Spiritističke komunikacije koje smo netom opisali, pomažu utvrditi da ljudi koji su živjeli na Zemlji, još uvijek žive u nekoj drugoj, naizgled bliskoj dimenziji univerzuma, i da su sposobne s nama komunicirati preko posebnih kanala. Jedan od glavnih istraživača na tom polju, Frederick Myers, napisao je: "... dokaz za komunikacije s duhovima identificiranih preminulih osoba preko transa i pisanja medija kojima ti duhovi naizgled upravljaju, utvrđen je izvan svake ozbiljne dvojbe." (Myers, 1903., sv. 1, str. 29).

Neke su komunikacije iznjedrile informacijama o čak višim razinama ili dimenzijama univerzuma, koje nastanjuju viša bića.

U nastavku ćemo razmotriti drugu kategoriju dokaza da svjesni entiteti postoje na nekoj drugoj razini svemira - izvješća o živim ljudima koje opsjedaju preminule osobe. Spiritističke komunikacije ujedno predstavljaju i svojevrsnu opsjednutost, jer se čini da je medij tijekom komunikacija privremeno u vlasti duha koji priopćuje. Međutim, slučajevi opsjednutosti koji slijede razlikuju se po tome što uključuju duža i mnogo intenzivnija razdoblja opsjednutosti. Osim toga, čini se da motivacija duha koji opsjeda  tijelo živog čovjeka, ima veću ulogu nego u slučajevima spiritističkih komunikacija.

Psiholog William James bio je spreman razmotriti mogućnost opsjednutosti duhovima. Teorija da demon može preuzeti vlast nad ljudskim tijelom mogla bi objasniti neke psihičke bolesti. Ustvari, sve do 19. st, mnogi su europski i američki liječnici prihvaćali tu teoriju. James je rekao:

"Posve sam siguran da će teorija o demonima ponovno dobiti svoju priliku." (Murphy i Ballou, I960., str. 207).

Slučaj Čuda iz Watseke (Stevens, 1887.; Myers, 1903., sv. 1, str. 361- 367) smatram osobito zanimljivim zbog iscrpnih svjedočanstava o opsjednutosti.

Lurancy joj je rekla: "Mamice, nije mi dobro, osjećam se tako čudno."

(Stevens, 1887., str. 3). Potom se srušila i ostala ležati na podu ukočena tijela.

Osvijestila se pet sati poslije, no i tada je rekla da se još uvijek osjeća veoma neobično i čudno (Stevens, 1887., str. 3). Nakon toga je prespavala noć.

Sljedećega joj se dana tijelo opet ukočilo, i u tom stanju je navodno bila svjesna svog fizičkog okruženja, kao i druge dimenzije - svijeta duhova.

Među duhovima je vidjela sestru i brata, koji su umrli i vikala je: "O, majko!

Ne vidiš li malu Lauru i Bertiea? Tako su lijepi!" (Stevens, 1887., str. 3).

Lurancyjine vizije duhova i anđela trajale su nekoliko tjedana, do 9.mj.

Dana 27. 11. 1877., Lurancy je osjetila strašne bolove u trbuhu, koji su se nastavili sljedeća dva tjedna. Usred jednog od takvih napada, 11. 12., ušla je u stanje nalik transu i ponovno počela razgovarati s duhovima i anđelima koje je vidjela da se nalaze na mjestu, koje je nazivala rajem (Stevens, 1887., str. 4).

Lurancyjini su roditelji, na savjet rođaka i prijatelja, razmišljali da svoju kćer pošalju u sanatorij. Saznavši za to, Asa B. Roff i njegova žena Ann pokušali su ih uvjeriti da to ne čine i zamolili su ih da im dopuste da vide Lurancy. Gospodin Vennum je nakon brojnih uvjeravanja konačno pristao i 31. 01. 1878., posjetio ih je gospodin Roff u pratnji dr. E. W. Stevensa iz Janesvillea, država Wisconsin. Stevens je bio liječnik koji se zanimao za spiritizam. Kada je ugledao Lurancy, ona je sjedila na stolcu pokraj peći, izrazom lica, stavom i glasom podsjećajući na staru vješticu. Pristala je razgovarati samo s dr. Stevensonom, tvrdeći da je samo on može razumjeti jer je spiritist. Stevens ju je upitao kako se zove, na što je ona bez oklijevanja odgovorila: "Katrina Hogan." Daljnja su pitanja razotkrila da je riječ o osobi šezdesettrogodišnje starice iz Njemačke, koja je zavladala Lurancyjinim tijelom iz svijeta duhova. Nekoliko trenutaka poslije, Lurancyjina se osoba promijenila. Sada je bila Willie Canning, delinkventni sin izvjesnog Petera Canninga, koji je pobjegao od kuće i poginuo (Stevens, 1887., str. 5-6).

