvišni. Tad možete izvršiti i samoubistvo ako baš hocete, a kompjuter ce

da radi sve ostalo.

Sreca vodi poreklo iz tog osjecaja da smo nekom ili necem potrebni. Cim to osjetimo - da smo potrebni

- naše postojanje ima neki znacaj, neku težinu, naš život odjednom ima dubokog smisla. Vi osjecate da ste

negdje ipak potrebni: bez vas, stvari bi jednostavno bile drugacije. Ali sada, bez vas, sve ce biti kao i sa

vama - ništa se nece promijeniti. Prije bi se moglo reci da ce sve biti još i bolje, jer, iskreno govoreci, mašine

su u stanju da preciznije obave bilo koji posao od covjeka. Vi ste jednostavno prepreka, zastarjela stvar.

Danas je covjek ubjedljivo najzastarjelija pojava na svijetu, jer svake godine pojavljuju se neka nova izdanja:

novi Fordov model iz tvornice automobila, odavde, odande, a samo covjek ostaje kakav je i bio. On je

stvarno “oldtajmer” - izmedu toliko novih stvari, covjek je jedini stari model.

Moderni um bez prestanka osjeca vlastitu beznacajnost: nitko vas ne treba. Cak vas ni djeca ne

trebaju previše, jer se društvena struknira trudi iz sve sruige. Ni vašim roditeljima necete predstavljati onu

nekadašnju podršku - staracki domovi pomoci ce vam da ne osecaju nikakve nedostatke. Kome ste

potrebni? A kada ne možete naci nikoga tko vas istinski treba, vi ste onda samo nepotreban teret - i kako

sada biti sretan?

U “onim” danima bili ste potrebni. Na jednom mestu, veliki židovski mistik, Hilel, uzviknuo je u svojoj

molitvi - a mora da je bio izuzetno povjerljiv covjek - Bogu je tada rekao: “Nemoj da misliš da si samo Ti meni

potreban - I ja sam tebi neophodan, takoder. Bez mene, Ti gotovo da ne postojiš. Ako Hilela nema, tko ce

onda da moli? Ja sam neophodan. Tko ce da pazi na Tebe? Ja sam Tvoja potreba. I zato ne zaboravi:

potreban si mi, to je neporeciva istina - ali potreba je uzajamna”.

Kada ste potrebni citavom Uuiverzumu - cak i Bogu - onda imate odredeni miris, znacaj, smisao. Ali,

sada stvarno nikom niste “nešto bez cega se ne može”. Vi ste maltene ništavni, i možete biti zamenjeni bez

problema. Tehnologija va je obezbjedila i udobnost i osjecaj beznacajnosti. Ona može stvoriti bolje kuce, ali

ne i boljeg covjeka, jer za boljeg covjeka potrebna je jedna druga dimenzija, a to svakako nije dimenzija puke

mehanike. Radi se, dakle, o dimenziji svijesti.

Nauka ne može stvoriti ni Budu ni Isusa, ali zato može stvoriti društvo u kom ce Buddha ili Isus biti

jednostavno nemoguce pojave. Mnogo ljudi nti je postavilo pitanje: zašto danas više nema toliko

prosvijetljenih ljudi, ni Bude, ni Tirtankara, ni Isusa? Pa zbog vas! Vi ste stvorili takvo društvo u kom je

prisustvo nevinog i prostog covjeka nezamislivo; cak i ako se nekim cudom ipak pojavi, vi to predivno bice

necete moci prepoznati. Nije tacno da prosvijetljenih nema - oni su, usprkos svemu, uvijek tu negdje. Možda

se svakoga dana mimoilazite s Buddhom na svom putu do ureda, ali ga ne prepoznajete - samo zbog vašeg

unutrašnjeg slijepila.

Povjerenje je nestalo jednom za svagda. Zapamtite to: Isus je živio u vremenu dubokog povjerenja.

Citava njegova slava i velicina mogu da se shvate iskljucivo kroz tu dimenziju potpunog povjerenja.

Sada cemo poceti sa prvom izrekom Isusovom:

Ucenici zapitaše Isusa: “Reci nam, kakvo je kraljevstvo nebesko?”

Oni nisu bili ljudi koji pitanja postavljaju gotovo strucnjacki; ovdje se ne radi o ljudima koji su tek nešto

malo radoznaliji; njihova namjera nije da se prepiru i sukobljavaju. Njihovo pitanje sasvim je nevino, a kada

je takvo, Isus odgovara.

Kada je pitanje nevino - da li znate? Nije nevino ako postoji unaprijed spremljen odgovor. Pitate: “Ima

li Boga?” a odgovor vec nosite u sebi. Vi znate da on jeste, i kod mene ste došli samo po potvrdu. Ili, znate

da Bog ne postoji, i sada želite samo da vidite zna li taj covjek nešto ili je još uvijek neznalica. Ako je

odgovor unaprijed spreman, onda je pitanje lukavo, i o nekakvoj bezazlenosti onog koji pita nema ni govora.

Isus može odgovoriti samo na bezazlenost, te zato lukava pitanja nece naici na odobravanje.

Kada jedan ucenik pita, unutar njega odgovor ne postoji. On jednostavno ne zna - na kraju krajeva, on

i pita zato što ne zna. Zapamtite to: kada vi nešto pitate, cinite li to zato što vec imate kakav takav odgovor?