Kada su se dr. Stevens i gospodin Roff spremali na polazak, Lurancy je ustala i istoga časa pala na pod ukočena tijela. Stevens joj je pohitao u pomoć, koristeći se hipnozom i spiritističkim tehnikama, nakon čega je Lurancy uskoro ponovno počela izražavati svoju osobu, premda je još uvijek bila u stanju nalik transu. Rekla je da se nalazi na nebu. Stevens ju je nastojao uvjeriti da ne dopusti da je ovladaju zli duhovi, kao što su Katrina i Willie, već da pronađe boljeg duha. Lurancy je pristala i nakon nekog vremena izjavila da je pronašla duha koji je želi iskoristiti. Rekla je:

"Zove se Mary Roff." Gospodin Roff je u tome imenu prepoznao svoju kći koja je umrla 12 godina prije, kada je Lurancy imala jednu godinu.

Mary Roff je tijekom života pokazivala vidovnjačke i druge parapsihološke sposobnosti, koje su ugledni stanovnici Watseke više puta testirali i provjeravali.

Gospodin Roff je rekao Lurancy da je Mary dobar duh i da joj dopusti da kroz nju komunicira. Lurancy je pristala (Stevens, 1887., str. 6-8).

Nekoliko sati poslije, Lurancy se probudila iz transa. Ali, sljedećeg dana, 1. 02. 1878., tvrdila je da je Mary Roff. Njezin je otac otišao u ured gospodina Roffa i rekao mu: "Zvuči kao dijete koje čezne za svojim domom i želi vidjeti svoga tatu, svoju mamu i braću." (Stevens, 1887., str. 9). Ali, Lurancy nije odmah otišla Roffovima, nego je ostala u svojoj kući, gdje je nastavila manifestirati osobu Mary Roff. Nekoliko dana poslije, posjetile su je gospođa Anna B. Roff i njezina kći, gospsđica Minerva Alter. Djevojčica ih je prepoznala kroz prozor dok su ulicom prilazile njezinoj kući, te je rekla: "Evo, dolaze moja mama i sestra Nervie!" (Stevens, 1887., str. 13).

Kada su dvije žene ušle u kuću, Lurancy je počela radosno klicati i prisno ih je obgrlila rukama oko vrata, pozdravljajući ih kao da ih poznaje. Nakon tog posjeta, izgledala je kao da sve više čezne za domom i Roffovima. Obitelj Vennum je, na savjet prijatelja, 11. 02. 1878., dopustila svojoj kćeri da ode.

Kada su Lurancy odvodili u kuću Roffovih, pokušavala ih je uvjeriti da idu u drugu kuću, koja se nalazila na tom putu. Uvjeravala ih je da je to njezina kuća. Roffovi su, gotovo silom, morali proći pokraj te kuće. Bila je to kuća u kojoj je umrla Mary Roff. Nakon te tragedije, Roffovi su se preselili u drugu kuću, u koju su sada vodili Lurancy (Myers, 1903., sv. 1, str. 367).

Richard Hodgson, član Američkog društva za parapsihološka istraživanja, objavio je izvješće o Lurancyjinu boravku u obitelji Roff, tijekom kojega se: "... Lurancy gotovo svakoga sata prisjećala nekog beznačajnog događaja iz života Mary Roff." (Myers, 1903., sv. 1, str. 366). Štoviše, činilo se da je Lurancy zaboravila da je kći supružnika Vennum. Jednom je prilikom ispripovijedala dr. Stevensonu kako je porezala ruku. Kada je zadigla rukav da mu pokaže ožiljak, rekla je: "O, to nije ta ruka; ona druga je u zemlji", misleći pritom da se ožiljak nalazi na ruci Mary Roff, čije je tijelo bilo zakopano. Lurancy (kao Mary) prisjetila se da je vidjela svoj sprovod, ističući da je duša Mary Roff lebdjela nad njezinim tijelom nakon smrti, ili da je promatrala taj prizor s neba (Griffin, 1997., str. 172).

Gospodin Roff je 19. 02. 1878., rekao dr. Stevensu: "Mary je potpuno sretna; prepoznaje svakoga i sve što je znala kada se prije 12 ili više godina nalazila u svome tijelu. Ne poznaje nikoga, niti išta što je poznato Lurancy. Gospodin Vennum ju je posjetio više puta, kao i njezin brat Henry, ali ne zna ništa o njima. Otkada je ovdje, neprestano je Mary i zna sve što je Mary znala. Jednom dnevno, već nekoliko dana, ulazi u trans.

Potpuno je sretna. Ne znate koliko nam utjehe pruža dragi anđeo." (Stevens, 1887., str. 17).

Lurancy je predvidjela da će joj anđeli dopustiti da ostane s Roffovima kao Mary do svibnja (Stevens, 1887., str. 13-14). Maryna sestra, Minerva Alter, napisala je 16. 04. 1878.: "Moja anđeoska sestra kaže da će nas iznova uskoro napustiti, ali da će često biti s nama. Kaže da je Lurancy prekrasna djevojčica; kaže da je vidi gotovo svaki dan i doista znamo da joj ie svakoga dana sve bolje. O, lekcije koje učimo vrijede poput blaga od dragocjenih dijamanata; toliko se čvrsto utiskuju u um, da će prije nestati nebo i Zemlja nego li ćemo zaboraviti najmanju sitnicu ili naziv. Naučila sam toliko v e l i k i h i lijepih stvari, da ih ne mogu opisati. Posve sam nijema.

Prije nekoliko dana, Mary je neprestano milovala oca i majku, što im je pomalo dosadilo, pa su je pitali zašto ih grli i ljubi. Tužno ih je pogledala i rekla: O, tata i mama! Želim vas ljubiti dok još imam usne da vas njima ljubim, i grliti vas dok još imam ruke kojima vas mogu grliti, jer uskoro se  vraćam na nebo i od tada ću s vama moći biti samo duhom, a vi nećete uvijek znati kada ću doći i neću vas moći imati kao sada. O, koliko vas sve volim! (Stevens, 1887., str. 18).

Mary je 7. 05. 1878., rekla gospodi Roff da se Lurancy vraća. Dok je sjedila zatvorenih očiju, Lurancy je iznova preuzela nadzor nad svojim tijelom. Kada je otvorila oči, iznenadila se okolinom koju vidi i nervozno je rekla: "Gdje sam? Ovdje nikada prije nisam bila." (Stevens, 1887., str.  19). Zaplakala je i rekla da se želi vratiti kući. Pet minuta poslije, Mary se vratila i počela pjevati svoju omiljenu pjesmu iz djetinjstva: 'Dolazimo, sestro  Mary' (Stevens, 1887., str. 20). Mary je još neko razdoblje poslije preuzimala vlast nad Lurancyjinim tijelom. Tijekom tog razdoblja, nastavila je  priopćavati svoje vizije neba Rorffovima, uključujući susret s novorođenčetom Minerve Alter, koje je nedugo prije umrlo.

Tijekom tih posljednjih dana, Maryna osoba je povremeno ustupala mjesto Lurancy kako bi se njezina osoba mogla dijelom pojavljivati. Kada bi djevojku upitali: "Gdje je Lurancy?" ona bi odgovorila: "Otišla je negdje" ili "Uči na nebu, i ja ovdje učim." (Stevens, 1887., str. 26). Dana 19. 05. 1878., kada je gospodin Roff sjedio s njom u dnevnoj sobi, Mary je nestala i Lurancy je potpuno preuzela kontrolu nad svojim tijelom. Lurancyjev brat, Henry Vennum, tom je prilikom posjetio Roffove, koji su ga pozvali iz druge sobe. Uplakana ga je Lurancy zagrlila i poljubila. Svi nazočni su zaplakali. Henry je potom otišao po njezinu majku, a za to se vrijeme Mary iznova nakratko vratila. No, kada je došla gospođa Vennum, Lurancy se ponovno vratila. Stevens kaže (1887., str. 35): "Majka i kći su se međusobno zagrlile i izljubile, te su plakale sve dok svi nazočni nisu zaplakali od dragosti; izgledalo je kao da su se otvorila vrata samoga raja." Lurancy se vratila kući, udala i živjela prilično normalnim životom, osim što se 'Mary' običavala nakratko vraćati kada bi posjećivala Roffove (Stevens, 1887., str. 35).

Ali, ta su se sjećanja trebala prekinuti Marynom smrću, što bi onemogućilo objašnjenje Lurancyjeve tvrdnje da je Mary svjedočila svome pogrebu.

S obzirom na sve, ideja da je preživjela osoba Mary Roff privremeno zavladala tijelom Lurancy Vennum, čini se najrazumnijim objašnjenjem činjenica.

Ian Stevenson, poznat po svojim istraživanjima sjećanja na prošli život, također je istraživao slučajeve ksenoglosije,* u kojima pojedinci manifestiraju neobjašnjivu sposobnost govorenja stranih jezika. Slučajevi ksenoglosije katkad mogu sadržavati i sjećanja na prošle živote, dok je opsjednutost drugo moguće objašnjenje. Jedna od Stevensonovih glavnih studija  ksenoglosije uključivala je Indijku, Uttaru Huddar, čiji slučaj naizgled uključuje i opsjednutost.

Uttara Huddar rođena je 14. 03. 1941., u gradu Nagpuru u indijskoj pokrajini Maharashtra. Kao i većina stanovnika te pokrajine, Uttara je bila  Marathi (narod u Indiji, nap. prev), kao i njezini roditelji, i govorila je jezikom marathi. U dobi od 20 godina, primljena je u bolnicu zbognekih psihičkih poremećaja. Tijekom boravka u bolnici, učila je meditaciju kod jednog jogija, nakon čega je u izmijenjenim stanjima svijesti počela  govoriti novim jezikom i prikazivati novu osobnost. Liječnik Joshi (pseudonim), jedan od liječnika u bolnici, prepoznao je taj jezik kao bengali.

Budući da bengali kojim je Uttara govorila, nije sadržavao engleske posuđenice, pretpostavilo se da potječe iz 19. st. Nakon što se vratila iz bolnice, Uttarini su roditelji pokušali objasniti neobično ponašanje svoje kćeri.

Stoga su zatražili savjet M. C. Bhattacaryja, Bengalca koji je bio svećenik  u hramu božice Kali u Nagpuru. Njemu se Uttara predstavila kao Bengalka imena Sharada, i na bengaliju mu priopćila brojne pojedinosti iz svog života. Na temelju tih podataka, Bhattacarya je pretpostavio da je Sharada vjerovala da živi u nekom razdoblju u prošlosti. Rekla je da njezin otac, koji se zvao Brajesh Chattopadaya, živi u blizini Šivina hrama u gradu Burdwanu. Majka joj se zvala Renukha Devi, a pomajka Anandamoyi. Suprug joj se zvao Swami Vishwanath Mukhopadaya, a mužev otac Nand Kishore Mukhopadaya. Kada su je pitali gdje je živjela prije nego li je došla u Nagpur, Sharada je odgovorila da je živjela sa svojom ujnom u gradiću Saptagramu. Te je informacije Bhattacarya zabilježio 1974., u svom dnevniku  (Stevenson, 1984., str. 73-75).

U 5.mj. 1975., dr. R. K. Sinha je na temelju tih podataka otputovao u Saptagram u nastojanju da provjeri neke pojedinosti iz Sharadina života.

Satinath Chatterji, živi član obitelji Chattopadaya, naveo mu je rodoslovlje svojih muških predaka, među kojima se nalazilo ime Brajesha Chattopadaya.

Chatterji je potom rekao dr. Sinhi još neka imena rođaka i suvremenika Brajesha Chattopadaye. Vrativši se u Nagpur, dr. Sinha je razgovarao sa Sharadom, ne odajući joj nove podatke o rodoslovlju koje je saznao. Stevenson piše (1984., str. 88-89): "Imena Sharadina oca, djeda, brata (Kailasnath) i dva strica (Devnath i Shivnath), koje je navela, nalazili su se u rodoslovlju i u svojstvima koja im je pripisala. Osim toga, rekla mu je ime drugog rođaka, Mathuranatha, ne naznačujući u kojem je svojstvu s njime povezana. U rodoslovlju njezine obitelji ne nalazi se ime Srinatha, jednog od braće koje je Sharada spomenula. Međutim, njegov je identitet potvrđen ugovorom o podjeli imovine, koji su sklopili Devnath, s jedne i Kailasnath i Srinath s druge strane, a potpisali u 3.mj. 1827. Iz tog ugovora o podjeli imovine koji su sklopili stric i njegova dva nećaka, posredno se zaključuje da je otac tih nećaka, Brajesh, umro u 3.mj. 1827., i to vjerojatno nedugo nakon sklapanja ugovora. Satinath Chatterji je potpisao i drugu ispravu (također datiranu 1827.), u kojoj se Mathuranath spominje kao unuk Shivnatha, koji je bio jedan od (navodnih) Sharadinih stričeva."

Kako bismo objasnili Sharadino ponašanje? Jedno od objašnjenja bilo bi da je te podatke dobivala od živih izvora procesom 'superizvanosjetilne percepcije'. Drugim riječima, možda je to znanje crpila iz uma Satinatha Chatterjija i drugih osoba koje su živjele u Bengalu 1970-ih. Ali Stevenson je istaknuo da Sharada nije mogla izvanosjetilnom percepcijom steći sposobnost govorenja stranog jezika. Takva vještina, naime, iziskuje dugogodišnju praksu. Stevenson je stoga zaključio (1984., str. 160-161): "Svaka osoba (ili ličnost) koja pokazuje sposobnost govorenja jezika, zacijelo je naučila taj jezik određeno razdoblje prije iskazivanja te sposobnosti. I, isključimo li mogućnost da ta osoba nije u prethodnom životu naučila jezik, iz toga slijedi da ga je naučila neka druga osoba koja se kroz nju objavljuje.

Ta druga osoba može biti prošla inkarnacija te osobe, ili dezinkarnirana  osoba koja se privremeno objavljuje kroz živu osobu - ili je, mogli bismo reći, opsjeda." U Uttarinu slučaju, Stevenson je pokazao da ona nije naučila bengali prije pojavljivanja Sharadine osobe. Premda je prethodno znala nekoliko riječi bengalskog, nije tečno govorila taj jezik, kako ga je koristila Sharada (Stevenson, 1984., str. 134-135, 137-138, 140, 146).

Filozof David Ray Griffin pretpostavio je da je Uttara bila veoma nesretna svojim životom bez djece i muža, radi čega je željela preuzeti drugu osobnost (Sharada je imala muža i djecu). Na temelju svoje teorije o preživjelim mentalnim dojmovima (za razliku od preživjelih duša sa sjećanjima), zaključio je da je Uttara, koristeći se superspsi sposobnošću, odabrala Sharadina sjećanja iz nekog kozmičkog "spremišta" sjećanja i iz njih oblikovala svoju drugu ličnost (Griffin, 1997., str. 180-182). Međutim, to ne objašnjava njezinu sposobnost govorenja bengalija. Pamćenje dopušta samo jednostavno ponavljanje stvari izgovorenih u prošlosti, a ne sposobnost govorenja novog jezika. Stoga se najboljim objašnjenjem čini teorija da je Uttarinim tijelom zavladala preživjela Sharadina ličnost.

Slijedi posljednja pojedinost. Uttara, govoreći kao Sharada, prisjetila se da je umrla nakon što ju je zmija ugrizla za prst desne noge. Uttarina majka je rekla da je tijekom trudnoće često sanjala da će ju kobra ugristi za prst desne noge. Ti su snovi prestali nakon Uttarina rođenja. Sama je Uttara u djetinjstvu gajila velik strah od zmija. Kada je Sharada preuzela njezino tijelo, katkad bi pokazivala fizičke preobrazbe koje su upućivale na simptome ugriza zmije. Jezik i usta bi joj potamnieli, a na nožnom bi se prstu pokazala tamna mrlja. Tijekom jedne takve epizode, pokazala je prema nožnom prstu, i rekla da ju je ondje upravo ugrizla kraljevska kobra. Stevenson primjećuje (1984., str. 112): "Današnji član obitelji Chattopadaya prisjeća se da je čuo kako je u vrijeme kada je njegova baka bila živa, jedna žena iz njihove obitelji umrla od zmijskog ugriza."